Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3141/12 (V. S.)

Odluka donesena 14. 05. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3141/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3141/12, rješavajući apelaciju Vitomira Soldata, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vitomira Soldata.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Odluka Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj 04-02-1955-2/2012 od 3. jula 2012.

godine.

Predmet se vraća Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vitomir Soldat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada podnio je 24. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTS) broj 04-02-1955-2/2012 od 3. jula 2012. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTS (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj DŽVS (tužioci) 1/2009 od 23. jula 2009. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTS (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj DCVS (tužioci) 8/2008 od 23. marta 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere iz kog proizilazi da apelant traži od Ustavnog suda da obustavi izvršenje izrečene disciplinske mjere do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 21. septembra i 25. decembra 2012. godine, te 31. januara 2014. godine dopunio predmetnu apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3141/12 od 18. septembra 2012. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od VSTS zatraženo je 6. marta 2015. godine, a od Kancelarije disciplinskog tužioca VSTS (u daljnjem tekstu: KDT) 14. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. VSTS je 19. marta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a KDT 21. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj DCVS (tužioci) 8/2008 od 23. marta 2009. godine apelant je kao glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci proglašen odgovornim za disciplinske prekršaje: 1) korišćenje funkcije tužioca kako bi se pribavila neopravdana korist za sebe ili druga lica iz člana 57 tačka 6 Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTS), opisan u tački III 1. disciplinske tužbe; 2) bilo kakvo drugo ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS; 3) bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS. Primjenom odredbi čl. 58 i 59 Zakona o VSTS apelantu je za navedene disciplinske prekršaje izrečena disciplinska mjera smanjenja plate za iznos od 20% na period od jedne godine. Navedenom odlukom odbijena je disciplinska tužba u odnosu na disciplinske prekršaje: 1) iz člana 57 tačka 6 Zakona o VSTS, opisan u tački III 2. disciplinske tužbe; 2) iz člana 57 tačka 7 Zakona o VSTS; 3) iz člana 57 tačka 12 Zakona o VSTS; 4) iz člana 57 tačka 22 Zakona o VSTS.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi disciplinskog tužioca protiv navedene odluke, Drugostepena disciplinska komisija je donijela Odluku broj DŽVS (tužioci) 1/2009 od 23. jula 2009. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažila, pa je prvostepenu odluku preinačila tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi disciplinskog tužioca u dijelu kojim je utvrđeno da je apelant odgovoran za disciplinske prekršaje iz člana 57 stav 1 tač. 6 i 23 Zakona o VSTS iz tač. 1 i 2 odluke Prvostepene disciplinske komisije, te je slijedom toga apelantu izrečena disciplinska mjera smanjenja plate za 10% na period od šest mjeseci počev od pravosnažnosti odluke. Navedenom odlukom odbijena je apelantova žalba u preostalom dijelu, kao i žalba disciplinskog tužioca, te je prvostepena odluka u preostalom dijelu potvrđena. U obrazloženju odluke Drugostepena disciplinska komisija je navela, između ostalog, da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima osporava prvostepenu odluku u dijelu u kojem je proglašen odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57 stav 1 tačka 23 Zakona o VSTS, počinjen nepropisnim zapošljavanjem lica D.Č., A.T. i V.M. na radnom mjestu vozača, odnosno kurira. Naime, Drugostepena disciplinska komisija je navela da iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa navedenim licima došlo protivno odredbama člana 66 st. 2 i 3 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju Republičkog tužilaštva i okružnih tužilaštava u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Pravilnik), budući da nije izvršeno javno oglašavanje upražnjenih radnih mjesta u Tužilaštvu putem "Službenog glasnika Republike Srpske" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Drugostepena disciplinska komisija je ukazala da je VSTS navedeni pravilnik usvojio na sjednici od 13. decembra 2004. godine, te da se pravilnik počeo primjenjivati od 10. februara 2005. godine. Stoga, Drugostepena disciplinska komisija je navela da je apelant bio obavezan da primijeni navedene odredbe Pravilnika i javno oglasi upražnjena radna mjesta, jer je taj pravilnik bio na snazi i primjenjivao se prije, kao i u vrijeme donošenja rješenja o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa navedenim licima. Takođe, Drugostepena disciplinska komisija je navela da su neosnovani apelantovi navodi da radna mjesta vozača i kurira nisu bila upražnjena, jer su navedena lica već radila na tim radnim mjestima na određeno vrijeme, s obzirom na to da se radnim odnosom na određeno vrijeme radna mjesta samo privremeno popunjavaju, te da ta okolnost ne može isključiti primjenu načela javnosti i transparentnosti zapošljavanja na neodređeno vrijeme.

8. Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije apelant i disciplinski tužilac su izjavili žalbe VSTS, koji je Odlukom broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine odbacio kao nedopuštene žalbe u predmetnom disciplinskom postupku. VSTS je u obrazloženju odluke naveo da je, postupajući prema odredbi člana 60 stav 6 Zakona o VSTS, zaključio da žalbe stranaka, shodno odredbama navedenog zakona, nisu dopuštene. Naime, iz navedene odredbe ovog zakona proizilazi da se žalba na odluku Drugostepene disciplinske komisije može uložiti samo zbog izrečene disciplinske mjere razrješenja od dužnosti, a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o toj izrečenoj disciplinskoj mjeri, žalba na drugu izrečenu mjeru nije dopuštena. Dalje je navedeno da je Drugostepena disciplinska komisija bila dužna da navede u svojoj odluci da u konkretnom slučaju žalba nije dopuštena. Međutim, iako je Drugostepena disciplinska komisija u osporenoj odluci dala pogrešnu pravnu pouku, prema mišljenju VSTS, takva pogrešna pouka ne konstituiše pravo stranaka u disciplinskom postupku na pravni lijek koji zakonom nije dopušten.

9. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o meritumu, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/12 od 28. maja 2012. godine, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), usvojena je apelantova apelacija podnesena protiv Odluke VSTS broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine. Navedenom odlukom Ustavnog suda utvrđena je povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuta je osporena odluka VSTS i predmet vraćen VSTS da po hitnom postupku donese nove odluke u disciplinskom postupku, u skladu sa svim garancijama koje pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, i to donošenjem odluke VSTS u disciplinskom postupku pred VSTS u kojem je, zbog nedosljedne primjene materijalnog prava i nepreciznosti zakonske norme, apelantu uskraćeno pravo na pravnu sigurnost kao elementu principa vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine u disciplinskom postupku koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

10. Odlučujući ponovo o apelantovoj žalbi protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije, VSTS je donio Odluku broj 04-02-1955-2/2012 od 3. jula 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio navedenu odluku. U obrazloženju odluke VSTS je, prije svega, naveo da je, u skladu sa konačnom i obavezujućom Odlukom Ustavnog suda broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine, meritorno odlučio o apelantovoj žalbi protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije. VSTS je ukazao da je apelant u žalbi ponovio prigovore koje je istakao protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije u pogledu prekršaja iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS počinjenog nepropisnim zapošljavanjem lica, tvrdeći da je u tom dijelu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, VSTS je naveo da je u potpunosti prihvatio stav Drugostepene disciplinske komisije koja je već razmatrala taj prigovor, te koja je pravilno utvrdila da je do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa licima D.Č., A.T. i V.M. došlo protivno odredbama člana 66 st. 2 i 3 Pravilnika, budući da nije izvršeno javno oglašavanje upražnjenih radnih mjesta u Tužilaštvu putem "Službenog glasnika Republike Srpske" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuišu u Bosni i Hercegovini. U pogledu apelantovog žalbenog navoda da u Okružnom tužilaštvu nisu bila upražnjena radna mjesta vozača i kurira u smislu člana 66 Pravilnika, jer su navedena lica već radila na tim radnim mjestima na određeno vrijeme, VSTS je naveo da je u potpunosti prihvatio stav Drugostepene disciplinske komisije koja je taj žalbeni prigovor odbila kao neosnovan i u svojoj odluci dala odgovarajuće obrazloženje.

11. Dalje, VSTS je ukazao da je apelant u dopuni žalbe od 22. maja 2012. godine naveo da je Pravilnik usvojen na sjednici VSTS od 13. decembra 2004. godine, koji se primjenjuje od 10. februara 2005. godine, ali da nikada nije objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", te da, stoga, i nije mogao proizvesti pravno dejstvo. U vezi s tim, VSTS je naveo da je odredbama člana 87 stav 4 Poslovnika VSTS, kao i članom 207 stav 1 Zakona o parničnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u disciplinskom postupku, propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. VSTS je dalje naveo da je odredbama člana 2 stav 3 Pravilnika propisano da se Pravilnik objavljuje u „Službenom glasniku Republike Srpske“, na tabli svakog tužilaštva Republike Srpske i na web-stranici Republičkog tužilaštva. Takođe, VSTS je naveo da je odredbama člana 123 st. 1 i 2 Pravilnika propisano da je Pravilnik javnog karaktera i da se objavljuje u „Službenom glasniku Republike Srpske“, u internim novinama Tužilaštva i službenoj web-stranici Tužilaštva, te da će se primjenjivati od dana kada ga odobri Savjet. Pri tome VSTS je naveo da Pravilnik ne sadrži odredbe koje uslovljavaju njegovo stupanje na snagu objavljivanjem u službenim glasilima kao što je to slučaj sa drugim opštim aktima. Takođe, VSTS je naveo da je članom 109 stav 2 Ustava Republike Srpske propisano da se zakoni, drugi propisi i opšti akti državnih organa, prije stupanja na snagu, objavljuju u odgovarajućem službenom glasilu. Međutim, VSTS je ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o dokumentu koji primjenjuju glavni tužioci u tužilaštvima Republike Srpske kako bi uredili rad i funkcionisanje tužilaštava, te da se ne radi o opštem aktu koji se dotiče pitanja određenih prava građana tog entiteta. Pri tome VSTS je naveo da iz apelantove žalbe izjavljene protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije proizilazi da je apelant bio upoznat sa činjenicom da je predmetni pravilnik stupio na snagu. Imajući u vidu navedeno, VSTS je ukazao da je u potpunosti prihvatio stav Drugostepene disciplinske komisije u pogledu izrečene disciplinske mjere, te da smatra da je izrečena disciplinska mjera u srazmjeri sa težinom disciplinskog prekršaja i stepenom apelantove disciplinske odgovornosti o čemu je dato mjerodavno obrazloženje u odluci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da je odredbama člana 73 Zakona o VSTS propisano da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim. U vezi s tim, apelant navodi da je disciplinski tužilac podnio VSTS prijedlog za produženje roka iz člana 73 Zakona o VSTS o čemu apelant nije bio obaviješten, čime je došlo do povrede prava pristupa svim procesnim radnjama. Apelant navodi da je VSTS bio dužan da o pitanju produženja roka i opravdanosti produženja roka donese odluku prije upuštanja u raspravu o samoj žalbi. Naime, apelant navodi da iz zapisnika sa sjednice VSTS od 20. i 21. juna 2012. godine proizilazi da je KDT podnijela prijedlog za produženje roka iz člana 73 Zakona o VSTS, ali da se VSTS u odluci od 3. jula 2012. godine o tome nije izjasnio. Pri tome apelant navodi da se postavlja pitanje do kada se takav prijedlog mogao podnijeti, te ukazuje da je u konkretnom slučaju disciplinska tužba podnesena 7. novembra 2008. godine, da je rok iz člana 73 Zakona o VSTS istekao 7. novembra 2009. godine, a da o prijedlogu za produženje roka VSTS raspravlja nakon dvije godine i sedam mjeseci. Apelant navodi da iz oporene odluke od 3. jula 2012. godine proizilazi da VSTS nije ocijenio odredbe člana 73 Zakona o VSTS, niti je dao ocjenu u pogledu razloga koji opravdavaju produženje roka.

13. Dalje, apelant navodi da u osporenim odlukama nije navedeno na koji način je počinjen prekršaj iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS, niti je navedeno da li je prekršaj počinjen sa umišljajem ili iz nehata, u smislu odredaba člana 54 Zakona o VSTS. Takođe, apelant navodi da Pravilnik nikada nije objavljen u službenom glasniku, da se stoga postavlja pitanje da li je navedeni pravilnik mogao proizvesti bilo kakvo pravno dejstvo, a samim tim se postavlja i pitanje da li se, zbog kršenja tog pravilnika, može disciplinski odgovarati. Pri tome apelant navodi da je tačno da je odredbama člana 123 Pravilnika određeno da će se taj pravilnik primjenjivati od dana odobrenja Savjeta, te da je Pravilnik i odobren 13. decembra 2004. godine, ali da se postavlja pitanje da li se takvim odredbama o primjenjivanju krše odredbe člana 109 Ustava Republike Srpske, budući da Pravilnik nije objavljen. Konačno, apelant navodi da je Odjeljenje za pravna pitanja zaduženo da pripremi prijedlog pravilnika o izvršenju disciplinskih mjera, a da je u međuvremenu Odjeljenje za imenovanje zaduženo da odluke kojima su izrečene disciplinske mjere dostavlja radi izvršenja odgovarajućem sudu/tužilaštvu. U vezi s tim, apelant navodi da nema pravnog lijeka, jer VSTS zaobilazi apelanta i dostavlja na izvršenje odluku obilaznim putem, ne ostavljajući mogućnost za izjašnjenje da li će apelant dobrovoljno izvršiti svoju obavezu, te da samim tim nije obezbijeđeno poštivanje načela ravnopravnosti stranaka u postupku.

14. U dopunama apelacije apelant navodi da je u međuvremenu donesen novi pravilnik, da je taj pravilnik, za razliku od prethodnog, objavljen u #Službenom glasniku Republike Srpske“, kako je i određeno članom 122 stav 3 tog pravilnika, te se u vezi s tim pozvao na odluke Ustavnog suda Republike Srpske i Odluku Ustavnog suda broj AP 3679/08. Takođe, apelant se, u pogledu primjene člana 73 Zakona o VSTS, pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3344/12.

b) Odgovor na apelaciju

15. VSTS je naveo da odredbe člana 73 Zakona o VSTS propisuju obavezu da se disciplinski postupak pred disciplinskim organima okonča u roku od godinu dana od podnošenja tužbe. U vezi s tim, VSTS je naveo da disciplinski postupak koji se vodio protiv apelanta i koji je prethodio donošenju odluke Ustavnog suda, pravosnažno okončan u zakonom propisanom roku, te da su odluke koje su donesene u tom postupku, do donošenja odluke Ustavnog suda, bile konačne. Stoga, VSTS je naveo da nije odlučivao o prijedlogu KDT za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, jer je smatrao da nisu ispunjeni uslovi za njegovo razmatranje. Naime, VSTS je naveo da je ocijenio da se postupak po apelaciji pred Ustavnim sudom, a zatim postupanje VSTS po odluci Ustavnog suda, ne mogu podvesti pod odredbe člana 73 Zakona o VSTS, budući da se taj član ne odnosi na posebne postupke preispitivanja odluka VSTS pred nadležnim sudovima. Po mišljenju VSTS, član 73 Zakona o VSTS bi bio primjenjiv u slučaju da je VSTS, po prijemu odluke Ustavnog suda, ukinuo odluku Drugostepene disciplinske komisije i predmet vratio na ponovno postupanje, pri čemu bi se ponovljeni postupak morao sprovesti u rokovima iz predmetne odredbe. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da u disciplinskom postupku nije utvrđen stepen vinosti s kojim je počinjen predmetni prekršaj, VSTS je naveo da iz formulacije člana 54 Zakona o VSTS proizilazi da nosioci pravosudnih funkcija odgovaraju za zakonom propisane disciplinske prekršaje bez obzira na to da li su učinjeni sa umišljajem ili iz nehata. S obzirom na to da je apelant proglašen odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS, VSTS je naveo da utvrđivanje stepena vinosti nije moglo imati uticaja na utvrđivanje apelantove disciplinske odgovornosti. Takođe, VSTS je naveo da iz odluke Drugostepene disciplinske komisije, kao i iz odluke VSTS, jasno proizilazi da je apelant navedeni prekršaj počinio kršenjem odredaba Pravilnika i propisane procedure javnog oglašavanja upražnjenih radnih mjesta u Tužilaštvu. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na izvršenje izrečene disciplinske mjere, VSTS je naveo da je ustaljena praksa VSTS da se odluka kojom je izrečena disciplinska mjera umanjenja plate dostavlja sudu, odnosno tužilaštvu u kojem sudija/tužilac kojem je izrečena ta mjera obavlja funkciju, te da je donošenjem novog poslovnika od 19. juna 2013. godine VSTS takvu praksu i normirao.

16. KDT je navela da propuštanje dostavljanja prijedloga za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka apelantu na izjašnjenje ne predstavlja propust koji bi sam po sebi predstavljao povredu osnovnih načela i apelantovih prava. Pri tome KDT je navela da je potrebno istaći da podneseni prijedlog nije proizveo bilo kakvo štetno dejstvo po apelanta, jer VSTS o tom prijedlogu nije ni odlučivao. KDT je dalje navela da, u odnosu na član 73 Zakona o VSTS, koji apelant osporava u smislu njegovog kvaliteta, odnosno u smislu nepreciznosti zakonske odredbe, podsjeća na Odluku Ustavnog suda broj AP 3080/09 od 24. septembra 2014. godine u kojoj je navedeno, između ostalog, da „Ustavni sud, takođe, zapaža da član 73 Zakona o VSTS zaista ne propisuje ko inicira produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, niti ko odlučuje o ovom pitanju, ali navedena odredba, isto tako, ne određuje da ovaj prijedlog, kako smatra apelant, mora podnijeti disciplinski tužilac. Za donošenje ove odluke ključno je utvrđivanje postojanja razloga koji opravdavaju produženje“. KDT je dalje navela da iz odluke Drugostepene disciplinske komisije, kao i iz odluke VSTS jasno proizilazi da je apelant predmetni prekršaj počinio kršenjem odredaba Pravilnika i propisane procedure javnog oglašavanja upražnjenih radnih mjesta u Tužilaštvu. Takođe, KDT je navela da iz odredaba člana 54 Zakona o VSTS jasno proizilazi da nosioci pravosudnih funkcija odgovaraju za zakonom propisane disciplinske prekršaje bez obzira na to da li su učinjeni sa umišljajem ili iz nehata, te da stoga utvrđivanje stepena vinosti nije moglo imati uticaja na utvrđivanje apelantove disciplinske odgovornosti.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 57. tačka 23.

Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine:

23. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva.

Član 58. stav 1. tačka (c) Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

(c) smanjenje plate za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;

Član 60. st. 1, 6, 7. i 8.

Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (1) Disciplinski postupak vode:

a) Prvostepena disciplinska komisija i

b) Drugostepena disciplinska komisija.

(6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari.

(7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba razloga:

a) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;

b) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.

(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti žalbu iz stava 7. ovog člana u roku od tri (3) sedmice od dana kad je sudija ili tužilac primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje žalbe uložene nakon tog roka.

Član 73.

Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTS broj 04-02- 1955-2/2012 od 3. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 20. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U odnosu na pitanje da li je u konkretnom disciplinskom postupku primjenjiv član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u sličnim predmetima, ukazuje da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije sa aspekta garancija koje pruža "građanski" nivo prava na pravično suđenje primjenjiv i u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/11, tač. 36-39).

26. U pogledu apelantovih navoda da VSTS, prilikom donošenja svoje odluke, nije uzeo u obzir odredbe člana 73 Zakona o VSTS (koje regulišu zastarjelost vođenja disciplinskog postupka), Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje raspravljao u Odluci broj AP 3344/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3344/12 od 5. septembra 2013. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 77/13, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao „da iz sadržine člana 73 Zakona o VSTS, koji propisuje da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim, jasno proizilazi izričita zakonska obaveza da se disciplinski postupak mora okončati u propisanom roku. Takođe, član 73 Zakona o VSTS izričito propisuje i mogućnost da se produži rok za okončanje disciplinskog postupka u situaciji kad se utvrde razlozi koji produženje ovog roka čine opravdanim. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je i sam zakonodavac, donoseći predmetnu normu, imao u vidu da se u određenim konkretnim situacijama disciplinski postupak neće moći okončati u propisanom roku od godinu dana zbog čega je regulisao mogućnost i način produženja ovog roka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je već i samim Zakonom o VSTS (član 60 st. 7 i 8) propisano da odluke VSTS o razrješenju dužnosti sudije ili tužioca mogu biti zbog određenih razloga predmet preispitivanja pred Sudom BiH. U takvom slučaju moguće je pretpostaviti da će, zbog objektivnih razloga, konkretni disciplinski postupak trajati duže od godinu dana zbog čega će doći u obzir primjena dijela odredbe člana 73 Zakona o VSTS koja predviđa mogućnost da se produži navedeni rok. Takođe, Ustavni sud zapaža da konačne odluke VSTS mogu biti i predmet preispitivanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, kao u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, dalje, smatra da se u situaciji kad odluka VSTS bude ukinuta i kada predmet bude vraćen na ponovno odlučivanje, postupak utvrđivanja disciplinske odgovornosti mora sprovesti u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava, uključujući i primjenu člana 73 Zakona o VSTS u pogledu pitanja zastarjelosti“ (tačka 32 odluke).

27. Dalje, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao „da je u konkretnom slučaju nesporno da je predmetni postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti apelantkinje započeo 30. juna 2010. godine, da je osporena odluka donesena 3. jula 2012. godine, te da je u konkretnom slučaju protekao rok od godinu dana iz člana 73 Zakona o VSTS u kojem se, kako je to eksplicitno navedeno u zakonskoj odredbi, mora okončati postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti. Iz navedene odredbe i zakonske terminologije koja, dakle, koristi termin mora, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo proizilazi, suprotno navodima iz odgovora na apelaciju, obaveza VSTS kao cjeline, ali i nadležnih disciplinskih komisija pred kojim se to pitanje može postaviti, da po službenoj dužnosti paze na zastarjelost vođenja disciplinskog postupka, uključujući i razmatranje da li postoji zahtjev za produženje tog roka i ispitivanje da li, u svakom konkretnom slučaju, postoje razlozi zbog kojih bi produženje tog roka bilo opravdano. U tom kontekstu Ustavni sud, dalje, zapaža da je u apelantkinjinom slučaju KDT, u smislu navedene odredbe, 21. maja 2012. godine na osnovu člana 73 Zakona o VSTS podnijela prijedlog za produženje roka u kojem zastarijeva disciplinski postupak koji se vodi protiv apelantkinje. Međutim, evidentno je da o navedenom prijedlogu KDT VSTS nije odlučivao, niti je o tome dao razloge u obrazloženju osporene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci izostalo obrazloženje o primjeni člana 73 Zakona o VSTS u konkretnoj situaciji o čemu je VSTS dužan da vodi računa“ (tačka 33 odluke). Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da je u tom predmetu došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da je VSTS, prilikom donošenja svoje odluke, u potpunosti zanemario odredbu člana 73 Zakona o VSTS, što je imalo kao posljedicu povredu prava na pravično suđenje prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni disciplinski postupak protiv apelanta pokrenut 7. novembra 2008. godine, da je osporena odluka VSTS donesena 3. jula 2012. godine iz čega proizilazi da je protekao rok iz člana 73 Zakona o VSTS. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da iz navedene zakonske odredbe proizilazi obaveza VSTS, kao i nadležnih disciplinskih komisija pred kojima se to pitanje može postaviti da po službenoj dužnosti paze na zastarjelost vođenja disciplinskog postupka, uključujući i razmatranje da li postoji prijedlog za produženje tog roka i ispitivanje da li, u svakom konkretnom slučaju, postoje razlozi zbog kojih bi produženje tog roka bilo opravdano. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju KDT, kako to proizilazi iz apelantovih navoda i odgovora na apelaciju VSTS i KDT, na osnovu člana 73 Zakona o VSTS, podnio prijedlog za produženje roka u kojem zastarijeva disciplinski postupak koji se vodi protiv apelanta. Međutim, iz činjeničnog stanja predmeta jasno proizilazi da o navedenom prijedlogu VSTS nije odlučivao, niti je o tome dao razloge u obrazloženju osporene odluke, tako da je u osporenoj odluci VSTS izostalo obrazloženje o primjeni člana 73 Zakona o VSTS na konkretnu situaciju. Imajući u vidu da predmetna apelacija pokreće identično pravno pitanje o kojem je već raspravljano u Odluci broj AP 3344/12, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu povodom istog pitanja, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da je VSTS, prilikom donošenja svoje odluke, u potpunosti zanemario odredbu člana 73 Zakona o VSTS, što je kao posljedicu imalo povredu prava na pravično suđenje prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode, odnosno navodno kršenje člana 13 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 14 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom postupku, koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije sa aspekta garancija koje pruža "građanski" nivo prava na pravično suđenje, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da je VSTS pri donošenju svoje odluke u potpunosti zanemario odredbe člana 73 Zakona o VSTS kojima je propisana zastara.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3141/12 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio