Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-702/14 (L. T., P. T. i „Tock-Promet“ d.o.o. Novi Travnik)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Retroaktivna primjena zakona
  • Nadležnost suda
  • Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
  • Pretpostavka nevinosti
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-702/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 702/14, rješavajući apelaciju Luce Tokalić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Luce Tokalić, Pere Tokalića i „Tock-Prometa“ podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013090 13 Kž od 21. novembra 2013. godine i S1 2 K 013090 13 K od 4. septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Luca Tokalić, Pero Tokalić i „Tock-Promet“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), svi iz Novog Travnika, koje zastupaju Nikica Gržić i Vlado Adamović, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 13. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013090 13 Kž od 21. novembra 2013. godine i S1 2 K 013090 13 K od 4. septembra 2013. godine. Apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prvoapelantici i drugoapelantu odgodio izdržavanje kazne zatvora, a trećeapelantu izvršenje novčane kazne po Presudi Suda BiH broj S1 2 K 013090 13 Kž od 21. novembra 2013. godine do okončanja postupka povodom njihove apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 14. maja 2014. godine, a Tužilaštvo 21. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 013090 13 K od 4. septembra 2013. godine apelante proglasio krivim da su počinili produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZFBiH iz 2003. godine). Navedenom presudom prvoapelantici je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, drugoapelantu kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i trećeapelantu novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM. Istom presudom, u tački II izreke, apelanti su oslobođeni optužbi da su u periodu između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine, putem različitih novčanih i komercijalnih transakcija, zajedno sa pravnim licima označenim u izreci presude, prikrili novac u iznosu od 579.523,07 KM, stečen utajom poreza na promet, iako su znali da ovaj iznos novca stečen počinjenjem krivičnog djela utaje poreza ima veliku vrijednost, pa ugrožava zajednički ekonomski prostor BiH i ima štetne posljedice na finansiranje institucija BiH, čime bi počinili produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2 u vezi sa čl. 54. i 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

6. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti Presudom Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine proglašeni krivim za produženo krivično djelo utaja poreza iz člana 273. stav 3. KZFBiH za koje su im izrečene kazne zatvora (prvoapelantici i drugoapelantu), odnosno novčana kazna (trećeapelantu). Odlučujući o žalbama apelanata i Tužilaštva, Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj KPŽ-13/10 od 25. oktobra 2010. godine preinačilo prvostepenu presudu tako što su apelanti, osim za krivično djelo propisano KZFBiH, proglašeni krivim i za produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. koje je propisano u KZBiH, nakon čega su im izrečene jedinstvene kazne zatvora i novčana kazna. Nakon toga su apelanti, kako je dalje navedeno, podnijeli apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine usvojio apelaciju apelanata, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presude Suda BiH br. KPŽ 13/10 i KPV 01/09 od 28. januara 2010. godine i predmet vratio Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku. Po prijemu odluke Ustavnog suda broj AP 1123/11 Sud BiH je donio Rješenje broj KPV 01/09 od 15. aprila 2013. godine kojim je obustavljeno izvršenje krivičnih sankcija (kazni zatvora i novčane kazne) i oduzimanja imovinskopravne koristi prema presudama koje su ukinute, te je 17. jula 2013. godine čitanjem optužnice započet glavni pretres. Na glavnom pretresu su izvedeni dokazi Tužilaštva i dokazi odbrane, te su branioci apelanata predložili da se, zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja, donese oslobađajuća presuda. U skladu sa odlukom Ustavnog suda broj AP 1123/11, Sud BiH je u činjeničnom opisu optužnice napravio određene izmjene na način da je u uvodnom dijelu činjeničnog opisa, u trećem redu, umjesto riječi do kraja 2003. godine, navedeno „do 31.12.2003. godine“, sve kako bi izreka presude odgovarala utvrđenom činjeničnom stanju. Pri tome se sud rukovodio ograničenjima iz člana 280. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) poštivanjem objektivnog identiteta optužbe. Osim toga, Sud BiH je u skladu sa odlukom Ustavnog suda, u tački I izreke presude naveo precizno vrijeme izvršenja krivičnog djela (iako tužilac u tom pravcu nije precizirao optužnicu) pri čemu je imao osnov za takvu izmjenu, budući da je u pitanju preciziranje činjeničnog opisa s obzirom na to da je tužilac naveo vremenski okvir izvršenja od 2001. do 2003. godine, što uključuje i 2003. godinu, ne povređujući ni subjektivni ni objektivni identitet, niti prvobitno optuženje. S tim u vezi je istaknuto da sud nije povrijedio ni subjektivni ni objektivni identitet optužnice, niti je prekoračeno prvobitno optuženje s obzirom na to da su urađene izmjene rezultat utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Sud BiH je u ponovnom postupku, nakon svestrane ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, van razumne sumnje utvrdio da su prvoapelantica i drugoapelant, i to prvoapelantica kao osnivač i direktor, a drugoapelant kao vlasnik i lice koje je imalo moć odlučivanja kod trećeapelanta, u periodu od 2001. do 31. decembra 2003. godine, a trećeapelant u periodu od 1. augusta do 31. decembra 2003. godine, izbjegli plaćanje poreza na promet u iznosu navedenom u izreci presude, čime su počinili produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH. Takvo uvjerenje je zasnovano na izvedenim dokazima Tužilaštva, prije svega na dokazima objektivne prirode, zatim, dokazima subjektivne prirode-iskazima saslušanih svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Nesporno je utvrđeno da su prvoapelantica i drugoapelant suosnivači trećeapelanta, dakle, pravnog lica - privrednog društva koje je registrirani porezni obveznik i da su u vrijeme obavljanja inkriminiranih radnji važili porezni propisi koji su obavezivali privredna društva koja se bave prometom robe i usluga da pod zakonom propisanim uvjetima podliježu obavezi plaćanja poreza na ostvareni promet uz postojanje zakonom predviđenih izuzetaka. Dalje je Sud BiH u obrazloženju presude citirao relevantne odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i, s tim u vezi, definirao spornu činjenicu koja se tiče stvarnog prometa robe između trećeapelanta i njegovih navodnih kupaca, što je, po ocjeni Suda, odlučna činjenica za pravilno i zakonito rješavanje konkretne krivičnopravne stvari. Na postojanje odlučne činjenice da nije bilo stvarnog prometa robe između trećeapelanta i 13 pravnih lica-firmi (potpuni nazivi firmi navedeni u obrazloženju presude) upućuju iskazi svjedoka, svjedočenja poreznih inspektora i službenih lica koja su provodila istragu u vezi sa inkriminiranim radnjama i koji su provjerom na terenu utvrdili da se tih 13 pravnih lica ne nalazi na registriranim sjedištima, da nisu prijavljena kod nadležnih poreznih uprava, niti da imaju skladišta i prevozna sredstva, kao ni zaposlenike. Stoga je zaključeno da su u pitanju fiktivna i nedostupna pravna lica koja se ne mogu smatrati učesnicima u pravnom prometu, odnosno kupcima u smislu Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Takvo utvrđenje suda je potkrijepljeno, osim navedenog, nalazom vještaka finansijske struke kojim je na temelju postojeće materijalno-finansijske dokumentacije utvrđeno da između trećeapelanta i ostalih 13 pravnih lica, čiji su nazivi bliže navedeni u nalazu i mišljenju vještaka, nije ostvaren promet, jer se radi o nedostupnim firmama i jer nemaju rješenje za obavljanje djelatnosti. Osim toga, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da te firme nisu vodile knjigovodstvo, niti da imaju evidentiranu kupovinu robe od trećeapelanta, što, prema nalazu vještaka, koji je prihvatio Sud BiH, upućuje na zaključak da stvarne kupovine nije ni bilo. Dokazi koji korespondiraju sa nalazom vještaka finansijske struke i iskazima svjedoka Tužilaštva su veći broj izvještaja Uprave za indirektno oporezivanje, veći broj službenih zabilješki Policijske uprave i potvrda Finansijske policije - ureda za sprečavanje pranja novca koje je Sud ocijenio kao vjerodostojne, pribavljene od nadležnih organa i saglasne sa ostalim izvedenim dokazima. Obrazlažući neosnovanost prigovora apelanata na nalaz vještaka finansijske struke iz razloga što, osim finansijskih, nisu procijenjeni i tržišni odnosi, Sud BiH je naveo nespornu činjenicu da se kroz prikazani promet trećeapelanta i navedenih 13 pravnih lica pojavljuju samo finansijske transakcije, te da je u nalazu dato stručno mišljenje o odlučnim činjenicama u konkretnom krivičnom postupku. Zatim je neposredno saslušan vještak grafološke struke koji je pojasnio svoj nalaz u pogledu knjigovodstveno-finansijske dokumentacije u vezi sa trećeapelantom u relaciji sa predmetnih 13 pravnih lica, kojem je sud poklonio vjeru u kontekstu svih ostalih izvedenih dokaza. Nedostaci i utvrđene nepravilnosti u finansijskoj dokumentaciji trećapelanta dovedeni su u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka, iskazom vještaka finansijske i grafološke struke, na temelju kojih je nesumnjivo utvrđeno da do stvarnog prometa robe nije došlo. Isti zaključak vrijedi i za nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kojeg je predložila odbrana a koji je u pismenom i usmenom izlaganju iznio mišljenje da je sva finansijska dokumentacija trećeapelanta bila uredna i validna, a u pogledu stvarnog prometa je istakao da bi promijenio mišljenje ukoliko bi kupac (13 pravnih lica) izjavio da nikada nije preuzeo robu. Takav nalaz, po ocjeni Suda BiH, ne dovodi u sumnju utvrđeno činjenično stanje, te je u većem dijelu prihvaćen, a sporna činjenica da stvarnog prometa robe između trećeapelanta i ostalih pravnih lica nije bilo, osim nalaza vještaka, utvrđena je i na temelju svih drugih navedenih dokaza. Na isti način su ocijenjeni iskazi prvoapelantice i drugoapelanta u konceptu njihove odbrane, budući da njihovi iskazi ne potvrđuju, niti negiraju nijednu bitnu činjenicu utvrđenu tokom dokaznog postupka. Prilikom razmatranja prigovora odbrane prvoapelantice i drugoapelanta koji se suštinski tiču nepostojanja krivičnog djela usljed naknadno utvrđene činjenice od poreznih organa da oni nemaju neplaćene porezne obaveze, Sud BiH je istakao da samo sud u krivičnom postupku može utvrditi da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost, a ne porezni organ, a to znači da je sud ovlašten da ispita ne samo zakonitost rješenja poreznog organa nego i sve činjenice od kojih zavise porezna osnovica i visina obaveze za što, u smislu načela ne bis in idem, svakako ne postoje smetnje. U vezi sa svim iznesenim, Sud BiH je utvrdio da su se radnjama sve troje apelanata stekla bitna obilježja krivičnog djela porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine koje su prvoapelantica, kao direktor trećeapelanta, i drugoapelant, kao suosnivač i lice koje je imalo moć odlučivanja kod trećeapelanta, poduzeli s direktnim umišljajem.

