Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2720/12 (DOO „ULJARA ALEM“ Bihać i R. Š)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 251
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o notarima · čl. 73, 87
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2720/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2720/12, rješavajući apelaciju DOO „ULJARA ALEM“ Bihać i R. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „ULJARA ALEM“ Bihać i R. Š., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine i br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 20. aprila 2011. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija DOO „ULJARA ALEM“ Bihać i R. Š., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine i br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 20. aprila 2011. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
Uvod
1. DOO „ULJARA ALEM“ Bihać i R. Š (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Bihaća, podnijeli su 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine i br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 20. aprila 2011. godine.
2. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršni postupak tražitelja izvršenja Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo, podružnice Bihać, protiv apelanata do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2720/12 od 10. oktobra 2012. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 20. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. oktobra 2014. godine, a Općinski sud 5. novembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tražitelj izvršenja Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo, podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja), je 15. aprila 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv prvoapelanta kao izvršenika i drugoapelanata kao založnog izvršenika, radi prinudne naplate duga. Općinski sud je odobrio predloženo izvršenje tražitelja izvršenja na temelju rješenja tog suda od 17. januara 2007. godine, koje je postalo pravomoćno i izvršno istog dana, jer su se stranke odrekle prava na žalbu, te koje shodno članu 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, odnosno Sporazuma o osiguranju novčanog potraživanja tražitelja izvršenja (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između tražitelja izvršenja kao povjerioca, prvoapelanta kao dužnika i drugoapelanta kao založnog dužnika od 17. januara 2007. godine, zasnivanjem založnog prava u korist tražitelja izvršenja uknjižbom na nekretninama u trajnom raspolaganju pravoapelanta pobliže označenih kao u izreci rješenja a u vlasništvu drugoapelanta s dijelom 1/1. Navedenim rješenjem tog suda je dakle određeno osiguranje svih potraživanja tražitelja izvršenja koja su nastala na temelju Ugovora o zajmu broj BiH/5590427 od 25. decembra 2006. godine, koji je tražitelj izvršenja kao povjerilac zaključio s apelantima kao dužnicima u iznosu od u iznosu od 48.571,73 eura (95.000 KM), uz obavezu apelanata kao dužnika vraćanja zajma u 120 mjesečnih rata u iznosu od po 629,18 eura (1.230,57 KM) uvećano za PDV na iznos kamate. Kako apelanti nisu ispunili svoju dospjelu obavezu prema navedenom ugovoru tražitelj izvršenja je ugovor raskinuo, nakon čega je tom sudu podnio prijedlog za izvršenje radi prinudne naplate duga.
8. Općinski sud je 20. aprila 2011. godine donio Rješenje o izvršenju broj 17 0 Ip 030677 11 Ip kojim je dozvolio predloženo izvršenje tražitelja izvršenja.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanata izjavljen protiv Rješenja o izvršenju tog suda od 20. aprila 2011. godine.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj sud odbio kao neosnovan i proizvoljan prigovor apelanata da je taj sud odobrio predloženo izvršenje tražitelja izvršenja na osnovu Rješenja Općinskog suda broj 017 0 Ip 07 000004 od 17. januara 2007. godine, koje je postalo pravomoćno i izvršno danom donošenja jer su se stranke, dobrovoljnim zaključivanjem Sporazuma o uknjižbi založnog prava na nekretnimama apelanata, odnosno sudskim poravnanjem zaključenim 17. januara 2007. godine, odrekli prava na žalbu protiv navedenog rješenja, a što je po ocjeni suda njihovo pravo propisano odredbama ZPP-a. Prema tome, Općinski sud smatra da rješenje tog suda prema odredbi člana 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZIP) predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Općinski sud je takođe odbio navode apelanata da izvršnost navedenog rješenja u smislu dospjelosti potraživanja nije ni mogla nastupiti u vrijeme sačinjavanja sporazuma, jer potraživanje tražitelja izvršenja dospijeva po Ugovoru o zajmu nakon 120 mjeseci, pošto je članom 3. sporazuma jasno regulisano da potraživanje povjerioca dospijeva kada dužnik prekrši odredbe potpisanog Ugovora o zajmu od 25. decembra 2006. godine. Osim toga, utvrđeno je da su apelanti kao izvršenici obavještenje o raskidu ugovora tražitelja izvršenja primili lično 5. marta 2011. godine, što je utvrđeno uvidom u kopiju dostavnice o izvršenom prijemu. Dakle, kako apelanti prema Ugovoru o zajmu nisu ispunili svoje obaveze dospjele prema tražitelju izvršenja, on je 28. februara 2011. godine navedeni ugovor raskinuo i pozvao apelante da u naknadno utvrđenom roku od sedam dana isplate cjelokupan dug, te kako oni ni u naknadno određenom roku nisu ispunili svoju dospjelu obavezu, sud je odobrio prijedlog tražitelja izvršenja za prinudnu naplatu duga. Da su bez ikakvog pravnog osnova navodi apelanata da je potraživanje tražitelja izvršenja izraženo u stranoj valuti što je protivno odredbama Zakona o deviznom poslovanju, Općinski sud je utvrdio uvidom u prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja, i izvršnu ispravu iz koje jasno proizilazi da je potraživanje tražitelja izvršenja iskazano u eurima i u domaćoj valuti – KM, što po ocjeni tog suda nije protivno navedenim odredbama zakona kojim nije dozvoljeno samo vršiti naplatu u stranoj valuti. Taj sud je dalje odbio kao neosnovane navode apelanata da prema njihovoj analitičkoj kartici njihov ukupan dug tražitelju izvršenja iznosi 70.923,46 KM, jer je uvidom analitičku karticu tražitelja izvršenja od 28. aprila 2011. godine utvrdio da „saldo“ duga apelanata kao izvršenika tražitelju izvršenja iznosi ukupno 82.865,90 KM, ukazujući da je sud uvidom u analitičke kartice apelanata utvrdio da su apelanti umanjili iznos rate tako što su uplaćivali rate u iznosima od po 471,36 KM do 556,32 KM, tako da sud analitičke kartice apelanata nije mogao prihvatiti kao pravo valjan dokaz o stanju duga apelanata tražitelju izvršenja. Prema tome, Općinski sud je primjenom člana 49. stav 1. i 2. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je taj sud ispitao rješenje Općinskog suda na temelju stanja iz spisa predmeta tog suda, na temelju čega je utvrdio da je taj sud pravilno postupio kada je prijedlog tražitelja izvršenja, podnesenog protiv apelanata, dozvolio i 17. januara 2007. godine donio rješenje kojim je odredio da će se izvršenje provesti na drugoapelantovim nekretninama pobliže označenim kao u prijedlogu za izvršenje tražitelja izvršenja, i to zabilježbom rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti navedenih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja za iznos dobijen prodajom. Navedeno rješenje je određeno radi naplate duga tražitelja izvršenja po osnovu zaključenog Ugovora o zajmu od 25. decembra 2006. godine, a u vezi sa Sporazumom od 17. januara 2007. godine. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelanata da je izvršna isprava, rješenje o izvršenju Općinskog suda od 17. januara 2007. godine, ništavo, jer je članom 26. st. 1. i 2. ZIP-a jasno propisano da je sudsko, odnosno upravno poravnanje izvršno ako je potraživanje koje se prema njemu ima ispuniti dospjelo, dok je stavom 2. istog člana propisano da se dospjelost potraživanja dokazuje zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom ispravom, iz čega slijedi da se na sudsko poravnanje ne treba stavljati klauzula pravosnažnosti i izvršnosti, jer se samo na osnovu sudski ovjerenog rješenja dokazuje da je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze izvršenika. Kantonalni sud je takođe odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da je rješenje o izvršenju Općinskog suda od 17. januara 2007. godine suprotno prinudnim propisima, članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 73. i 74. Zakona o notarima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 45/02, u daljnjem tekstu: Zakon o notarima), obrazlažući svoj stav da je rješenje o izvršenju od 17. januara 2007. godine kao izvršna isprava propisana u ZIP-u (član 23. stav 1. tačka 1. kao izvršno sudsko poravnanje), pa nije protivno citiranoj odredbi ZOO koja propisuje ništavost samo ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, odnosno jer odredbe čl. 73. i 74. Zakona o notarima takođe ne propisuju ništavost sudskog poravnanja, već su njime propisani pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada i sadržaj izvornika notarske isprave podobne za izvršenje, pa izvršni sud nije ovlašten da u izvršnom postupku provjerava okolnosti koje su prethodile donošenju izvršnih isprava, već samo da cijeni da li je izvršna isprava podobna za izvršenje ili ne prema članu 27. stav 1. ZIP-a. Kantonalni sud je takođe ukazao da je članom 227. ZIP-a propisano zasnivanje založnog prava na nekretninama i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka, da je sporazum stranaka zaključen pred sudom u formi rješenja protivan sudskom poravnanju prema članu 87 ZPP-a, jer se isto odnosi na sudsko poravnanje u toku parničnog postupka. Kantonalni sud je takođe odbio kao neosnovan prigovor apelanata o pasivnoj legitimaciji stranaka, jer u prijedlogu za izvršenje izvršenici nisu pravilno označeni, da je vlasnik nekretnine drugoizvšenik a ne prvoizvršenik, jer je uvidom u prijedlog za izvršenje utvrđeno da je tražitelj izvršenja pravilno označio prvoapelanta - prvoizvršenika kao stranku iz Ugovora o zajmu (zajmoprimac), a drugoapelanta – drugoizvršenika kao založnog dužnika iz izvršne isprave. Takođe je utvrđeno da su neosnovani navodi apelanata da njegova obaveza vraćanja duga shodno Ugovoru o zajmu dospijeva nakon proteka 120 mjesečnih rata, i jer tražitelj izvršenja nije raskinuo Ugovor o zajmu pismenim obavještenjem, s obzirom da je članom 3. sporazuma od 17. januara 2007. godine jasno određeno da potraživanje tražitelja izvršenja dospijeva kada apelanti prekrše odredbe Ugovora o zajmu, odnosno jer je tražitelj izvršenja 5. marta 2011. godine pismeno obavijestio apelante o raskidu Ugovora o zajmu zbog neispunjenja obaveza po njemu, što je taj sud utvrdio uvidom u dostavnicu o izvršenom prijemu navedene obavijesti, koju je sam drugoapelant lično primio navedenog datuma. Da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud propustio utvrditi stranačku sposobnost tražitelja izvršenja jer je došlo do promjene naziva, njihovog sjedišta i adrese, Kantonalnog suda smatra da apelantima zbog takve promjene nije onemogućeno da ispunjavaju novčane obaveze, odnosno sama promjena naziva, sjedišta i adrese tražitelja izvršenja nije bila od uticaja na pravilnost prvostepene odluke, jer se u konkretnom slučaju radi o pravnom slijedniku tražitelja izvršenja označenog u izvršnoj ispravi, DOO „HETA“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravni slijednik tražitelja izvršenja), a što nesporno slijedi i iz Rješenja o registraciji Općinskog suda broj 65-0-Reg-11-002560 od 14. septembra 2011. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je izvršio ocjenu i ostalih žalbenih navoda apelanata, te da je u shodno odredbi člana 231. ZPP-a našao da oni nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja pa ih nije posebno ni obrazlagao, te je primjenom člana 235. tačka 2. ZPP-a, a u vezi s članom 21. stav 1. ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljno primijenjenog materijalnog i procesnog prava, te nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelanti tvrde da je sporazum stranaka o uknjižbi založnog prava na nekretninama apelanata od 17. januara 2007. godine, rješenje o izvršenju od 17. januara 2007. godine, kao i čitav pravni posao nastao na temelju tih isprava ništav, ističući da je za njihovu pravnu valjanost u smislu člana 73. Zakona o notarima bila potrebna notarska obrada, o čemu je sud bio dužan da vodi računa po službenoj dužnosti, te da s tim u vezi utvrdi da je navedeno rješenje ništavo, a prijedlog za izvršenje odbaci jer ne postoji valjana izvršna isprava. Takođe smatraju da sudovi nisu obrazložili prigovor koji su istakli u pogledu nedostatka pasivne legitimacije, odnosno prigovor da je vlasnik nekretnine založni dužnik - drugoapelant a ne prvoapelant, kao ni prigovor koji su istakli u odnosu na izvršnu ispravu na kojoj sud temelji izvršenje, jer su sudovi prije određivanja izvršenja na nekretnini apelanata zbog namirenja novčanog potraživanja tražitelja izvršenja bili dužni prethodno rješenjem utvrditi da je sporazum zaključen između stranaka shodno članu 251. ZIP postao izvršan. Takođe, apelanti smatraju da je osporenim rješenjima pogrešno utvrđeno da je obavještenje o raskidu ugovora drugoapelant primio lično, jer se nisu pozvali ni na jedan zakonski propis temeljem kojeg je utvrđeno da je dostavnica pravno valjana s obzirom da „na istoj samo postoji nečitak potpis“, tj. „da sud nije grafolog da može utvrditi da je to potpis drugoapelanta“, pa smatraju „da je sud bio dužan da provede grafološko vještačenje“. Osim toga smatraju nejasnim stav sudova koji nisu prihvatili da prema stanju izraženom na njihovoj analitičkoj kartici njihov dug tražitelju izvršenja iznosi 70.923,46 KM, već da su sudovi visinu duga utvrdili na temelju analitičke kartice tražitelja izvršenja.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da ostaje pri pravnom stanovištu navedenom u svojoj odluci od 1. juna 2012. godine, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju postupanja sudova u predmetnom postupku, konstatujući da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji jer smatra da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom, kao i da apelanti u apelaciji ponavljaju navode iz žalbe na koje su redovni sudovi dali detaljne odgovore. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list FBiH“, br. 32/03, 52/03, 33/06., 39/06., 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23. stav 1. tačka 1.
(1)Izvršne isprave su:
1)Izvršne odluke sudova i izvršno sudsko poravnanje, […] Za provođenje osiguranja nadležan je sud, odnosno organ koji vodi javnu knjigu za tu nekretninu.
Član 26. stav 1. i 2.
Izvršnost poravnanja (1)Sudsko odnosno upravno poravnanje je izvršeno ako je potraživanje koje se prema njemu treba ispuniti dospjelo, (2)Dospjelost potraživanja dokazuje se zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom ispravom.
[…].
Član 27. stav 1.
Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1)Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
[…].
Član 36. stav 1.
(1)Prijedlog za izvršenje mora sadržavati, zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje traže izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se izvršenje traži, sredstva kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja.
[…].
Član 227.
Važenje odredbi o zasnivanju založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka Dok se zasnivanje založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na temelju sporazuma stranaka ne regulira posebnim zakonom, sud će primjenjivati odredbe čl. 251. a)., 251.b)., 251.v)., 251.g)., 251 d) i 251.đ) Zakona o izvršnom postupku („Službeni list RbiH“, broj 2/92, 16/92 i 13/94),
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 87.
Stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora u toku cijelog postupka (sudska nagodba).
18. U Zakonu o notarima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 45/02), relevantne odredbe glase:
Član 73.
Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:
1. pravne poslove o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih drugova, kao i između lica koja žive u vanbračnoj životnoj zajednici, 2. raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica, 3. pravne poslove kojima se obećava neka činidba kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane činidbe, 4. pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, 5. osnivačka akta privrednih društava i utvrđivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta.
Pravni poslovi, za koje, protivno stavu 1. ovog člana, nisu sačinjene notarski obrađene isprave, ništavi su.
Neovisno od odredbe stava 1. ovog člana, obaveze notarske obrade isprava mogu biti predviđene i u drugim zakonima.
Stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu isprava i za druge pravne poslove, koji nisu navedeni u st. 1. ili 3. ovog člana.
Odredbe ovog člana vrijede samo tako dugo dok ne budu zamijenjene posebnom regulativom o obavezi notarske obrade isprava, koje ih izričito u cjelini ili u dijelovima stavlja van snage.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija koje se odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h. Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
21. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelanti eksplicitno osporavaju rješenja koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja prava i obaveza apelanata, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH» broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koja se tiču podnosioca apelacije.
23. U konkretnom slučaju obaveze apelanata su utvrđene na temelju Rješenja Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine, Rješenja Općinskog suda br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine i br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 20. aprila 2011. godine, u vezi s Rješenjem Općinskog suda od 17. januara 2007. godine i Sporazumom o osiguranju novčanog potraživanja tražitelja izvršenja zaključenog istog datuma, između tražitelja izvršenja kao povjerioca, prvoapelanta kao dužnika i drugoapelanta kao založnog dužnika. Dakle, u ovom postupku je odlučivano da li su ispunjeni zakonski uslovi za dozvolu prinudnog izvršenja osporenih rješenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana nova imovinska prava i obaveze apelanata.
24. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada osporenim odlukama nisu utvrđena nova ni posebna imovinska prava, odnosno obaveze apelanata kao izvršioca, apelacioni navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 20. jula 2012. godine a apelacija je podnesena 20. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da su osporena rješenja donesena na temelju rješenja tog suda od 17. januara 2007. godine koje je postalo pravosnažno i izvršno shodno članu 23. stav 1. tačka 1. ZIP-u, sporazuma zaključenog između tražitelja izvršenja kao povjerioca i apelanata kao dužnika, donesenog radi osiguranja izmirenja duga apelanata tražitelju izvršenja nastalog po osnovu Ugovora o zajmu, zasnivanjem založnog prava na nekretninama u trajnom raspolaganju prvoapelanta kao dužnika a u vlasništvu drugoapelanta s dijelom 1/1. Prema tome, Općinski sud je rješenjem od 20. aprila 2011. godine usvojio prijedlog tražitelja izvršenja od 15. aprila 2011. godine, kojim je određeno da će tražitelj potraživanja namiriti svoj dug iz nepokretnosti apelanata, zabilježbom ovog rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, njihovom prodajom i namirenjem svojih potraživanja iz iznosa dobijenog prodajom. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o imovini apelanata, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
33. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
34. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu koje se sastoji u lišavanju njihove imovine – nekretnina apelanata, utvrđivanjem njihove vrijednosti, prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
35. S obzirom na to Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanata u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.
36. Ustavni sud primjećuje da je u slučaju apelanata Općinski sud usvojio prijedlog tražitelja izvršenja od 15. aprila 2011. godine radi prinudne naplate duga od prvoapelanta kao izvršenika i drugoapelanta kao založnog izvršenika nastalog na temelju Ugovora o zajmu, donošenjem rješenja od 20. aprila 2011. godine a u vezi s rješenjem tog suda od 17. januara 2007. godine koje je postalo pravomoćno i izvršno prema članu 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a i koje, prema citiranoj odredbi zakon, predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Ustavni sud nalazi da je navedenim rješenjem i sporazumom zaključenim istog datuma između tražitelja izvršenja i apelanata (17. januara 2007. godine) Općinski sud osigurao naplatu potraživanja tražitelja izvršenja kao povjerioca od apelanata kao dužnika, zasnivanjem založnog prava u korist tražitelja izvršenja uknjižbom na nekretninama u trajnom raspolaganju pravoapelanta pobliže označenih kao u izreci rješenja a u vlasništvu drugoapelanta s dijelom 1/1, u slučaju da apelanti ne izmire svoj dug tražitelju izvršenja prema Ugovoru o zajmu zaključenim 25. decembra 2006. godine.
37. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 26. st. 1. i 2. ZIP-u jasno propisano da je sudsko, odnosno upravno poravnanje izvršno ako je potraživanje koje se prema njemu ima ispuniti dospjelo, dok je stavom 2. istog člana propisano da se dospjelost potraživanja dokazuje zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom ispravom. Prema tome, kako rješenje tog suda od 17. januara 2007. godine predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, kojim su prema članu 27. stav 1. citiranog zakona jasno naznačeni tražitelj izvršenja, izvršenici, predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, te jer su tražitelj izvršenja i apelanti primjenom člana 227. citiranog zakona zaključili sporazum pred sudom u formi rješenja koji nije protivan sudskom poravnanju prema članu 87. ZPP-a, a imajući u vidu da apelanti nisu ispunili svoju obavezu prema tražiteljima izvršenja Općinski sud je, na prijedlog tražitelja izvršenja od 15. aprila 2011. godine, donio rješenje o izvršenju 20. aprila 2011. godine, i odredio da će tražitelj izvršenja naplatu svojih potraživanja od apelanata izvršiti zabilježbom ovog rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti vlasništva drugoapelanta, njihovom prodajom i namirenjem svojih potraživanja iz iznosa dobijenog prodajom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i da je ZIP objavljen u službenim glasilima, dakle, da je dostupan građanima, te da na jasan i precizan način regulišu pitanja ispunjenja duga na temelju rješenje suda donesenog na temelju člana 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a, u kojem smislu takvo rješenje predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, iz čega proizlazi da je miješanje u pravo apelanata na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.
38. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanata njihove imovine bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZIP-a uveden način izmirenja duga povjeriocima na temelju rješenja koje je postalo pravomoćno i izvršno, i koje predstavlja valjanu pravnu ispravu kada je doneseno na temelju člana 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u imovinu apelanata služi zakonitom cilju u javnom interesu.
39. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama sudova, koje su u ovom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanata, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju izmirenja potraživanja povjerioca, u konkretnom slučaju tražitelja izvršenja, primjenom relevantnih odredbi ZIP-a, koji preteže nad interesom apelanata da ne plate dospjeli dug. Ovo upravo iz razloga što su apelanti kao dužnici propustili da svoje ponašanje prilagode relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrše izmirenje svoje obaveze za koje je nadležni sud utvrdio da nije izmirena.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni sudovi osporenim rješenjima utvrdili da je rješenje kojim je apelant obavezan za plaćanje duga, donesena u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a.
42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić