Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3768/14 (N.Đ. iz Banje Luke)

Odluka donesena 27. 03. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Ratni zločin
  • Primjena blažeg zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3768/14

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3768/14, rješavajući apelaciju N.Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka g), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N.Đ. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 015222 14 Krž od 11.

aprila 2014. godine i Presude broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.Đ. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-07/349 od 6. aprila 2010. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. N.Đ. iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 015222 14 Krž od 11. aprila 2014. godine, broj X-KRŽ-07/349 od 6. aprila 2010. godine i broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine. Apelant je zatražio da se donese privremena mjera kojom će se odgoditi postupanje po osporenim presudama Suda BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 18. septembra 2014. godine. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor 22. septembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je Presudom broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH, te mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina.

6. Apelant je proglašen krivim da je u statusu komandanta Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: TG Ozren), suprotno pravilima međunarođnog humanitarnog prava (odredbe Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, kao i Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba), te kršeći pravila međunarodnog prava 25. maja 1995. godine naredio artiljerijskom vodu koji mu je bio potčinjen, a koji je bio lociran na planini Ozren, općina Petrovo, širi rejon sela Panjik, da iz topova M 46 - kalibra 130 mm granatira grad Tuzlu, koja je Rezolucijom UN bila proglašena zaštićenom zonom, te su pripadnici artiljerijskog voda izvršili naredbu ispalivši više artiljerijskih projektila na grad Tuzlu od kojih je jedan artiljerijski projektil tipa OF-482 u 20.55 sati pogodio uži lokalitet centra grada, zvani Kapija, uslijed kojeg je smrtno stradalo 71 lice, te veći broj poimenično navedenih lica zadobio teške tjelesne povrede.

7. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je navedenog dana, na način opisan u izreci presude, pojedinačno označenim radnjama nanio materijalnu štetu na naznačenim objektima, odnosno lake tjelesne povrede pojedinačno označenim licima.

8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je Tužilaštvo BiH predložilo 38 svjedoka i dva vještaka, te 180 materijalnih dokaza, a apelant četiri svjedoka i jednog vještaka, te šest materijalnih dokaza. Predloženi svjedoci i vještaci obiju strana su saslušani na sjednicama otvorenim za javnost. Dalje, ukazano je da su mnogi svjedoci svjedočili o istim događajima ili činjenicama o kojima su čuli, ili ih vidjeli iz različite fizičke, mentalne, a ponekad i hronološke perspektive, da je ocijenjen kredibilitet svakog pojedinog iskaza, da su se pokušali da dovedu u sklad iskazi različitih svjedoka gdje god je bilo moguće, a ukoliko to nije bilo moguće, ocijenjeno je da li su razlike posljedica namjerne greške i pokušaja da se obmane vijeće. Dalje, ukazano je da su neki svjedoci, iako iskreni, bili nepouzdani u vezi sa nekim dijelovima svog iskaza zbog ograničenja u smislu percepcije i sjećanja, ili zato što su bili pristrasni, ali da je zaključeno da su tačno percipirali, zapamtili i reproducirali neke druge činjenice. U pogledu nekih svjedoka zaključeno je da dijelovi njihovih iskaza nisu iskreni bilo zbog ličnog interesa, bilo zbog prijateljstva ili odanosti apelantu, odnosno nastojanja da utječu na ishod postupka, ali da su iskreno i tačno prenijeli druge činjenice, zato što nisu bili svjesni njihovog značaja. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni kredibilitet, pouzdanost i iskrenost svakog svjedoka, te, s tim u vezi, pouzdanost i tačnost svake činjenice o kojoj je svjedočio. Pri tome je ukazano da je u konkretnom predmetu bilo faktora koji su otežavali donošenje odluke o kredibilitetu, tako da se ocjene o tome moraju dati tek nakon pomnog razmatranja. Također, ukazano je da su u pogledu svih svjedoka razmotreni i drugi dokazi i okolnosti koji se tiču predmeta. Dalje, ukazano je da je, shodno članu 15. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), smatrano da je neophodno utvrditi da je dokaz pouzdan u smislu da li je dobrovoljan, autentičan i vjerodostojan. Najzad, ukazano je da je sud razmotrio svaki dokument u predmetu i zaključio da je Tužilaštvo BiH dokazalo njihovu vjerodostojnost van razumne sumnje, te da sud nije postupao sa jednakom pažnjom sa svakim dokazom u spisu u skladu sa svojim diskrecijskim pravom, već da će objasniti samo one zaključke o činjenicama koje su važne za utvrđivanje apelantove krivice, te da je vjerodostojnost materijalnih dokaza ocijenjena na temelju njihove podudarnosti sa ostalim dokazima.

9. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je nesporna bila činjenica da je 25. maja 1995. godine u 20.55 sati pala granata na uži centar Tuzle, zvani Kapija, usljed čega je smrtno stradalo 71 lice, a veliki broj lica je teže i lakše povrijeđen, kao i da se radilo o civilima.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da su istraživanje ovog događaja otpočeli lokalni istražni tim, sudija E.H., koji je izašao na lice mjesta u 21.30 sati radi uviđaja, te radnici CJB koji su fotografirali lice mjesta, prikupili materijalne dokaze i sačinili skicu lica mjesta, te predstavnici UNPROFOR-a, da je formirana zajednička komisija koja je završila istragu, te je 28. maja 1995. godine završen izvještaj sa prilozima. Na okolnost kako se konkretni događaj desio Tužilaštvo BiH je predložilo da se u statusu vještaka sasluša dr. B.Z., koji je dostavio svoj pismeni nalaz i mišljenje, a apelant je predložio vještaka za naoružanje i balistiku V.K., koji je dao svoj nalaz i mišljenje.

11. Apelant je osporio autentičnost dokaza Tužilaštva, koji predstavlja Annex F, appendix 4, Izvještaj o istrazi UNPROFOR-a, jer je jedan dio dokumenta bio dopisan rukom. U vezi s tim je ukazano da je autentičnost ovog dokumenta potvrdio svjedok Ch.B., koji je u relevantnom periodu bio pripadnik UNPROFOR-a i član zajedničke komisije, ukazujući u svom iskazu da je dokumente koji čine dio izvještaja sačinilo više lica, da ih je više puta provjeravala komisija, te da su se svi članovi komisije složili da je njihov sadržaj tačan.

12. Apelant je tvrdio da nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva BiH nisu zakonit dokaz. U prilog toj tvrdnji je istakao da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uradio rekonstrukciju, te da je naredba bila izdata samo vještaku, dr. B.Z., a da se kao autori na naslovu, pored njegovog imena, nalaze i imena viših asistenata. Vijeće je pažljivo analiziralo nalaz i mišljenje i zaključilo da se radilo o zahtjevnom i kompliciranom vještačenju, te da je vještak angažirao dva asistenta kako bi mu pomogli, da je vještak, dr. B.Z. potpisao nalaz i mišljenje koje je i iznio na glavnom pretresu, da je tom prilikom unakrsno ispitan, te da je bio samo on prisutan prilikom iznošenja nalaza. Činjenica da je prilikom iznošenja nalaza spomenuo i da je obavio rekonstrukciju, u stvari, znači da se, zapravo, radilo o metodu rada ovog vještaka, te da rekonstrukcija koju je obavio ovaj vještak ne znači rekonstrukciju u smislu člana 93. ZKPBiH.

13. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su van razumne sumnje utvrđeni vrsta oružja, kalibar i tip projektila i njegovi efekti, pravac doleta projektila, udaljenost od mjesta ispaljenja do mjesta eksplozije. U obrazloženju presude su detaljno pobrojani materijalni dokazi i iskazi saslušanih svjedoka koji su provedeni u vezi sa svakim od ovih pitanja, ukazano je na njihov sadržaj, kao i na nalaze i mišljenje obaju vještaka, dati su detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega je sud, nakon što je nalaze i mišljenja obaju vještaka ocijenio u uzajamnoj vezi, te u vezi sa ostalim provedenim dokazima u pogledu ovih pitanja vjeru poklonio nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva B.Z. Pri tome su detaljno razmotreni prigovori koje je isticao apelant u vezi sa svakim od ovih pitanja, te obrazloženo, ukazivanjem na provedene dokaze, zbog čega oni nisu mogli biti prihvaćeni.

14. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u prilog da se prihvati nalaz i mišljenje vještaka, dr. B.Z. istaknuto da je on svoj nalaz i mišljenje iznosio na naučnoj osnovi, da je iznosio iskustvene i naučne stavove, da je bio kategoričan i uvjerljiv, da je izvršio detaljnu i potpunu analizu svih bitnih faktora koji su bili odlučni da se donese zaključak o vrsti projektila, pravcu ispaljivanja i udaljenosti mjesta ispaljivanja od mjesta eksplozije, kao i o upadnom uglu projektila, njegovoj razornoj moći, te da je dao razložne i logične argumente. Dalje, ukazano je da su njegovi nalaz i mišljenje potkrijepljeni zapisnikom o uviđaju koji je sačinjen neposredno nakon što se događaj desio, kao i izvještajem UNPROFOR-a, tačnije nezavisne mješovite komisije, sastavljene od stručnih lica, a što je potvrdio i svjedok Ch.B., koji je učestvovao u pravljenju navedenog izvještaja i koji je u svom iskazu na glavnom pretresu potvrdio da su pripadnici UNPROFOR-a znali odakle je ispaljena granata, ali da tačnu lokaciju ispaljivanja granate nisu željeli da navedu u izvještaju kako Armiji BiH ne bi otkrili položaje artiljerijskih oruđa VRS, te da je ta informacija izbrisana i sa karte grada Tuzla na kojoj je prikazan upadni ugao granate. Iskazu ovog svjedoka sud je poklonio vjeru, jer je zaključio da je nepristrasan i nezavisan, te da nije imao razloga da se prikloni nijednoj strani. U prilog prihvatanju nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva BiH ukazano je i na iskaz svjedoka D.B., koji je potvrdio da nije bio prisutan na Panjiku u inkriminirano vrijeme, da je za događaj čuo na televiziji, te da su mu, nakon povratka u jedinicu, članovi posade topa 130 mm potvrdili da su taj dan gađali ciljeve u Tuzli i da im je bilo žao.

15. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da vještak odbrane nije jasno i detaljno obrazložio na koji način je došao do svojih zaključaka. S tim u vezi je ukazano da je promijenio udaljenost mjesta eksplozije od nesporno fiksiranih tačaka, odnosno udaljenost od jedne i druge strane zgrade pored koje se dogodila eksplozija, a čime su dovedeni u sumnju svi parametri do kojih je ovaj vještak došao. Dalje, ukazano je na to da je ovaj vještak istovremeno izražavao i sumnju u to da je granata koja je pogodila Kapiju uopće ispaljena iz nekog artiljerijskog oruđa, te iznio teoriju o postavljanju projektila, ali nije iznio na koji način je došao do svog zaključka. Prilikom suočavanja vještaka ovaj vještak je rukom pokazao kako bi se projektil mogao postaviti na lice mjesta. Također, ocijenjeno je i da je na neuvjerljiv način izrazio sumnju u mogući broj nastradalih civila, kao i da njegove teze nisu potkrijepljene nijednim dokazom. Kada su u pitanju pravac i udaljenost mjesta ispaljenja projektila od mjesta eksplozije, ovaj vještak je zaključio da je projektil doletio iz pravca istoka i utvrdio udaljenost, ne navodeći konkretnu lokaciju. Pri tome je ukazano da on nije izašao na lice mjesta da utvrdi koja lokacija se nalazi na toj udaljenosti, što dovodi u sumnju njegov nalaz pogotovo kada se ima u vidu da iz iskaza svjedoka Ch.B., datog u istrazi, proizlazi da se na istočnoj strani od linije nalazila Armija BiH, a iz iskaza svjedoka M.M. da Armija BiH nije imala u svom sastavu top 130 mm.

16. Na osnovu svega navedenog, van razumne sumnje je utvrđeno da je projektil koji je 25. maja 1995. godine pao na Trg Kapija u 20.55 sati doletio iz pravca zapada, iz rejona sela Panjik, koji se nalazi na planini Ozren, da se radi o projektilu kalibra 130 mm M 46, te da je od posljedica eksplozije poginulo 71 lice, a više od 130 lica je teže i lakše ranjeno.

17. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret. U vezi s tim je ukazano na to da je kao nesporno utvrđeno da je top od 130 mm u inkriminirano vrijeme bio smješten u rajonu Panjika na Ozrenu, koji je u to vrijeme bio pod kontrolom VRS, te da se ova lokacija nalazi na udaljenosti od mjesta Kapija 27.000 m, što je i maksimalni domet topa od 130 mm. Dalje, ukazano je na to da je na osnovu apelantove naredbe top od 130 mm bio i prije 25. maja 1995. godine određen da gađa područje Tuzle, te da projektil ispaljen iz ovog topa ima veliku razornu moć i široku smrtonosnu zonu. Dalje, utvrđeno je da je apelant bio komandant TG Ozren i da je naređenje za upotrebu topa 130 mm bilo u isključivoj nadležnosti komandanta TG Ozren. Dalje, ukazano je na to da su načelnici artiljerije mogli predlagati komandantu upotrebu ovog topa, ali da nisu mogli izdati naredbu da se otvori vatra. Dalje, ukazano je na to da je naredba mogla da se izda pismeno i usmeno, te da je posada topa 130 mm imala direktnu žičanu vezu samo sa komandom TG Ozren, koja se nalazila na Panjiku. Dalje, ukazano je na to da je utvrđeno da je VRS imala izražen jasan lanac komandovanja i subordinacije, da se hijerarhija u komandovanju strogo poštivala, te da je apelant u lancu komandovanja bio posljednje lice koje je moglo izdati naredbu za upotrebu topa 130 mm. Također, ukazano je na to da je utvrđeno da samovoljno ili neovlašteno otvaranje vatre nikad nije zabilježeno, te, najzad, da je apelant 25. maja 1995. godine bio na svom komandnom mjestu.

18. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je zaključeno da činjenična utvrđenja predstavljaju osnov za pravni zaključak o postojanju napada na civilno stanovništvo i neselektivnog napada kao osnovnih krivičnih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, odnosno da je ispunjen materijalni element actus reus napada na civilno stanovništvo i neselektivni napad iz člana 172. stav 1. tač. a) i b) KZBiH.

19. Dalje, zaključeno je da je apelant počinio navedena djela sa eventualnim umišljajem. U vezi s tim je ukazano da sud nije imao sumnju da je apelant znao da je Tuzla zaštićena zona, da većinu stanovništva čine civili koji su morali biti pošteđeni svakog nasilja koje je povezano sa vojnim sukobom. Dalje, ukazano je na to da je apelant potpisao naredbu (zapovijest za odbranu od 25. aprila 1995. godine) kojom je potvrdio svoju spremnost da naredi djejstvovanje iz topa 130 mm na Panjiku, koji je bio okrenut prema Tuzli, i da je postojala spremnost da gađa Tuzlu. Stoga, naredbom da se na centar Tuzle ispali granata bez obzira na to da li mu je namjera bila da ona pogodi Kapiju, ili neko drugo mjesto u blizini, svjesno je preuzeo rizik da će stradati veliki broj civila u Tuzli, a što predstavlja napad na civilno stanovništvo i neselektivni napad, pa je zaključeno da je postupao sa eventualnim umišljajem. Shodno navedenom, zaključeno je da je u konkretnom slučaju ispunjen i subjektivni element, mens rea, napada na civilno stanovništvo i neselektivnog napada iz člana 173. stav 1. tač. a) i b) KZBiH.

20. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da u toku postupka nisu predočeni direktni dokazi da je apelant zaista, direktno ili posredstvom svog načelnika artiljerije, pismeno ili usmeno, izdao naredbu da se na grad Tuzlu ispali granata 25. maja 1995. godine, ali da se postojanje naredbe može dokazati i posrednim dokazima. U vezi s tim je ukazano da je apelant bio de iure komandant TG Ozren, što je potvrdilo nekoliko svjedoka, kao i da to proizlazi iz naredbi koje je potpisao (zapovijesti za odbranu iz januara i aprila 1995. godine), te iz iskaza svjedoka M.M., koji je potvrdio da naredbe koje je potpisao apelant ukazuju da je komandovao jedinicama za artiljerijsku podršku. Dalje, ukazano je na to da su tokom postupka predočeni dokazi da su topovi 130 mm uvijek djejstvovali sa Panjika nakon naredbe koju su dobili sa komandnog mjesta TG Ozren, te da se naredba obično izdavala usmeno, putem žičane veze koja je sve vrijeme bila u upotrebi. Ovu naredbu je obično izdavao „kapetan Omega“, koji je bio načelnik artiljerije TG Ozren, ali, prema ocjeni suda, načelnik artiljerije nije imao ovlaštenje da direktno izda naredbu, nego je samo prenosio naredbe komandanta TG Ozren, tj. apelanta. U ratni dnevnik se obično vršio prepis naredbi, ali je prihvaćeno kao uvjerljivo objašnjenje koje je dao svjedok M.M. da se nezakonite naredbe nisu evidentirale kako se ne bi ostavio bilo kakav trag o navedenoj nezakonitoj naredbi. Dalje, ukazano je na to da postoje brojni dokazi koji pokazuju da je optuženi redovno izdavao naredbe i instrukcije vodu topova i ostalim brigadama koje su se nalazile u njegovoj zoni odgovornosti, da je bio obaviješten o izvršavanju ovih naredbi i da je primao dnevne izvještaje o vojnim aktivnostima u svojoj zoni odgovornosti. Prema ocjeni suda, vojnici u selu Panjik su samo izvršavali apelantove naredbe putem lanca komandovanja. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelant i de facto bio komandant voda topova 130 mm. Najzad, ukazano je na to da se apelant 25. maja 1995. godine nalazio na komandnom mjestu TG Ozren, te da je naredio da se održi nekoliko sastanaka za taj dan, da ništa nije ukazivalo da je bio odsutan sa svog komandnog mjesta, kao i da su naredbe tog dana izdavane drugačije nego obično i da sve nije funkcioniralo kao i obično. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelant 25. maja 1995. godine izdao naredbu vodu topova 130 mm da gađa Tuzlu, te da je počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, tj. napad na civilno stanovništvo i neselektivni napad, u direktnoj uzročnoj vezi sa ovom naredbom.

21. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je zaključeno da su ispunjena sva bitna obilježja, odnosno actus reus oblika odgovornosti naređivanja iz člana 180. stav 1. KZBiH. U vezi s tim je ukazano na to da je apelant postupao sa sviješću da postoji vjerovatnoća da će izvršenjem naredbe koju je on izdao biti počinjen zločin, pa da je zbog toga ispunjen uvjet mens rea oblika odgovornosti „naređivanja“. U vezi s tim je ukazano na to da je apelant znao da je Tuzla zaštićena zona, da većinu stanovništva čine civili koji moraju biti pošteđeni bilo kakvog nasilja. Naređivanje da se ispali granata na centar Tuzle, bez obzira na to da li je namjera bila da granata pogodi Kapiju ili neko drugo mjesto u blizini, ocijenjeno je da je apelant bio svjestan da postoji velika vjerovatnoća da će doći do neopisivog stradanja civilnog stanovništva. Shodno navedenom, zaključeno je da su ispunjeni i elementi mens rea oblika odgovornosti iz člana 180. stav 1. KZBiH.

22. Najzad, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravne zaključke, detaljno ocjenjujući svrhu kazne, te olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani, zaključeno je da, imajući u vidu težinu izvršenog djela i nastale posljedice, samo kazna dugotrajnog zatvora može zadovoljiti interes pravde, pa je apelantu izrečena kazna zatvora od 25 godina.

23. Sud BiH je Presudom broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu Tužilaštva BiH i prvostepenu presudu u cjelini potvrdio.

24. Ustavni sud je, odlučujući o apelantovoj apelaciji protiv navedenih presuda Suda BiH, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 5161/10 od 23. januara 2014. godine utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH) i člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Suda BiH broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine, te predmet vratio ovom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/2. Ustava BiH i članom 7. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud u tački 54. navedene odluke je konstatirao: „S obzirom na zaključke u pogledu povrede člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 14. st. 1. i 2. i člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima“, a u tački 55: „Ustavni sud naglašava da uopće nije odlučivao o prekidu izvršenja kazne zatvora i puštanju na slobodu apelanta, niti o proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku, jer su to pitanja iz nadležnosti Suda BiH.“

26. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 015222 14 Krž od 11. aprila 2014. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva BiH, a apelantovu žalbu je djelimično uvažio, te Presudu Suda BiH broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine preinačio u pogledu primjene krivičnog zakona na način da se djelo za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificira kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te u pogledu odluke o kazni, tako da je apelanta, na osnovu navedenog zakonskog propisa, te čl. 38. i 41. KZSFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

27. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je Apelaciono vijeće, postupajući po Odluci Ustavnog suda broj AP 5161/10 od 23. januara 2014. godine, utvrdilo da je predmet nakon ukidanja drugostepene pravosnažne odluke vraćen u fazu odlučivanja povodom izjavljenih žalbi u odnosu na prvostepenu presudu.

28. Dalje, na javnoj sjednici povodom izjavljenih žalbi strankama je ukazano na to da će se u ovom postupku ponovno razmotriti ono što je indicirano odlukom Ustavnog suda, budući da se Ustavni sud nije izjašnjavao, niti utvrdio druge povrede na koje je apelacijom ukazano. S tim u vezi, strankama i odbrani je dana mogućnost da ponovo iznesu žalbe, ali je pri tome naznačeno da je Ustavni sud utvrdio povredu u odnosu na član 7. stav 1. Evropske konvencije, pa da se žalba treba usmjeriti na taj dio, tj. na primjenu zakona i odluku o krivičnopravnoj sankciji. Također, ukazano je na to da sud nema ovlaštenje da preispituje vlastite pravosnažne odluke u onom dijelu u kojem nisu dovedene u pitanje odlukama Ustavnog suda, tj. da apelantova krivica i utvrđeno činjenično stanje nisu dovedeni u pitanje, te da žalbeni razlozi u ovom dijelu ne mogu biti ponovno preispitivani. Najzad, zaključeno je da je Ustavni sud „unaprijed determinirao“ fazu postupka, pa da je, u skladu s tim, i postupljeno. Također, odbijen je prijedlog za izvođenje novih materijalnih dokaza - fotografija žrtava sa lica mjesta na okolnost nanesenih povreda uglavnom u predjelu donjih ekstremiteta, u formi njihovog prezentiranja na grafoskopu, a sve imajući u vidu karakter postupka.

29. Dalje, ukazano je na to da se Apelaciono vijeće u ovom postupku ograničilo na žalbene prigovore koji se tiču primjene krivičnog zakona i, s tim u vezi, odluke o krivičnopravnoj sankciji, a da je dio prijašnje presude, koji se odnosio na odluke po žalbi zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji nije doveden u pitanje odlukom Ustavnog suda, u cijelosti zadržan i interpretiran u novoj presudi.

30. Apelantovi navodi da nalaz i mišljenje vještaka, dr. B.Z. nisu zakonit dokaz su ocijenjeni kao neosnovani. S tim u vezi je ukazano na to da je nesporno da je naredba Tužilaštva BiH glasila samo na njegovo ime, te da nalaz i mišljenje predstavljaju isključivo nalaz i mišljenje ovog vještaka, koji ih je i potpisao, bez obzira na to što se na naslovnoj strani navode i imena dvaju asistenata. Dalje, ukazano je na to da je nesporno da je ovaj vještak koristio pomoć drugih lica koja nisu davala svoj nalaz i mišljenje, već su samo djelimično učestvovala u izradi nalaza i pružala pomoć, a čime je vještak pokazao ozbiljnost i odgovornost u radu. Dalje, ukazano je na to da je vještak, dr. B.Z. bio zadužen za sve radnje, kao i da je bio ispitan pred sudom. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, radi se o profesionalnom, visokostručnom nalazu i mišljenju koji su sačinjeni zakonito. Također, ukazano je na to da čl. 95, 97, 269. i 270. ZKPBiH ne propisuju ograničenja prilikom angažiranja pomoćnika pri izradi izvještaja vještaka. I apelantova tvrdnja da je vještak, dr. B.Z. izvršio rekonstrukciju događaja koju nije naredilo Tužilaštvo, pa je i sama radnja nezakonita i izvršena suprotno članu 93. stav 1. ZKPBiH, ocijenjena je kao neosnovana. S tim u vezi je ukazano na to da je vještak, dr. B.Z. imao pravo da po svom nahođenju, bez naredbe suda, izađe na lice mjesta kako bi izvršio određene provjere radi poboljšanja kvaliteta svog nalaza i mišljenja, te da preduzeta radnja ne predstavlja rekonstrukciju u smislu člana 93. ZKPBiH. Također, ukazano je na to da je odbrana u vezi sa rekonstrukcijom tvrdila da je ona osnov nalaza i mišljenja vještaka koji je unaprijed dogovoren sa Tužilaštvom kako bi se dokazala teza Tužilaštva da je granata koja je eksplodirala na Kapiji ispaljena iz topa 130 mm, te da je ovaj prigovor ocijenjen kao neosnovan, jer s tim u vezi odbrana nije predočila niti jedan dokaz. Pri tome prigovor je ocijenjen i kao ozbiljna optužba za nepravilno postupanje koja se ne bi smjela iznositi bez pokrića.

31. I apelantova tvrdnja da formulacija iz prvostepene presude da je sud razmotrio svaki dokument i zaključio da je Tužilaštvo dokazalo njihovu vjerodostojnost ocijenjena je kao neosnovana, ali da sud neće jednako postupati sa svakim dokazom u spisu, što je njegovo diskreciono pravo, i da će obrazložiti samo one zaključke o činjenicama koje su važne za utvrđivanje krivice predstavlja kršenje člana 14. ZKPBiH. Ovo vijeće smatra da se radi o nespretnoj formulaciji, a ovaj zaključak Apelacionog vijeća potvrđen je i navodom iz pobijane presude o tome šta je zadatak suda i da je standard koji se primjenjuje prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja da bi bilo koji objektivan sud koji presuđuje u činjeničnom pitanju došao do istog zaključka izvan razumne sumnje.

32. Dalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je data ocjena iskaza svjedoka i drugih dokaza mogla biti mnogo konkretnija i detaljnija, ali da je, ipak, izvršena na način koji zadovoljava minimum standarda ocjenjivanja. Također, iz ovih dokaza prvostepeno vijeće je izvelo pravilne zaključke. Stoga su žalbeni navodi da je u pobijanoj presudi izostala sveobuhvatna ocjena dokaza ocijenjeni kao neosnovani. Ovo vijeće je, prije svega, konstatiralo da odbrana nije navela niti jednog svjedoka čiji je iskaz nepravilno analiziran, te da je odbrana samo izvukla iz konteksta dijelove pobijane prvostepene presude, pri tome zanemarujući sofisticirane dijelove analize, kao i da je prvostepeno vijeće navelo da, čak i kada je utvrdilo da svjedoci nisu bili iskreni, dijelovi njihovog iskaza se još uvijek mogu prihvatiti kao pouzdani, da je u nekoliko navrata konstatirano da je vjera poklonjena dijelovima iskaza svjedoka, a pri tome ne i njihovim iskazima u cjelini. Ovo vijeće je navelo i da iskrena svjedočenja mogu biti pristrasna. Dalje, iz obrazloženja proizlazi da je Apelaciono vijeće utvrdilo da je elaborativni metod kojim se presuda služi u potpunom skladu sa relevantnim odredbama procesnog zakona. Slijedeći navedeno, apelantov prigovor da je izostala ocjena dokaza koji idu u njegovu korist ovo vijeće ne smatra osnovanim. Najzad, ukazano je na dio prvostepene presude koji se odnosi na opća razmatranja dokaza i u kojem su data valjana obrazloženja u pogledu svjedoka, te da je ovoj ocjeni pristupano svestrano i seriozno s obzirom na to da je prvostepeno vijeće neposredno posmatralo svakog svjedoka, ocijenilo njihov glas, držanje, stav, tjelesne i emocionalne reakcije na pitanja, neverbalno ponašanje u odnosu na stranke, te atmosferu u kojoj su davali iskaz i da je zaključilo da se odluka o kredibilitetu svakog svjedoka mora dati nakon pomnog razmatranja.

33. Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovane apelantove tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelaciono vijeće je razmotrilo dopis koji je uputio apelantov branilac 2. aprila 2010. godine u kom je navedeno da je odbrana došla do novih dokaza koje nije bila u stanju da izvede na glavnom pretresu, tj. do izvještaja Tehničkog operativnog centra iz Beograda. Apelantova odbrana je istakla da ekspertiza predstavlja kompliciran proces i da je bilo teško pronaći instituciju koja bi je izvršila, zbog čega ovaj materijal nije bilo moguće osigurati ranije. Tužilaštvo BiH je istaklo da odbrana nije tražila saglasnost za navedenu ekspertizu, niti je sud bio upoznat s tim da će se ona izvršiti, te zaključilo da je ovaj dokaz predložen za eventualni ponovni postupak pred Apelacionim vijećem. Apelaciono vijeće je zaključilo da nije ispunjen uvjet iz člana 295. stav 4. ZKPBiH zbog čega je Apelaciono vijeće ovaj prijedlog odbilo. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su pred pretresnim vijećem kao dokaz optužbe izvedeni i uvršteni u dokaznu građu nalaz i mišljenje vještaka, dr. B.Z., te kao dokaz odbrane nalaz i mišljenje vještaka V.K., koji su direktno i unakrsno ispitani pred sudom, te je izvršeno njihovo suočavanje. Na temelju navedenog pretresno vijeće je donijelo pravilnu i zakonitu odluku. Okolnosti na koje je odbrana željela uvesti novi dokaz ocijenjene su bez značaja za predmet, odnosno kao nepotrebne, s obzirom na to da su količina i sadržaj dokazne građe izvedene u prvostepenom postupku sasvim dovoljni i da ne upućuju na potrebu da se dodatno razjašnjava činjenično stanje. Također, pravni zaključci koje je prvostepeno vijeće iznijelo o ovom pitanju ocijenjeni su dovoljnim i prihvatljivim, te da ne ostavljaju sumnju u pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Na temelju navedenog Apelaciono vijeće je zaključilo da su sve odlučne činjenice utvrđene van razumne sumnje, te da u cjelini dijeli pravne zaključke do kojih je došlo prvostepeno vijeće u pogledu odlučnih činjenica.

34. Apelantovi navodi kojim je osporavao pitanje naredbe o napadu na civilno stanovništvo grada Tuzle su ocijenjeni kao neosnovani. S tim u vezi je ukazano na to da su pravilno ocijenjeni iskazi svjedoka M.M., kao drugog čovjeka u komandnom lancu VRS. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da je pogrešan zaključak u vezi sa izjavom svjedoka Lj.Č., koja je u cjelini interpretirana, te je ukazano na to da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da su svjedoci S.S., G.M., D.B., Lj.Č. izjavili da je „kapetan Omega“ iz komande TG Ozren izdavao naredbe komandi vodova topova 130 mm, te da je, s tim u vezi, ukazano da je ispravan zaključak prvostepenog vijeća da načelnik artiljerije nije imao ovlaštenje da direktno izdaje naredbe, nego da je samo mogao da prenosi naredbe koje je primao od apelanta kao komandanta TG Ozren. S tim u vezi je ukazano na to da je na ove okolnosti svjedočio i M.M., kao izuzetno dobar poznavalac sistema rukovođenja i komandovanja u VRS, a čiji iskaz je potkrijepljen i materijalnim dokazima.

35. Apelaciono vijeće je kao neosnovane ocijenilo apelantove navode da komandant TG ne izdaje naredbe komandi voda artiljerije, već TG u cjelini i brigadama u njenom sastavu, jer je na temelju navedenog već obrazloženo da je apelant bio jedino ovlašteno lice koje je moglo izdati naredbu za gađanje iz topa 130 mm, te da su pravilno ocijenjeni iskazi svjedoka N.Č., S.S. i G.M., koji su u bitnom saglasni, te koji su potvrdili da se iz topa 130 mm nije moglo pucati bez naredbe komandanta TG koja je sadržavala sve elemente za gađanje.

36. Kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje da Tuzla nije bila označena kao cilj artiljerijskog gađanja. Apelaciono vijeće je ustanovilo da su zaključci do kojih je s tim u vezi došlo prvostepeno vijeće pravilni i da ih kao takve prihvata. U vezi s tim je ukazano na to da je nesporno da je Tuzla bila zaštićena zona UN i da kao takva nije smjela biti izložena bilo kakvom napadu, te da je apelant zasigurno znao da većinu stanovništva u Tuzli čine civili. Dalje, ukazano je na to da su svjedoci D.V. i G.M. izbjegavali da odgovore da li je Tuzla bila označena kao cilj na bilo kojoj vojnoj karti i tablicama gađanja, ali i da je svjedok D.B. izjavio da je na području Tuzle i u njenoj okolini bilo označeno nekoliko ciljeva, kao i da su pripadnici odjeljenja topova 130 mm potvrdili, kad se vratio na svoje mjesto, da su 25. maja 1995. godine otvarali vatru na Tuzlu. Dalje, ukazano je i da radna karta Druge ozrenske brigade ukazuje na to da je nekoliko mjesta u gradu bilo označeno kao cilj topa od 130 mm, ali da su ciljevi mogli biti realizirani na zahtjev ove brigade, da je pravilan zaključak da su to mjesta koja su mogla biti pogođena, ali da karta nije dokaz da su i pogođena, te, najzad, da je svjedok N.V. pojasnio akciju „Sadejstvo 95“, pa da se na temelju navedenog opravdano može zaključiti da je Tuzla bila potencijalni cilj topa od 130 mm koji se nalazio na Panjiku.

37. Dalje, kao dokazi koji ukazuju na to da je apelant naredio da se ispali granata na grad Tuzlu ukazano je na iskaz svjedoka M.M., koji je objasnio hijerarhiju Vojske RS, te iskaze svjedoka optužbe i odbrane koji su bili članovi posade topa 130 mm, a koji su saglasno potvrdili da bez direktne naredbe iz TG nikad nije ispaljen niti jedan projektil, kao i da je samovoljno ispaljivanje suštinski nemoguće zbog karakteristika oruđa kojim je djelo počinjeno. S tim u vezi je ukazano i na materijalni dokaz, zapovijest za odbranu iz aprila 1995. godine, kojim se navodi da je apelant, kao komandant TG, kao jednu od meta topa od 130 mm odredio grad Tuzlu, te da je naredio da se upotreba topova od 130 mm može vršiti isključivo po prethodnom odobrenju komandanta TG, tj. njegovom lično. Najzad, ukazano je na to da je apelant nesporno bio na svom komandnom mjestu 25. maja 1995. godine.

38. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepeno vijeće nesporno utvrdilo da je apelant bio de iure komandant TG Ozren, te je detaljno obrazložilo da je apelant i de facto bio komandant voda topova od 130 mm. S tim u vezi je ukazano na zapovijest za odbranu od januara i aprila 1995. godine, te na iskaze svjedoka M.M., M.D., D.J., Lj.Č. iz kojih proizlazi da je apelant redovno izdavao naredbe i instrukcije, da je bio obavještavan o izvršenju ovih naredbi i da je primao dnevne naredbe.

39. Kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi kojim je dovodio u pitanje kredibilitet vještačenja dr. B.Z., ukazujući na to da je mješovita komisija ustanovila da je udaljenost od mjesta ispaljivanja projektila 21.000 m, a da je selo Panjik udaljeno više od 27.000 m, te da se nigdje ne spominje položaj topa od 130 mm u selu Panjik. S tim u vezi je ukazano na to da Apelaciono vijeće podržava stav prvostepenog vijeća kada u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju vještaka, dr. B.Z. U vezi s tim je ukazano na to da je pretresno vijeće imalo neposredan uvid u sve dokaze i da je bilo u mogućnosti da ocijeni i uvjerljivost vještaka iz načina iznošenja nalaza i mišljenja. Apelaciono vijeće je nakon neposrednog uvida u nalaz i mišljenje vještaka, te nakon pregledanog DVD snimka sa suđenja, također, zaključilo da ovaj vještak ima dovoljno stručnog znanja i iskustva. U vezi s tim je ukazano na to da ovaj vještak ima respektabilnu karijeru, da je pred ovim sudom svjedočio dva puta, da je pet puta svjedočio pred MKSJ. Također, ukazano je na to da to ne znači i da vještak odbrane V.K. nema zavidnu karijeru u ovoj oblasti, ali da je vještak, dr. B.Z. bio mnogo sigurniji i konkretniji prilikom detaljnog i unakrsnog ispitivanja, kao i prilikom suočavanja ovih dvaju vještaka. Dalje, ukazano je na to da vještak odbrane nije jasno i detaljno obrazložio na koji način je došao do svojih zaključaka, odnosno da odbrana nije dovela u pitanje nalaz i mišljenje vještaka B.Z. u vezi sa relevantnim pitanjima. Dalje, detaljnom analizom udaljenosti i mjesta sa kojeg je došla granata, a kako su ih prezentirali vještak B.Z., vještak V.K. i komisija, te ukazujući na s tim u vezi provedene dokaze, iskaz svjedoka Ch.B. i M.M., službenu zabilješku koju su sačinili radnici CJB od 26. maja 1995. godine, zapisnik o uviđaju, zaključeno je da ne ostavlja nikakvu sumnju stav da je projektil topa 130 mm doletio sa Panjika, gdje se nalazio i vod topova 130 mm koji je bio u apelantovoj zoni odgovornosti. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je detaljno analiziran svaki od apelantovih navoda kojim se osporavaju nalaz i mišljenje vještaka B.Z., da je dovođen u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka V.K., kao i izvještajem mješovite komisije koja je došla do gotovo istovjetnih zaključaka kao i vještak optužbe B.Z.

40. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u pobijanoj presudi ispravno navedeno da je apelant krivično djelo počinio sa eventualnim umišljajem. Apelaciono vijeće je ustanovilo da je apelant bio svjestan da postoji velika vjerovatnoća da će izvršavanjem naredbe koju je izdao biti počinjen zločin, te se sa tom posljedicom saglasio, a čime je ispunio uvjet mens rea predmetnog krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano i na stav MKSJ u predmetima Galić i Milošević a prema kom termin „namjerno“ (direktni umišljaj) uključuje koncept „eventualnog dolusa“ (eventualni umišljaj). Shodno navedenom, Apelaciono vijeće je ustanovilo da je u pobijanoj presudi pravilno utvrđen subjektivni element mens rea napada usmjerenog na civilno stanovništvo i neselektivnog napada, odnosno ispitujući žalbene navode u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ono je zaključilo da je prvostepeno vijeće na osnovu provedenih dokaza na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice na osnovu kojih je došlo do pravilnog zaključka da je apelant svojim djelovanjem ostvario sva obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

41. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da, u skladu sa svojim slobodnim sudijskim uvjerenjem, ne dijeli pravni stav i mišljenja iznesene u odluci Ustavnog suda, ali da je izvršavajući tu odluku, koja je, u skladu sa članom VI/5. Ustava BiH, konačna i obavezujuća, apelantova žalba, da je pogrešno primijenjen krivični zakon na njegovu štetu, odnosno da nije primijenjen zakon koji je najblaži po njega, uvažena. U opširnoj elaboraciji Apelaciono vijeće je ukazalo na to da se u konkretnom slučaju radi o suprotnoj situaciji u odnosu na onu s kojom se susreo Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović, te Ustavni sud u predmetu Zoran Damjanović, da je Ustavni sud vršio komparaciju kazne zatvora od 20 godina iz KZSFRJ i kazne dugotrajnog zatvora od 45 godina iz KZBiH, pri čemu je, protivno svom ranijem stavu, izostavio smrtnu kaznu, ne nudeći argumentaciju na koji način se član 2. Protokola broj 6 odražava na postojeće krivično zakonodavstvo, odnosno da pozivanje na Protokol broj 13 nije od utjecaja s obzirom na to da je smrtna kazna uklonjena iz krivičnog zakonodavstva BiH znatno prije njegove ratifikacije; na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 1123/11 u povodu izmjene stava o važnom pravnom pitanju i, s tim u vezi, izostanku obrazloženja za odstupanje od stava Ustavnog suda u predmetu broj AP 1785/06; te, najzad, da Apelaciono vijeće smatra da se pitanje retroaktivnosti i primjene blažeg zakona mora rješavati u svakom konkretnom slučaju, bez generalizacije i principa automatizma, kako je i konstatirano u presudi Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović, a koja implicira zaključak da se kod najtežih oblika ratnih zločina treba primijeniti KZBiH, kao zakon koji je blaži po učinioca i koji osigurava adekvatno kažnjavanje počinilaca najtežih krivičnih djela.

42. Dalje, ukazano je na to da u konkretnom slučaju i zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela (KZSFRJ), jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi (KZBiH) propisuju krivičnopravne radnje za koje je apelant proglašen krivim kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Shodno navedenom, zaključeno je da postoje zakonski uvjeti za vođenje krivičnog postupka protiv počinioca za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i kažnjavanje s obzirom na to da apelantove radnje predstavljaju krivično djelo kako po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tako i prema zakonu koji je na snazi u vrijeme suđenja. S tim u vezi, citiran je član 142. KZSFRJ, te član 173. KZBiH. Dalje, ukazano je da radnje izvršenja za koje je apelant proglašen krivim, tj. napad protiv civilnog stanovništva i napad bez izbora cilja kojim se pozljeđuje civilno stanovništvo, predstavljaju radnje izvršenja navedenog krivičnog djela prema oba krivična zakona, odnosno da oba zakona na isti način definiraju krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a zbog čega je, prema odluci Ustavnog suda, bilo potrebno analizirati zaprijećenu kaznu na način kako je to prethodno učinjeno.

43. Dalje, u pogledu apelantovog učešća, ukazano je na to da je prvostepenom presudom osuđen po individualnoj krivičnoj odgovornosti koja kao takva nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Međutim, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, Apelaciono vijeće je izvelo nesumnjiv zaključak da je apelant postupao kao direktni izvršilac, odnosno da je preduzeo radnju izvršenja naređivanjem kako je propisano KZSFRJ. Zbog toga je iz pravne kvalifikacije izostavljen dio „u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH“.

44. Najzad, ukazano je na to da je KZSFRJ primijenjen i pri odlučivanju o prigovorima kojim se osporava odluka o kazni, te da se Apelaciono vijeće kretalo u rasponu kazni koje su propisane članom 142. KZSFRJ, imajući u vidu da je, prema stavu Ustavnog suda, smrtna kazna za navedeno krivično djelo eliminirana. Prilikom odlučivanja o kazni Apelaciono vijeće je ustanovilo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo sve odlučne činjenice i pravilno primijenilo zakon, te da nisu učinjene greške koje bi prvostepenu presudu u odluci o kazni činile nezakonitom. Stoga se Apelaciono vijeće, u velikoj mjeri, oslonilo na pravilna utvrđenja iznesena u prvostepenoj presudi, prije svega u vezi sa općim razmatranjima i zahtjevima koje zakon postavlja kao kriterije koje treba imati u vidu pri odmjeravanju kazne, a zatim i na pojedinačno utvrđene činjenice i okolnosti koje su značajne za izricanje kazne u konkretnom predmetu. Dalje, Apelaciono vijeće je ukazalo na svrhu kažnjavanja i pravila o odmjeravanju kazne u smislu čl. 33. i 41. KZSFRJ, zaštitni objekt krivičnog djela, njegove posljedice, zaključke i obrazloženja iz prvostepene presude u pogledu otežavajućih i olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani, a koje je prihvatilo kao svoje zaključke, zbog čega je usvojilo stav da u konkretnom slučaju, s obzirom na težinu krivičnog djela i nastale posljedice, isključivo maksimalna kazna može ispuniti svrhu kažnjavanja iz člana 33. KZSFRJ. Ukazujući na to da je limitirano obavezujućim nalogom iz odluke Ustavnog suda, te ocjenjujući sve navedeno a imajući u vidu granice kažnjavanja propisane zakonom, svrhu kažnjavanja, okolnosti koje mogu utjecati na to da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen apelantove krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojim je djelo počinjeno, te apelantove lične prilike, zaključeno je da je kazna zatvora od 20 godina adekvatna okolnostima i prilikama i da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja.

45. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da Apelaciono vijeće nije razmatralo drugi dio prvostepene presude kojim je apelant, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) ZKPBiH, oslobođen optužbi s obzirom na to da na to nisu ukazivali žalbeni navodi, te je zaključeno da je samim protekom zakonskog roka za izjavljivanje žalbi ovaj dio presude postao pravosnažan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

46. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije. U opširnim navodima o povredi ovog prava apelant je, pored ostalog, ukazao na to da je iz Odluke Ustavnog suda broj AP 5161/10 vidljivo da je ukinuta Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-07/394 od 6. aprila 2010. godine, pa da je Apelaciono vijeće povrijedilo pravila postupka, jer je u žalbenom postupku moralo postupati kao i pri redovnom sudovanju povodom žalbi žalilaca. S tim u vezi, apelant je istakao da mu je dopušteno da iznese svoje žalbene navode, ali da Apelaciono vijeće o njima nije odlučivalo, niti je razmatralo nove dokaze, izražavajući, prema njegovom mišljenju, stav da je odlukom Ustavnog suda pitanje povrede prava na pravično suđenje definitivno okončano u institucijama u okviru BiH, da je u svemu ostalo pri odlukama pretresnog i Apelacionog vijeća, tretirajući ranije iznesenu žalbu i prijedloge samo da bi, kako tvrdi, popravilo niz grešaka i promašenih zaključaka iz prijašnje presude. Na taj način, prema apelantovom mišljenju, osporenom presudom od 11. aprila 2014. godine Sud BiH praktično nije ni odlučivao o izjavljenim žalbama, niti je uzeo u obzir nove dokaze koje je uložila odbrana. Prema apelantovom mišljenju, ovakvo postupanje je odraz daljnjeg otpora Suda BiH prema realnoj primjeni blažeg zakona koji se mora posmatrati u cjelini primjene tog principa. Apelant ukazuje i na odluku o kazni koja, prema njegovom mišljenju, ukazuje na to da Sud BiH kaznu shvata kao odmazdu, a ne kao adekvatnu mjeru u sistemu odmjeravanja kazni. Također, ističe da mu je prvobitno izrečena kazna 55% u odnosu na zaprijećenu kaznu, pa da bi prema kriterijima koje je Sud BiH imao pri odmjeravanju prvobitne kazne (55% od zaprijećene kazne) i preinačena kazna bila niža (11 godina).

47. Dalje, u opširnim apelacionim navodima apelant tvrdi da je povreda prava na pravično suđenje posljedica proizvoljne ocjene dokaza i činjenica utvrđenih u postupku, a što je rezultiralo i proizvoljnom primjenom prava, te povredom načela ravnopravnosti stranaka, presumpcije nevinosti, prava na odbranu, te prekoračenjem optužnice.

48. U apelaciji su detaljno analizirani pojedinačno provedeni dokazi, prije svega nalazi i mišljenja vještaka optužbe i odbrane, a koji su, prema apelantovom mišljenju, bili od odlučnog značaja za utvrđivanje odlučne činjenice - ugla i pravca doleta projektila. S tim u vezi, apelant osporava i zakonitost dokaza, tj. nalaza i mišljenja vještaka optužbe, koji je prihvaćen u cjelini i na kom je, kako tvrdi, zasnovana osuđujuća odluka, ukazujući na konkretne odredbe ZKPBiH čijim je povredama, kako smatra, ovaj dokaz pribavljen. Prema njegovom mišljenju, u situaciji kada su postojala dva oprečna vještačenja, obaveza suda je bila da odredi nadvještačenje. S tim u vezi, ukazao je i na stav Evropskog suda u predmetu Bönisch protiv Austrije. Dalje, apelant ukazuje na to da je u obrazloženjima osporenih odluka izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza i u pogledu saslušanih svjedoka. Prema njegovom mišljenju, opća razmatranja dokaza, kao što su da je „kredibilitet iskaza svakog svjedoka ocijenjen sa pretpostavkom da je svaki namjeravao reći istinu“, „da su neki svjedoci, iako iskreni, ipak, nepouzdani u vezi sa dijelovima iskaza“, „da su djelimično nepouzdani“ i sl., nisu konkretizirana u odnosu na bilo kog svjedoka pojedinačno, a što podrazumijeva brižljiva i savjesna ocjena dokaza. S tim u vezi, apelant, opširno analizirajući iskaze saslušanih svjedoka, tvrdi i da je zaključak koji je sud izveo iz njihovog sadržaja pogrešan. Dalje, apelant tvrdi da u postupku nije utvrđeno da je on izdao naredbu za granatiranje, odnosno da nije postojala ni pismena ni usmena naredba, već je ova odlučna činjenica utvrđena na temelju indicija koje su, također, utvrđivane na temelju indicija. Dalje, apelant tvrdi da je u žalbenom postupku neosnovano odbijen njegov zahtjev da se provede novi dokaz do kog, zbog objektivnih razloga, nije mogao doći u prvostepenom postupku, ali ga je predočio prije donošenja odluke o žalbi. Prema njegovom mišljenju, radilo se o krunskom dokazu o utvrđivanju relevantne činjenice a kojom je u cjelini opovrgnuta teza vještaka Tužilaštva BiH na čijem nalazu i mišljenju je presuda i zasnovana. Zbog toga se, prema njegovom mišljenju, ne može prihvatiti stav Apelacionog vijeća da dokaz nije značajan za predmet, da su količina i sadržaj dokazne građe koja je izvedena u prvostepenom postupku sasvim dovoljni i da ne upućuju na potrebu dodatnog razjašnjenja. Sve navedeno, prema njegovom mišljenju, rezultiralo je povredom presumpcije nevinosti, prava na odbranu, ravnopravnosti u postupku, te prekoračenjem optužbe.

49. Ukazujući na, prema njegovom mišljenju, brojne povrede prava na pravično suđenje, apelant je zatražio da se donese privremena mjera kojom će se odgoditi postupanje po osporenim presudama Suda BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

50. Sud BiH u odgovoru na apelaciju u vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije razmotrio sve njegove žalbene navode, kao i nove dokaze na koje je odbrana ukazala istakao je da je, u skladu sa uputama Ustavnog suda iz Odluke broj AP 5161/10, održao javnu sjednicu povodom izjavljenih žalbi Tužilaštva i odbrane na kojoj su obje strane upoznate sa prirodom i obimom novog postupka, tj. objema stranama je naglašeno da će se razmotriti žalbeni navodi u odnosu na ono što je indicirano odlukom Ustavnog suda. Budući da se Ustavni sud nije izjašnjavao, niti utvrdio povrede na koje je prethodnom apelacijom ukazano, objema stranama je data mogućnost da ponovo iznesu žalbe s tim da im je ukazano na to da je utvrđena povreda člana 7. stav 1. Evropske konvencije, pa da se žalbe treba da usmjere na taj dio, odnosno na pitanje primjene zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji. Dalje, ukazano je na to da činjenica da apelant nije dobio odgovor Ustavnog suda na svoje prigovore u vezi sa članom 6. i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne čini drugostepenu presudu Suda BiH manjkavom u tom pogledu. S tim u vezi je ukazano na to da Sud BiH nema ovlaštenje da preispituje vlastite pravosnažne odluke u onom dijelu u kojem nisu dovedene u pitanje odlukama Ustavnog suda BiH. Apelantova krivica, kao ni utvrđeno činjenično stanje nisu dovedeni u pitanje Odlukom Ustavnog suda, niti je Ustavni sud o tome izdao bilo kakav nalog. Zbog toga, Sud BiH u tom dijelu nije mogao ponovno ocijeniti žalbene navode i preispitivati svoju prijašnju odluku, a samim tim nije mogao ocijeniti ni nove dokaze odbrane. Dalje, ukazano je na to da se Apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi kretalo u granicama odluke Ustavnog suda BiH od 21. januara 2014. godine iz kog razloga nije mogao ocijeniti ostale navode iz izjavljenih žalbi na prvostepenu presudu. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelacija neosnovana, te predloženo Ustavnom sudu da je kao takvu i odbije, kao i apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

51. Tužilaštvo BiH u odgovoru na navode iz apelacije istaklo je da se apelantovi prigovori odnose na pitanje ocjene činjenica i dokaza, te primjene zakona od Suda BiH a što, prema mišljenju Tužilaštva BiH, ne predstavlja zadatak Ustavnog suda. U prilog ovom stavu ukazano je na odluke Ustavnog suda i Evropskog suda, kao i stav Evropskog suda da ne želi da ga smatraju višim, „četvrtim stepenom“ u redovnom žalbenom postupku. Shodno navedenom, te ukazujući na to da se apelacijom traži ponovno preispitivanje izvedenih dokaza radi donošenja zaključaka o odlučnim činjenicama o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti, Tužilaštvo BiH je zaključilo da apelacija nije dopustiva. Također, prema ocjeni Tužilaštva BiH, apelacija odražava žalbene navode koji su u cjelokupnom krivičnom postupku upućivani Sudu BiH, a potom i Ustavnom sudu, i koji su bili predmet ranije pažljive analize.

52. Dalje, Tužilaštvo BiH je istaklo da u cijelosti podržava stavove u presudi Suda BiH od 11. aprila 2014. godine, odnosno da je predmet, nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 5161/10 od 23. januara 2014. godine, vraćen u fazu odlučivanja povodom izjavljenih žalbi. Dalje, ukazano je na to da Ustavni sud nije doveo u pitanje ni utvrđeno činjenično stanje, ni apelantovu krivicu, kao i da je Sud BiH na jasan način obrazložio i utvrdio činjenice odlučne za pravilno utvrđenje ovih pitanja. Tužilaštvo BiH je istaklo i da analiza uvjeta koji su doveli do masakra lica na Trgu Kapija 25. maja 1995. godine u 20.55 sati vještaka Tužilaštva BiH, prof. dr. B.Z. predstavlja profesionalan i visokostručan nalaz i mišljenje, koji su sačinjeni na zakonit način, kao i da se radi o vještaku koji raspolaže stručnim znanjem i iskustvom, koji je pristupio glavnom pretresu i neposredno iznio svoj nalaz i mišljenje, bio podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju, te, najzad, koji je suočen sa vještakom odbrane.

53. Dalje, ukazano je da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da prisustvuje radnjama dokazivanja, da osporava dokaze koje je izvodila optužba, a koji su provedeni u postupku na javnoj raspravi-glavnom pretresu uz puno poštivanje načela neposrednosti i prava na odbranu. Dalje, ukazano je na to da dokazivanje putem indicija nije protivno članu 6. Evropske konvencije, kao i da je u tom slučaju najvažniji kriterij dokazivanje izvan razumne sumnje, odnosno da mora postojati čvrsta i logična povezanost činjenica na osnovu kojih proizlazi jedini mogući zaključak. Dalje, ukazano je na to da je ispoštovan princip jednakosti stranaka u postupku, jer je apelantu omogućeno da koristi ovlaštenja iz prava na odbranu i prava na žalbu, te da ospori optužbu u toku cijelog postupka pod uvjetima koji nisu bili nepovoljniji u odnosu na suprotnu stranu. Najzad, ukazano je na to da je Sud BiH pravilno ocijenio kao prihvatljive dokaze izvedene u toku postupka u vezi sa spornim pitanjima, te da je posvetio dužnu pažnju apelantovim pravima i na osnovu sveobuhvatne analize činjenica i dokaza odlučio o apelantovoj krivici.

V. Relevantni propisi

54. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:

Sadržaj krivice Član 33.

(1) Krivica postoji ako je počinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao s umišljajem.

(2) Krivica za krivično djelo postoji i ako je počinilac postupao iz nehata, ako je to zakonom izričito predviđeno.

Umišljaj Član 35.

(1) Krivično djelo može biti učinjeno s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinilac postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 173.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

a) napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, a taj je napad posljedovao smrću, teškom tjelesnom ozljedom ili teškim narušenjem zdravlja ljudi;

b) napad bez izbora cilja kojim se pozljeđuje civilno stanovništvo;

(...)

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. (...)

Individualna i komandna odgovornost Član 180.

(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177.

(Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.

(...)

55. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Krivična odgovornost Član 11.

(1) Krivično je odgovoran učinilac koji je uračunljiv i koji je krivično djelo učinio sa umišljajem ili iz nehata.

(2) Za krivično djelo učinjeno iz nehata učinilac je krivično odgovoran samo kada to zakon određuje.

Umišljaj Član 13.

Krivično djelo učinjeno je s umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje; ili kada je bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

56. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(...)

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10.

Zakonitost dokaza (...)

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 93.

Rekonstrukcija događaja (1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uvjetima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih, odnosno optuženih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.

Član 95.

Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći Sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Član 96.

Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje Tužitelj ili Sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.

(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjerit će se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.

Član 97.

Dužnosti vještaka kojeg je odredio Tužitelj, odnosno Sud Osoba koju Tužitelj, odnosno Sud odredi za vještaka dužna je Tužitelju, odnosno Sudu dostaviti svoj izvještaj koji sadrži sljedeće: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kojeg je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu. Vještak će detaljno obrazložiti kako je došao do određenog mišljenja.

Član 99.

Postupak vještačenja (1) Vještačenjem rukovodi organ koji je naredio vještačenje. Prije početka vještačenja pozvat će se vještak da predmet vještačenja pažljivo razmotri, da tačno navede sve što zapazi i utvrdi i da svoje mišljenje iznese nepristrasno i u skladu s pravilima nauke i vještine. Posebno će se upozoriti da je lažno vještačenje krivično djelo.

(2) Prilikom davanja nalaza i mišljenja o predmetu koji se pregleda, vještak će se oslanjati na dokaze na koje su mu ukazale ovlaštene službene osobe, Tužitelj ili Sud. Vještak može svjedočiti samo o činjenicama koje proizlaze iz njegovog neposrednog saznanja, osim ako se prilikom pripreme svog nalaza i mišljenja nije koristio informacijama na koje bi se opravdano oslanjali ostali stručnjaci iste struke.

(3) Vještaku se mogu davati razjašnjenja, a može mu se dopustiti i da razmatra spise. Vještak može predložiti da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od važnosti za davanje njegovog nalaza i mišljenja. Ako prisustvuje uviđaju, rekonstrukciji događaja ili drugoj istražnoj radnji, vještak može predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se osobi koja se saslušava postave pojedina pitanja.

Član 263.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 269.

Angažovanje vještaka (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i Sud.

(2) Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao.

Član 270.

Ispitivanje vještaka (1) Prije ispitivanja vještaka, sudija, odnosno predsjednik vijeća opomenut će ga i na njegovu dužnost da iznese nalaz i mišljenje na najbolji mogući način i u skladu s vještinom i pravilima struke i upozorit će ga da davanje lažnog iskaza o nalazu i mišljenju predstavlja krivično djelo.

(2) Vještak će položiti zakletvu, odnosno dati izjavu prije svjedočenja.

(3) Zakletva, odnosno izjava se daje usmeno.

(4) Tekst zakletve, odnosno izjave glasi: "Zaklinjem se čašću-izjavljujem da ću govoriti istinu i da ću tačno i potpuno iznijeti svoj nalaz i mišljenje."

(5) Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu.

Član 276.

Dopuna dokaznog postupka (1) Nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branitelja da li imaju još neki dokazni prijedlog.

(2) Ukoliko stranke i branitelj nemaju nove dokazne prijedloge, sudija odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Član 292.

Pravo na žalbu i rok (1) Protiv presude donesene u prvom stepenu može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja prijepisa presude.

(...)

(4) Blagovremeno podnesena žalba odlaže izvršenje presude.

Član 295.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (...)

(4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze

– dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

Član 314.

Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tačka f), g) i j). ovog zakona.

VI. Dopustivost

Dopustivost u odnosu na Presudu Suda BiH broj X-KRŽ-07/394 od 6. aprila 2010. godine

57. Apelant smatra da mu je Presudom Suda BiH broj X-KRŽ-07/394 od 6. aprila 2010. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

58. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda.

59. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

60. Član 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

g) ako su izmijenjene pravne okolnosti;

61. Ustavni sud ukazuje na to da je osporena presuda Suda BiH bila predmet razmatranja u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5161/10 od 21. januara 2014. godine. Navedenom odlukom osporena presuda je ukinuta, tj. prestala da postoji i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje Sudu BiH s nalogom da donese novu odluku u skladu sa članom II/2. Ustava BiH i članom 7. stav 1. Evropske konvencije. Shodno navedenom, proizlazi da su već u vrijeme podnošenja apelacije bile nastupile izmijenjene pravne okolnosti zbog čega je Ustavni sud zaključio da je razmatranje apelacije u ovom dijelu bespredmetno.

62. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na Presudu Suda BiH broj S1 1 K 015222 14 Krž od 11. aprila 2014. godine

63. Apelant smatra da mu je Presudom Suda BiH broj S1 1 K 015222 14 Krž od 11. aprila 2014. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

64. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

65. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

66. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 015222 14 Krž od 11. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. jula 2014. godine a apelacija je podnesena 13. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

67. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

68. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

69. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

70. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)

71. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

72. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.

a)Pravo na žalbu

73. Apelant tvrdi da mu je u postupku nakon donošenja odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 5161/10 povrijeđeno pravo na žalbu, jer sud praktično i nije odlučivao o izjavljenim žalbama, niti je razmatrao nove dokaze koje je uložila odbrana a koji su, kako tvrdi, bili od ključnog značaja za ocjenu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. Prema njegovom mišljenju, s obzirom na to da je Ustavni sud ukinuo drugostepenu presudu od 6. aprila 2010. godine, Sud BiH je morao u žalbenom postupku postupati kao i kod redovnog sudovanja povodom žalbi.

74. Ustavni sud podsjeća da se, prema stavu Evropskog suda, član 6. Konvencije primjenjuje na postupak u kom je lice optuženo za krivično djelo sve dok ta optužba ne bude i konačno potvrđena (vidi, Evropski sud, Adolf protiv Austrije, presuda od 26. marta 1982. godine, Serija A broj 49, p. 15, stav 30, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. februara 1970, Serija A broj 11, pp. 12-15, §§ 22-26 30). Dalje, krivični postupak čini cjelinu i zaštita koja je osigurana članom 6. Evropske konvencije ne prestaje donošenjem odluke pred prvostepenim sudom; prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, iako član 6. ne garantira pravo na žalbu, države koje su uspostavile žalbene ili kasacione sudove dužne su osigurati da lica na koja se to odnosi, shodno zakonu, pred tim sudovima uživaju fundamentalne garancije sadržane u članu 6. (vidi, Evropski sud, Monell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. maja 1987. godine, Serija A broj 115, p. 21, stav 54). Pri tome ove garancije nisu ograničene ni činjenicom da, u skladu sa članom 2. Protokola broj 7, države uživaju široko polje procjene u pogledu načina i uvjeta pod kojim će pravo na žalbu biti i osigurano (vidi, Evropski sud, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, st. 26. i 27). Međutim, način na koji će se član 6. primjenjivati u postupku pred žalbenim sudom zavisi od posebnih karakteristika postupka koji je u pitanju, mora se imati u vidu postupak u cjelini u domaćem pravnom sistemu i uloga žalbenog suda u njemu (vidi, već citiranu, Monell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Najzad, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja sa odlukom nižestepenog suda, neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi, Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi, Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije,

HUDOC (2002)).

75. Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda Suda BiH donesena nakon što je Ustavni sud ukinuo drugostepenu pravosnažnu presudu ovog suda i naložio Sudu BiH da donese novu odluku u skladu sa članom II/2. Ustava BiH i članom 7. stav 1. Evropske konvencije. Također, u svojoj odluci Ustavni sud je izričito naglasio da nije odlučivao o proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku, jer su to pitanja iz nadležnosti Suda BiH.

76. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa ZKPBiH, žalba može biti izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešne primjene krivičnog zakona, odluke o kazni. Dalje, u skladu sa zakonom, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi ukoliko, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Dalje, kada odlučuje povodom žalbe, drugostepeni sud, pored ostalog, može žalbu odbiti kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi na koje se žalbom ukazuje, preinačiti prvostepenu presudu ukoliko utvrdi da su relevantne činjenice pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drugačija odluka, ukinuti presudu u cjelini ili u dijelu, te održati glavni pretres i donijeti novu odluku.

77. U konkretnom slučaju osporenom presudom apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona, tako da se djelo za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificira kao krivično djelo iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, te u pogledu odluke o kazni, tako da je apelantu na temelju istog zakona izrečena kazna zatvora od 20 godina. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je na javnoj sjednici, kojoj su prisustvovali apelant i njegov branilac, te Tužilaštvo BiH, strankama saopćeno da se predmet nalazi u fazi žalbenog postupka, te im je data mogućnost da ponovo iznesu žalbe. Pri tome obje strane su upozorene da je odlukom Ustavnog suda utvrđena povreda člana 7. stav 1. Evropske konvencije, pa da se žalbe usmjere na dio koji se tiče primjene krivičnog zakona i, s tim u vezi, odluke o kazni. Najzad, u obrazloženju osporene presude je izričito navedeno da se u ovom postupku vijeće ograničilo na žalbene prigovore koji se tiču krivičnog zakona i odluke o kazni, a da je dio prijašnje presude koji se odnosio na odluku po žalbi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u cijelosti zadržan i interpretiran u ovoj presudi. Također, Sud BiH je odbio da provede novi materijalni dokaz - fotografije žrtava sa lica mjesta, na okolnosti nanesenih povreda, imajući u vidu karakter postupka.

78. Dalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je odgovoreno na sve apelantove žalbene navode zbog kojih je osporavao prvostepenu presudu a koji su se ticali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da su dati razlozi i obrazloženja zbog kojih je zaključeno da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. Također, nisu izostali razlozi i obrazloženja zbog čega je apelantova žalba na prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na primjenu materijalnog prava uvažena, a zbog čega je osporena prvostepena presuda i preinačena u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, te, s tim u vezi, i u pogledu odluke o kazni. Imajući u vidu navedeno, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da osporenom drugostepenom presudom nije odlučeno o njegovoj žalbi, odnosno da drugostepeni sud nije preispitao apelantove tvrdnje koje su se ticale kako proceduralnih i činjeničnih propusta prvostepenog suda, tako i načina na koji je primijenjeno materijalno pravo.

79. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelantovi navodi u ovom dijelu osnovani.

b)Dokazi

80. Dalje, apelant smatra da je povrijeđen i princip jednakosti stranaka u postupku, princip nezavisnosti i pravo na odbranu. Međutim, apelantovi navodi u ovom dijelu se, u suštini, odnose na dokaze koji su provedeni u toku postupka, način na koji ih je sud prihvatio i ocijenio, te na zaključke koje je s tim u vezi izveo i, shodno tome, utvrdio činjenično stanje.

81. Apelant najprije ističe da su prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva BiH i da je ovaj dokaz nezakonit, da je sud zanemario i da nije ocijenio nalaz vještaka odbrane u dijelovima za koje apelant tvrdi da su bili relevantni, da su netačni navodi suda da se nalaz vještaka Tužilaštva podudara sa drugim materijalnim dokazima, prije svega izvještajem zajedničke komisije, da su proizvoljni zaključak i obrazloženje suda zbog čega poklanja vjeru nalazu vještaka Tužilaštva BiH. Također, apelant tvrdi da je, u situaciji kada su postojala dva oprečna vještačenja, obaveza suda bila da odredi nadvještačenje. Najzad, apelant tvrdi da je sud neosnovano odbio da prihvati dokaz koji je naknadno pribavio i koji nije mogao predočiti u toku prvostepenog postupka, ali koji je dostavio prije odlučivanja o izjavljenim žalbama na prvostepenu presudu. Prema njegovim tvrdnjama, radilo se o krucijalnom dokazu koji u potpunosti opovrgava tvrdnju vještaka Tužilaštva BiH, a na kojem je u pretežnom dijelu i zasnovana odluka suda o postojanju krivičnog djela i njegove odgovornosti za to djelo.

82. Također, apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno interpretirali iskaze saslušanih svjedoka, odnosno da su na temelju ovih iskaza proizvoljno izvodili zaključke na koje njihov sadržaj ne upućuje. Pri tome apelant tvrdi da opće konstatacije da je „rijetkost da dva svjedoka neki događaj opisuju na isti način“, „neki svjedoci, iako su bili iskreni, bili su nepouzdani zbog ograničenja u smislu svoje percepcije i sjećanja, ili zbog pristranosti, ali da Vijeće smatra da su isti ti svjedoci tačno percipirali, zapamtili i reproducirali neke druge činjenice“, da „dijelovi iskaza nekih svjedoka nisu bili iskreni bilo zbog ličnih interesa, bilo zbog prijateljstva ili odanosti prema optuženom, ili zbog toga što su htjeli da utječu na ishod postupka“ i dr. ne mogu biti prihvaćene kao brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Prema njegovim tvrdnjama, iz ovakve opće ocjene ne može se zaključiti koji je od saslušanih svjedoka bio nepouzdan, čiji je iskaz i zbog kojih razloga djelimično prihvaćen, odnosno da na drugačiji zaključak ne upućuje ni činjenica da je prvostepeno vijeće neposredno posmatralo svjedoke, njihovo držanje, glas, stav, tjelesne i emocionalne reakcije i dr.

83. Najzad, u ovom dijelu apelant je istakao i da dokazivanje na temelju indicija samo po sebi nije suprotno pravu na pravično suđenje, ali da one u konkretnom slučaju ne djeluju kao čvrst zatvoren krug, koji bi dozvoljavao samo jedan zaključak. S tim u vezi, apelant ukazuje na to da je u obrazloženju osporenih odluka izričito ukazano da nisu predočeni direktni dokazi da je on direktno ili posredstvom svog načelnika za artiljeriju, pismeno ili usmeno, izdao naredbu da se ispali granata. Pri tome apelant ukazuje na to da je tokom postupka utvrđeno da je naredbe o upotrebi topa 130 mm u 90% slučajeva izdavao u pisanoj formi „kapetan Omega“, da, s tim u vezi, nije proveden niti jedan drugi dokaz, da nije proveden niti jedan dokaz koji bi potvrdio zaključak da su topovi upotrebljavani na osnovu usmene naredbe, da su u lancu komandovanja poslije njega bila još dvojica starješina koja su mogla narediti da se upotrijebi top.

84. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zatim, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje kao šireg koncepta, koje, također, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba da bude adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentiraju zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991. godine, st. 66. i 67, Serija A broj 211). Zatim, član 6. stav 1. zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni element prava sadržanog u članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

85. Ustavni sud podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda, prvenstveno na domaćim sudovima da utvrde da li je određeni dokaz formalno dopustiv (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, [GC] aplikacija broj 30544/96, ECHR 1999-I, stav 28). Isto tako, Evropski sud smatra da, u smislu člana 6, njegov zadatak nije da utvrđuje da li su nalaz i mišljenje vještaka dostupni domaćem sudu bili pouzdani ili ne (vidi, Evropski sud, Khodorkovskiy i Lebedev, aplikacije br. 11082/06 i 13772/05, stav 700). Opće pravilo, osim određenih izuzetaka, jeste da domaći sud ima široku diskreciju u izboru između suprotnih nalaza i mišljenja i odabiru onog koji smatra konzistentnim i pouzdanim. Međutim, pravila o prihvatljivosti dokaza mogu ponekad ići na štetu principa jednakosti oružja i adversarnog postupka, ili na drugi način utjecati na pravičnost postupka (vidi, Evropski sud, Tamminen protiv Finske, aplikacija broj 40847/98, st. 40-41, 15. jun 2004. godine). U kontekstu nalaza i mišljenja vještaka, pravila o prihvatljivosti dokaza ne smiju lišiti odbranu mogućnosti da ih efektivno osporava, konkretno predstavljanjem i osiguravanjem alternativnog nalaza i mišljenja. U nekim slučajevima odbijanje alternativnog nalaza i mišljenja materijalnog dokaza može predstavljati povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Stoimenov protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, aplikacija broj 17995/02, st. 38. et seq., 5. april 2007. godine). Odbrana mora imati mogućnost ne samo da preispituje i osporava nalaz i mišljenje vještaka kao takve već i putem direktnog ispitivanja kredibilitet onog ko ih je pripremio (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991. godine, Serija A broj 211, stav 42). Najzad, Evropski sud je u predmetu Mirilashvili protiv Rusije (aplikacija broj 6293/04, 11. decembar 2008. godine) u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka u krivičnom postupku na sljedeći način sumirao relevantne kriterije: „189. Sud ponavlja da član 6. ne nameće obavezu domaćem sudu da naredi izradu nalaza i mišljenja vještaka ili preduzimanje bilo koje istražne radnje samo zato što to traži neka od strana u postupku. Prvenstveno je na nacionalnom sudu da odluči da li su zahtijevane mjere relevantne i suštinske za donošenje odluke (vidi, mutatis mutandis, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989, Serija A broj 162-A, p. 23, st. 60-61).

190. Međutim, ako sud odluči da su nalaz i mišljenje vještaka potrebni, odbrana mora imati mogućnost da postavi pitanja vještaku i da ga direktno ispita pred sudom. U određenim okolnostima odbijanje da se dozvoli i alternativno vještačenje materijalnih dokaza može predstavljati povredu člana 6. stav 1. (vidi, Stoimenov protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, aplikacija br. 17995/02, st. 38. et seq., 5. april 2007. godine).

191. Ipak, uživanje ovih prava od odbrane treba biti balansirano sa interesom pravilnog administriranja pravde. Član 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.d) Konvencije ne daje odbrani apsolutno pravo da se sasluša određeni stručni dokaz. Na domaćem sudu je da odluči da li je vještak kojeg je predložila odbrana kvalificiran i da li će njegovo uključivanje u tim eksperata doprinijeti razrješenju slučaja.“

86. Ustavni sud podsjeća da ZKPBiH objema stranama u postupku daje mogućnost da relevantne činjenice mogu dokazivati i tako što će angažirati vještaka, te da sud, također, ima mogućnost da angažira vještaka, a što je i razumljivo kada se ima u vidu obaveza suda da se stara o svestranom razmatranju predmeta. Dalje, ZKPBiH regulira kada nadležno tijelo koje vodi postupak, tužilaštvo i sud mogu angažirati vještaka, propisuje njegove dužnosti i postupak vještačenja. Dalje, zakonom je određen način ispitivanja vještaka, kao i da pisani nalaz i mišljenje ne mogu biti prihvaćeni ukoliko vještak nije svjedočio na pretresu. Najzad, vještačenje može biti povjereno pojedincu, ali ako postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u državnom organu, a posebno ako se radi o složenom vještačenju, onda će ono, po pravilu, biti povjereno stručnoj ustanovi, odnosno državnom organu.

87. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudom obje strane su koristile svoje pravo i angažirale vještake da bi utvrđivale relevantnu činjenicu kako se desio inkriminirani događaj. Oba vještaka su pripremila svoje nalaze i mišljenja o kojim su neposredno svjedočila pred sudom, odnosno objema stranama je pružena mogućnost da ih podvrgnu direktnom ispitivanju pred sudom. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi i da je sud suočio ova dva vještaka pokušavajući da otkloni nesaglasnosti između njihovih izlaganja, te nalaza i mišljenja koja su neposredno iznijeli pred sudom, ali bez uspjeha. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva BiH, njegove zaključke o spornim pitanjima ocijenili u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka odbrane, te da su, dovodeći u vezu oba ova nalaza sa drugim materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka, detaljno obrazložili svako od spornih pitanja zbog čega poklanjaju vjeru nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva BiH, ukazujući na provedene dokaze koji su ih potkrepljivali u pogledu svakog od spornih pitanja. Najzad, u iscrpnoj analizi u osporenim presudama dati su razlozi i obrazloženja o kredibilitetu oba vještaka.

88. Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji iznio tvrdnju da nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva ne mogu biti prihvaćeni kao zakonit dokaz. Ovu tvrdnju apelant najprije temelji na navodu da se kao autori nalaza i mišljenja pojavljuju, pored vještaka koji je određen naredbom Tužilaštva, i dvojica asistenata na koje se naredba Tužilaštva ne odnosi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenih odluka ukazano da je Vijeće pažljivo analiziralo nalaz i mišljenje, te zaključilo da se radilo o zahtjevnom i kompliciranom vještačenju, pa da je vještak angažirao dvojicu asistenata kako bi mu pomogli, da je vještak, dr. B.Z. potpisao nalaz i mišljenje koje je i iznio na glavnom pretresu, te da je tom prilikom unakrsno ispitan. Također, ukazano je na to da relevantne odredbe čl. 95. (određivanje vještačenja), 97. (dužnost vještaka kojeg je odredio tužilac, odnosno sud), 269. (angažiranje vještaka) i 270. (ispitivanje vještaka) ZKPBiH ne propisuju ograničenja da pri izradi nalaza vještaka ne mogu biti angažirani i pomoćnici. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, kao i relevantne odredbe ZKPBiH o vještačanju na koje je ukazano u osporenoj drugostepenoj odluci i činjenicu da apelant ne tvrdi da mu je bilo uskraćeno da predlaže i pozove da budu saslušana i lica koja su naznačena kao autori vještačenja, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

89. Dalje, apelant je i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji isticao da je ovaj dokaz nezakonit i zbog činjenice da je vještak Tužilaštva BiH obavio rekonstrukciju iako s tim u vezi nije bilo naredbe ni Tužilaštva koje ga je angažiralo, kao ni suda. Također, s obzirom na to da je obavljena rekonstrukcija, apelant tvrdi da mu je trebalo da bude pružena mogućnost da i on prisustvuje rekonstrukciji i da pri tome može postavljati pitanja vještaku. Apelant navodi da su vještaci Tužilaštva BiH u svrhu rekonstrukcije dovezli na lice mjesta vozilo „golf“ koje po svom tipu odgovara vozilu za koje se navodi da je kritične prilike bilo na mjestu eksplozije, da je, zatim, ponovljen jedan dio predmetnog događaja, jer je projektil postavljen u položaj u kojem se, prema njihovom mišljenju, nalazio u trenutku eksplozije. Najzad, apelant ističe da i sam sud u obrazloženju odluke konstatira da je vještak Tužilaštva BiH, da bi potpunije i preciznije odredio upadni ugao projektila, izvršio rekonstrukciju.

90. U vezi sa ovim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je članom 93. ZKPBiH propisano da organ koji vodi postupak, radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su značajne za razjašnjenje stvari, može odrediti rekonstrukciju događaja koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uvjetima u kojima se, prema izvedenim dokazima, događaj desio. Istom odredbom je regulirano da, ako su u iskazima pojedinih osumnjičenih, odnosno optuženih ili svjedoka iste radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija se mora ponoviti sa svakim od njih. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude izričito navedeno da je vještak Tužilaštva BiH u svom iskazu spomenuo da je uradio rekonstrukciju, ali da se, zapravo, radilo o metodu rada ovog vještaka, te da se ne radi o rekonstrukciji u smislu člana 93. ZKPBiH, niti je u tom pravcu bila i usmjerena. Sa ovakvim zaključkom se saglasio u cjelini i drugostepeni sud, ističući da je vještak, dr. B.Z. imao pravo da po svom nahođenju, bez naredbe suda, izađe na lice mjesta kako bi izvršio određene provjere radi poboljšanja kvaliteta svog nalaza i mišljenja, te da preduzeta radnja ne predstavlja rekonstrukciju u smislu člana 93. ZKPBiH. Imajući u vidu navedeno, kao i da član 97. ZKPBiH kojim je određeno da vještak kojeg je odredio tužilac, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, dostavlja svoj izvještaj koji sadrži: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kojih je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim da bi analiza bila pravedna i objektivna, te da detaljno obrazloži kako je došao do određenog mišljenja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantove navode ni u ovom dijelu.

91. Dalje, apelant tvrdi da je, u situaciji kada su postojala dva oprečna vještačenja, sud imao obavezu da odredi nadvještačenje, posebno imajući u vidu da su nalaz i mišljenje vještaka bili ključni dokaz za utvrđivanje odlučne činjenice kako se inkriminirani događaj desio. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude nije moguće zaključiti da li je apelant ovakav zahtjev i isticao u toku postupka pred prvostepenim sudom, niti on to navodi u apelaciji. Također, apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je sud prvobitno bio odlučio, pa onda odustao od provođenja još jednog vještačenja, kako tvrdi u apelaciji, niti je to moguće zaključiti iz obrazloženja osporenih odluka. Također, Ustavni sud podsjeća da relevantne odredbe ZKPBiH propisuju da vještačenje može naložiti i sud, ali da pri tome ne propisuju i obavezu da sud mora odrediti vještačenje ukoliko su predočena dva suprotstavljena vještačenja. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantove navode ni u ovom dijelu.

92. Dalje, apelant tvrdi da je neosnovano odbijen njegov zahtjev da se kao dokaz uvrsti izvještaj koji je sačinjen u Beogradu a koji, kako tvrdi, nije mogao osigurati ranije zbog objektivnih razloga: nedostatka materijalnih sredstava, te teškoća da se pronađe odgovarajuća institucija u kojoj bi ovakvo vještačenje uopće bilo moguće provesti. Također, apelant tvrdi da se radilo o ključnom dokazu o odlučnoj činjenici koja je utvrđena na temelju nalaza vještaka Tužilaštva BiH, te koji je ovaj nalaz i mišljenje u potpunosti opovrgao.

93. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda, prije svega, nadležnost nacionalnih sudova da procijene da li prijedlog odbrane da se određeno pitanje ili problem preispitaju još jednim nalazom i mišljenjem, ili da se uvede novi dokaz, koji mogu biti od bilo kakve koristi (vidi, Evropski sud, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, st. 60-61, Serija A broj 162-A). Na drugoj strani, Evropski sud zadržava nadzornu ulogu na ovom polju: u izuzetnim okolnostima potreba da se osigura drugo stručno mišljenje o važnom pitanju u nekom slučaju može biti očigledna sama po sebi i propust suda da osigura dokaz koji odbrana traži može rezultirati nepravičnošću postupka (vidi, naprimjer, Evropski sud, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 69, ECHR 2001-X). Najzad, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da odbrana ima potpuno ista ovlaštenja kao i optužba u prikupljanju dokaza. Načini na koje odbrana i optužba mogu učestvovati u prikupljanju dokaza su često različiti (vidi, već citiranu, Mirilashvili protiv Rusije, stav 225). Ono što je bitno jeste da ove razlike ne stavljaju odbranu u očigledno nepovoljan položaj nasuprot optužbi. Pravila o prikupljanju dokaza i njihovom predstavljanju na suđenju ne bi trebalo da učine nemogućim odbrani da uživa garancije osigurane članom 6. Konvencije. U predmetu Khodorkovskiy i Lebedev (vidi, već citiran, stav 731) Evropski sud je istakao: „Osporavanje nalaza i mišljenja vještaka može biti teško bez pomoći vještaka iz relevantne oblasti. Zato, samo pravo odbrane da traži od suda da naloži još jedan nalaz i mišljenje nije dovoljno. Da bi ovo pravo bilo efektivno, odbrana mora imati mogućnost da provede i vlastiti nalaz i mišljenje.“

94. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su u postupku pred prvostepenim sudom obje strane ponudile nalaz i mišljenje vještaka koje su same izabrale u vezi sa odlučnom činjenicom kako se inkriminirani događaj desio. Dalje, kako proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude, Tužilaštvo je nalaz i mišljenje vještaka priložilo kao dokaz uz optužnicu, dakle, radilo se o nalazu i mišljenju vještaka koji su pripremljeni u svrhu optuženja. Shodno relevantnim odredbama ZKPBiH, vještačenje može narediti samo organ koji vodi postupak (Tužilaštvo ili sud) a u nadležnosti ovog organa jeste da izabere vještaka, da mu osigura autentični materijal i materijalne dokaze, te da formulira pitanja za vještaka. Osumnjičeni, odnosno optuženi ne može na bilo koji način utjecati na izbor vještaka kojeg određuje Tužilaštvo ili sud, niti mu može u fazi pripremanja nalaza postavljati bilo kakva pitanja. Na drugoj strani, ZKPBiH osumnjičenom, odnosno optuženom, također, daje mogućnost da angažira vještaka, pri tome ne postavljajući bilo kakva ograničenja. Također, ne postoje ograničenja ni u pogledu ispitivanja vještaka na glavnom pretresu a što je i uvjet da bi pismeni nalaz i mišljenje vještaka kojeg su odredili tužilaštvo, sud ili odbrana mogli biti prihvaćeni. Najzad, ne postoje ni posebna pravila o dokaznoj snazi vještačenja – ono se, kao i drugi dokazi, mora ocjenjivati pojedinačno i u vezi sa ostalim provedenim dokazima.

95. U konkretnom slučaju u opširnoj analizi u obrazloženjima obje presude dati su razlozi zbog kojih su prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva a na temelju kojih je i utvrđena odlučna činjenica kako se inkriminirani događaj desio. Dalje, nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva dovedeni su u vezu sa materijalnim dokazima - izvještajem zajedničke komisije i zapisnikom o uviđaju koji su sačinjeni neposredno nakon inkriminiranog događaja. Također, nalaz i mišljenje vještaka dovedeni su u vezu sa službenom zabilješkom koju je sačinio ovlašteni radnik MUP-a dan nakon inkriminiranog događaja, kao i iskazima saslušanih svjedoka Ch.B., pripadnika UNPROFOR-a, koji je bio i član zajedničke komisije, te svjedoka D.B., koji je bio član posade topova 130 mm a koji su, također, saslušani na glavnom pretresu. Također, u obrazloženju osporenih odluka je ukazano i da se radilo o izuzetno složenom i kompleksnom vještačenju, kao i da se vještaci odbrane i Tužilaštva prilikom suočavanja nisu mogli usaglasiti ni kojoj bi ustanovi u inozemstvu trebalo biti povjereno eventualno nadvještačenje zbog nepostojanja kompetentne institucije u BiH. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su navedeni materijalni dokazi, kao i iskazi saslušanih svjedoka potkrijepili nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva BiH, koji su, u konačnici, i prihvaćeni i na temelju kojih je i utvrđena odlučna činjenica o tome kako se desio inkriminirani događaj. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da osporava kako sadržaj nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva, tako i njegov kredibilitet pred sudom. Također, apelant je imao i koristio je mogućnost da angažira vještaka po svom izboru i da se tako suprotstavi nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi da mu je eventualno bila uskraćena mogućnost da u toku glavnog pretresa predlaže i provodi druge dokaze, kao i da je prvostepeni sud neosnovano odbio eventualni prijedlog da se dopuni dokazni postupak. Stoga, zaključak drugostepenog suda da ne prihvati novi dokaz - vještačenje koje je ponudio apelant na okolnost kako se inkriminirani događaj desio, koji je pribavio nakon okončanja prvostepenog postupka i priložio uz izjavljenu žalbu, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti u konkretnom slučaju ukazuje na postojanje posebnih okolnosti zbog kojih je, radi pravičnosti postupka kao cjeline, trebalo prihvatiti taj novi dokaz. Naime, u skladu sa članom

239. ZKPBiH, obaveza suda je da se stara o svestranom pretresanju predmeta i otklanjanju svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari. U tom smislu, u skladu sa članom 263. istog zakona, sud može odbiti da provede dokaz ukoliko zaključi da je ponuđeni dokaz nepotreban. Najzad, ZKP propisuje i da se uz žalbu mogu predlagati novi dokazi koji, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, ali je žalitelj dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. U konkretnom slučaju drugostepeni sud je, odbijajući apelantov prijedlog da se uvrsti novi dokaz koji je uz žalbu priložio, utvrdio da apelant nije ponudio razloge i obrazloženja zbog čega bi mu to trebalo biti dozvoljeno, kao i da je činjenica na koju se novi dokaz odnosio dovoljno razjašnjena i da ne postoji potreba da se provode novi dokazi na ovu okolnost. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantove navode ni u ovom dijelu.

96. Dalje, apelant tvrdi da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza i u pogledu svjedoka i njihovih iskaza koje su dali na glavnom pretresu. Apelant tvrdi da u osporenim presudama nedostaju razlozi i obrazloženja zbog čega je poklonjena vjera iskazu nekog svjedoka, kao i da nije jasno da li se svjedok koji je u pitanju nalazio u kategoriji iskrenih svjedoka koji nisu bili pouzdani, ali su tačno svjedočili o određenim činjenicama, da li se radi o svjedoku koji je bio pristrasan, ali je određene relevantne činjenice prenio vjerodostojno iako nije bio svjestan toga i dr. S tim u vezi, apelant je iznio u apelaciji sadržaj iskaza pojedinih svjedoka, te ukazao na to da, prema njegovom mišljenju, sud nije mogao izvesti zaključke koje je i izveo.

97. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Dalje, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).

98. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je u općim razmatranjima o dokazima ukazano na to da je saslušano 38 svjedoka i dvojica vještaka Tužilaštva BiH, te četiri svjedoka i jedan vještak kojeg je predložila odbrana. Dalje, data je opća analiza na koji način su ocijenjeni dokazi, konkretno iskazi svjedoka koji su saslušani u toku postupka. U obrazloženju osporene drugostepene presude je ukazano na to da je ocjena iskaza svjedoka i drugih dokaza mogla biti konkretnija, ali da zadovoljava minimum standarda ocjenjivanja, da su iz provedenih dokaza izvedeni pravilni zaključci, te da apelant nije naveo niti jednog svjedoka čiji je iskaz nepravilno analiziran. Najzad, ukazano je na to da je elaborativna metoda koja se koristi u prvostepenoj presudi u punom skladu sa odredbama relevantnog procesnog zakona. Shodno navedenom, a imajući u vidu da je u obrazloženjima osporenih presuda ukazano na dijelove iskaza svjedoka koji su prihvaćeni i koji su ocijenjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. Najzad, a kako je ukazano u obrazloženju osporene prvostepene presude, svi svjedoci su saslušani neposredno pred sudom, koji je imao mogućnost da ocijeni držanje, stav, emocionalne reakcije na pitanja, neverbalno ponašanje u odnosu na stranke i branioca, te da je prvostepeno vijeće u svakom trenutku bilo svjesno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje otežavaju donošenje odluke o kredibilitetu i da se takve ocjene mogu dati tek nakon pomnog razmatranja. Dalje, apelant ne tvrdi, a na to ne upućuju ni obrazloženja osporenih odluka, da mu je bilo uskraćeno da se suoči sa svim svjedocima neposredno pred sudom, te da ih ispituje i da osporava njihove iskaze, kao i dokaze koji su dovođeni u vezu sa ovim iskazima. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti ni apelantove navode u ovom dijelu.

99. Dalje, apelant tvrdi i da je postojanje naredbe, odnosno činjenice da je on naredio da se ispali granata, a na temelju čega je i utvrđena njegova odgovornost, ustanovljeno na temelju indicija koje su, također, utvrđivane na temelju indicija.

U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine (dostupnoj na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) usvojio stav (vidi tačku 31): „(...) da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost donošenja drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, Vrhovni sud bivše SFRJ, presuda broj Kž-38/70 od 22. decembra 1970. godine). Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi, Vrhovni sud bivše SR Hrvatske, presuda broj Kž-1744/68).“ U istoj odluci u tački 29. je ukazano da: „(...) su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, Zakon propisuje presumpciju nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77).“

100. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude izričito navedeno da u toku postupka nije predočen niti jedan dokaz da je apelant direktno ili posredstvom svog načelnika artiljerije, pismeno ili usmeno izdao naredbu da se na grad Tuzlu 25. maja 1995. godine ispali granata, ali da se postojanje naredbe može dokazivati i posrednim dokazima. Dalje, utvrđeno je da je apelant de iure bio komandant TG Ozren, na temelju iskaza svjedoka M.M., te zapovijesti koje je apelant izdao u januaru i aprilu 1995. godine. Također, ukazano je na to da je na temelju iskaza svjedoka N.Č., M.S., M.D., M.Đ. i D.J. utvrđeno da je top od 130 mm uvijek korišten nakon što bi stigla naredba iz komande TG, kao i da su se naredbe prenosile usmeno i pismeno, te da je ove naredbe obično izdavao „kapetan Omega“ za kojeg je pred sudom rečeno da je bio komandant artiljerije TG Ozren. Dalje, ukazano je na to da je utvrđeno da načelnik artiljerije nije imao ovlaštenje da izda naredbu, već da je samo prenosio naredbe komandanta TG Ozren, tj. apelanta. Također, prihvaćeno je kao uvjerljivo objašnjenje svjedoka M.M. da se nezakonite naredbe nisu evidentirale u dnevnik. Dalje, utvrđeno je da je apelant bio i de facto komandant vodova od 130 mm koji su bili u njegovoj nadležnosti, da je vodovima topova apelant redovno izdavao naredbe i instrukcije, te da je primao izvještaje o njihovom izvršenju. Najzad, ukazano je na to da se apelant kritičnog dana nalazio na komandnom mjestu TG a što je utvrđeno na temelju činjenice da je taj dan naredio da se održi nekoliko sastanaka, da u bilo kojem dijelu kritičnog dana nije bio odsutan sa svog komandnog mjesta, te, najzad, da je taj dan sve funkcioniralo kao i obično. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelant izdao naredbu vodu topova da ispali granatu na Tuzlu.

101. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani, te da indicije u konkretnom slučaju djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, odnosno da objektivno potpuno isključuju mogućnost da se donese drugačiji zaključak u odnosu na istu činjenicu.

102. Na kraju, Ustavni sud naglašava da je u okolnostima konkretnog slučaja apelant u toku cijelog postupka imao i da je koristio mogućnost da osporava kako sadržaj, tako i validnost i pouzdanost dokaza protiv njega putem neposrednog ispitivanja pred sudom, kao i da predlaže i provodi dokaze kojim bi doveo u pitanje i osporio dokaze Tužilaštva BiH. U tom smislu, apelantu nije bila uskraćena mogućnost i da predloži i da provede kao dokaz nalaz i mišljenje vještaka, kojeg je imao priliku i neposredno saslušati pred sudom, pa mu nije bila uskraćena ni mogućnost da osporava nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva BiH, kao i kredibilitet samog vještaka. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je sa posebnom pažnjom i na detaljan način izvršena ocjena nalaza i mišljenja oba vještaka, dovodeći ih u vezu sa drugim materijalnim dokazima, kao i iskazima saslušanih svjedoka, a na temelju čega su i izvođeni zaključci o odlučnim činjenicama, odnosno da je detaljno obrazloženo zbog čega je poklonjena vjera nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva BiH. Shodno navedenom, ne može se zaključiti da je apelant doveden u nepovoljan položaj kada je odbijen njegov prijedlog da se u dokaze uvrsti i izvještaj koji je pribavio u toku žalbenog postupka, kao i da je dovedena u pitanje pravičnost postupka kao cjeline zbog stava drugostepenog suda da je ovaj dokaz nepotreban, jer je činjenično stanje potpuno razjašnjeno. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da dokazi koji su provedeni u toku postupka, način na koji ih je sud prihvatio i ocijenio, te zaključci koje je s tim u vezi izveo i, shodno tome, utvrdio činjenično stanje dovode u pitanje apelantovo pravo na odbranu i pretpostavku nevinosti, kao ni pravičnost postupka kao cjeline. c)Pogrešna primjena materijalnog prava

103. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da se KZSFRJ mora primjenjivati u cjelini, odnosno da njegova primjena pokreće složena pitanja u sferi kvalifikacije krivičnog djela, pitanja odnosa i donošenja i vremena primjene novih krivičnih zakona. U vezi s tim je ukazano i na povredu kontinuiteta i uzroka i posljedica, posebno proizvoljno shvatanje mens rea. Najzad, apelant je istakao i da je drugostepeni sud proizvoljno postupao prilikom odmjeravanja kazne, te da, zbog neprihvatanja stava o blažem zakonu, kaznu doživljava kao odmazdu, a ne kao adekvatnu mjeru u sistemu odmjeravanja kazni.

104. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 222/06 od 19. aprila 2007. godine usvojio stav (tačka 25) da: „Osnovno polazište pri primjeni instituta blažeg zakona jeste u tome da se pitanje izbora povoljnijeg zakona ne rješava in abstracto, već in concreto, tj. ne uopćenim upoređivanjem starog i novog ili novih zakona, već njihovim upoređivanjem u odnosu na dati konkretni slučaj. Pri tome je potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne za navedenu ocjenu, pa prema tome izvršiti procjenu, gdje bi primjena zakona predstavljala istinski povoljniji ishod za učinioca, odnosno kada bi zakon davao veće mogućnosti za povoljniju odluku u konkretnom slučaju. To jasno proizlazi ako se odredba iz člana 5. stav 2. KZFBiH samo jezički tumači, jer zakon nije kazao 'primijenit će se blaži zakon', nego 'primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca'. Ako oba zakona vode istom rješenju, tada se primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, jer je to osnovno pravilo, ili, obrnuto, ako se to tumači kroz izuzetak, zato što novi zakon nije blaži. Prema tome, neophodno je prvo primijeniti na učinioca i njegovo krivično djelo propise koji su bili na snazi u vrijeme izvršenja djela, zatim, propise koji su na snazi u vrijeme presuđenja djela i tada konačno primijeniti ili ranije ili nove propise u cjelini, prema tome koji su povoljniji za učinioca u konkretnom slučaju. Pravila primjene blažeg zakona u krivičnopravnom smislu zahtijevaju primjenu principa da, ako se ni prema jednom zakonu učinilac ne oslobađa od kazne, tada se smatra blažim onaj zakon prema kojem se učiniocu izriče blaža kazna. Blaža je uvijek ona kazna koja je blaža po vrsti, a koja se vrsta kazne ima primijeniti prema pojedinom krivičnom zakonu ne zavisi samo od kazne koja je predviđena za to djelo već od svih krivičnopravnih instituta koji su predviđeni, a u prvom redu ovisi o mogućnostima, uvjetima i načinu ublažavanja one kazne koja je predviđena u zakonu za to djelo.“ U istoj odluci Ustavni sud je usvojio i stav (vidi tačku 26) da se „(...) zakon ne može primjenjivati djelomično (...)“.

105. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je na temelju upoređivanja KZSFRJ i KZBiH zaključeno da su krivičnopravne radnje koje su apelantu stavljene na teret, tj. napad na civilno stanovništvo i napad bez izbora cilja, bile propisane kao krivično djelo prema oba zakona, pa je pri procjeni koji je zakon blaži bilo potrebno analizirati zaprijećenu kaznu a shodno uputi Ustavnog suda iz Odluke broj AP 5161/10. Dalje, u obrazloženju osporene drugostepene presude je ukazano da je apelant osuđen po individualnoj krivičnoj odgovornosti koja, kao takva, nije bila propisana u vrijeme izvršenja krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano na to da je ovo vijeće iz utvrđenog činjeničnog stanja izvelo nesumnjiv zaključak da je apelant postupao kao direktni izvršilac, odnosno da je preduzeo radnju izvršenja naređivanjem, kako je i propisano članom 142. stav 1. KZSFRJ. Shodno navedenom, zaključeno je da se iz pravne kvalifikacije mora izostaviti dio „u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH“. Dalje, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je zaključeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant počinio navedeno djelo sa eventualnim umišljajem iako je prvostepeno vijeće u pojedinim segmentima presude govorilo sa određenom uvjetnosti da lice koje naređuje izvršenje neke radnje, ili propusti da to i učini, to mora učiniti ili sa direktnom namjerom ili sa sviješću o velikoj vjerovatnoći da će postupanjem po tom naređenju biti izvršeno krivično djelo. Također, ukazano je na to da je apelant bio svjestan da postoji velika vjerovatnoća da će izvršenjem naredbe koju je on izdao biti počinjen zločin, te da se sa tom posljedicom i saglasio, a čime je ispunio uvjet mens rea predmetnog krivičnog djela. Najzad, u prilog ovom zaključku ukazano je i na stav MKSJ u predmetu Galić u kojem je pokrenuto slično pitanje a prema kojem zločin može biti počinjen sa direktnim ili eventualnim umišljajem, da termin „namjerno“ (direktni umišljaj) uključuje koncept „eventualnog dolusa“ (eventualni umišljaj). Dalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da je redovni sud proizvoljno postupao pri odmjeravaju kazne, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je odluka o kazni zasnovana na relevantnim odredbama KZSFRJ, da je kazna izrečena u okviru kazne propisane ovim zakonom, da se pri odmjeravanju kazne drugostepeni sud rukovodio općim pravilima o odmjeravanju kazne iz ovog zakona, te da je pri tome ocijenio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, detaljno obrazloživši zašto izrečenu kaznu smatra adekvatnom.

106. Shodno navedenom, kada se dovedu u vezu citirani stavovi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 222/06 i razlozi i obrazloženja iz osporene drugostepene presude, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da KZSFRJ, kao relevantni materijalni zakon, nije primijenjen u cjelini, kao i da je pri odmjeravaju kazne sud proizvoljno postupao.

107. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

108. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, pravo na odbranu i pretpostavka nevinosti zbog načina na koji je sud provodio, ocijenio i prihvatio dokaze optužbe i odbrane, te, s tim u vezi, ponudio detaljne razloge i obrazloženja zbog kojih se ne dovodi u pitanje činjenično stanje koje je utvrđeno na temelju dokazne građe, kada iz razloga i obrazloženja konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti proizlazi da su ispitani žalbeni navodi kako u pogledu činjeničnih utvrđenja, tako i proceduralnih garancija i primjene materijalnog prava, te, najzad, kada je odlučujući o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti sud primijenio relevantni zakon u cjelini na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a shodno čemu se za postupak sagledan u cjelini ne može reći da nije bio pravičan.

109. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

110. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog za donošenje privremene mjere.

111. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3768/14 (N.Đ. iz Banje Luke) | Sudska praksa | Aktio