8. Sud BiH je, najzad, kao veoma bitno i značajno naglasio pitanje vremena izvršenja krivičnog djela, jer od utvrđenog datuma izvršenja djela zavisi primjena krivičnog zakona, pravila o primjeni blažeg zakona i odredaba o zastari krivičnog gonjenja. Imajući u vidu da se prigovor sve troje apelanata odnosio na ovo pravno pitanje, Sud BiH je analizirao svaki pojedini finansijski dokument, narudžbenice, otpremnice i račune i na taj način utvrdio vrijeme izdavanja i iznos navodno izvršenih transakcija. Iz tih dokaza je utvrđeno da je vrijeme učinjenja produženog krivičnog djela bilo prije 1. augusta 2003. godine, kao i poslije tog datuma, sa posljednjom radnjom izvršenja 31. decembra 2003. godine. Zatim su citirane relevantne odredbe KZBiH i KZFBiH kojima je propisano da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela i obaveze suda da primijeni zakon koji je blaži za učinioca ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijeni jednom ili više puta. Dakle, to pravilo podrazumijeva da je neophodno da se utvrdi vijeme izvršenja krivičnog djela. S obzirom na to da je apelantima stavljeno na teret produženo krivično djelo (da su u vremenskom kontinuitetu počinili više istih krivičnih djela koja čine jedinstvenu cjelinu i kvalificiraju se kao jedno krivično djelo), sud je ocijenio da se kao vrijeme izvršenja krivičnog djela smatra vrijeme kada je poduzeta posljednja radnja izvršenja, dakle 31. decembar 2003. godine. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je posljednja radnja koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela utaja poreza izvršena nakon stupanja na snagu KZFBiH iz 2003. godine, dakle nakon 1. augusta 2003. godine, te da se u konkretnom slučaju kao blaži nije mogao primijeniti KZFBiH iz 1998. godine i član 272. stav 2. tog zakona. Ovo iz razloga što je za primjenu tog pravnog instituta potrebno da se zakon, nakon izvršenja krivičnog djela, promijeni jednom ili više puta, a pošto od posljednje radnje izvršenja djela do donošenja odluke o krivičnopravnoj sankciji nije bilo izmjena krivičnog zakona u smislu blažeg kažnjavanja, primijenjen je KZFBiH iz 2003. godine. S tim u vezi je istaknuto da je neosnovan prigovor odbrane o nastupanju zastare krivičnog gonjenja, jer se taj prigovor upravo i odnosi na označavanje perioda počinjenja izvršnih radnji. Zbog istog razloga, trećeapelantu nije bilo moguće staviti na teret izvršenje krivičnih djela prije 1. augusta 2003. godine, jer KZFBiH iz 1998. godine nije uopće predviđao mogućnost kažnjavanja pravnih lica. S tim u vezi, na temelju originalne dokumentacije i nalaza vještaka finansijske struke, specificirane su sve finansijske transakcije prema vremenu izvršenja (važenja starog zakona iz 1998. i novog iz 2003. godine) nakon čega su izdvojeni iznosi računa koji su datirani prije i nakon 1. augusta 2003. godine, te je u odnosu na prvoapelanticu i drugoapelanta utvrđeno da su krivično djelo porezna utaja počinili i u vrijeme važenja KZFBiH iz 1998. i u vrijeme važenja KZFBiH iz 2003. godine, a budući da se radi o produženom krivičnom djelu i da je posljednja radnja izvršenja poduzeta u vrijeme važenja KZFBiH iz 2003. godine, ocijenjeno je da kao relevantno materijalno pravo treba primijeniti upravo taj zakon, dakle KZFBiH iz 2003. godine. U pogledu krivične odgovornosti trećeapelanta, prije svega su ispitani uvjeti za primjenu odredaba o kažnjavanju pravnih lica, pa je, s tim u vezi, utvrđeno da bez obzira na to što je trećeapelant, također, poduzimao krivičnopravne radnje u periodu važenja oba KZFBiH (starog i novog), po principu nullum crimen sine lege nije moguće izreći mu kaznu za vrijeme od 2001. do 1. augusta 2003. godine, jer stari zakon nije predviđao mogućnost kažnjavanja pravnih lica za navedeno krivično djelo. Kako iz dokaznog postupka proizlazi da je trećeapelant nakon 1. augusta 2003. godine ispostavio 245 računa firmama navedenim u izreci presude na koje je obračunat porez, a zatim utvrđen ukupan iznos utajenog poreza, trećeapelant je kao pravno lice proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH proisteklog iz poslovanja u periodu nakon stupanja na snagu KZFBiH od 1. augusta 2003. godine.

9. Što se tiče izrečenih krivičnih sankcija, sud je ocijenio značaj zaštićenog dobra, stepen društvene opasnosti i ponašanje apelanata kao izvršilaca. S tim u vezi, na strani prvoapelantice i drugoapelanta je utvrđeno postojanje olakšavajućih okolnosti koje su u svojoj ukupnosti ocijenjene kao osobito olakšavajuće okolnosti, zbog čega je ublažena kazna i izrečene su im kazne zatvora ispod propisanog minimuma, nalazeći da je visina izrečene kazne u srazmjeri sa osobito olakšavajućim okolnostima. Trećeapelantu je izrečena novčana kazna u srazmjeri sa krivičnom odgovornošću pravnog lica i adekvatna počinjenom krivičnom djelu. Polazeći od principa da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, na temelju odredaba čl. 114. i 115. KZFBiH odlučeno je da se od prvoapelantice i drugoapelanta oduzme imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela utaja poreza iz člana 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine.

10. U pogledu oslobađajućeg dijela presude, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo zastupalo tezu da su apelanti, osim krivičnog djela utaja poreza propisanog u KZFBiH, počinili i krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH u sticaju. Međutim, takva pravna kvalifikacija nije prihvaćena. Naime, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u tački 1. optužnice za koje je apelantima utvrđena krivična odgovornost i izrečena sankcija, sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju pranje novca predstavljalo način izvršenja krivičnog djela utaja poreza koje je moguće počiniti samo uz učešće pravnih lica - firmi tzv. perača novca, zbog čega je na temelju člana 284. tačka c) ZKPBiH donesena odluka kao u izreci.

11. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o žalbama apelanata, donijelo Presudu broj S1 2 K 013090 13 Kž od 21. novembra 2013. godine kojom je odbijena kao neosnovana žalba trećeapelanta, dok su žalbe prvoapelantice i drugoapelanta djelomično uvažene i pobijana presuda preinačena u osuđujućem dijelu, tako što je na osnovu odredbe člana 283. tačka e) ZKPBiH odbijena optužba da su prvoapelantica i drugoapelant radnjama opisanim u tački 1. optužnice broj KT 293/04 od 22. januara 2009. godine, preduzetim u toku 2001, 2002. i dijela 2003. godine, zaključno sa 31. julom 2003. godine, počinili produženo krivično djelo utaja poreza iz člana 272. stav 2. u vezi sa članom 23. KZFBiH iz 1998. godine, odnosno člana 273. stav 3. u vezi sa čl. 31. i

55. KZFBiH iz 2003. godine. Na osnovu člana 314. ZKPBiH ostali osuđujući dio presude koji se odnosi na sve apelante i izbjegnuti iznos poreza u periodu od 1. augusta do 31. decembra 2003. godine u iznosu od 367.322,62 KM po osnovu prikazane prodaje robe firmama „Zoka Trend“ d.o.o. Laktaši i „Kondor Kompani“ d.o.o. Prijedor, preinačena je u pogledu pravne kvalifikacije djela, odluke o krivičnopravnoj sankciji, iznosa imovinske koristi i odluke o uračunavanju pritvora. Naime, navedene krivičnopravne radnje apelanata su kvalificirane kao krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine i prvoapelantici je za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, drugoapelantu kazna zatvora u trajanju od dvije godine i trećeapelantu novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM. Prvoapelantica i drugoapelant su obavezani da na ime imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela na račun budžeta BiH uplate iznos od 367.322,62 KM, odnosno svako od njih po 183.661,31 KM. Drugoapelantu je na osnovu odredbe člana 57. KZFBiH u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora. U ostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

12. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao hronologiju postupka - ranijih odluka istog suda koje su ukinute Odlukom Ustavnog suda broj AP 1123/11, a zatim sažeto pretres pred prvostepenim vijećem u ponovnom postupku i sadržaj žalbi apelanata protiv prvostepene presude. U vezi sa žalbenim prigovorom koji se tiče bitne povrede postupka zbog nenadležnosti suda, Apelaciono vijeće je istaklo da je pitanje nadležnosti suda detaljno elaborirano u prvostepenoj presudi u kojoj je jasno konstatirano da je sud u konkretnom krivičnom predmetu utvrdio svoju stvarnu nadležnost na osnovu činjenice da je apelantima, između ostalog, stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH koje je u nadležnosti Suda BiH, a što žalbom nije osporeno. Pored toga, prvostepeno vijeće je imalo u vidu da je zaštitni objekt u konkretnom slučaju „privreda BiH“, a ne samo fiskalni sistem ili drugi ekonomsko-finansijski aspekt privrede, pa u vezi sa primijenjenom odredbom iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, te iz ovih razloga nema mjesta prigovorima da Sud BiH u konkretnoim slučaju nije bio nadležan za postupanje.

13. U pogledu žalbenog prigovora o bitnoj povredi postupka prekoračenjem objektivnog identiteta optužbe na način što je prvostepeno vijeće vremenski period izvršenja radnji krivičnog djela koji je naveden u činjeničnom supstratu optužnice i koji glasi „od 2001. do 2003. godine“ preciziralo na način „u periodu od 2001. godine do 31.12.2003. godine“. Osim toga, istaknuto je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1123/11 zaključio da vremenski okvir od 2001. do 2003. godine ne uključuje i 2003. godinu, pa je navedenim izmjenama prošireno vrijeme izvršenja krivičnog djela. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je činjenični supstrat optužnice koji sadrži opis konkretnih radnji neophodno posmatrati u cjelini a zatim izvesti zaključak o konkretnim radnjama i drugim bitnim elementima krivičnog djela koje se optuženima stavljaju na teret. To ne znači da činjenični supstrat ne mora biti jasan, već upravo suprotno (mora biti jasan), ali ako pojedini dijelovi nisu potpuno precizni ili ako predstavljaju očigledne omaške, ne mogu odlučujuće utjecati na pitanje opstojnosti ostalih radnji i elemenata djela koji sasvim očigledno govore o tome šta se optuženom stavlja na teret. Apelaciono vijeće je navelo da se navedeno odnosi na konkretnu situaciju, jer je sasvim izvjesno da je Tužilaštvo u optužnom aktu navelo radnje počinjene i tokom 2003. godine, konkretno radnje kvalificirane kao porezna utaja počinjene u toku 2001, 2002. i 2003. godine. Osim toga, potvrđena je žalbena tvrdnja prema kojoj je tužilac trebalo da precizira vrijeme i radnje izvršenja krivičnog djela, ali je prvostepeno vijeće u izreci presude preciziralo da se radi o izbjegavanju plaćanja poreza na promet „do 31.12.2003. godine“, čime nije prekoračena optužnica, već je preciziranje rezultat utvrđenog činjeničnog stanja koje je proizašlo iz dokaza obiju strana. Naime, u toku postupka su izvođeni dokazi u pravcu radnji apelanata koje su poduzimali tokom cijele 2003. godine, što jasno ukazuje da je i apelantima i njihovim braniocima bilo jasno da optužba uključuje radnje u toku cijele 2003. godine. Na to jasno ukazuju nalazi vještaka finansijske struke koji su obuhvatali cijelu 2003. godinu s tim da je jednog vještaka angažiralo Tužilaštvo, a drugog apelanti.

14. U pogledu propusta koji se tiče definiranja perioda u kome su poduzimane radnje izvršenja djela na koji je ukazano Odlukom Ustavnog suda broj AP 1123/11, dakle, konkretnog, jasnog i preciznog određenja vremena izvršenja posljednje radnje koja je ušla u produženo krivično djelo na temelju koje se određuje vrijeme izvršenja djela, a shodno tome i zakona koji treba primijeniti, Apelaciono vijeće je navelo da je u ponovnom postupku taj propust otklonjen, te da je u nekoliko navrata navedeno da su radnje izvršenja činjene tokom 2003. godine, sve do „31.12. 2003. godine“, kada je poduzeta posljednja radnja izvršenja. Stoga je ocijenjeno da su neosnovani žalbeni navodi odbrane istaknuti u pogledu bitne povrede postupka i, s tim u vezi, ukazano na stav iz tač. 93. i 94. citirane odluke Ustavnog suda prema kojem je „prvostepeno vijeće imalo pravilan pristup kada je pri utvrđivanju vremenskog okvira u odnosu na optuženo pravno lice „Tock-Promet“ d.o.o. Novi Travnik u izreci presude razdvojilo radnje koje su počinjene u toku 2001, 2002. i 2003. godine - do 1. augusta“, ali da nije navedena posljednja radnja koja je ušla u sastav produženog krivičnog djela u odnosu na trećeapelanta. Ovaj stav koji se odnosi na vrijeme izvršenja djela, po mišljenju Apelacionog vijeća, predstavlja još jedan od argumenata u prilog zaključku da izvršeno preciziranje u konkretnom slučaju ne predstavlja povredu objektivnog identiteta optužbe kako se žalbom tvrdilo.

15. Navodi istaknuti u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kojima je ukazano da su u upravnom sporu koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu poništene odluke kojima su apelantima nametnute porezne obaveze, također su ocijenjeni kao neosnovani. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji su sačinjeni 15. januara 2009. godine i iz kojih jasno proizlazi da se ne temelji na odlukama koje su u upravnom sporu poništene na koje je ukazano žalbom, pa ne mogu ni imati utjecaj u konkretnom postupku. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je, ne upuštajući se u daljnju analizu, ocijenilo da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno.

16. Navodi koji se tiču povrede krivičnog zakona i, s tim u vezi, zastare krivičnog gonjenja djelomično su ocijenjeni osnovanim. U tom pravcu je, prije svega, iznesen stav prvostepenog vijeća prema kojem je u odnosu na apelante primijenjen KZFBiH iz 2003. godine, pa stoga nije bilo mjesta prigovorima o zastari krivičnog gonjenja. Apelaciono vijeće je, zatim, navelo da iz podataka u spisu proizlazi da su radnje apelanata poduzete u vrijeme važenja KZFBiH iz 1998. godine i KZFBiH iz 2003. godine, da su u KZFBiH iz 2003. godine za krivično djelo koje je apelantima stavljeno na teret propisane daleko teže kazne i znatno duži rokovi zastare. S tim u vezi, prije odgovora o osnovanosti prigovora zastare, za Apelaciono vijeće su se otvorila pitanja primjene principa vremenskog važenja krivičnog zakona i zabrane retroaktivnosti, a zatim primjene blažeg zakona (KZFBiH iz 1998. ili KZFBiH iz 2003. godine). Navedeno je da u sudskoj praksi ne postoji jedinstven stav o pitanju da li se vrijeme zastare prava na krivično gonjenje za produženo krivično djelo računa posebno i odvojeno za svaku pojedinu radnju koja ulazi u konstrukciju krivičnog djela, ili se rokovi računaju od poduzimanja posljednje radnje izvršenja iz sastava produženog krivičnog djela. U pobijanoj prvostepenoj presudi je usvojen stav da se kao vrijeme izvršenja ima smatrati vrijeme poduzimanja posljednje radnje izvršenja. Imajući u vidu da je posljednja radnja izvršenja bila 31. decembra 2003. godine, prvostepeno vijeće je zaključilo da se kao zakon vremena izvršenja ima primijeniti KZFBiH iz 2003. godine shodno kojem je ocijenjen i prigovor zastare krivičnog gonjenja. Međutim, Apelaciono vijeće je krenulo od činjenice da iz konstrukcije produženog krivičnog djela proizlazi da se sastoji od više djela koja su u konkretnom slučaju počinjena za vrijeme važenja dvaju KZFBiH, zatim, principa vremenskog važenja zakona i zabrane retroaktivnosti, kao i činjenice da je KZFBiH iz 1998. godine znatno blaži za apelante po zaprijećenoj kazni i rokovima zastare, dakle, po oba osnova. Navedeni KZFBiH iz 1998. godine je bio zakon vremena izvršenja za sve radnje poduzete do 1. augusta 2003. godine, kada je KZFBiH iz 2003. godine stupio na pravnu snagu, zbog čega je istaknuti prigovor zastare krivičnog gonjenja ocijenjen kao osnovan za sve radnje i djela koji su počinjeni za vrijeme važenja KZFBiH iz 1998. godine, odnosno do 1. augusta 2003. godine, po kojem je zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila protekom 10 godina od vremena izvršenja tih radnji, odnosno krivičnih djela porezna utaja počinjenih u toku 2001, 2002. i dijela 2003. godine. Navedenu ocjenu Apelaciono vijeće je utemeljilo na prirodi i karakteru produženog krivičnog djela i sudskoj praksi prema kojoj, kada je u pitanju nastupanje apsolutne zastare krivičnog gonjenja kod produženog krivičnog djela, ona teče odvojeno za svaku radnju koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela porezna utaja. Prihvatajući da se vrijeme apsolutne zastarjelosti računa za svaku radnju koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela odvojeno, Apelaciono vijeće je, u skladu sa odredbama KZFBiH iz 1998. godine, ocijenilo da je nastupanjem apsolutne zastare za radnje apelanata poduzete od 2001. godine do 31. jula 2003. godine prestalo pravo države na kažnjavanje za konkretna krivična djela, te da je temeljem člana 283. tačka e) ZKPBiH u tom dijelu optužba odbijena. S obzirom na nastupanje zastare, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je pobijanu presudu neophodno preinačiti u pogledu pravne kvalifikacije djela za period za koji nije nastupila zastara, te za koji su žalbe ocijenjene kao neosnovane i održana osuđujuća presuda. Ovo iz razloga što se radnje apelanata koje čine krivično djelo porezna utaja za period od 1. augusta do 31. decembra 2003. godine više ne mogu kvalificirati kao produženo krivično djelo, već kao jedno krivično djelo porezna utaja, propisano u odredbi člana 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine. S tim u vezi, preinačena je i odluka o krivičnopravnoj sankciji na način što je podržan stav iz prvostepene presude u pogledu postojanja osobito olakšavajućih okolnosti, imajući pri tome u vidu da žalbe nisu ukazale na postojanje nekih drugih i novih okolnosti izvan onih koje su već ocijenjene. Međutim, kazne izrečene prvostepenom presudom ne odgovaraju okolnostima u pogledu radnji koje su obuhvaćene zastarom krivičnog gonjenja i činjenici da se radi o jednom krivičnom djelu porezna utaja, a ne produženom krivičnom djelu. Apelaciono vijeće je, naime, zaključilo da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine prvoapelantici i kazna zatvora u trajanju od dvije godine drugoapelantu adekvatna stepenu njihove krivične odgovornosti, pobudama, jačini zaštićenog dobra (iznos utajenog poreza znatno manji) i svim drugim okolnostima utvrđenim na strani apelanata. Pri tome je, također, ocijenjena činjenica da je za predmetno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora od najmanje tri godine, a najviše 20 godina, te je ocijenjena visina preostalog iznosa utajenog poreza, koja je znatno manja. U odnosu na trećeapelanta, Apelaciono vijeće je potvrdilo stav iz prvostepene presude prema kojem je pravilno utvrđen iznos novčane kazne i srazmjera sa odgovornošću tog pravnog lica. Također je prvostepena presuda preinačena u pogledu oduzimanja imovinske koristi i novčani iznos za koji je krivično gonjenje zastarjelo odbijen od iznosa na koji su apelanti obavezani prvostepenom presudom, te su prvoapelantica i drugoapelant obavezani da u korist budžeta BiH uplate preostali dio na jednake dijelove.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je i u ponovljenom postupku osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. Evropske konvencije kojim je propisano kažnjavanje samo na temelju zakona. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, ukazali su na nenadležnost suda i, s tim u vezi, na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da Tužilaštvo nije dalo razloge u pogledu zasnivanja nadležnosti Suda BiH umjesto entitetskog suda, jer su u ponovnom postupku prvostepenom presudom oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, a Tužilaštvo nije uložilo žalbu iz čega proizlazi zaključak da je egzistirala optužnica samo za krivično djelo propisano po federalnom zakonodavstvu. Apelanti, također, ističu da je na ovaj način prekršen princip nepristrasnosti suda i primcip jednakosti stranaka pred sudom, navodeći da je Sud BiH u istoj pravnoj situaciji, u predmetu broj Kpž-14/09, donio odluku kojom se optužba odbija.

18. U pogledu preciziranja optužnice, apelanti ukazuju da u ponovljenom postupku Sud BiH nije postupio po Odluci Ustavnog suda broj AP 1123/11, nego je prekoračio svoje ovlasti na način što je dodavanjem riječi „do kraja 2003. godine“ apelantima stavio na teret krivičnopravne radnje u periodu 2003. godine iako je u Odluci broj AP 1123/11 jasno navedeno da riječi „do 2003. godine“ ne uključuju tu godinu. Sud BiH je, naime, u okviru svog prava intervenirao u činjenični supstrat optuženja, ali je pri tome prekoračio granice svog ovlaštenja povrijedivši objektivni identitet optužbe time što je apelante proglasio krivim za krivično djelo koje je, navodno, počinjeno u periodu za koji uopće nisu optuženi, dakle, periodu koji obuhvata 2003. godinu. Kao najvažnije, apelanti su istakli da je preciziranje u prvostepenom postupku vršeno na osnovu prethodno netačnog citata optužbe, jer u optužnici nije pisalo do kraja 2003. godine, kako to sud tvrdi, nego do 2003. godine. Budući da Tužilaštvo nije preciziralo optužnicu, sud je trebalo da konstatira da nije postupljeno po odluci Ustavnog suda, te da, slijedeći to, po principu in dubio pro reo, utvrdi da 2003. godina ne ulazi u optuženje i da se u tom dijelu optužba odbija. Iz navedenog proizlazi da je sud postupao u korist Tužilaštva umjesto u korist apelanata.

19. Vrijeme izvršenja krivičnog djela na koje je ukazano u Odluci broj AP 1123/11 u konstrukciji produženog krivičnog djela apelanti, također, dovode u vezu sa prekoračenjem u preciziranju optužnice uvođenjem riječi „do kraja 2003. godine“. Naime, dodavanje cijele godine u vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela povlači „preinačenje nagore“ i svakako težu sankciju. Ovo iz razloga što produženo krivično djelo obuhvata višegodišnji period, a Apelaciono vijeće je, prihvatajući žalbene navode odbrane o zastari krivičnog gonjenja za period izvršenja do 2003. godine zbog primjene KZFBiH iz 1998. godine, donijelo osuđujuću presudu za spornu, 2003. godinu za koju je Ustavni sud u Odluci broj AP 1123/11 utvrdio da se ne može smatrati preciznim optuženjem. Apelanti, stoga, smatraju da je sud vršio nezakonite izmjene optuženja, nazivajući te radnje preciziranjem, uz obrazloženja koja nisu argumentirana niti dovoljna, već su primjer prekoračenja ovlasti proizvoljnom i paušalnom primjenom prava. Stoga je konačna odluka u cijelosti morala biti odbijajuća.

20. U konačnoj osuđujućoj presudi nije odgovoreno na odlučne navode žalbe, niti ima obrazloženja o odlučnim činjenicama, a dato obrazloženje je suprotno činjenicama iz spisa, proizvoljno i činjenično netačno. S tim u vezi, ukazano je na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i dokaza na kojima se zasniva osuđujuća presuda. U tom kontekstu apelanti su naveli odluke redovnih sudova kojima su ukinuta rješenja Porezne uprave o prinudnoj naplati poreza, koja su bila temelj utvrđenih činjenica na kojima je bazirana osuđujuća presuda, što predstavlja odlučnu činjenicu koja nije ni razmatrana, već je, nasuprot tome, potpuno zanemarena na njihovu štetu. Naime, u upravnim postupcima pred redovnim sudovima je ukinut značajan broj rješenja Porezne uprave, a Sud BiH je nepoštivanjem pravomoćnih javnih isprava upravnih organa u konkretnoj situaciji potpuno arbitrarno primijenio materijalno pravo.

21. Kršenje člana 7. Evropske konvencije apelanti obrazlažu kršenjem principa koji predstavljaju suštinske elemente vladavine prava, kojima je cilj zaštita lica od krivičnog gonjenje za djela za koja ta lica u vrijeme počinjenja nisu znala, niti su mogla znati da mogu biti krivično gonjena. Riječ je o principu nullum crimen nulla poena sine lege. Kršenje navedenog principa dovode u vezu sa svim što su istakli u pogledu prava na pravično suđenje, naročito ukazujući na nezakonito preciziranje optužnice. Naime, ako je vrijeme izvršenja krivičnog djela porezna utaja period od 2001. do 2003. godine, u koji ne ulazi i 2003. godina, u kojem je važio KZFBiH iz 1998. godine i navedeno krivično djelo inkriminirano u članu 272. navedenog zakona, onda je potpuno proizvoljno i suprotnosti načelu zakonitosti da se osporenom osuđujućom presudom to djelo inkriminira prema zakonu koji je donesen u 2003. godini (1. augusta 2003. godine) u kojem je isto djelo inkriminirano u članu 273. navedenog zakona. S tim u vezi, istakli su da se na učinitelja primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, te da je neophodno razgraničiti vremensko važenje krivičnog zakona od utvrđenja vremena krivičnog djela, jer od dosljedne primjene ovog pravila zavisi provođenje principa zakonitosti. Imajući u vidu da je optužba odbijena za krivičnopravne radnje „od 2001. do 2003. godine“, zbog zastare krivičnog gonjenja prema KZFBiH iz 1998. godine u kojem su kazne znatno niže i povoljnije, a da je Sud BiH pri izricanju kazne imao u vidu „novi zakon“, KZFBiH iz 2003. godine, i izrekao kaznu za djelo koje presudom nije ni utvrđeno, bez valjanog obrazloženja, s posljedicama koje su navedene u okviru prava na pravično suđenje. To je u konkretnom slučaju dovelo do povrede pretpostavke nevinosti.

b) Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH u odgovoru na apelaciju, u vezi sa tvrdnjama apelanata, ukazao je da je predmet optužbe, pored krivičnog djela porezna utaja propisanog u KZFBiH, i krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, koje je iz izvorne nadležnosti Suda BiH pri kojem je Tužilaštvo ostalo do kaja pretresa. U prvostepenoj i drugostepenoj presudi koje su osporene apelacijom jasno su navedene odredbe Zakona o Sudu BiH temeljem kojih je zasnovana nadležnost ovog suda. U predmetu Suda BiH broj Kpž-14/09, kojeg apelanti navode kao primjer drugačijeg postupanja o istom pitanju, navedeno je da su bitne okolnosti izostavljene i da nadležnost Suda BiH u tom predmetu nije bila upitna do samog kraja, kada je Tužilaštvo odustalo od gonjenja za krivično djelo pranje novca iz izvorne nadležnosti Suda BiH. Međutim, u slučaju apelanata Tužilaštvo je do samog kraja ostalo pri optužbi za krivično djelo koje je propisano u KZBiH. Sud BiH je istakao da je u velikom broju drugih sličnih predmeta utvrdio nadležnost temeljem člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, što apelanti prešutkuju, te da, stoga, nema mjesta navodima o kršenju prava na jednakost stranaka pred sudom. Osim toga, ustupanje predmeta drugom (entitetskom) sudu bilo bi suprotno pravu na efikasno suđenje. Što se tiče navodnog prekoračenja optužbe, na čemu apelanti insistiraju u više navrata, Sud BiH je istakao da su sve navedene tvrdnje već bile predmet analize drugostepenog vijeća prilikom odlučivanja o žalbama na prvostepenu presudu, te da je stav u pogledu ovog pitanja detaljno i jasno obrazložen na str. od 9 do 12 presude iz koje proizlazi zaključak da nema povrede objektivnog identiteta, niti preinačenja nagore. Apelanti pri tome zanemaruju da su u optužnici otklonjene dileme o tome da li se optužba odnosila i na 2003. godinu, jer formulacije navedene u činjeničnom opisu optužnice ukazuju upravo na to da su radnje poduzete i u 2003. godini (8. i 18. red). Što se tiče odluke povodom žalbi i navodnih nedostataka u pogledu razloga o odlučnim žalbenim navodima, Sud BiH u svoj presudi je veoma detaljno analizirao činjenični opis optužnice i zaključio da iz činjeničnog supstrata optužnog akta proizlazi da su apelantima u ovom predmetu od samog početka stavljene na teret radnje počinjene tokom cijele 2003. godine.

23. U vezi sa navodima koji se tiču člana 7. Evropske konvencije i navodne povrede principa nullum crimen, nulla poena sinae lege, Sud BiH je istakao da apelacioni navodi, zapravo, predstavljaju ponavljanje navoda iz žalbenog postupka o čemu su u presudi dati jasni i konkretni razlozi. Pri tome apelacija potpuno zanemaruje činjenicu da je prvostepena presuda u odnosu na prvoapelanticu i drugoapelanta preinačena u osuđujućem dijelu i optužba zbog zastare odbijena, a osim toga, preinačena je i u pogledu pravne kvalifikacije djela, pa su bespredmetni navodi u apelaciji o sadržaju i stavovima prvostepene presude (nepravilnoj primjeni KZFBiH iz 1998. godine). Najzad, u odnosu na apelacione navode koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, napomenuto je da je svaki dokaz brižljivo i savjesno ocijenjen, pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, vodeći pri tome računa o načelu zakonitosti dokaza, ali i načelu slobodne ocjene dokaza u okviru općih pravila. Ocjenom izvedenih dokaza je utvrđeno činjenično stanje koje ne ukazuje na povredu bilo kojeg prava koje štiti Ustav BiH ili međunarodni dokumenti na koje je primijenjen KZFBiH iz 2003. godine, a primjena navedenog zakona nije bila proizvoljna niti diskriminacijska.

24. Što se tiče zahtjeva za izdavanje privremene mjere odgađanja izdržavanja kazne zbog toga što su prvoapelantica i drugoapelant hranitelji porodice, Sud BiH je naglasio da su prilikom izricanja kazne zatvora uzete u obzir te okolnosti – osobito olakšavajuće, zbog čega su im izrečene kazne koje su znatno niže ispod zakonom propisane. Prvoapelantica je, kako je dalje navedeno, već zatražila da joj kazna zatvora u trajanju od jedne godine (koja može biti zamijenjena) bude zamijenjena novčanom kaznom, pa je na temelju navedenog predloženo da se zahtjev za privremenu mjeru, kao i apelacija, kao neosnovani odbiju.

V. Relevantni propisi

25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Vremensko važenje Krivičnog zakona (1) Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 23.

Vrijeme učinjenja krivičnog djela Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovoga Zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kada je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

Član 273.

Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojem stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina (3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovoga člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 419.

Prestanak važenja bivšeg Zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00 i 59/02).

Član 421.

Stupanje na snagu ovog zakona Ovaj zakon stupa na snagu 1. augusta 2003. godine.

26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 3/03) u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje Krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Vrijeme učinjenja krivičnog djela Član 22.

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Stupanje na snagu ovog zakona Član 253.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. marta 2003. godine.

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 285.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene, (...)

Član 290.

Sadržaj presude (...)

(4) Ako je optuženi oglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 285. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen (...)

(...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti (...) kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 314.

Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tačka f), g) i j). ovog zakona.

28. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 49/09 - prečišćeni tekst, 74/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(Krivična nadležnost) (2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 013090 13 Kž od 21. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

34. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da Sud BiH u ponovnom postupku nije dosljedno ispoštovao Odluku Ustavnog suda broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje i kojom su ukinute ranije donesene odluke Suda BiH. S tim u vezi, opširni apelacioni navodi najvećim dijelom se odnose na prigovor koji se tiče nenadležnosti suda u vezi s kršenjem principa pravne sigurnosti i jednakosti u postupanju, nezakonitom prekoračenju ovlasti u preciziranju optužnice u vezi sa vremenom izvršenja krivičnog djela i kvalifikacijom djela, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u vezi sa ocjenom dokaza i obrazloženjem konačne presude i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. U vezi s tvrdnjama apelanata kojima je ukazano na nenadležnost Suda BiH, Ustavni sud podsjeća da se ovim pitanjem bavio u svojoj odluci povodom apelacije istih apelanata broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 31/13 od 13. aprila 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj su apelanti problematizirali nadležnost Suda BiH, ukazujući izričito na Presudu Suda BiH broj Kpž- 14/09 od 7. decembra 2009. godine u kojoj je Sud BiH postupio drugačije proglašavajući se nenadležnim. U navedenoj odluci Ustavni sud je, prije svega, konstatirao da je optužnicom apelantima, osim krivičnog djela porezna utaja koje je propisano federalnim zakonom, na teret stavljeno i krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH za koje su prvostepenom presudom oslobođeni optužbe dok su drugostepenom presudom, koja je bila predmet razmatranja pred Ustavnim sudom, osim krivičnog djela porezna utaja, osuđeni i za krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH. U takvoj situaciji Ustavni sud je, analizirajući kriterije za uspostavu nadležnosti u okviru principa pravne sigurnosti, zaključio da se ne može govoriti o identičnoj situaciji kao u predmetu Suda BiH broj Kpž-14/09 od 7. decembra 2009. godine na koju je ranijom apelacijom izričito ukazano, jer je u tom predmetu Tužilaštvo BiH u toku prvostepenog postupka odustalo od optužnice u odnosu na krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH. U predmetu apelanata za navedeno djelo im je izrečena sankcija, te se u takvoj situaciji ne može govoriti o identičnoj situaciji u kojoj se različito postupalo. Ustavni sud je naglasio da kriteriji za uspostavu nadležnosti predstavljaju složeno pitanje u kojem je nužno različito postupati s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, te da je tim veća obaveza Suda BiH da ga s posebnom pažnjom razmotri i obrazloži, jer bi, u suprotnom, različite odluke u istim situacijama mogle dovesti u pitanje princip „pravne sigurnosti“ i „jednakosti u postupanju“, ali u konkretnom slučaju se to nije desilo.

36. U vezi sa odlukama koje su predmet konkretne apelacije, donesenim u ponovnom postupku koji se vodio protiv apelanata nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1123/11, apelanti problematiziraju nadležnost Suda BiH u vezi s prvostepenom presudom kojom je u odnosu na krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH optužba odbijena, a protiv koje Tužilaštvo nije ulagalo žalbu. Pred Apelacionim vijećem Suda BiH je egzistirala samo optužnica za krivično djelo porezna utaja iz KZFBiH zbog čega se Sud BiH, po mišljenju apelanata, trebalo da proglasi nenadležnim i da predmet ustupi entitetskom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Suda BiH, potvrđujući apelacioni navod da Tužilaštvo nije ulagalo žalbu na odluku o oslobađanju apelanata za krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, u obrazloženju svoje odluke jasno navelo da je u konkretnoj situaciji zaštitni objekt „privreda Bosne i Hercegovine“ i da, bez obzira na entitetske propise kojima su regulirani ekonomski odnosi, Bosna i Hercegovina predstavlja jedan ekonomski prostor i djeluje kao zaokružena cjelina. Stoga je ocijenjeno da su razlozi koji su bili predmet razmatranja pred prvostepenim vijećem istog suda objektivni i logični, utemeljeni na odredbi člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Osim navedenog, pojašnjavajući neosnovanost ovih apelacionih navoda, Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je žalbeni postupak dio postupka kao cjeline i da ne bi bilo u interesu apelanata, nego upravo protivno njihovom pravu na efikasno i pravično suđenje, da se u situaciji kada je dio prvostepene presude postao pravosnažan sud proglašava nenadležnim i postupak nastavlja pred entitetskim sudom radi rješavanja preostalog dijela optužbe, koji je doveden do kraja, a za koji je Sud BiH po navedenom osnovu bio nadležan.

37. Imajući u vidu da je Ustavni sud u citiranoj Odluci broj AP 1123/11 već detaljno analizirao i ispitao neosnovanost ovih navoda, naglasivši da kriteriji za uspostavu nadležnosti predstavljaju složeno pitanje u kojem je nužno različito postupati s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, kao i da je obrazloženje iz osporene presude utemeljeno na relevantnim odredbama kojima je regulirana nadležnost suda, Ustavni sud ocjenjuje da sve navedeno, u smislu odredbe člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, čini opravdanim postupanje Suda BiH u konkretnom postupku, te da nema potrebe da neosnovanost ovih navoda posebno i opširno obrazlaže, već u cijelosti podržava svoj ranije izneseni stav u Odluci broj AP 1123/11.

38. U vezi sa navodima apelacije kojima se ukazuje na prekoračenje optužbe u pogledu vremenskog perioda izvršenja krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je prvobitnom optužnicom svim apelantima bilo stavljeno na teret da su u periodu „od 2001. do 2003. godine“ počinili krivično djelo porezna utaja i pranje novca, da su prvoapelantica i drugoapelant presudama koje su bile predmet odlučivanja u predmetu broj AP 1123/11 bili proglašeni krivim da su ova krivična djela počinili u vremenskom okviru „od 2001. do 2003. godine“, a trećeapelant od „1. augusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine“. U vezi s navedenim formulacijama, Ustavni sud je, imajući u vidu, prije svega, da je u pitanju produženo krivično djelo i da od razrješenja pitanja vremena izvršenja tih krivičnih djela zavisi koji zakon će biti primijenjen, u Odluci broj AP 1123/11 ukazao da u odluci suda mora biti jasno da su osuda i kazna rezultat utvrđenja koja čine elemente produženog krivičnog djela postavljenog u optužnici, te da vremenski okvir „od 2001. do 2003. godine“ najprije upućuje na zaključak da „do 2003. godine“ ne uključuje i 2003. godinu, odnosno da obuhvata period do 1. januara 2003. godine, ali ne i period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine. U više navrata apelanti su u apelaciji insistirali na ovom stavu Ustavnog suda, naglašavajući da je Sud BiH u ponovnom postupku prekoračenjem optužbe nagore, dodavanjam riječi „do kraja“ 2003. godine, utvrdio krivičnu odgovornost apelanata i izrekao kazne za djelo koje nije obuhvatalo period optuženja. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u Odluci broj AP 1123/11 pitanjem vremena izvršenja bavio u okviru postojanja produženog krivičnog djela, ukazujući na neodređenost (nepreciznost) zaključka prvostepenog suda da je posljednja radnja preduzeta nakon 1. augusta 2003. godine, što se ne može smatrati razrješenjem pitanja vremena izvršenja krivičnog djela. Takav zaključak je upućivao na nepreciznost vremenskog okvira „od 2001. do 2003. godine“. Međutim, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio „da to znači da sud ne može izaći izvan okvira određenih optužnicom, ali da to ne ograničava sud da unutar elemenata koji su određeni optužnicom, na temelju dokaza provedenih u postupku, utvrdi relevantne činjenice“.

39. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je prigovor prekoračenja objektivnog identiteta optužbe pozivanjem na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1123/11 (da period od 2001. do 2003. godine ne uključuje i 2003. godinu) bio predmet analize Apelacionog vijeća u presudi koja je predmet konkretne apelacije u kojoj je zaključeno da ne postoji povreda objektivnog identiteta optužbe, niti preinačenja nagore u vezi sa izrekom prvostepene presude u kojoj je precizirano „da se radi o izbjegavanju plaćanja poreza na promet u periodu do 31.12.2003. godine“. Naime, Apelaciono vijeće je, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora, jasno istaklo da činjenični supstrat optužnice mora biti jasan i precizan a pojedini dijelovi, koji nisu potpuno precizni i ne mogu odlučujuće utjecati na opstojnost ostalih radnji, mogu biti rezultat utvrđenog činjeničnog stanja proizašlog iz dokaza jedne i druge strane. Sasvim je izvjesno, po ocjeni Suda BiH, da iz činjeničnog supstrata optužnice u kojoj je vrijeme izvršenja krivičnog djela navedeno „do 2003. godine“ uključuje krivičnopravne radnje počinjene tokom te godine, budući da su u istoj optužnici navedene i vrijednost ostvarenog prometa robe za 2003. godinu i visina utajenog poreza za 2003. godinu. Također, iz pravne kvalifikacije optužnog akta, pored krivičnog djela utaja preza iz člana 272. stav

2. KZFBiH iz 1998. godine, radnje apelanata su kvalificirane i kao radnje porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine, što svakako ne bi moglo doći u obzir da nisu obuhvaćene radnje u toku 2003. godine. Osim toga, Sud BiH je, pojašnjavajući ovaj prigovor u odgovoru na apelaciju, istakao da su apelanti, osim formulacije perioda od 2001. do 2003. godine, zanemarili sve ostale formulacije navedene u istom činjeničnom opisu optužnog akta (8. i 18. red) koje otklanjaju dilemu o tome da se optužba odnosila i na 2003. godinu.

40. Ustavni sud, također, zapaža da je Apelaciono vijeće u žalbenom postupku ispitalo sve žalbene navode koji se odnose na „prekoračenje ovlasti u preciziranju optužnice“ i da je dalo detaljno obrazloženje o tome da je preciziranje na način „da se radi o izbjegavanju plaćanja poreza na promet u periodu do 31.12.2003. godine“ u odnosu na raniju formulaciju „do 2003. godine“ rezultat utvrđenog činjeničnog stanja proizašlog iz dokaza i jedne i druge strane. Osim toga, iz pravne kvalifikacije optužnog akta u kom su navedene krivičnopravne radnje utaja poreza (KZFBiH iz 1998. godine) i porezna utaja (KZFBiH iz 2003. godine) proizlazi, kako je navelo Apelaciono vijeće, da su i prije preciziranja optužnice na navedeni način u odnosu na apelante bile obuhvaćene radnje u toku 2003. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na koju je apelacijom ukazano, pa je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

41. U uskoj vezi s navedenim su navodi apelacije koji se tiču nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama koji se dovode u vezu sa ocjenom dokaza, konkretno rješenjima poreznih organa koja su kasnije ukinuta, a koje je odbrana dostavila u ponovljenom postupku.

42. Ustavni sud, u vezi sa ovim navodima zapaža da je identične prigovore isticalo i razmatralo Apelaciono vijeće Suda BiH prilikom odlučivanja o žalbama na prvostepenu presudu i da, u vezi sa dokazima koje je odbrana uložila u ponovnom postupku, a radi se o presudama Vrhovnog suda FBiH i Kantonalnog suda Sarajevo, nije poništena niti jedna odluka Porezne uprave, koji su ocijenjeni u prvostepenom postupku, odnosno da se prvostepena presuda ne zasniva na navedenim dokazima (ukinutim rješenjima Porezne uprave), niti su ta rješenja korištena pri izradi nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da je Rješenje Porezne uprave broj 10/6-15-2380/08 od 23. novembra 2007. godine poništeno presudama navedenih sudova (Vrhovnog i Kantonalnog), ali da to rješenje nije ocijenilo prvostepeno vijeće, kako se to žalbom neosnovano tvrdi.

43. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda nedvosmisleno proizlazi da su svi provedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, da su sudovi dali razloge i obrazloženja zbog čega je pojedine dokaze prihvatio i koje relevantne činjenice su njima utvrđene, kao i razloge zbog kojih su pojedini dokazi djelimično prihvaćeni, te svi ocijenjeni u njihovoj ukupnosti. Dalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelantima bila uskraćena mogućnost da se o provedenim dokazima izjašnjavaju, kao i da ih osporavaju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje i da su, u suštini, isti navodi kao i u apelaciji izneseni u žalbi na prvostepenu presudu, a da razlozi i obrazloženja zbog kojih su ocijenjeni kao neosnovani u drugostepenoj presudi ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključke i dao obrazloženje koje ni u kom slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti. S tim u vezi, posebno se ukazuje na vrlo jasan i logičan stav Suda BiH da niti jedno od rješenja Porezne uprave, koje je ukinuto odlukama Vrhovnog suda FBiH i Kantonalnog suda u Sarajevu, nije poslužilo kao osnov (dokaz) na kojem se zasnivaju presude kojima je utvrđena krivična odgovornost apelanata. Stoga se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, jer Sud BiH kao dokaze protiv apelanata nije koristio rješenja Porezne uprave koja su ukinuta odlukama Vrhovnog suda FBiH i Kantonalnog suda u Sarajevu. Dakle, Sud BiH je naveo jasno i iscrpno obrazloženje primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, koje u potpunosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud navode apelacije u pogledu povrede navedenog prava smatra neosnovanim.

45. U vezi sa navodima o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da je u apelaciji na kršenje ovih principa ukazano zbog nedosljedne primjene, budući da je preciziranje u prvostepenom postupku vršeno na osnovu prethodno netačnog citata optužbe, jer u optužnici nije pisalo „do kraja 2003. godine“, nego „do 2003. godine“, pa je Sud BiH po principu in dubio pro reo trebalo da utvrdi da 2003. godina ne ulazi u optuženje i da, slijedeći to, i u tom dijelu optužbu odbije. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. U tom pogledu, ukoliko postoji sumnja da je određeno lice (optuženi) izvršilo krivično djelo, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo ne može biti doveden u pitanje ukoliko je provedena cjelovita analiza svih izvedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U kontekstu izlaganja prethodnih tačaka ove odluke (preciziranja optužnice i ocjene dokaza), imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud navode apelanata o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.

46. Ocjenjujući sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni krivični postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. Evropske konvencije, te da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

47. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

48. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

49. Kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu sa vremenskim važenjem zakona, navodeći da je pobijanim presudama počinjena povreda principa nullum crimen, nulla poena sine lege tvrdnjom da vrijeme izvršenja krivičnog djela „od 2001. godine do 2003. godine“ isključuje radnje u 2003. godini (prigovori kao i kod optužnice), te, stoga, isključuju postojanje krivičnog djela i primjenu KZFBiH iz 2003. godine.

50. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da se u Odluci broj AP 1123/11 bavio konstrukcijom produženog krivičnog djela i vremenskog važenja zakona - KZFBiH iz 1998. i KZFBiH iz 2003. godine, kao i krivičnim djelom pranje novca iz izvorne nadležnosti Suda BiH. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio da član 4. KZBiH, odnosno član 5. KZFBiH propisuju da se na učinioca primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da, ako se zakon nakon izvršenja krivičnog djela promijeni jednom ili više puta, primjenjuje se zakon koji je blaži za učinioca. U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da radnje izvršenja produženog krivičnog djela porezna utaja koje su apelantima stavljene na teret nisu razgraničene na precizan način, da je izostalo jasno i precizno određenje vremena izvršenja posljednje radnje koja je ušla u produženo krivično djelo na temelju čega se određuje i vrijeme izvršenja krivičnog djela a, shodno tome, i koji zakon je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, obrazloženje prvostepenog suda da „nije bilo mjesta za primjenu principa blažeg zakona zbog toga što je za primjenu tog pravnog instituta potrebno da se zakon nakon izvršenja krivičnog djela promijeni jednom ili više puta“, te je, stoga, „u konkretnom slučaju primijenjen KZFBiH iz 2003. godine“, nije se moglo prihvatiti kao objašnjenje koje daje odgovor na pitanje koji zakon je trebalo primijeniti, odnosno koji zakon je blaži za učinioca.

51. Garancija sadržana u članu 7. Evropske konvencije jeste jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu ostvarivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Značaj člana 7. Evropske konvencije ogleda se i u činjenici da, u skladu sa članom

15. Evropske konvencije, nije dozvoljeno odstupanje od primjene garancija ustanovljenih ovim članom ni u vrijeme rata, ni u vrijeme druge javne opasnosti. Član 7. Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne (vidi, Evropski sud, S.W. protiv Velike Britanije i C.R. protiv Velike Britanije, st. 34. i 32, 22. novembar 1995. godine, Serija A broj 335-B i 335-C).

52. Član 7. stav 1. Evropske konvencije uspostavlja princip da samo zakon može definirati kažnjivo djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Posebno zabranjujući proširenje tumačenja postojećeg krivičnog djela na djela koja prethodno nisu bila određena kao krivična, član 7. stav 1. uspostavlja princip da krivično zakonodavstvo ne smije biti ekstenzivno tumačeno na štetu optuženog (vidi, Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, aplikacije br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stav 145, ECHR 2000-VII). Stoga, krivična djela i odgovarajuće kazne moraju biti jasno definirani zakonom. Ovaj zahtjev je zadovoljen kada lice koje je u pitanju iz sadržaja relevantne odredbe, ili, ako je potrebno, uz tumačenje suda, može znati koje radnje ili propuštanja će ga učiniti krivično odgovornim (vidi, Evropski sud, Kokkinakis protiv Grčke, 25. maj 1993. godine, stav 52, Serija A broj 260-A, Sud Fondi Srl i drugi protiv Italije, aplikacija broj 75909/01, stav 107, 20. januar 2009. godine).

53. U konkretnom slučaju osporenom presudom Apelacionog vijeća Suda BiH, koja je donesena u ponovnom postupku (nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1123/11), odbijena je optužba da su prvoapelantica i drugoapelant radnjama opisanim u tački 1. optužnice, preduzetim u toku 2001, 2002. i dijela 2003. godine, zaključno sa 31. julom 2003. godine, počinili produženo krivično djelo utaja poreza prema KZFBiH iz 1998. godine. Osuđujući dio prvostepene presude koji se odnosi na krivičnopravne radnje poduzete od 1. augusta do 31. decembra 2003. godine je preinačen u pogledu pravne kvalifikacije djela - navedene radnje kvalificirane kao jedno krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stva 3. KZFBiH iz 2003. godine (a ne produženo), odluci o sankciji, iznosu imovinske koristi i odluci o uračunavanju pritvora, a u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena. U odnosu na trećeapelanta kojem je već prvostepenom presudom bila izrečena novčana kazna samo prema KZFBiH iz 2003. godine, žalba je odbijena. Obrazlažući djelimičnu osnovanost žalbe koja se tiče povrede krivičnog zakona i, s tim u vezi, zastare krivičnog gonjenja, Apelaciono vijeće je, polazeći od činjenice da su apelantima stavljene na teret radnje počinjene u vrijeme važenja dvaju zakona, KZFBiH iz 1998. i KZFBiH iz 2003. godine, prije svega, konstatiralo da je KZFBiH iz 2003. godine strožiji i po propisanoj kazni i po roku zastare. Zatim je izvršena analiza vremenskog važenja krivičnog zakona uz principe zabrane retroaktivnosti i primjene blažeg zakona, i to u vezi s konstrukcijom produženog krivičnog djela, imajući pri tome u vidu da je posljednja radnja izvršenja bila 31. decembra 2003. godine. Stoga je prvostepeno vijeće zaključilo da se kao zakon vremena izvršenja treba primijeniti KZFBiH iz 2003. godine shodno kojem je ocijenjen i prigovor zastare. Međutim, Apelaciono vijeće je pri ocjeni ovog prigovora konstatiralo da je KZFBiH iz 1998. godine zakon vremena izvršenja za sve radnje poduzete do 1. augusta 2003. godine, kada je na snagu stupio novi zakon, te da je protekom 10 godina nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, pa je u tom dijelu optužba odbijena. Stoga je za krivičnopravne radnje za period za koji nije nastupila zastara, od 1. augusta do 31. decembra 2003. godine, prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije na način da više ne postoji produženo krivično djelo, već jedno krivično djelo porezna utaja propisano u članu 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine.

54. Ustavni sud ukazuje da su u ovoj odluci već detaljno razmotreni navodi apelanata u vezi s preciziranjem optužnice, ocjenom dokaza i odlučnim činjenicama u pogledu vremenskog okvira poduzimanja krivičnopravnih radnji na temelju kojih je zaključeno da se na apelante ima primijeniti KZFBiH koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela utaja poreza. Apelaciono vijeće Suda BiH je pri tome imalo u vidu odredbe oba zakona koja su važila u vrijeme činjenja krivičnopravnih radnji, te je, imajući u vidu stavove iznesene u Odluci Ustavnog suda broj AP 1123/11, kao i žalbene navode apelanata jasno razgraničilo krivičnopravne radnje prema „starom“ i „novom“ zakonu i utvrdilo primjenu KZBiH iz 2003. godine za period koji ne potpada pod zastaru krivičnog gonjenja, dakle, period od 1. augusta do 31. decembra 2003. godine.

55. Iz navedenog slijedi da su neosnovani navodi apelanata u pogledu povrede prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije kada su osuđeni za preduzimanje radnji koje su odredbama zakona koji je važio u vrijeme činjenja bile označene kao kažnjive i za koje je bila propisana sankcija, a na način da je lice koje je u pitanju moglo znati koje radnje ili propuštanja će ga učiniti krivično odgovornim, a relevantni zakon od vremena preduzimanja takve radnje, pa do donošenja konačne odluke, kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, nije mijenjan zbog čega se ne dovodi u pitanje primjena blažeg zakona, niti se pokreće pitanje retroaktivne primjene prava.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju dokaza provedenih na glavnom pretresu, te nakon njihove svestrane analize pojedinačno i uzajamnoj vezi, o čemu su u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja, utvrdili činjenice odlučne za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti.

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantima izrečena sankcija za preduzimanje radnji koje su odredbama zakona koji je važio u vrijeme činjenja bile označene kao kažnjive i za koje je bila propisana sankcija, a na način da je lice koje je u pitanju moglo znati koje radnje ili propuštanja će ga učiniti krivično odgovornim, a relevantni zakon od vremena preduzimanja takve radnje, pa do donošenja konačne odluke kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti nije mijenjan, zbog čega se ne dovodi u pitanje primjena blažeg zakona, niti se pokreće pitanje retroaktivne primjena prava.

58. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-702/14 (L. T., P. T. i „Tock-Promet“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio