Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4849/14 (H. B.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Istraga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4849/14

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4849/14, rješavajući apelaciju Huseina Bosnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Bosnića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014147 14 Kž od 20. oktobra 2014. godine, broj S1 2 K 014147 14 Kv 3 od 1.

oktobra 2014. godine, broj S1 2 K 014147 14 Kv 5 od 14. oktobra 2014. godine i broj S1 2 K 014147 13 Krn od 24. septembra 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Husein Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 13. novembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 014147 14 Kž od 20. oktobra 2014. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 014147 14 Kv 3 od 1. oktobra 2014. godine, te rješenja broj S1 2 K 014147 14 Kv 5 od 14. oktobra 2014. godine i broj S1 2 K 014147 13 Krn od 24. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 2. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 8, odnosno 15. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilaštvo BiH 29. septembra 2014. godine podnijelo je Sudu BiH prijedlog za produženje pritvora apelantu i još četverici osumnjičenih (pojedinačno navedeni u dispozitivu rješenja) za dodatna dva mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202.a, te krivično djelo vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202.b. KZBiH. Kao posebne pritvorske razloge, Tužilaštvo je navelo one propisane članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014147 14 Kv 3 od 1. oktobra 2014. godine apelantu i ostalim osumnjičenim produžen je pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH koji, prema navedenom rješenju, apelantu i ostalim osumnjičenim može trajati dva mjeseca, odnosno do 1. decembra 2014. godine.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014147 14 Krn 20 od 7. septembra 2014. godine apelantu i drugim osumnjičenim određen pritvor zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH, koji može trajati najduže jedan mjesec računajući od dana lišavanja slobode, odnosno do 3. oktobra 2014. godine. Dalje je navedeno da je Sud BiH, nakon zaprimanja prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, održao javno ročište na kojem su stranke i branioci iznijeli svoju argumentaciju u pogledu istaknutog prijedloga Tužilaštva BiH.

8. Sud BiH je dalje u obrazloženju navedenog rješenja najprije ispitao postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da u proteklih mjesec dana, koliko su apelant i drugi osumnjičeni proveli u pritvoru, utvrđene okolnosti u pogledu postojanja osnovane sumnje nisu dovedene u pitanje novim činjenicama i dokazima. Sud BiH je naveo pojedinačne dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo i koje je razmotrio, pa je zaključio da svi ti dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje ili produženje mjere pritvora. U odnosu na apelanta, Sud BiH je, između ostalog, istakao da je ocijenio dokaze dostavljene uz Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) od 5. septembra 2014. godine iz kojih, između ostalog, proizlazi da je apelant organizirao nekoliko predavanja i skupova na području BiH na kojima je vrbovao i podstrekavao osobe na odlazak u Siriju, govoreći im da su to obaveza i dužnost. Dalje je istaknuto da je iz njih vidljivo da je apelant u junu 2012. godine boravio na području Srbije i Crne Gore, gdje je, također, održao slična predavanja, zatim, u Švedskoj i Norveškoj, gdje je održao predavanja o istoj tematici. Najveći takav skup, kako je dalje istaknuto, bio je 3. decembra 2011. godine u njegovoj porodičnoj kući kojem je prisustvovao veliki broj lica iz raznih zemalja. Pored toga, Sud BiH je imao u vidu i službene informacije Kriminalističko-istražnog odjeljenja od 3. februara 2013. godine iz kojih je vidljivo da je na apelantovo ime otvoren devizni račun na koji je doznačen značajan iznos novca iz Kuvajta. Sud BiH je, također, imao u vidu i službene zabilješke SIPA-e koje su sačinjene na osnovu razgovora sa Rifetom Šabićem (čiji je sin Suad Šabić poginuo na ratištu u Siriji) i Selvedinom Beganovićem, koji su naveli svoja saznanja u vezi sa vrbovanjem mladića za odlazak u Siriju za šta direktno krive apelanta. Dalje, Sud BiH je imao u vidu i dopis Ministarstva vanjskih poslova BiH upućen Ministarstvu sigurnosti BiH od 26. augusta 2014. godine o napisima italijanskih medija o apelantovim aktivnostima. U dopisu se navodi da je u on-line listu „Cremonaogg“ objavljen članak o apelantu koji je okarakteriziran kao ekstremistički imam, zatim, da je apelant promijenio svoj profil na Facebooku stavljajući crnu zastavu ISIL-a (Islamska država Sirija i Levant) i pozvao na regrutiranje u redove kalife Abu-Bakra al-Bagdadija. Sud BiH je dalje naveo da je u istom dopisu navedeno da je ministar unutrašnjih poslova Italije u izjavi od 23. augusta 2014. godine ponovio da su mjere sigurnosti u Italiji, s obzirom na ovu prijetnju, podignute na maksimalan nivo, te da je tom prilikom spomenuo ime apelanta kao jednog od protagonista vrbovanja u redove ISIL-a.

9. Dalje, Sud BiH se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. U odnosu na opasnost od bjekstva, Sud BiH je u vezi sa apelantom naveo da iz priloženih dokaza proizlazi da je apelant odlazio u razne evropske zemlje radi prikupljanja finansijskih sredstava i propagiranja odlaska na ratišta u Siriju, ostavljajući pri tome svoju porodicu u BiH, a što bi, kako je zaključio Sud BiH, mogao ponoviti sa istim ciljem ukoliko bi se našao na slobodi. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicom da je apelant svjestan težine krivičnih djela za koja se tereti, Sud BiH je zaključio da kod apelanta postoji jak motiv da u slučaju da bude pušten na slobodu, napusti područje BiH i ponovo ode u Siriju (gdje se trenutno nalazi određeni broj državljana BiH) i time onemogući dalji tok predmetnog krivičnog postupka. 10. Što se tiče ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke, pomagače i saučesnike iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o početnoj fazi istrage u okviru koje Tužilaštvo BiH treba da izvrši osiguranje dokaza kojim je moguće utvrditi potencijalne saučesnike, pomagače, kao i svjedoke. Dalje je navedeno da sama priroda djela, kao i priloženi dokazi jasno ukazuju da je u izvršenju predmetnih djela bilo neophodno učešće većeg broja lica koja se međusobno poznaju i koja su čvrsto povezana, da dijele isto mišljenje u vezi sa ratom u Siriji i pripadnosti terorističkim organizacijama. Zatim je istaknuto da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da se apelant i osumnjičeni međusobno poznaju, ili da znaju jedni za druge, kao i druge potencijalne osumnjičene i svjedoke. Osim toga, potrebno je, kako je dalje istaknuto, omogućiti da se novi svjedoci do kojih je Tužilaštvo u dosadašnjem toku istrage došlo (oko 30 svjedoka), kao i svjedoci i potencijalni saučesnici i pomagači do kojih će doći nakon što se završi vještačenje značajne količine oduzete dokumentacije, SIM kartica, novca i druge opreme –računara, mobilnih telefona i slično s ciljem utvrđivanja bitnih činjenica i okolnosti koje se vezuju za načine odlaska i finansiranja odlaska na ratišta u Siriju i Irak. Na osnovu navedenog Sud BiH je zaključio da je u toj izuzetno osjetljivoj fazi postupka nužno osigurati potrebne uvjete za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage zbog čega je produžena mjera pritvora i prema članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

11. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet u pogledu tog pritvorskog razloga, jer je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo Sud BiH je ocijenio s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, kao što su veliki broj radnji izvršenja, činjenicu da su apelant i drugi osumnjičeni već bili na području Sirije i da samim tim znaju ilegalne načine odlaska u Siriju, te da okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na to da bi apelant i drugi osumnjičeni, ako se nađu na slobodi, opet mogli otići i pridružiti se terorističkim organizacijama u kojima su već bili.

12. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je osporenim Rješenjem broj S1 2 K 014147 14 Kž od 20. oktobra 2014. godine žalbe apelanta i drugih osumnjičenih odbilo kao neosnovane.

13. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da je ocjenom žalbenih prigovora branilaca apelanta, kao i ostalih osumnjičenih, te nakon izvršenog uvida u predmetni spis utvrdilo da je prvostepeno vijeće osnovano uvažilo prijedlog Tužilaštva o produženju pritvora i da je za svoju odluku dalo valjanu i dovoljnu argumentaciju. U osporenom rješenju Apelaciono vijeće je najprije razmotrilo apelantove žalbene prigovore u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produžavanje pritvora. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je navelo da u cijelosti prihvata argumentaciju iz prvostepenog rješenja i zaključak prvostepenog vijeća da iz svih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim proizlazi da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Apelaciono vijeće je istaklo da su, iako izvještaji SIPA-e o počinjenim krivičnim djelima i počiniteljima nemaju karakter dokaza, oni utemeljeni na sadržajima presretnutih razgovora, službenim zabilješkama, potvrdama o privremeno oduzetim predmetima, saslušanim svjedocima i drugim prikupljenim dokazima, te kao takvi, posmatrani kao cjelina, upućuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret u mjeri koja je dovoljna da se dalje primijeni mjera pritvora. Suprotno tvrdnjama odbrane, kako je navedeno, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo u pobijanom rješenju da su navedeni dokazi konkretizirani, te da iz njih nedvojbeno proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant u više navrata u svojim govorima vrbovao ljude da idu na sirijska ratišta, gdje bi se priključivali organizacijama kao što je IDIL, a koja je proglašena terorističkom rezolucijama UN. Apelaciono vijeće je naročito naglasilo da u konkretnoj fazi postupka, kada istraga još nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon podizanja i eventualnog potvrđivanja optužnice. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da su apelantovi žalbeni navodi o tome da ne postoji osnovana sumnja neosnovani.

14. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da i dalje postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Apelaciono vijeće je naglasilo da, imajući u vidu da iz priloženih dokaza proizlazi da je apelant odlazio u razne evropske zemlje radi prikupljanja finansijskih sredstava i propagiranja odlaska na ratišta u Siriju, ostavljajući pri tome svoju porodicu u BiH, opravdano se može očekivati da će, ukoliko se nađe na slobodi, nastaviti svoje aktivnosti u pravcu ponovnog odlaska u Siriju, posebno zbog činjenice da se i sada tamo nalazi određeni broj bosanskohercegovačkih državljana. Također je istaknuto da su apelant i drugi osumnjičeni u svojim iskazima iskazali podršku onima koji se bore na strani terorističkih grupa, smatrajući da su ljudi iz BiH obavezni da im u tome pomognu. Činjenica da apelant ima samo državljanstvo BiH, da ima porodicu, prema mišljenju Apelacionog vijeća, ne znači da on neće opet, kao i do sada, napuštati prostor BiH i svoju porodicu i odlaziti u Siriju, ne upozoravajući svoju porodicu na svoja kretanja, a što proizlazi iz službenih zabilješki iskaza članova porodice.

15. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant, kao i ostali osumnjičeni, boravkom na slobodi utjecati na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, što samim tim žalbene prigovore čini neosnovanim. Prihvatajući kao pravilne razloge koje je dalo prvostepeno vijeće, Apelaciono vijeće je istaklo da sve navedene okolnosti a, prije svega, činjenica da će Tužilaštvo u narednom periodu da ispita osobe za koje je tek nedavno saznalo prilikom ispitivanja apelanta i ostalih osumnjičenih u konkretnom predmetu a radi se o licima koja su, također, bila na ratištu u Siriji, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju navedeni pritvorski razlog.

16. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je i po tom osnovu osnovano produžiti pritvor apelantu i još četverici osumnjičenih. U obrazloženju Apelaciono vijeće je navelo da postojanje ovog pravnog osnova „zahtijeva ispunjenje pravnog standarda naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža“. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je navelo da je ocijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja a, prije svega, prirodu i način izvršenja djela (veliki broj radnji izvršenja, činjenicu da osumnjičeni znaju ilegalne načine za odlazak u Siriju, gdje su već odlazili). Apelaciono vijeće je navelo da, bez obzira na to što apelant i ostali osumnjičeni ranije nisu osuđivani, konkretne okolnosti ukazuju na postojanje interakcijske opasnosti s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ona preduzeta sa više krivičnopravnih radnji i u dužem vremenskom periodu.

17. S obzirom na to da se radi o izrazito složenom predmetu, te da je u tom pravcu Apelaciono vijeće ocijenilo kompleksnost i osjetljivost istrage, kao i činjenicu da je potrebno preduzeti naznačene istražne radnje, prijedlog Tužilaštva o produženju pritvora zbog posebnih razloga člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH za naredna dva mjeseca, zaključilo je Apelaciono vijeće, ukazuje se opravdanim i osnovanim.

18. Slijedeći navedeno, Apelaciono vijeće je navelo da branioci osumnjičenih u žalbama nisu dali uvjerljive razloge koji bi ubijedili Vijeće da se i primjenom blažih mjera može osigurati neometani tok postupka, dok je Tužilaštvo ispravno iznesenom argumentacijom osnovano ukazalo na potrebu da se produži mjera pritvora kao jedina svrsishodna mjera.

19. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014147 13 Krn od 24. septembra 2014. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog vijeća broj S1 2 K 014147 14 Kv 5 od 14. oktobra 2014. godine, apelantu je zabranjena komunikacija sa svim osobama osim sa članovima njegove najuže porodice, odnosno sa njegovom zakonitom suprugom Samirom Bosnić i djecom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH odlučivao o apelantovoj molbi za obavljanje posjeta i telefonskih razgovora u pritvoru. Sud BiH je, dalje, naveo da je odluku donio shodno odredbi člana 144. st. 1. i 4. ZKPBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant od momenta određivanja pritvora kontinuirano Sudu podnosio molbe za posjete i telefonske razgovore kako sa članovima uže i šire porodice, tako i sa prijateljima i ostalim osobama. Dalje je navedeno da se Tužilaštvo BiH protivilo apelantovim molbama za obavljanje posjeta i telefonskih razgovora sa članovima šire porodice, odnosno prijateljima, osim sa njegovom zakonitom suprugom Samirom Bosnić i djecom, zbog toga što postoji osnovana bojazan da bi obavljanje navedenih komunikacija moglo dovesti u opasnost daljnji tok istrage. Odlučujući o apelantovoj molbi, kao i o izjašnjenju Tužilaštva Sud BiH je donio odluku pozivajući se na odredbu člana 144. st. 1. i 4. ZKPBiH. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Sud BiH je zaključio da posjete, odnosno apelantovi telefonski razgovori mogu proizvesti štetne posljedice za dalji tok postupka, te bi se na taj način osujetila svrha zbog koje je pritvor i određen. Međutim, pored navedenog, Sud BiH je smatrao da je opravdano apelantu dozvoliti pravo na komunikaciju sa članovima njegove najuže porodice. Na taj način se, po mišljenju suda, s jedne strane, osigurava osnovno pravo pritvorenika na komunikaciju sa najbližim članovima svoje porodice a, s druge strane, štite se osnovni procesni ciljevi usmjereni na zaštitu od eventualnog ometanja istrage u konkretnom krivičnom predmetu.

20. U obrazloženju rješenja od 14. oktobra 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba Apelaciono vijeće je navelo da je analizom navedenih zakonskih odredaba (člana 144. st. 1. i

4. ZKPBiH), kao i člana 64. stav 3. Pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera, zaključio da je sud obavezan da donese pisanu odluku o zabrani određenih posjeta, što je u konkretnom slučaju i učinjeno i time ograničio apelantovo pravo u skladu sa zakonskim ovlaštenjima. Istaknuto je da je sud donio jedinstvenu odluku o više apelantovih molbi, smatrajući da je takav način odlučivanja efikasniji i svrsishodniji, imajući pri tome u vidu i izjašnjenje Tužilaštva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. U veoma iscrpnoj apelaciji apelant najprije osporava da je uopće dokazano da postoji osnovana sumnja kao uvjet bez kojeg pritvor nikada ne može biti određen, čime tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Smatra da u konkretnom predmetu ne postoje okolnosti i dokazi da bi Sud BiH mogao izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Svi izvedeni dokazi su, po apelantovom mišljenju, samo nagađanje Suda BiH. Dalje, apelant osporava i postojanje bilo kojeg od posebnih pritvorskih uvjeta. Apelant navodi da se Sud BiH proizvoljno pozvao na posebne pritvorske razloge. Istakao je da nisu navedene objektivne radnje ili opasnost da bi apelant poduzeo neke radnje ako se nađe na slobodi, već se u konkretnom slučaju radi o pretpostavkama Suda BiH po ustaljenom principu „čula-kazala“. U vezi sa pravom na manifestiranje vjere i vjeroispovijesti iz člana 9. Evropske konvencije, apelant je istakao da je on visokoobrazovani vjerski službenik (imam), te da je kvalificiran da tumači islam kao dozvoljenu religiju u vjerskim objektima i u svojoj privatnoj kući, te da kao musliman javno iznosi svoje mišljenje o ratu na području Iraka i Sirije. Također, apelant je istakao da je Sud BiH rješenjem od 24. septembra 2014. godine apelantu zabranio komunikaciju sa svim osobama, osim sa članovima njegove najuže porodice, odnosno sa suprugom Samirom Bosnić i djecom, iako je Sudu BiH poznato da apelant živi u zajednici sa još tri žene i da ima 17-oro djece. Smatra da se radi o nezakonitoj i nepotrebnoj odluci, jer ne postoji zahtjev Tužilaštva za donošenje takve odluke.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, Apelaciono vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke. Apelaciono vijeće je, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja i primjenom člana 5. Evropske konvencije, zaključilo da je mjera pritvora u konkretnom slučaju, iako najstrožija mjera da bi se osiguralo prisustvo, jedina adekvatna mjera koja može ostvariti svrhu zbog koje je pritvor prvobitno bio i određen. Zatim je navedeno da je odluka o zabrani komunikacije donesena zbog opravdanih razloga i da ima uporište u relevantnim zakonskim odredbama. U pogledu navoda o povredi člana 9. Evropske konvencije, istaknuto je da se u osporenim rješenjima Sud BiH nije bavio vrstom i karakterom predavanja koja je držao apelant, niti prirodom skupova na kojima je ta predavanja držao. Ti skupovi i predavanja nijednom riječi u osporenom rješenju nisu kvalificirani kao vjerski ili ideološki. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je istaklo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela Sud BiH utvrdio iz materijalne dokumentacije koju je Tužilaštvo prilikom određivanja mjere pritvora dostavilo Sudu BiH na razmatranje. Iz rješenja Suda BiH, kako je dalje navedeno, vidljivo je da su ona zasnovana, prije svega, na iskazima svjedoka, kao i na prikupljenoj materijalnoj dokumentaciji kojom se potvrđuju iskazi svjedoka. U odnosu na navodne povrede člana 9. Evropske konvencije, istaknuto je da apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih proizlazi povreda navedenog člana. Dalje je navedeno da je bitno ukazati i na činjenicu da Sud BiH svoje uvjerenje o postojanju krivičnog djela nije temeljio isključivo na apelantovim javnim izjavama, već na osnovu drugih dokaza kao što su fotografije pronađene prilikom pretresa kojim se dokazuju privrženost, zastupanje i podržavanje terorističkih organizacija u Siriji i Iraku, te, na kraju, na iskazima svjedoka koji su boravili na mjestima na kojim je apelant držao javne govore i koji opisuju način na koji je apelant javno podsticao i vrbovao druge da se pridruže terorističkim organizacijama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

24. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna na:

http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Krivicni_zakon_BiH_- _konsolidacija_2014.pdf), relevantne odredbe glase:

Član 202.d stav 2.

Organiziranje terorističke grupe (1) Ko organizira terorističku grupu ili na drugi način udružuje najmanje tri lica radi izvršenja nekog od krivičnih djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202. (Finansiranje terorističkih aktivnosti), 202a. (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti), 202b. (Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti) ili 202c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(2) Ko postane pripadnik grupe iz stava (1) ovog člana ili na bilo koji drugi način učestvuje u aktivnostima terorističke grupe, uključujući pružanje finansijske i bilo koje druge pomoći, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 202.a Javno podsticanje na terorističke aktivnosti Ko javno, putem sredstva informiranja, distribuira ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti koja ima za cilj podsticanje drugog na izvršenje krivičnog djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom) 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202. (Finansiranje terorističkih aktivnosti), 202b. (Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti), 202c (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) i 202d. (Organiziranje terorističke grupe) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. Član 202.b Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti Ko vrbuje ili navodi drugoga da počini ili učestvuje ili pomaže u izvršenju ili da se pridruži terorističkoj grupi radi izvršenja nekog od krivičnih djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202 (Finansiranje terorističkih aktivnosti) 202a. (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti) ili 202c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

25. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija dostupna na:

http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Zakon_o_krivicnom_postupku_BH_-_bos.pdf), relevantne odredbe glase:

Član 20.

Temeljni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) „Osumnjičenik“ je osoba za koju postoje osnove sumnje da je počinila krivično djelo. [....]

m) „Osnovana sumnja“ je viši stupanj sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno.

Član 131.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće prijeko potrebno vrijeme. Ako se optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć postupati posebno žurno.

(3) Tijekom cijelog postupka, pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi zbog kojih je određen, a pritvorenik odmah pustiti na slobodu.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, [….] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 135.

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

Član 144. st. 1. i 2.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniteljem (1) Pritvorenik ima pravo na posjete lica po svom izboru, osim u slučajevima kada sudija za prethodni postupak donese pisanu odluku o zabrani određenih posjeta zbog njihovog štetnog djelovanja na tok postupka.

(4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima osigurava potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu, zbog sigurnosti ili postojanja nekog od razloga iz člana 132. stav 1. tač. od a. do c. ovog zakona, rješenjem ograničiti ili zabraniti pritvoreniku korištenje telefona.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014147 14 Kž od 20. oktobra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2014. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije i člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost 31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje 32. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi usvojio stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su i prvostepeno i Apelaciono vijeće utvrdili da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora postoji osnovana sumnja, a oba vijeća su o tome dala detaljne, jasne i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Stoga, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve dostavljene dokaze: dokaze dostavljene uz izvještaj SIPA-e od 5. septembra 2014. godine, službene informacije Kriminalističko-istražnog odjeljenja od 3. februara 2013. godine, kao i dopis Ministarstva vanjskih poslova BiH upućen Ministarstvu sigurnosti BiH od 26. augusta 2014. godine. Prvostepeno vijeće je vrlo detaljno i opširno obrazložilo svoje zaključke do kojih je došlo razmatranjem ovih dokaza, a Apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostepenog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, zato što je sud u oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

b) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije – opći principi 35. Apelant, također, smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje se Apelaciono vijeće pozvalo u osporenom rješenju, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, pobjeći, da će, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce, ometati krivični postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti krivično djelo koje je pokušao izvršiti.

36. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje da li je razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštivanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok zbog čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštivanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštivanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama treba da navedu dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odlučuje da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. sa daljnjim referencama).

37. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

38. U konkretnom slučaju Apelaciono vijeće je apelantu odredilo i produžilo pritvor pozivajući se na tri razloga navedena u članu 132. stav 2, i to: tačka a) zbog opasnosti od bjekstva, tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu i tačka c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.

Opasnost od bjekstva 39. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). 40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće rizik od opasnosti od bjekstva obrazložilo time da iz priloženih dokaza proizlazi da je apelant odlazio u razne evropske zemlje radi prikupljanja finansijskih sredstava i propagiranja odlaska na ratišta u Siriju, ostavljajući pri tome svoju porodicu u BiH. Dalje, Apelaciono vijeće je naglasilo da se opravdano može očekivati da će, ukoliko se apelant nađe na slobodi, nastaviti svoje aktivnosti u pravcu ponovnog odlaska u Siriju, posebno zbog činjenice da se i sada tamo nalazi određeni broj bosanskohercegovačkih državljana za koje apelant smatra da im treba pružiti podršku. Također, Apelaciono vijeće je istaklo da je uzelo u obzir činjenicu da apelant ima samo državljanstvo BiH, da ima porodicu u BiH, što ne znači da on neće opet, kao i do sada, napuštati prostor BiH i svoju porodicu i odlaziti u Siriju ne upozoravajući svoju porodicu o svojim kretanjima. 41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće uzelo u obzir niz faktora na osnovu kojih je zaključilo da postoji opasnost od bjekstva o čemu je dalo relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, u odnosu na ovaj pritvorski osnov nema ništa što ukazuje na kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Ometanje istrage 42. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op. cit., presuda Becciev, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće utvrdilo da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da sama priroda djela, kao i priloženi dokazi jasno ukazuju da je u izvršenju predmetnih djela bilo neophodno učešće većeg broja lica koja se međusobno poznaju i koja su čvrsto povezana, te da bi apelant, kao i drugi osumnjičeni mogli s tim licima stupiti u kontakt i na njih utjecati radi ometanja daljeg toka istrage ukoliko bi bili pušteni na slobodu. Također, Apelaciono vijeće je uzelo u obzir da u daljnjem toku istrage treba da se saslušaju i novi svjedoci do kojih je Tužilaštvo u dosadašnjem toku istrage došlo (oko 30 svjedoka), kao i svjedoci i potencijalni saučesnici i pomagači do kojih će doći nakon što se završi vještačenje značajne količine oduzete dokumentacije.

44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Apelaciono vijeće nije pozvalo samo na apstraktne razloge već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje dalo dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.

Opasnost od ponavljanja djela 45. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, Serija A broj 225). 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za organiziranje terorističke grupe u vezi sa javnim podsticanjem na terorističke aktivnosti, kao i za vrbovanje radi terorističkih aktivnosti. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštivan član 5. stav 3. Evropske konvencije (op. cit., Bernobić protiv Hrvatske, tačka 69). Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće uzelo u obzir da apelant nije ranije osuđivan, ali i da je ocijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja a, prije svega, prirodu i način izvršenja djela, veliki broj radnji izvršenja, činjenicu da su apelantu poznati ilegalni načini odlaska u Siriju, zatim, da je već boravio u mnogim evropskim zemljama, te da iz dokaza proizlazi da je postojala njegova naročita odlučnost u vršenju ovih krivičnih djela. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi postupka Apelaciono vijeće dalo dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

47. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće dalo obrazloženje svih posebnih pritvorskih osnova koji su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u vrijeme podnošenja apelacije u periodu od tri mjeseca (jedan mjesec inicijalnog pritvora, a zatim dva mjeseca po osporenom rješenju). Što se tiče „posebne revnosti“ koja se traži u vođenju postupka, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ima pet osumnjičenih za krivično djelo organiziranje terorističke grupe u vezi sa javnim podsticanjem na terorističke aktivnosti, kao i za krivično djelo vrbovanje radi terorističkih aktivnosti, te da postoji važan i opravdan javni interes koji preteže nad pravilom o poštivanju pojedinačne slobode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće uzelo u obzir da se radi o vrlo složenom predmetu i kompleksnoj i osjetljivoj istrazi u kojoj je potrebno preduzeti još istražnih radnji. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Apelaciono vijeće naložilo Tužilaštvu BiH da u što kraćem roku osigura dokaze koje je navelo u prijedlogu za produženje pritvora i da okonča istragu, a sve radi poštivanja prava osumnjičenih na slobodu i efikasnost krivičnog postupka.

48. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Zabrana komunikacije sa vanjskim svijetom 49. U odnosu na osporena rješenja o zabrani komunikacije sa vanjskim svijetom osim sa članovima najuže porodice, Ustavni sud zapaža da navedena rješenja, također, pokreću pitanja prema članu 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, dalje, zapaža da su navedena rješenja donesena povodom apelantovih molbi da mu se, dok se nalazi u pritvoru, dozvole posjete i telefonski razgovori sa članovima uže i šire porodice, kao i sa prijateljima i ostalim osobama. Odlučujući o apelantovim molbama, Sud BiH je koristio svoja ovlaštenja propisana članom 144. st. 1. i 4. ZKPBiH. Ustavni sud ističe da, shodno članu 144. stav 1. ZKPBiH, apelantu je ograničeno pravo na posjete po njegovom izboru, odnosno dozvoljene su mu posjete samo članova njegove najuže porodice. Također, shodno odredbi stava 4. iste zakonske odredbe, zbog postojanja razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH zbog kojih je apelantu i određen pritvor (a koje je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke), Sud BiH je apelantu ograničio korištenje telefonskih poziva, odnosno komunikacija mu je dozvoljena samo sa navedenim članovima porodice. Imajući u vidu relevantne zakonske odredbe na koje se Sud BiH pozvao, kao i obrazloženje koje je dao u osporenim rješenjima kada je ograničio apelantovu komunikaciju sa vanjskim svijetom u konkretnoj fazi istrage, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi proizvoljnost, odnosno smatra da su navedena rješenja u skladu sa zakonom. U odnosu na apelantove navode da je Sud BiH dozvolio da komunicira, kada je riječ o vanjskom svijetu, samo sa suprugom Samirom Bosnić i djecom iako je Sudu BiH poznato da apelant živi u zajednici sa još tri žene i ima 17-oro djece, Ustavni sud zapaža da apelant ovo pitanje nije problematizirao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno isticao ovaj prigovor u ranijim fazama postupka zbog čega redovni sudovi i nisu mogli raspraviti o ovom apelantovom prigovoru. Stoga, apelant ne može sa uspjehom prvi put isticati ove prigovore u postupku pred Ustavnim sudom ako ih prethodno nije isticao pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1563/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima o zabrani komunikacije sa vanjskim svijetom nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 5. Evropske konvencije.

Ostali navodi 51. U odnosu na apelantove navode da su osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđena njegova prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da se navedena rješenja ne odnose na apelantovo pravo da prakticira svoju vjeru, već se tiču pitanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je sud, odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora na temelju kojih je dao konkretno obrazloženje za svaki pritvorski osnov po kojem je apelantu pritvor produžen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru još dva dodatna mjeseca.

28. Također, nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su rješenja kojima je apelantu ograničena komunikacija sa vanjskim svijetom donesena u skladu sa zakonom.

29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, jer apelant nije dostavio bilo kakve dokaze u tom smislu, a osporena rješenja kojima je apelantu produžen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ne pokreću pitanja prema navedenom članu.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4849/14 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio