Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-471/12 (M. Š.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-471/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 471/12, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. Š., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003356 11 Kž od 13.

oktobra 2011. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003356 10 K od 11. maja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca podnio je 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 003356 11 Kž od 13. oktobra 2011. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 003356 10 K od 11. maja 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 3. i 4. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003356 10 K od 11. maja 2011. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, pa ga je sud na osnovu navedenog zakonskog propisa uz primjenu čl. 39, 42, 48, 49. i 50. stav 1. tačka b) KZBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 56. KZBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. juna 2010. godine do 6. augusta 2010. godine. Apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, o čemu će sud odlučiti posebnim rješenjem.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su se na ročištu za izjašnjenje o krivici od 16. septembra 2010. godine apelant i optuženi Z.P., V.F., Ž.R., D.O. i S.S. izjasnili da nisu krivi za počinjenje krivičnog djela za koje se terete, te je predmet upućen vijeću radi zakazivanja pretresa. Istaknuto je da su 12. oktobra 2010. godine pretresnom vijeću suda dostavljeni sporazumi o priznanju krivice zaključeni između V. F., Ž. R., D. O., S. S. i tužioca Tužilaštva BiH. Četiri sporazuma su nakon razmatranja usvojeni i donesene su osuđujuće presude u razdvojenim postupcima. Nakon toga i optuženi Z. P. je zaključio sporazum o priznanju krivnje kojeg je sud također usvojio i za ovog optuženog je donijeta osuđujuća presuda u razdvojenom postupku. Apelantov postupak je nastavljen.

7. Dalje je navedeno da je 8. februara 2011. godine Tužilaštvo podneskom obavijestilo sud da odustaje od zaključenog sporazuma o priznanju krivnje s apelantom, jer navedeni sporazum nije usklađen s preciziranom optužnicom od 24. januara 2011. godine. Na glavnom pretresu, održanom 28. marta 2011. godine, Tužilaštvo je uložilo i optužnicu kojom su u odnosu na optužnicu od 24. januara 2011. godine izmijenjeni činjenični opis i pravna kvalifikacija djela koja se apelantu stavljaju na teret, kojim radnjama je apelant počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.

8. Prvostepeni sud je naveo da je na osnovu ocjene izvedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrđeno da je apelant počinio krivično-pravne radnje opisane u dispozitivu presude koje predstavljaju krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret. Istaknuto je da navedeni zaključak suda nesumnjivo proizlazi kako iz materijalnih dokaza tako i iz iskaza svjedoka, optužbe i odbrane koji su bili neposredni učesnici i to u svojstvu službenih lica i koji su kao takvi sačinili materijalnu dokumentaciju, a to su svjedoci S. D., B. V., D. T. i E. P. Po mišljenju suda, takvi svjedoci nemaju nikakvog razloga da ne govore istinu, odnosno da neosnovano terete apelanta, zbog čega je sud njihove iskaze ocijenio kao istinite i objektivne. Ukazano je da je sud ocijenio da su istiniti i objektivni iskazi svjedoka V. F., Ž. R., S. S. i Z. P. od 17. juna 2010. godine i djelimično s glavnog pretresa, jer se njihovi iskazi međusobno slažu i dopunjuju s iskazima prethodno navedenih svjedoka, te su potvrđeni pobrojanim materijalnim dokazima optužbe.

9. Iz iskaza svjedoka S. D., B. V. i D. T., članova tima za sprečavanje i otkrivanje kriminaliteta u vezi s opojnim drogama Državne agencije za istrage i zaštitu koji su svjedočili na okolnosti provođenja posebnih istražnih radnji i vršenja operativnih provjera na teretnu, proizlazi da su operativnim radom i vezama na terenu ti svjedoci došli do saznanja da se D. P. bavi neovlaštenim prometom opojnih droga prema R. Hrvatskoj. Navedene činjenice su potvrđene materijalnim dokazom, i to službenom zabilješkom SIPA-e, Regionalni ured Mostar od 12. marta 2010. godine. Dalje je svjedok S. D. izjavio da su, provodeći posebne istražne radnje, ubrzo identifikovali i lica, i to: apelanta, Z. P., V. F. i Ž.R. koji su za D. P. organizovali transport opojne droge u R. Hrvatsku. Krajem aprila 2010. godine trebala je doći do prve isporuke droge tako da apelant preveze opojnu drogu do benzinske pumpe na Maslinama gdje bi došao Ž. R. i s V. F. sačekao drogu, nakon čega su trebali doći kupci ili neko ko bi je prebacio u R. Hrvatsku. Međutim, do te isporuke nije došlo jer se po njihovim riječima nešto desilo i taj pokušaj je propao. Prateći tada već iskristalisani trag, svjedoci su naveli da su došli do saznanja da do nove primopredaje droge treba doći 31. maja 2010. godine. Svjedoci su opisali da je opojna droga tog dana (31. maja 2010. godine) stigla do granice i da ju je dovezao D. O. Dalje je Z. P. dogovorio da drogu preuzme M. Š., a sa V. F. i Ž. R. je dogovorio da drogu preuzme apelant. Ukazano je da je sve što su navedeni svjedoci rekli potvrdio sadržaj audio zapisa snimljen na CD, kao i sadržaj Službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu, Regionalni ured Mostar od 20. augusta 2010. godine.

10. Istaknuto je da je činjenica da je apelant prevezao 30 kg opojne droge skank od mjesta zv. Centrala do Čapljine i predao je V. F. i Ž. R. ispred hotela Mogorjelo. Drogu je prethodno ilegalno iz R. Crne Gore u BiH, do mjesta Berkovići, prebacio D. O., proizlazi iz iskaza svjedoka Z. P. od 17. juna 2010. godine koji je dat Tužilaštvu BiH i djelimično iskaza s glavnog pretresa, zatim iskaza svjedoka V. F. i Ž. R.

11. Dalje je sud naveo da je i svjedok Ž. R. u svom iskazu rekao da je u noći između 31. maja i 1. juna 2010. godine vidio apelanta koji je parkirao svoje vozilo audi sive boje ispred hotela Mogorjelo i prebacio robu iz svog vozila u njegovo vozilo, u kojem je on bio zajedno s V. F. To se desilo oko 23:00 sata. Svjedok je istakao da je apelant došao da bi prebacili robu koju bi on potom imao namjeru odvesti do Zvirovica da je preuzme neko drugi. Svjedok je naveo da mu je prethodno Z. P. rekao da će apelant doći da se roba prebaci. Svjedok je potom opisao da je kritične prilike došao pred hotel i parkirao se. Apelant je došao rikvercom, a zatim su svjedok Ž. R. i apelant zajedno prebacili robu iz gepeka apelantovog vozila u gepek njegovog vozila.

12. Istaknuto je da činjenica da se upravo radilo o opojnoj drogi skank proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka H. M. od 28. jula 2010. godine sačinjenog po naredbi Tužilaštva BiH od 18. juna 2010. godine za hemijsko vještačenje. Na navedene okolnosti vještak je saslušan na glavnom pretresu.

13. Dalje je sud utvrdio da je apelantova odbrana potpuno neprihvatljiva i nelogična zbog kolizije s onim što su govorili navedeni svjedoci, pogotovo s onim što je govorio sam apelant putem telefona koji su tajno praćeni. Istaknuto je da je na osnovu iskaza svjedoka sud utvrdio da se apelant i prije radnji koje su mu u optužnici stavljene na teret zajedno sa Z. P., V. F. i Ž. R. bavio prevozom droge. Prije svega, to potvrđuju iskazi svjedoka policajaca SIPA-e S. D., B. V. i D. T., kao i iskazi drugih svjedoka, i to V. F. i Ž. R. te Z. P. od 17. juna 2010. godine. U kontekstu navedenog sud je imao u vidu i tvrdnju svjedoka D. T. koji je kazao da je po njegovom mišljenju apelant više znao da prevozi drogu nego što nije. Na osnovu navedenog sud je utvrdio da se apelant i prije ovog događaja bavio prevozom opojne droge.

14. Također su po ocjeni suda neprihvatljive tvrdnje odbrane iznesene u završnoj riječi da je izvršenje navedenog krivičnog djela rezultat apelantove stvarne zablude budući da provedeni dokazi, prije svega sadržaj snimljenih i presretnutih razgovora i iskaz svjedoka Z. P. od 17. juna 2010. godine, V. F. i Ž. R. nesumnjivo upućuju na to da je apelant pristao da preveze ilegalno prebačenu drogu skank u količini od 30 kg iz Crne Gore u BiH, i to od mjesta zv. Centrala do Čapljine i da ju preda V. F. i Ž. R., i to na zahtjev Z. P., te da je znao da se radi o opojnoj drogi skank jer je izlazio iz vozila i drogu prenosio prvo iz vozila Z. P. u svoje vozilo, a zatim iz svog vozila u vozilo Ž. R.

15. Prvostepeni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Z. P. od D. O. kupio 30 kg opojne droge skank koju je D. O. ilegalno prebacio iz Republike Crne Gore u BiH u namjeri da opojnu preproda na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a zatim je Z. P. opojnu drogu skank utovario u svoje vozilo marke citroen te, nakon što je došao u mjesto zv. „Centrala“, apelantu koji ga je čekao pored puta predao 30 kg opojne droge skank kako bi apelant prevezao drogu do Čapljine i predao je V. F. i Ž. R., koji su drogu trebali prebaciti u Republiku Hrvatsku, što je apelant i učinio. Dakle, apelant je drogu skank u količini od 30 kg prebacio u svoje motorno vozilo marke audi i dolaskom u Čapljinu na parking hotela Mogorjelo predao opojnu drogu V. F. i Ž. R. Prema tome, apelant je opisanim radnjama neovlašteno prevozio i posredovao (posredovanje u ovom slučaju podrazumijeva apelantov odlazak po drogu i predaju droge trećim licima) u međunarodnoj prodaji supstance skank koja je proglašena opojnom drogom i to u količini od 30 kg.

16. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli apelantovi branioci. Drugostepenom presudom Suda BiH broj S1 2 K 003356 11 Kž od 13. oktobra 2011. godine odbijena je žalba apelantovih branilaca i potvrđena prvostepena presuda.

17. U obrazloženju drugostepene presude u odnosu na žalbeni navod koji se tiče dokaza Optužbe broj 10 istaknuto je da se radi o Službenoj zabilješci broj 17-13/1-5-04-1-465-208/09 od 25. oktobra 2010. godine u čijem prilogu je dostavljena Službena zabilješka broj 17-13/2-04-1-18- 249/10 od 20. augusta 2010. godine. Prema tome, po mišljenju suda, ne radi se o dva različita dokaza niti o dokazu koji nije izveden i predočen u toku glavnog pretresa kako se neosnovano želi prikazati žalbom odbrane. Iz sadržaja službene zabilješke od 25. oktobra 2010. godine jasno proizlazi da se u prilogu akta dostavlja Službena zabilješka broj 17-13/2-04-1-18-249/10 od 20. augusta 2010. godine koja je sastavni dio dokaza izvedenog na glavnom pretresu i označenog pod brojem 10 u spisu ovog krivičnog predmeta. Stoga, po mišljenju drugostepenog suda, isticanje žalbenog prigovora da se radi o dva različita dokaza, ukazujući pri tome da jedan nije niti predočen na glavnom pretresu, posve je neosnovano zbog čega su ti prigovori odbijeni.

18. Žalbeni prigovor kojim je ukazano da je izjava osumnjičenog Z. P. dokaz iz drugog predmeta, te da on ima karakter nezakonitog dokaza u ovom postupku, drugostepeno vijeće je ocijenilo kao neosnovan. Naime, istaknuto je da odbrana pogrešno tumači da je izjava osumnjičenog Z. P. iz drugog predmeta, budući da se radi o istom krivičnom predmetu gdje je ranije osuđeni Z. P. imao jednako procesno svojstvo kao i apelant. Prema tome, proizlazi da su obojica bili u istoj procesnoj zajednici. Činjenica da je u odnosu na Z. P. razdvojen krivični postupak zbog toga što je on sklopio sporazum o priznanju krivnje s Tužilaštvom BiH koji je prihvaćen i na osnovu kojeg je donesena osuđujuća presuda ne ukazuje da je osuđeni Z. P. davao izjave kao osumnjičeni u drugom predmetu, te da iz tih razloga ta izjava ima karakter nezakonitog dokaza. Dakle, osumnjičeni Z. P. je dao izjavu u Tužilaštvu 17. juna 2010. godine ali u okviru istog krivičnog predmeta i iste procesne zajednice u kojoj se tada kao osumnjičeni nalazio i apelant.

19. Drugostepeno vijeće se pozvalo na odredbu člana 273. ZKPBiH kojom su propisani izuzeci od neposrednog provođenja dokaza, te je tako u stavu 1. navedenog člana propisano da se iskazi dati u istrazi mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu pa se ispitanim licima na glavnom pretresu može dati mogućnost da objasne ili pobiju svoj prethodni iskaz. U konkretnom slučaju na glavnom pretresu od 16. februara 2011. godine kao svjedok optužbe svjedočio je osuđeni Z. P. i tom prilikom mu je data mogućnost da objasni razlike u svojim iskazima, te je nakon unakrsnog ispitivanja odbrane tužilac na istom ročištu uložio i zapisnik iz istrage od 17. juna 2010. godine koji je prethodno predočen svjedoku Z.P. koji je konstatovao da ga je potpisao, čime je potvrdio vjerodostojnost i autentičnost tog uloženog materijalnog dokaza u spis predmeta.

20. Dalje je navedeno da je Z.P. svjedočio na glavnom pretresu, i to kao svjedok optužbe, te potom kao svjedok odbrane kojom prilikom je 16. februara 2011. godine na glavnom pretresu predočen njegov raniji iskaz dat u Tužilaštvu na koji se on očitovao i objasnio razlike u svojim kazivanjima, u skladu s odredbama člana 273. stav 1. ZKPBiH. Dalje je navedeno da se iskazi koji su dati u istrazi mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, te da je u konkretnom slučaju osuđeno lice Z. P. bilo saslušano kao svjedok u toku glavnog pretresa u dva navrata i da su se njegovi iskazi kao takvi i cijenili i dovodili u vezu s drugim izvedenim dokazima. Ukazano je da činjenica da je Z. P. dao iskaz kao osumnjičeni u toku predmetne istrage, dakle u okviru istog krivičnog predmeta a ne nekog drugog, kako se neosnovano ukazuje žalbom, te da se u daljnjem toku postupka pojavio kao svjedok ne isključuje mogućnost korištenja kao dokaza u toku glavnog pretresa i njegovog iskaza datog u istrazi. Istaknuto je da se u Komentaru Zakona o krivičnom postupku BiH navodi da se iskazi svjedoka, vještaka ili osumnjičenog koji se neposredno ispituju na glavnom pretresu mogu koristiti kao dokazi na glavnom pretresu, te ukoliko se i upotrijebe na glavnom pretresu svim ispitanim licima može se, po ocjeni suda, dati mogućnost da objasne ili negiraju svoj prethodni iskaz što je konkretno i učinjeno zbog čega je i zapisnik o ispitivanju osumnjičenog od 17. juna 2010. godine nakon njegovog ispitivanja na glavnom pretresu kao svjedoka uložen u spis kao dokaz optužbe.

21. Zatim je drugostepeno vijeće navelo da je iskaz osumnjičenog Z. P. u toku istrage pribavljen u skladu s odredbama člana 78. ZKPBiH, te je formalnopravno valjan dokaz koji je u toku glavnog pretresa korišten i uveden u spis i bio cijenjen u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima i na koji se apelantova odbrana imala priliku očitovati, zbog čega se prigovori kojima se tvrdi suprotno odbijaju kao neosnovani. Prema tome, po mišljenju vijeća prigovor kojim se ukazuje da prvostepeni sud zasniva u odlučujućoj mjeri svoju odluku na iskazu osumnjičenog Z. P. datog u Tužilaštvu 17. juna 2010. godine ne dovodi u pitanje opstojnost iznesenih zaključaka prvostepene presude.

22. Po mišljenju drugostepenog vijeća iz sadržaja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud, u skladu s odredbom člana 281. ZKPBiH, zasnovao presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu cijeneći savjesno svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te je u tom smislu, komparirajući iskaze ranije osuđenog lica u ovom krivičnom predmetu Z. P. s ostalim izvedenim dokazima, posebno iskazima F. V. i Ž. R. te uloženim i predočenim materijalnim dokazima, izveo zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Prema tome, sasvim jasno i uvjerljivo je dato obrazloženje zbog čega se djelimično prihvataju iskazi Z. P. s glavnog pretresa, navodeći pri tome niz drugih dokaza koji su brižljivo cijenjeni i koji u svojoj sveukupnosti čine jednu logički povezanu cjelinu. Stoga se, po mišljenju drugostepenog suda, osuđujuća presuda u konkretnom slučaju ne zasniva u odlučujućoj mjeri na iskazima Z. P. te su žalbeni prigovori kojim se ukazuje drugačije odbijeni kao neosnovani.

23. Dalje je drugostepeni sud naveo da je apelant identificiran posebnim istražnim radnjama (radnje predviđene članom 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija) kao lice koje se dogovaralo sa tada osumnjičenim Z. P. za preuzimanje droge od D. O. i njenog prevoženja do hotela Mogorjelo u Čapljini koju će predati V. F. i Ž. R. Dakle, u okviru izvršenja krivičnog djela zbog kojeg je i određena provedba posebnih istražnih radnji apelant se pojavio kao učesnik u njemu, odnosno kao osumnjičeni koji je neovlašteno prevozio i posredovao u međunarodnoj prodaji supstance koja je proglašena opojnom drogom, tačnije 30 kg opojne droge skank. Stoga je, po mišljenju drugostepenog suda, provođenjem posebnih mjera u konkretnom slučaju ispunjena njihova svrha i cilj, odnosno individualizirala su se sva umiješana lica i prikupili svi potrebni materijalni dokazi koji ukazuju na način pripreme i izvršenja ovog krivičnog djela.

24. Ukazano je da uporište u navedenom zaključku drugostepeni sud nalazi i u sudskoj praksi kojom je također prihvaćeno da se dokazi koji su zakonito dobiveni na temelju sudske naredbe mogu upotrijebiti i protiv druge osobe (u ovom slučaju protiv apelanta) protiv koje nije bila naređena posebna mjera, ako je ta osoba učestvovala u izvršenju krivičnog djela s osobama protiv kojih je prikrivena radnja i bila naređena.

25. Slijedom navedenog, po mišljenju drugostepenog suda, prigovori odbrane da se dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama u odnosu na apelanta ne mogu koristiti kao dokazi jer su nezakoniti, te da se pobijana presuda ne može zasnivati na navedenim dokazima su neosnovani, te su u cijelosti odbijeni.

26. U odnosu na apelantove žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju navedeno je da činjenica da je apelant poduzeo inkriminirane radnje opisane u izreci pobijane presude proizlazi iz sadržaja provedenih dokaza posebno iz materijalnih dokaza čiji je sadržaj potvrđen iskazima saslušanih svjedoka, ovlaštenih službenih lica koja su sačinjavala materijalnu dokumentaciju provodeći posebne istražne radnje. Svjedoci S. D., B. V., D. T., te E. P. svjedočili su na okolnosti provođenja posebnih istražnih radnji i vršenja operativnih provjera na terenu, i ti iskazi su, suprotno žalbenim navodima, cijenjeni pojedinačno i u vezi s drugim izvedenim dokazima, posebno onim materijalnim koji se odnose na sadržaj službene zabilješke Državne agencije za istragu i zaštitu od 20. augusta 2010. godine uz CD, koja je kao prilog uložena u spis kroz službenu zabilješku od 25. oktobra 2020. godine.

27. Po mišljenju drugostepenog suda pažljiva analiza i cjelovito, a ne selektivno čitanje prvostepene presude pokazuje da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene analize došao do nepobitnog zaključka da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se tereti, odnosno da je neovlašteno prevozio i posredovao u međunarodnoj prodaji supstance koja je proglašena opojnom drogom čime je apelant ostvario sva, kako objektivna tako i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo. Smatra da se u odnosu na dokaz broj 10 radi o dva različita dokaza, a što se vidi iz broja i datuma na službenim zabilješkama. Dalje navodi da je sud selektivno cijenio iskaz svjedoka Z. P., ne prihvaćajući pri tome dio iskaza o tome da je apelant imao krivu predodžbu o onom što bi trebao da vozi jer mu je govorio da se radi o ukradenim slikama. Ističe da se sud pozvao na izjavu Z. P. koji je ispitan u svojstvu osumnjičenog, te nije saslušan u svojstvu svjedoka. Prema tome, po apelantovom mišljenju, sud se pozvao na iskaz osumnjičenog koji je dat u drugom postupku. Smatra da su u izjavi svjedoka Z. P., datoj na glavnom pretresu, iznesene činjenice koje idu u apelantovu korist ali da sud nije obrazložio zašto nije vjerovao navedenim iskazima iako se jedino iz iskaza tog svjedoka može utvrditi odlučna činjenica, a to je da je apelant znao ili nije znao da se radi o prevozu opojne droge. Također, po apelantovom mišljenju, sud nije utvrdio kao odlučnu činjenicu da li je apelant znao ili nije znao o čemu se radi. Navodi da iz zapisnika o pretresu kao ni iz potvrda o oduzetim predmetima ne proizlazi da je apelantu pronađen niti je oduzet bilo kakav dokaz koji bi upućivao da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također navodi da apelant nije bio obuhvaćen posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija jer nigdje nije navedeno njegovo ime.

b) Odgovor na apelaciju

29. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, te ih je kao takve razmatralo i cijenilo drugostepeno vijeće, o čemu je sud dao valjano i jasno obrazloženje. Ukazano je da, nasuprot stavu apelacije, pažljiva analiza i cjelovito a ne selektivno čitanje presuda Suda BiH pokazuje da je u postupku protiv apelanta cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da se na osnovu takve analize došlo do zaključka da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje ga se tereti, odnosno da je neovlašteno prevozio i posredovao u međunarodnoj prodaji supstance koja je proglašena opojnom drogom čime je ostvario sva, kako objektivna tako i subjektivna, zakonska obilježja krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Stoga je navedeno da u ovom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

30. U svom odgovoru Tužilaštvo je navelo da se sudsko vijeće u ovom postupku rukovodilo svim dokazima koji su uloženi i izvedeni na glavnom pretresu, kao i činjenicom da su svi ostali optuženi postupak okončali sporazumom o priznanju krivnje. Ukazano je da su sve radnje u postupku vršene po naredbama Suda BiH, kao i da je privremeno oduzeta opojna droga uz optužnicu predata Sudu BiH gdje je i ostala do okončanja postupka

V. Relevantni propisi

31. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 116. stav 2 tačka a) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003356 10 K od 11. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2011. godine, njegov branilac 5. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

37. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

38. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

40. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u ovom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.

41. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud dao zadovoljavajuće razloge u pogledu apelantovih navoda o dokazu broj 10, inače dokazu optužbe. Naime, utvrđeno je da se ne radi o dva različita dokaza niti o dokazu koji nije izveden i predočen u toku glavnog pretresa. Naime, u prilogu službene zabilješke od 25. oktobra 2010. godine dostavljena je i službena zabilješka od 20. augusta 2010. godine, koja je sastavni dio dokaza izvedenog na glavnom pretresu, koji je označen pod brojem 10. Zatim je drugostepeno vijeće dalo razloge u odnosu na apelantove navode o tome da je kao dokaz uzeta izjava Z. P., koju je on kao osumnjičeni dao u drugom predmetu. S tim u vezi je istaknuto da je Z. P. dao izjavu pred Tužilaštvom 17. juna 2010. godine u okviru istog krivičnog predmeta kada se on nalazio u istoj procesnoj zajednici u kojoj se kao osumnjičeni nalazio i apelant. Kasnije je predmet razdvojen, budući da je Z. P. sklopio s Tužilaštvom sporazum o priznanju krivnje. Pri tome se drugostepeni sud pozvao na odredbu člana

273. ZKPBiH kojom su propisani izuzeci od neposrednog provođenja dokaza. U skladu s navedenom odredbom svjedoku Z. P. koji je svjedočio na glavnom pretresu 16. februara 2010. godine data je mogućnost da objasni razlike u svojim iskazima, te je apelantova odbrana navedenog svjedoka imala priliku da unakrsno ispita. Na tom ročištu tužilac je navedenom svjedoku predočio zapisnik iz istrage od 17. juna 2010. godine za kojeg je on konstatovao da ga je potpisao, čime je potvrdio autentičnost uloženog materijalnog dokaza u spis predmeta. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, činjenica da je svjedok Z. P. dao iskaz kao osumnjičeni u toku predmetne istrage, dakle u okviru istog krivičnog predmeta, a ne nekog drugog, te da se u daljnjem toku postupka pojavio kao svjedok ne isključuje mogućnost korištenja tog dokaza u toku glavnog pretresa i njegovog iskaza datog u istrazi. Navedeni razlozi, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZKPBiH. Pri tome Ustavni sud primjećuje da odluka o apelantovoj krivici nije zasnovana isključivo na iskazima svjedoka Z. P., već je rezultat ocjene svih dokaza provedenih na glavnom pretresu.

42. Zatim, po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali jasne i precizne razloge i u odnosu na to da je apelant ovo krivično djelo izvršio s umišljajem. Naime, utvrđeno je da je apelant u konkretnom slučaju bio svjestan da je riječ o supstanci koja je proglašena za opojnu drogu i da je svjestan da nema potrebno ovlaštenja za stavljanje u promet opojne droge i da je on to htio, te neovlašteno-protupravno drogu stavio u promet tako što je prevezao 30 kg opojne droge skank od mjesta zv. Centrala do Čapljine koju je prethodno iz Crne Gore u BiH do općine Berkovića dovezao D. O., a zatim tu količinu droge predao licima V. F. i Ž. R., sve u namjeri da se droga dalje proda na teritoriji BiH i R. Hrvatske. Ukazano je da se kao posljedica ovog krivičnog djela javlja apstraktna opća opasnost (opasnost po zdravlje ljudi). U navedenom obrazloženju Ustavni sud također ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

43. U odnosu na posebne istražne radnje Ustavni sud primjećuje da je apelant bio identificiran posebnim istražnim radnjama kao lice koje se dogovaralo s tada osumnjičenim Z. P. oko preuzimanja droge od D. O. i njenog prevoza do hotela Mogorjelo u Čapljini, gdje će ju predati V. F. i Ž. R. Prema tome, apelant se u okviru krivičnog djela za koje je određena posebna istražna radnja pojavio kao osumnjičeni koji je neovlašteno prevozio i posredovao u međunarodnoj prodaji 30 kg opojne droge skank. Navedenom radnjom su se individualizirala sva umiješana lica i prikupili svi potrebni materijalni dokazi koji ukazuju na način pripreme i izvršenja ovog krivičnog djela. U odnosu na navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ponudili zadovoljavajuće obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.

44. Dakle, Ustavni sud zapaža da u ovom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim na glavnom pretresu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud dao razloge za svoje zaključke u odnosu na relevantne apelantove žalbene navode.

45. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je u ovom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo niti da je povrijeđen princip kontradiktornosti postupka. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

46. Stoga su, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

47. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, in dubio pro reo predstavlja jedno od temeljnih načela krivičnog procesnog prava pored pretpostavke nevinosti. Ono znači da u slučaju sumnje treba presuditi u korist okrivljenog. Kada se sud u pogledu pitanja da li određena činjenica koja ide na štetu okrivljenom postoji ili ne nađe u sumnji, mora uzeti da ona nije dokazana i dodatno u slučaju sumnje u pogledu činjenica koje okrivljenom idu u korist a ne mogu se sa izvjesnošću utvrditi, mora se uzeti da su utvrđene. Ovim pravilom se uzima kao dokazano ono što nije dokazano. Ukoliko nakon provedenog krivičnog postupka ostane u sumnji u pogledu krivične odgovornosti optuženog, sud mora donijeti oslobađajuću presudu.

48. Dakle, u utvrđivanju krivične odgovornosti optuženog sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, što je potvrdio drugostepeni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti da je sud bio u sumnji u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu apelanta. Zato nije ni mogla biti donesena presuda u apelantovu korist, pa princip in dubio pro reo nije prekršen. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kao i da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i tužilaštvo učestvuje u postupku.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-471/12 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio