Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4773/14 (D. B.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Habeas corpus – postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4773/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4773/14, rješavajući apelaciju Dragiše Brnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragiše Brnića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012291 14 KŽ od 16. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragiša Brnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Midhat Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 012291 14 KŽ od 16.oktobra 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema odluke o privremenoj mjeri, „izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnosti produženja pritvora.“
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 19. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je 20. marta 2015. godine zatražio informaciju od Suda BiH o tome da li pritvor apelantu i dalje traje.
3. Odgovorili su Sud BiH 27. novembra i Tužilaštvo BiH 26. novembra 2014. godine, a naknadnu informaciju Sud BiH je dostavio 27. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilaštvo BiH je, 1. oktobra 2014. godine, podnijelo Sudu BiH prijedlog za produženje pritvora apelantu i još sedmorici osumnjičenih (pojedinačno navedeni u dispozitivu prvostepenog rješenja) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. KZBiH. Kao posebne pritvorske razloge, Tužilaštvo je navelo one propisane članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
6. Sud BiH je, prvostepenim Rješenjem broj S1 2 K 012291 14 KV 4 od 6. oktobra 2014. godine, odbio prijedlog za produženje pritvora u odnosu na sve osumnjičene, pa im je ukinuo pritvor i izrekao mjere zabrane i to: zabranu napuštanja mjesta boravišta uz naznaku adresa na kojima će boraviti, ograničenje kretanja osumnjičenih isključivo na njihov dom koji se nalazi na naznačenoj adresi, nadzor nadležnih policijskih stanica nad poštivanjem izrečenih mjera zabrane, privremeno oduzimanje svih važećih putnih isprava, zabranu izdavanja novih putnih isprava i korištenje lične karte za prelazak državne granice, te zabranu sastajanja sa određenim osobama. Sud BiH je odredio da će ove mjere prema svim osumnjičenima trajati „dok za tim postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora, ili do drugačije odluke Suda, s tim da će se vršiti redovna kontrola izrečenih mjera, svaka dva mjeseca“.
7. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je najprije ispitao postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. U vezi s tim, Sud BiH je naveo pojedinačne dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo i koje je razmotrio, pa je zaključio da svi ti dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja kao preduslov za određivanje ili produženje mjere pritvora. U odnosu na apelanta Sud BiH je, između ostalog, istakao da iz dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant, s još dvojicom osumnjičenih, izvršio ovo krivično djelo u okviru oganizovane kriminalne grupe lica koji su državljani Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u okviru koje su vršili neovlašteni međunarodni promet narkotika s područja ovih država u Njemačku i obratno, te neovlaštenu međunarodnu nabavku, prevoz, posredovanje u kupovini opreme namijenjene za proizvodnju opojne droge na način i u vrijeme kako je to detaljno opisano u prvostepenom rješenju. Također, Sud BiH je naveo da je iz sadržaja presretnutih telefonskih razgovora utvrdio da su osumnjičeni međusobno „u brojnim presretnutim i ostvarenim telefonskim komunikacijama, svakodnevno kontaktirali i dogovarali izvršenje pomenutih krivičnih djela, sa pojedinačnim ulogama koje su imali“.
8. Dalje, Sud BiH je naveo da je iz dopisa Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) od 26. septembra 2014. godine utvrdio da je DORH provodio istragu protiv apelanta i drugih lica. Na molbu Tužilaštva BiH, DORH je dostavio i dokumentaciju koja se odnosi na apelanta i još jednog osumnjičenog, a koja je pribavljena provođenjem posebnih istražnih radnji koje je naredio Županijski sud u Zagrebu. Iz te dokumentacije, Sud BiH je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i još jedan osumnjičeni, „kao organizatori grupa za organizovani kriminal, djelovali i sastajali se sa određenim licima na području Republike Hrvatske, a koja lica se dovode u vezu sa kriminalnim aktivnostima krijumčarenja i preprodaje droge“. Također, Sud BiH je naveo i da je „nesporno potvrđena i veza [apelanta] sa [B. L.] kao najistaknutijim predstavnikom 'roterdamske kriminalne ćelije', koji su bili u kontaktu i niz puta se sastajali, kojom prilikom je vršeno i preuzimanje koverti sa novcem […], a sastajanje je i fotodokumentovano […]“. Iz ovoga, ali i drugih dokaza koje je detaljno naveo i obrazložio, Sud BiH je zaključio da u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene i dalje postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.
9. Dalje, Sud BiH se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. U odnosu na opasnost od bjekstva, Sud BiH je u odnosu na apelanta naveo da činjenica da apelant ima „jake porodične veze s inostranstvom, samim tim što mu je kćerka nastanjena u Švedskoj, a on veoma često posjećuje Holandiju, Dansku i Sloveniju govore dovoljno u prilog gore navedenoj odluci Suda“. Naime, Sud BiH je zaključio da, kad se u obzir uzmu sve ove činjenice i okolnosti, pritvor „nije neophodno potrebna mjera za osiguranje njihovog prisustva, te da se legitiman zakonski cilj u konkretnom slučaju može efikasno ostvariti i mjerama zabrane iz člana 126. stav 1. i 2. ZKPBiH […] na osnovu koji će Sud imati dovoljan nadzor nad kretanjem osumnjičenih“. Također, Sud BiH je zaključio i da će mjera „kućnog pritvora, na način kako je to odredio Sud“ uz predaju svih važećih putnih isprava, osigurati i spriječiti opasnost od ponavljanja krivičnih djela od strane osumnjičenih, što će dodatno biti onemogućeno zabranom njihovog međusobnog kontakta (iako se osumnjičeni nalaze u kućnom pritvoru ostaje mogućnost telefonskog kontakta)“.
10. Što se tiče ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i druge saučesnike, Sud BiH je zaključio da ne postoje konkretne i očigledne okolnosti u pogledu ovog pritvorskog osnova. Naime, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH istaklo da je droga oduzeta od osumnjičenih i poslana na vještačenje na koje oni ne mogu utjecati. Također je obrazloženo da Tužilaštvo BiH nije navelo koje ostale aktivnosti za obezbjeđenje materijalnih dokaza namjerava preduzeti, odnosno koje dokaze treba eventualno pribaviti, te da stoga nije osnovana bojazan od ometanja krivičnog postupka. Također, Sud BiH je obrazložio da je Tužilaštvo BiH „na uopšten način ukazalo na opasnost od utjecaja na eventualne osumnjičene i svjedoke, bez navođenja barem indicija ili činjenica koje bi govorile u prilog ovom zaključku“. Sud BiH je naročito istakao da je Tužilaštvo BiH propustilo navesti okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će osumnjičeni utjecati na svjedoke, ali i da je „nejasno zbog čega lica za koja Tužilaštvo tvrdi da su saučinitelji u predmetnom krivičnom djelu, a navodno su poznata osumnjičenima, nisu do sada ispitana ili pak identifikovana, odnosno šta je po tom pitanju urađeno u proteklom periodu ili se namjerava uraditi u naredna dva mjeseca“. Također, Sud BiH je obrazložio da je Tužilaštvo uz prijedlog za produženje pritvora dostavilo dokaze koje je dostavio DORH prije prijedloga za određivanje pritvora, „pa je ostalo nejasno koje je to radnje (osim ispitivanja svjedoka koje su obavili ovlaštena službena lica MUP RS) Tužilaštvo preduzelo u periodu od mjesec dana koliko je pritvor prema osumnjičenima trajao“.
11. Sud BiH je zaključio da Tužilaštvo BiH nije iznijelo niti jednu novu činjenicu ili okolnost koja bi ukazivala na osnovanu bojazan da bi osumnjičeni mogli ometati krivični postupak, istakavši da je na ročištu Tužilaštvo BiH navelo da je potrebno „saslušati određena lica“, ali nije konkretno navelo koja su to lica. Također, Tužilaštvo je navelo i da se „očekuje dostavljanje dokaza od nadležnih organa Republike Hrvatske“, ali je Sud BiH zaključio da je to nešto na šta osumnjičeni ne mogu utjecati, kao ni na istražne radnje koje Tužilaštvo BiH namjerava preduzeti na teritoriji Republike Slovenije. Sud je naveo da je Tužilaštvo BiH navelo samo tri konkretna imena lica koja namjerava saslušati, ali da se izrečenom mjerom zabrane upravo sa tim licima otklanja rizik utjecaja i ometanja krivičnog postupka. Sud BiH je naročito naglasio da postoji zakonska obaveza iz člana 131. stav 4. ZKPBiH da trajanje mjere pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, te da je dužnost organa koji učestvuju u postupku da postupaju s posebnom hitnošću, a da su i sami osumnjičeni predložili i saglasili se sa izrečenim mjerama zabrane.
12. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, osporenim Rješenjem broj S1 2 K 012291 14 KŽ od 16. oktobra 2014. godine, djelimično uvažilo žalbu Tužilaštva BiH protiv prvostepenog rješenja, pa je preinačilo prvostepeno rješenje tako što je u odnosu na apelanta i još trojicu osumnjičenih (poimenično navedenih u izreci drugostepenog rješenja) produžilo pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH, koji može trajati najduže dva mjeseca. U ostalom dijelu, Apelaciono vijeće je odbilo žalbu Tužilaštva BiH i žalbu apelanta i još jednog osumnjičenog.
13. U osporenom rješenju, Apelaciono vijeće je najprije razmotrilo apelantove žalbene prigovore u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produžavanje pritvora. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je navelo da u cijelosti prihvata argumentaciju iz prvostepenog rješenja i zaključak prvostepenog vijeća da, iz svih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene, proizlazi da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Apelaciono vijeće je naročito naglasilo da u „u ovoj fazi postupka, kada istraga još nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od strane određenog lica, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon podizanja i eventualnog potvrđivanja optužnice […]“. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da su apelantovi žalbeni navodi o tome da ne postoji osnovana sumnja neosnovani.
14. U odnosu na apelantove žalbene prigovore da mu nije omogućen pristup dokazima, Apelaciono vijeće je zaključilo da su i ovi prigovori neosnovani. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da „branitelj ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, ali da je diskreciona ocjena tužioca koji će to dokazi biti, da ne bi ciljevi istrage bili dovedeni u opasnost“. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da je odbrani uskraćen uvid u dokaze zbog toga što se željelo osigurati da ciljevi istrage ne budu ugroženi, a ne zato što je istraga, navodno, tajna.
15. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće „potcijenilo opasnost da će osumnjičeni postati nedostupni organima gonjenja ukoliko se nađu na slobodi“. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće istaklo da postoji opasnost od bjekstva, ali da nije takvog intenziteta da bi opravdala daljnje zadržavanje osumnjičenih u pritvoru. Međutim, Apelaciono vijeće je ocijenilo da sve činjenice i okolnosti na koje se pozvalo prvostepeno vijeće „govore upravo suprotno, tj. da u konkretnom slučaju postoje kako opći, tako i posebni razlozi za pritvor“, ali da je prvostepeno vijeće pogrešno ocijenilo dokaze i relevantne činjenice, pa zatim izvuklo i pogrešan zaključak. Apelaciono vijeće je naglasilo da je žalbu Tužilaštva BiH u odnosu na ovaj posebni razlog za produženje pritvora uvažilo samo u odnosu na apelanta i na još trojicu osumnjičenih, dok je u odnosu na ostale osumnjičene zaključilo da su izrečene mjere zabrane dovoljne i da Tužilaštvo BiH u odnosu na te osumnjičene nije ponudilo uvjerljive, jasne i konkretne razloge za produženje pritvora.
16. U odnosu na apelanta, Apelaciono vijeće je obrazložilo da on „iako je državljanin BiH, često odlazi u Holandiju, Dansku, Sloveniju i druge zemlje, da mu kćerka živi u Švedskoj kao i da ima dobre porodične i poslovne veze sa inostranstvom.“ Također, Apelaciono vijeće je uzelo u obzir i da je Tužilaštvo također ukazalo da „ima određena saznanja da pored toga što osumnjičeni posjeduje češki pasoš, da ima i firmu u Češkoj“. Sve ove okolnosti, po mišljenju Apelacionog vijeća, ukazuju da bi apelant i druga trojica osumnjičenih, „ukoliko bi se našli na slobodi mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo, a što je neophodno spriječiti.“ Također, Apelaciono vijeće je navelo da nije zanemarilo ni to što se apelantu i drugim osumnjičenima na teret stavlja izvršenje krivičnih djela za koja su propisane višegodišnje zatvorske kazne „i da su osumnjičeni sada svjesni procesnopravnog položaja u kojem se nalaze.“ Osim toga, Apelaciono vijeće je cijenilo i činjenicu da su krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenima stavlja na teret „počinjena od strane većeg broja lica, što upućuje na postojanje međunarodne organizovane grupe ljudi, zbog koje povezanosti bi, i uz čiju pomoć, osumnjičeni lako mogli preći državnu granicu i sakriti se u nekoj drugoj državi“.
17. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Apelaciono vijeće smatra da i dalje postoji bojazan da će uništiti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, odnosno da će ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike ili svjedoke. Naime, Apelaciono vijeće je ukazalo da su krivična djela za koje su osumnjičeni apelant i ostali, „počinjena u sastavu međunarodne organizovane grupa koja je djelovala na području više država i da je osumnjičenima poznat identitet pripadnika ove grupe, odnosno lica od kojih su nabavljali opojnu drogu, koja su angažovali radi prevoza opojne droge i kojima su prodavali opojnu drogu“. Apelaciono vijeće je također navelo da se radi o kompleksnoj istrazi, da se određeni broj pripadnika ove grupe još nalazi na slobodi, kao i da Tužilaštvo BiH „u narednom periodu namjerava saslušati određeni broj svjedoka“. Zbog toga je Apelaciono vijeće zaključilo da bi apelant i ostali osumnjičeni, ako bi bili pušteni iz pritvora i bez obzira na mjere zabrane, mogli ometati istragu utjecajem na ta druga lica. U prilog tome, kako je dalje obrazloženo, govori i „novonastala okolnost da je izvršen konkretan utjecaj na [svjedokinju M.S.]“, kojoj je prijećeno da ne smije dati bilo kakvu izjavu „a poznato je da je 'bila u vezi sa [apelantom]'.“ Na osnovu svega navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da je „u cilju identificiranja svih drugih eventualnih saučesnika i potencijalnih svjedoka, te potrebe preduzimanja predočenih istražnih radnji […], za sada je opravdano i na zakonu utemeljeno produžiti pritvor“ apelantu i još trojici osumnjičenih po ovom osnovu.
18. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tač. c) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je i po tom osnovu osnovano produžiti pritvor apelantu i još trojici osumnjičenih. U obrazloženju, Apelaciono vijeće je navelo da postojanje ovog pravnog osnova „zahtijeva ispunjenje pravnog standarda naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža“. Apelaciono vijeće je dalje obrazložilo da osnovana bojazan da će osumnjičeni ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo „zavisi od ličnosti osumnjičenih i njihove sklonosti ka vršenju krivičnih djela“. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je navelo da je cijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, a prije svega prirodu i način izvršenja djela, činjenicu da postoji osnovana sumnja da su djela pripremana, planirana i ponavljana kroz duži vremenski period i da su počinjena unutar organizovane i hijerarhijski ustrojene grupe čiji su članovi imali tačno određene uloge, „što u svojoj ukupnosti ukazuje na iskazanu upornost i odlučnost u vršenju krivičnih djela na strani osumnjičenih i drugih pripadnika ove grupe“. Apelaciono vijeće je navelo da bez obzira što apelant i još jedan osumnjičeni ranije nisu osuđivani, „konkretne okolnosti ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti […] s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta sa više krivičnopravnih radnji i kroz duži vremenski period u kontinuitetu […]“.
19. Na osnovu svega navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepeno vijeće nije dalo uvjerljive razloge koji bi podržali zaključak da bi se primjenom mjera zabrane u odnosu na apelanta i još trojicu osumnjičenih mogao osigurati neometan tok postupka. Kako je apelantu i još trojici osumnjičenih pritvor ukinut prvostepenom odlukom i u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja su bili na slobodi, Apelaciono vijeće je odredilo da će pritvor po drugostepenom rješenju početi od trenutka kada oni budu lišeni slobode, a trajat će najduže dva mjeseca. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da „Tužilaštvo treba u što kraćem roku obezbijediti dokaze koje navodi u prijedlogu za produženje pritvora, okončati istragu i donijeti tužilačku odluku, a sve u cilju poštivanja prava osumnjičenih na slobodu i efikasnost krivičnog postupka“.
IV. Apelacija
20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
21. Povredu prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije apelant obrazlaže time da se osporeno rješenje ne zasniva na objektivnim i zakonom predviđenim kriterijima. Naime, apelant najprije osporava da je uopće dokazano da postoji osnovana sumnja kao uslov bez kojeg pritvor nikada ne može biti određen, čime u suštini tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, iako to nije eksplicitno naveo. Apelant navodi da ni braniocu ni apelantu nije dostavljen „niti jedan dokaz koji bi u smislu odredbe čl. 131. ZKP-a ukazao na postojanje razumne sumnje“.
22. Dalje, apelant osporava i postojanje bilo kojeg od posebnih pritvorskih uslova. Apelant navodi da se Sud BiH proizvoljno pozvao na bojazan od bjekstva, te da je osporenu odluku zasnovao „na netačnim činjenicama“, kao što je ta da apelant ima i češko državljanstvo, navodeći da „nema i nikad nije imao bilo koje drugo državljanstvo osim državljanstva BiH.“ Apelant smatra da je ovo „dovoljan dokaz da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu“. U odnosu na bojazan od ometanja krivičnog postupka, apelant navodi da se sud samo paušalno pozvao na „naročite okolnosti koje opravdavaju“ takvu bojazan, te da je svjedokinja na koju je Apelaciono vijeće ukazalo kao na svjedoka kojem je prijećeno, „čak bila maltretirana prilikom saslušanja od OSL koja su to vršila“. Apelant smatra da je ovaj osnov obrazložen samo „apstraktnim mogućnostima“ da će apelant utjecati na svjedoke, što je protivno i zakonskoj odredbi i standardima Evropske konvencije prema kojima moraju postojati konkretne činjenične tvrdnje, odnosno okolnosti koje potkrepljuju ovu mogućnost, a tiču se osobe lišene slobode. Apelant smatra da takva konkretna činjenična osnova nije navedena u osporenom rješenju, pa se u vezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine. Osim toga, u odnosu na pritvorski razlog koji se tiče opasnosti da će ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo, apelant također navodi da je u osporenom rješenju izostalo konkretno obrazloženje, da su razlozi apstraktni i neutemeljeni. Apelant smatra da je Sud BiH postupio suprotno praksi „Evropskog suda za ljudska prava koji je u više odluka odlučio da 'ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji sam po sebi može opravdati produženje pritvora“, pa se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 566/08 od 12. juna 2008. godine.
23. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, apelant je naveo da mu je, nedostavljanjem dokaza o postojanju osnovane sumnje „ni do donošenja ponovnog rješenja“, uskraćeno pravo na djelotvornu odbranu. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, te da zbog kršenja prava na odbranu „nedostavljanjem bilo kakvih dokaza o postojanju osnovane sumnje“ donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud naložio da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema odluke o privremenoj mjeri „izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnosti produženja pritvora“.
c) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju, Sud BiH je naveo da su paušalne apelantove tvrdnje o nepostojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Sud BiH je naveo da „u ovoj fazi postupka, dok istraga još uvijek traje, postoji dovoljna količina dokazne građe, koja ukazuje da je [apelant] počinio krivično djelo“. Dalje, Sud BiH ističe da apelantu pritvor nije produžen po članu 132. stav 1. tačka a) „samo zbog dvojnog državljanstva i posjedovanja pasoša druge države, nego je [Apelaciono vijeće] cijenilo niz drugih činjenica i okolnosti […] koje u međusobnoj logičnoj vezi jasno ukazuju da postoji objektivna opasnost od bjekstva“. Također, Sud BiH ističe da nisu tačni apelantovi navodi da je taj sud samo cijenio težinu i ozbiljnost krivičnog djela, ali da upravo činjenica da se „radi o dobro organizovanoj i hijerarhijski ustrojenoj organizovanoj grupi međunarodnog karaktera, govori u prilog odluci Apelacionog vijeća da je pritvor neophodno potreban kako se ne bi ugrozila istraga, te kako bi se nesmetano obezbijedili dokazi u ovom krivičnom postupku i kako bi [apelant] bio spriječen da ponovi ili dovrši krivično djelo“. Sud je također ponovo istakao da se radi o veoma složenom predmetu i da je „istraga kompleksna i osjetljiva“. Osim toga, Sud BiH navodi da se ozbiljnost u pristupu Apelacionog vijeća ovim pitanjima vidi i iz toga što je pobijanim rješenjem naloženo Tužilaštvu BiH da u što kraćem roku obezbijedi dokaze i okonča istragu, što je urađeno s ciljem zaštite apelantovog prava na ličnu slobodu, kao i zbog efikasnosti krivičnog postupka. Stoga, Sud BiH predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
25. Iz informacije koju je Sud BiH naknadno dostavio Ustavnom sudu proizlazi da je pritvor, koji je apelantu po osporenom rješenju ponovo otpočeo 18. oktobra 2014. godine, okončan 22. decembra 2014. godine. Naime, Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 012291 14 Krn 49 apelantu je ukinut pritvor i određene su mu mjere zabrane napuštanja boravišta (ograničeno na apelantov dom) i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, te mjera zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH. Dalje, u postupku naknadne kontrole, Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 012291 15 Krn 51 od 18. februara 2015. godine, apelantu je izmijenjena mjera zabrane napuštanja boravišta tako da se njegovo kretanje, umjesto na dom, ograničava na područje opštine, odnosno grada njegovog prebivališta, a izrečena mu je mjera obaveznog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126. stav 1. tačka d) ZKPBiH (javljanje u policijsku stanicu jednom sedmično). Mjera zabrane putovanja i sastajanja sa određenim licima ostale su ovim rješenje na snazi.
26. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju navelo da je u smislu člana 47. stav 1. ZKPBiH uskratilo odbrani razmatranje spisa, predmeta i dokumentacije „jer bi njihovo otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage u ovom predmetu i to u početnoj fazi istrage odnosno prilikom dostavljanja dokaza Sudu uz prijedlog za određivanje pritvora“. Međutim, kako je dalje navedeno, u daljnjem toku istrage, apelantovom branitelju su uručeni dokazi s kojima Tužilaštvo raspolaže, o čemu je uz odgovor dostavljena potvrda s listom dokaza koja je uručena. Stoga, Tužilaštvo BiH smatra da su apelacioni navodi neosnovani.
V. Relevantni propisi
27. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna na: http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Krivicni_zakon_BiH_-_konsolidacija_2014.pdf), relevantne odredbe glase:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina..
(3) Ko u međunarodnoj transakciji neovlašteno pravi, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu znajući da će biti upotrijebljeni za proizvodnju opojnih droga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Organizirani kriminal Član 250. st. 1. i 2.
(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
28. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija dostupna na:
http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Zakon_o_krivicnom_postupku_BH_-_bos.pdf) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
Član 20.
Temeljni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a) „Osumnjičenik“ je osoba za koju postoje osnove sumnje da je počinila krivično djelo. [....]
m) „Osnovana sumnja“ je viši stupanj sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno.
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Član 123. stav 1.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženiku za osiguranje njegove nazočnosti i za uspješno vođenje kaznenog postupka jesu: poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora. […] Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće prijeko potrebno vrijeme. Ako se optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć postupati posebno žurno.
(3) Tijekom cijelog postupka, pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi zbog kojih je određen, a pritvorenik odmah pustiti na slobodu.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, [….] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 135.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
VI. Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 012291 14 KŽ od 16. oktobra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[…]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje
35. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeno i Apelaciono vijeće utvrdili iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora da postoji osnovana sumnja, a oba vijeća su o tome dala detaljne, jasne i, po ocjeni Ustavnog suda dovoljne razloge. Stoga nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve dostavljene dokaze: zapisnike o saslušanju svjedoka, službene zabilješke nadležnih organa gonjenja i dokumentaciju koje je Sudu BiH dostavio DORH, nalaz vještačenja biljnog materijala i tragova, kao i sve dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama (nadzor i tehničko snimanje telefonskih komunikacija). Prvostepeno vijeće je vrlo detaljno i opširno obrazložilo svoje zaključke do kojih je došlo razmatranjem ovih dokaza, a Apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju kao i zaključak prvostepeno vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale optužene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
37. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu oba vijeća Suda BiH o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da njemu ni njegovom branitelju nije bio dozvoljen uvid „u dokaze koji njemu idu u prilog“. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je pitanje pristupa dokazima drugo pitanje o kojem će Ustavni sud također odlučiti, ali u okviru razmatranja navoda o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Međutim, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ta tvrdnja ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje, jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužilaštvo podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostavljanja dokaza odbrani je propisan zakonom (član 47. stav 1. ZKPBiH).
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, zato što je sud u oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
b) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije – opći principi
39. Apelant također smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje se Apelaciono vijeće pozvalo u osporenom rješenju, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, pobjeći; da će, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo.
40. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojem se pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan odlučiti da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).
41. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom, težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
42. U konkretnom slučaju, Apelaciono vijeće je apelantu odredilo i produžilo pritvor pozivajući se na tri razloga navedena u članu 132. stav 2, i to: tačka a) zbog opasnosti od bjekstva, tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, i tačka c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.
Opasnost od bjekstva
43. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti u cilju izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Također, i Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice, koje posjeduje državljanstvo susjedne države te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11).
44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće rizik od opasnosti od bjekstva obrazložilo time da iz dokazne dokumentacije koju je razmotrilo proizlazi osnovana sumnja da su apelant i još jedan osumnjičeni ne samo pripadnici već i organizatori grupe za organizovani kriminal; da su se u Republici Hrvatskoj sastajali s određenim licima koja se „dovode u vezu sa kriminalnim aktivnostima“; i da je „nesporno potvrđena veza [apelanta] sa B. L. kao najistaknutijim predstavnikom 'roterdamske kriminalne ćelije', koji su bili u kontaktu i niz puta se sastajali kojom prilikom je vršeno i preuzimanje koverti sa novcem […]“. Dalje, Apelaciono vijeće je naglasilo da je apelant redovno bio u kontaktu i s licima iz Slovenije, Crne Gore i BiH, te da je često boravio u Holandiji, Danskoj, Sloveniji i drugim zemljama, a uzeo je u obzir i da mu kćerka živi u Švedskoj, iz čega je zaključio da apelant ima „dobre porodične i poslovne veze sa inostranstvom“. Osim toga, Apelaciono vijeće je prihvatilo i navode o tome da Tužilaštvo BiH „ima određena saznanja da pored toga što osumnjičeni posjeduje češki pasoš, ima firmu u Češkoj“. Ove navode apelant osporava, ali Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije njegov zadatak da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora, jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da pitanje eventualnog dvojnog državljanstva nije bila jedina i odlučujuća činjenica koju je Apelaciono vijeće cijenilo. Osim već navedenih, Apelaciono vijeće je navelo i da je uzelo u obzir činjenicu da sve ukazuje da su krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret počinjena putem dobro organizovane, međunarodne grupe lica „zbog koje povezanosti bi, i uz čiju pomoć, osumnjičeni lako mogli preći državnu granicu i sakriti se u nekoj drugoj državi“. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da se „mjerama zabrane ne može prevenirati opasnost od nedostupnosti organima gonjena Bosne i Hercegovine, jer je opasnost daleko veća nego što to cijeni prvostepeno vijeće“.
45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće uzelo u obzir niz faktora s obzirom na koje je zaključilo da postoji opasnost od bjekstva, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, u odnosu na ovaj pritvorski osnov nema ništa što ukazuje na kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Ometanje istrage
46. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op.cit., presuda Becciev, tačka 59.). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, za razliku od prvostepenog vijeća, utvrdilo da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Apelaciono vijeće je i ovdje ukazalo na činjenicu da se apelantu stavljaju na teret krivična djela koja su počinjena u sastavu međunarodne organizovane grupe koja je djelovala na teritoriji više država, te da se radi o vrlo kompleksnoj istrazi. Dalje, naglašeno je da se određeni broj pripadnika te grupe još nalazi na slobodi, da Tužilaštvo BiH „namjerava saslušati određeni broj svjedoka“, a da bi apelant i ostali kojima je produžen pritvor mogli s tim licima „stupiti u kontakt i na njih izvršiti utjecaj u cilju ometanja daljeg toka istrage, ukoliko bi bili pušteni na slobodu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je i prvostepeno vijeće, kad je odredilo mjeru zabrane, konstatovalo da „iako se osumnjičeni nalaze u kućnom pritvoru ostaje mogućnost telefonskog kontakta“, što uz činjenicu da se radi o međunarodno organizovanoj grupi predstavlja važan faktor koji je Apelaciono vijeće cijenilo. Osim toga, Apelaciono vijeće je ukazalo i da je utvrdilo „novonastalu okolnost da je izvršen konkretan utjecaj na [svjedokinju M. S.], te da je izvršena prijetnja da ne smije dati bilo kakvu izjavu, a poznato je da je 'bila u vezi sa [apelantom]'.“ Apelant je ove navode osporio, ali ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje, a naročito svoju tvrdnju da su „ovlaštena službena lica“ zastrašivala ovu svjedokinju.
48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, Apelaciono vijeće nije pozvalo samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, dalo dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.
Opasnost od ponavljanja djela
49. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A br. 225).
50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za trgovinu drogom i djelovanje u međunarodnoj zločinačkoj grupi. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (op. cit, Bernobić protiv Hrvatske, tačka 69). Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće uzelo u obzir da apelant nije ranije osuđivan, ali i to da mu se stavlja na teret da je bio jedan od organizatora međunarodne zločinačke grupe, da ima dobre veze u zemlji i inostranstvu, te da iz dokaza proizlazi da je postojala njegova naročita upornost i odlučnost u vršenju ovih krivičnih djela. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi postupka Apelaciono vijeće dalo dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
51. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće dalo obrazloženje svih posebnih pritvorskih osnova koji su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u ukupnom periodu od tri mjeseca (jedan mjesec inicijalnog pritvora, a zatim dva mjeseca po osporenom rješenju). Što se tiče „posebne revnosti“ koja se traži u vođenju postupka, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ima osam osumnjičenih za krivično djelo organizovanog kriminala u vezi s nelegalnim prometom narkotika, te da postoji važan i opravdan javni interes koji preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Dalje, Ustavni sud zapaža da se istraga protiv nekih osumnjičenih vodi i u drugim državama, te da je Apelaciono vijeće uzelo u obzir da se radi o vrlo složenom predmetu i kompleksnoj i osjetljivoj istrazi u kojoj je potrebno preduzeti još istražnih radnji. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće za apelanta i još trojicu osumnjičenih produžilo pritvor, dok je u odnosu na ostalu četvoricu osumnjičenih potvrdilo prvostepeno rješenje kojim su izrečene mjere zabrane. Ovo pokazuje da je Apelaciono vijeće vodilo računa o tome da pritvor ne bude produžen u svakom slučaju, već samo onda kada to konkretne okolnosti u odnosu na svakog osumnjičenog zahtijevaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Apelaciono vijeće naložilo Tužilaštvu BiH da u što kraćem roku obezbijedi dokaze koje je navelo u prijedlogu za produženje pritvora i da okonča istragu, „a sve u cilju poštovanja prava osumnjičenih na slobodu i efikasnost krivičnog postupka“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor zaista i ukinut rješenjem od 12. decembra 2014. godine, nakon čega su mu određene mjere zabrane, što također pokazuje da sud vodi računa kako o nesporno postojećem javnom interesu, ali i zaštiti apelantovih prava u svakoj fazi postupka.
52. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
c) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije
53. U vezi s navodima o tome da apelantima nije dostavljen niti jedan dokaz o postojanju osnovane sumnje, čime im je onemogućena djelotvorna odbrana, Ustavni sud zapaža da član 5. stav 4. garantuje pravo “svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanje zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim osobama da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uslove koji su od suštinskog značaja za “zakonitost” njegovog ili njenog lišenja slobode. (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05).
54. Zahtjev proceduralne pravičnosti po članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak po članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže po članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišenja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „ravnopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optužena osoba počinila krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega. (ibid, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202-204).
55. Evropski sud je, uprkos tome, zaključio da, čak i u postupcima po članu 6. Evropske konvencije u kojima se odlučuje o krivici po krivičnoj optužbi, mogu postojati ograničenja prava na potpuno kontradiktoran postupak kada je to striktno neophodno u svjetlu snažnog, jednako važnog javnog interesa, kao što je nacionalna bezbjednost, potreba da određene policijske metode istrage ostanu tajna ili za zaštitu osnovnih prava druge osobe. Dakle, dok pravo na pravičan krivični postupak po članu 6. Evropske konvencije obuhvata i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba, kako u korist tako i protiv aplikanta, Evropski sud je smatrao da ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa (ibid, A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 205. i 206). Kada otkrivanje informacija nije u potpunosti moguće, član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da se teškoće koje su time prouzrokovane izbalansiraju, tako da svaki aplikant još ima mogućnost djelotvorno osporiti optužbe protiv njega (ibid, A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 218).
56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su glavne optužbe protiv apelanta da je upleten u međunarodnu organizovanu grupu koja se bavila nelegalnim prometom droge na način kako je to već u optužnici opisano. Tužilaštvo je zatražilo da se, zbog kompleksnosti i delikatnosti istrage koja uključuje veliki broj lica u krivičnim postupcima koji se vode i u drugim zemljama, odbrani u ovoj fazi postupka još ne omogući uvid čak ni u dokaze koji se tiču osnovane sumnje. Iako sud u rješenjima nije obrazložio svoj stav u vezi s ovim zahtjevom, očigledno je prihvatio zahtjev Tužilaštva BiH, a time i razloge koje je Tužilaštvo BiH u prijedlogu iznijelo. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produženju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnje da su sudije koje su odlučivale u predmetu u oba stepena u cijelosti imale uvid u sve dokaze, te da su proveli test izbalansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnim predmetima koji se tiču međunarodnog prometa narkoticima. Međutim, kako je to već navedeno ranije u odluci, sud je istovremeno vodio i računa o pravima osumnjičenih, pa je stoga u odnosu na neke odbio produžiti pritvor, a u odnosu na one za koje je produžio pritvor, uključujući apelanta, naložio je Tužilaštvu BiH da što prije okonča istragu.
57. Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost da podnese zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i da učestvuje u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće, i bez otkrivanja svih detalja i materijala koji je optužba željela zadržati tajnim do određene faze istrage. Ustavni sud također zapaža da je takva situacija trajala do 24. oktobra 2014. godine, kada je Tužilaštvo BiH dostavilo odbrani relevantne dokaze pobrojane u dopisu koje je dostavilo i Ustavnom sudu uz odgovor na apelaciju. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
58. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije:
a) kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje;
b) kada je sud, odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za svaki pritvorski osnov po kojem je apelatnu pritvor produžen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u ukupnom periodu od tri mjeseca; i
c) kada apelantu nisu, u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvora, dostavljeni dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u optužnici u dovoljnoj mjeri da apelant zna šta mu se stavlja na teret, te kada su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku vodeći računa o javnom interesu i pravima apelanta.
60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić