Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1252/12 (C. S. i R. S.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
- Pravično suđenje - razuman rok
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, koji je priložen kao sastavni dio ove odluke
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1252/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1252/12, rješavajući apelaciju Cvijete Smiljanić i Rajka Smiljanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Cvijete Smiljanić i Rajka Smiljanića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 082910 11 Gž od 26. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 082910 10 P od 10. marta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Cvijeta Smiljanić i Rajko Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelantkinja i apelant) iz Kneževa, koje zastupa Gordana Popović, advokatkinja iz Beograda, podnijeli su 30. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 082910 11 Gž od 26. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 082910 10 P od 10. marta 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao učesnika u postupku, zatraženo je 9. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je takođe zatražen na uvid i cio spis broj 71 0 P 082910 10 P.
3. Okružni sud i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 11. i 12. decembra 2014. godine. Osnovni sud je odgovor i spis broj 71 0 P 082910 10 P dostavio 17. decembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelanti su 17. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) – Vojske RS, radi naknade materijalne i nematerijalne štete pretrpljene poslije smrti supruga i oca Zorana Smiljanića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), koji je poginuo kao pripadnik Vojske RS (u daljnjem tekstu: VRS) prilikom izvršenja borbenog zadatka. Apelanti su tražili da im se dosudi naknada štete (u iznosima i po osnovima preciziranim u postavljenom tužbenom zahtjevu) sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do konačne isplate. U tužbi je navedeno da je zahtjev za obeštećenje van spora podnesen i Vojnom pravobranilaštvu RS. Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P -3241/99.
6. Na osnovu uvida u original spisa koji je dostavio Osnovni sud, Ustavni sud konstatuje da se u spisu nalazi pismeno – zahtjev za obustavu postupka vansudskog poravnanja koji je primljen u Pravobranilaštvu 21. januara 2010. godine. Tim pismenom punomoćnik apelanata je tražio da se spis Osnovnog suda broj P-3241/99, koji se nalazi u Pravobranilaštvu, vrati u nadležnost suda radi postupanja povodom podnesene tužbe iz 1999. godine, budući da apelanti ne žele da zaključe vansudsko namirenje. Ustavni sud konstatuje da se u spisu nalazi Rješenje Ministarstva pravde RS broj 08.3./693-1917/07 od 18. februara 2010. godine, kojim je odbijen apelantkinjin prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Pravobranilaštvo ponudilo apelantkinji vansudsko poravnanje koje ona nije prihvatila, te je stoga Zaključkom Pravobranilaštva broj Un-1737/06 od 12. marta 2007. godine obustavljen postupak vansudskog poravnanja povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete.
7. Pravobranilaštvo je predmet (kojim je tražena naknada materijalne i nematerijalne štete vansudskim putem) vratilo Osnovnom sudu 30. marta 2010. godine, te je predmet evidentiran pod brojem 71 0 P 082910 10 P.
8. Apelanti su 26. maja 2010. godine Osnovnom sudu dostavili uređenu tužbu u skladu s članom 53 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a 28. maja 2010. godine urgenciju za zakazivanje pripremnog ročišta. U uređenoj tužbi apelanti su tražili da sud obaveže tuženu da im na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 14.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja presude do konačne isplate, te da apelantkinji naknadi materijalnu štetu u iznosu od 2.450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od podnošenja tužbe, to jest od 17. juna 1999. godine do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja do isplate.
9. Osnovni sud je održao pripremno ročište 6. jula 2010. godine. Ročište od 22. oktobra 2010. godine odgođeno je zbog bolesti sudije, a glavna rasprava se odvijala na ročištima od 22. i 23. decembra 2010. godine. Ustavni sud zapaža da je u zapisniku sačinjenom na glavnoj raspravi 23. decembra 2010. godine konstatovano da je glavna rasprava zaključena i da sud objavljuje da će odluka u toj pravnoj stvari biti donesena i uručena u skladu s odredbama ZPP, prema pravilima o dostavljanju.
10. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 082910 10 P od 10. marta 2011. godine obavezao tuženu da apelantima na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica naknadi iznos od 14.000,00 KM, od čega apelantkinji iznos od 6.000,00 KM, a apelantu iznos od 8.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja (dakle od 10. marta 2011. godine) pa do isplate, sve u roku od 30 dana. Takođe, Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantkinji na ime naknade materijalne štete (vezane za troškove sahrane, pomena i crnine) isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana, te troškove postupka u iznosu od 3.550,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Preko dosuđenog iznosa odbijeni su tužbeni zahtjev apelanata kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao nespornu činjenicu koja se odnosi na smrt prednika apelanata koji je 25. jula 1994. godine poginuo kao pripadnik VRS, te da su apelanti kao njegovi najbliži srodnici teško podnijeli gubitak supruga i oca, da im je priznat status člana porodičnog domaćinstva poginulog borca VRS i pravo na porodičnu invalidninu. Takođe, Osnovni sud je istakao da tužena ne osporava ni činjenicu da apelanti trpe štetu u vidu duševnog bola zbog gubitka bliskog srodnika. Navedeno je da je tužena odgovorna po principu objektivne odgovornosti jer je organizovala obavljanje opasne djelatnosti za čije je vršenje mobilisala prednika apelanata koji je poginuo na borbenom položaju, izvršavajući vojni zadatak. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev, u skladu s čl. 154, 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prilikom odlučivanja o visini materijalne štete, kako je Osnovni sud naveo, imao je u vidu odredbe člana 193 stav 1 i člana 201 stav 1 ZOO-a. Nematerijalna šteta je dosuđena u visini od 14.000,00 KM, u skladu s odredbama čl. 200 i 201 ZOO-a.
12. Osnovni sud je naveo da je odluku o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete donio uz primjenu odredbi člana 277 ZOO-a, na način da je odlučio da kamate teku od dana presuđenja, budući da je, kako je pojasnio, tužena s tim datumom imala saznanje za tu obavezu. Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos materijalne štete imao u vidu odredbe člana 186 ZOO-a, kojim je propisano da se obaveza naknade materijalne štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Međutim, kako je dalje istakao Osnovni sud, apelanti su u tužbi zahtijevali zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe 17. juna 1999. godine, a tužena je saznanje o njenoj visini imala u momentu presuđenja, pa je stoga obavezao tuženu da im plati zakonske zatezne kamate i na dosuđeni iznos materijalne štete od presuđenja do isplate.
13. Sem toga, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386 stav 2 i člana 387 ZPP. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je dosudio troškove za sastav odštetnog zahtjeva od 17. juna 1999. godine, za sastav tužbe od 17. juna 1999. godine, za pristup na tri ročišta i za jedno odloženo ročište, za odsustvo iz kancelarije pobliže opisano u presudi, sve uvećano za paušal od 25%, imajući u vidu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) i uspjeh apelanata u sporu od 97%.
14. Budući da su tužena i apelanti 12. i 21. aprila 2011. godine izjavili žalbu protiv prvostepene presude, spis je 14. septembra 2011. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje.
15. Ustavni sud zapaža da iz žalbe koju su apelanti izjavili proizilazi da su oni prvostepenu presudu osporavali zbog početka toka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose materijalne i nematerijalne štete, zbog kašnjenja u izradi presude, te da su u tom kontekstu predložili da Okružni sud usvoji njihovu žalbu i donese presudu kojom će preinačiti presudu Osnovnog suda od 10. marta 2011. godine tako da se tužena obavezuje da apelantima na dosuđene iznose naknade neimovinske štete umjesto zakonske zatezne kamate od dana presuđenja dosudi kamatu od 21. januara 2011. godine pa do isplate, dok se u stavu II izreke obavezuje tužena da apelantkinji isplati iznos od 2.450,00 KM po osnovu materijalne štete umjesto dosuđenog iznosa od 2.000,00 KM, te da na taj iznos dosudi zakonsku zateznu kamatu od 21. januara 2011. godine pa do isplate.
16. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 082910 11 Gž od 26. decembra 2011. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je tuženu obavezao da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.763,96 KM umjesto iznosa od 3.550,00 KM koji im je bio dosuđen prvostepenom presudom. U preostalom dijelu žalba apelanata i tužene odbijena je i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu o glavnoj stvari je potvrđena. Odbijen je i zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.350,00 KM.
17. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je tužena osporavala presudu u dosuđujućem dijelu, i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se žalba uvaži, osporena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak ili da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, dok su apelanti osporavali odluku u dijelu koji se ticao dosuđenih zakonskih zateznih kamata, u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu materijalne štete, te odluke o troškovima postupka. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da su djelimično osnovani samo navodi iz žalbe apelanata kojima se osporava odluka o troškovima postupka, s obzirom na to da apelanti, između ostalog, imaju pravo na uvećanje ukupnih troškova postupka za 50% zbog brojnosti lica na „tužilačkoj“ strani, pa je stoga ukupan iznos troškova postupka koji tužena treba da plati iznos od 3.870,00 KM, koji se, s obzirom na uspjeh u parnici od 97,26%, umanjuje, te je, u smislu člana 386 stav 2 ZPP, tužena obavezana da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 3.763,96 KM. Okružni sud je naveo da je visinu troškova odmjerio u skladu s odredbama člana 2 tarifnog br. 2, 9, 10 i 12 Tarife.
18. Okružni sud je istakao da apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova podnošenja odštetnog zahtjeva za pokretanje upravnog postupka za naknadu štete od 17. juna 1999. godine, kao ni pravo na troškove sastava podneska od 26. maja 2010. godine, kojim je uređena tužba, jer su apelanti tako nešto mogli uraditi i na zapisnik u sudu, pa takav trošak, shodno članu 387 ZPP, nije bio potreban radi vođenja parničnog postupka. Takođe, kako je istakao Okružni sud, apelanti nemaju pravo na naknadu troškova neodržanog ročišta od 22. oktobra 2010. godine, jer tužena nije odgovorna za to odgađanje, a ni pravo na tražene troškove prijevoza (u visini cijene goriva) jer apelanti te troškove nisu dokazali. Zatim, Okružni sud je utvrdio da apelanti nemaju pravo na nagradu na ime dnevnica za obavljanje poslova van sjedišta kancelarije jer nema dokaza da je ta odsutnost trajala više od po 12 časova, kako podrazumijeva član 10 Tarife, a pogotovo zbog toga što su im priznati troškovi za odsustvo iz kancelarije, budući da jedno drugo isključuje.
19. Dalje, Okružni sud je istakao da žalbeni navodi apelanata da je prvostepena presuda nejasna i nerazumljiva u dijelu kojim se označava datum donošenja presude, a time i datum početka računanja roka za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose, nisu prihvatljivi. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 184 ZPP, kojim je propisano da će sud donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak presude najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Iz spisa proizilazi da je na zapisniku od 23. decembra 2010. godine konstatovano da će se odluka u predmetnoj pravnoj stvari donijeti i uručiti u skladu s odredbama ZPP, prema pravilima o dostavljanju. Prvostepena presuda je donesena 10. marta 2011. godine. Rokovi za donošenje presude su instruktivne prirode i ne moraju biti strogo poštovani, ali podrazumijevaju obavezu sudije koji je zadužen predmetom da o prekoračenju roka obavijesti predsjednika suda (član 184 stav 2 ZPP) i stranke (član 188 ZPP). Međutim, kako je pojasnio Okružni sud, u konkretnom slučaju na zapisniku od 23. decembra 2010. godine nije preciziran bilo kakav rok koji bi obavezivao na donošenje presude u nekom određenom periodu, pa opisanim postupanjem prvostepenog suda nije načinjena nikakva šteta apelantima u pogledu računanja rokova za zakonsku zateznu kamatu jer ti rokovi nisu mogli početi da teku prije donošenja prvostepene presude. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti navode da su im u postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ukazuju na proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa. U tom kontekstu ističu da je Okružni sud samoinicijativno preinačio odluku o troškovima postupka jer je ukinuo naknadu za sastav zahtjeva za vansudsko poravnanje, kao i za pristup na neodržano ročište od 22. oktobra 2010. godine. Ističu da je i prvostepeni sud počinio povredu parničnog postupka jer je presuda objavljena (10. marta 2011. godine) „tri mjeseca“ nakon zaključenja glavne rasprave, a ta činjenica je bitna za početak roka za obračun kamate. Naime, apelanti tvrde da je kašnjenje imalo za posljedicu pomjeranje početka roka obračuna kamate, jer je utvrđeno da će se ona obračunavati počevši od presuđenja, te je očigledno da je došlo do nezakonitog odstupanja od odredbe člana 184 ZPP, koja obavezuje sud da donese presudu u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Apelanti navode da su Okružnom sudu ukazali (u žalbi) na tu povredu, ali da je taj sud nije razmatrao. Takođe, apelanti navode da je postupak okončan tek nakon 12 godina i šest mjeseci od podnošenja tužbe, te da je redovni sud postupao u skladu s rokovima iz ZPP i da je to propuštanje uzrokovalo da se u konkretnom predmetu primijeni Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete čija je primjena za njih „štetna“, odnosno nepovoljna, jer bi u suprotnom svoje potraživanje već ostvarili.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je naveo da je njegova presuda pravilna i zakonita, zbog čega ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude, te smatra da nema povreda ne koje apelanti ukazuju.
22. Osnovni sud je istakao da je procesne radnje preduzimao u kontinuitetu, bez nepotrebnih odlaganja, te da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani. Predložio je da se apelacija odbije.
23. Tužena je istakla da su neosnovani navodi da sudovi nisu okončali postupak u razumnom roku i da je to propuštanje prouzrokovalo štetu zbog toga što je pred sudovima bio veliki broj takvih predmeta koji su se morali riješiti prema odredbama Zakona o naknadi materijalne i nematerijalne štete kojima je regulisano pitanje naknade štete po tom osnovu. Sem toga, navela je da su neosnovani navodi apelacije koji se tiču troškova postupka, budući da je o tom dijelu zahtjeva odlučeno u skladu s Tarifom i relevantnim odredbama ZPP.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 8. stav 1.
Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 3.
(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka.
(2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
d) Donošenje, pismena izrada i dostavljanje presude Član 184.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
Ukoliko sudija prekorači rok iz stava 1. ovog člana dužan je u pismenoj formi obavijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja.
Član 185.
Po zaključenju glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.
Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju.
Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.
Član 186.
U izuzetnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostavljanje presude izvrši na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavljanju.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o datumu donošenja presude sud će u svakom slučaju dostaviti presudu u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju.
Član 188.
U slučaju iz člana 184. stav 2. ovog zakona, sud će čim bude saznao da će doći do odgađanja datuma donošenja presude o tome obavijestiti stranke, nakon čega će strankama presudu dostaviti po odredbama ovog zakona o dostavljanju.
e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 386. st. 1. i 2.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi...
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
26. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) relevantna odredba glasi:
Član 1.
Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuju se visine nagrade koja pripada advokatu za rad u izvršavanju djelatnosti advokata i određuje visina naknade troškova u vezi sa tim radom, ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije.
Član 10. stav 1.
Advokat ima pravo i na dnevnicu u visini od 100 bodova ako zbog izvršavanja poslova ostane na putu ili u mjestu u kome mu nije sjedište ureda duže od 12 časova.
Član 11. stav 1.
Odmjeravanje troškova na teret protivne strane u odgovarajućem postupku ne utiče na obračun nagrade i naknade troškova između advokata i klijenta za izvršeni rad i izdatke u vezi s radom.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 082910 11 Gž od 26. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 31. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelanti smatraju da su im u postupku povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
34. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, te zbog dužine trajanja postupka. U odnosu na primjenu pozitivnopravnih propisa
35. U vezi s tim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti pokreću, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti, prije svega, smatraju da je zbog činjenice da je Osnovni sud „kasnio“ u izradi presude, došlo do pomjeranja početka toka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose štete i da im je zbog te povrede postupka nastupila šteta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su apelanti u prvobitno podnesenoj tužbi tražili da im se na dosuđene iznose naknade materijalne i nematerijalne štete dosude i zakonske zatezne kamate počevši od presuđenja do isplate, da su apelanti u uređenoj tužbi od 26. maja 2010. godine tražili da sud obaveže tuženu da im na dosuđenu naknadu nematerijalne štete dosudi zakonske zatezne kamate od donošenja presude do konačne isplate, a da apelantkinji na dosuđenu naknadu materijalne štete dosudi zakonske zatezne kamate počevši od podnošenja tužbe, to jest od 17. juna 1999. godine do konačne isplate. Zatim slijedi da je Osnovni sud u svojoj presudi na dosuđene iznose na ime naknade materijalne i nematerijalne štete i troškove postupka dosudio zakonske zatezne kamate počevši od presuđenja do isplate, a da je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Dakle, iz navedenog proizilazi da Osnovni sud nije usvojio apelantkinjin zahtjev kojim je tražila zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu materijalne štete počevši od podnošenja tužbe (kako je precizirala 26. maja 2010. godine), te da je usvojio tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosio na početak toka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u žalbi na prvostepenu presudu nije osporavala odluku Osnovnog suda u tom dijelu (dakle u dijelu u kom je apelantkinji dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos naknade materijalne štete počevši od donošenja presude, a ne od podnošenja tužbe) nego samo u dijelu koji se odnosio na datum donošenja presude, te da je, štaviše, u žalbi predložila da Okružni sud preinači presudu Osnovnog suda na način da joj dosudi zakonske zatezne kamate počevši od datuma kada je, prema njenom stavu, trebalo da bude donesena prvostepena presuda, odnosno od 21. januara 2011. godine. Dakle, iz navedenog proizilazi da je apelantkinja bila zadovoljna dosuđivanjem kamata počevši od donošenja presude, te da je na taj način, s obzirom na sadržinu podnesene žalbe, odustala od zahtjeva zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete koji je postavila 26. maja 2010. godine, pa je, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije (uključujući i apelaciju), kako ona tako i apelant, bila nezadovoljna što im Osnovni sud zbog propusta da donese odluku u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave (23. decembra 2010. godine) nije dosudio zakonske zatezne kamate počevši od 21. januara 2011. godine, a taj prijedlog su istakli i u podnesenoj žalbi na prvostepenu presudu.
38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu vezanu za pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju naknade na ime materijalne štete (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07). U navedenoj odluci je izraženo stanovište da se pri određivanju naknade materijalne štete zakonska zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Takođe, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu vezanu za pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju naknade nematerijalne štete (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4670/10 od 22. oktobra 2013. godine, stav 26 i AP 1879/10 od 19. novembra 2013. godine, stav 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova u kojima je zakonska zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena od dana presuđenja.
39. Dovodeći u kontekst navedeni stav s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da apelanti ni u žalbi ni u apelaciji nisu osporavali odlučenje Osnovnog suda da zakonske zatezne kamate na oba vida naknade štete teku od presuđenja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 221 ZPP propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kom se osporava žalbom. Imajući u vidu činjenicu da su apelanti žalbom osporavali prvostepenu presudu tvrdeći da im zakonska zatezna kamata na oba vida štete pripada počevši od 21. januara 2011. godine, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije mogao u tom segmentu da samostalno „ispituje“ i dio prvostepene presude koji apelanti nisu osporili žalbom. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije ni imao mogućnost a niti zakonsko uporište da se izjasni o eventualnoj pogrešnoj primjeni materijalnog prava u tom segmentu.
40. U pogledu apelacionih navoda da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog datuma donošenja prvostepene presude, te samim tim pogrešnog odlučenja o početku toka zakonskih zateznih kamata u smislu da je taj tok trebalo da počne jedan mjesec i oko 20 dana ranije, jer je Osnovni sud zakasnio u izradi prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da je taj prigovor bio predmet razmatranja Okružnog suda, koji je obrazložio zašto ta presuda nije nejasna i nerazumljiva u dijelu kojim se označava datum njenog donošenja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao, između ostalog, i na to da su rokovi za donošenje presude instruktivne prirode i ne moraju biti strogo poštovani, ali podrazumijevaju obavezu sudije koji je zadužen predmetom da o prekoračenju roka obavijesti predsjednika suda (član 184 stav 2 ZPP) i stranke (član 188 ZPP). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao i na to da Osnovni sud prilikom zaključenja glavne rasprave na zapisniku od 23. decembra 2010. godine nije precizirao datum kada će donijeti prvostepenu presudu, te da takvim postupanjem prvostepenog suda nisu povrijeđena pravila parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 184 stav 1 ZPP propisano da će sud donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave, a da je stavom 2 tog člana propisano da ukoliko sudija prekorači rok iz stava 1 tog člana dužan je u pismenoj formi obavijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja. Dakle, iz stava 1 člana 184 ZPP proizilazi da je sud trebalo da donese presudu 30 dana nakon zaključenja glavne rasprave, međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbama stava 2 tog člana regulisan izuzetak od navedenog pravila. Takođe, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 188 kojima je propisano da u slučaju iz člana 184 stav 2 tog zakona sud će čim bude saznao da će doći do odgađanja datuma donošenja presude o tome obavijestiti stranke, nakon čega će strankama presudu dostaviti prema odredbama tog zakona o dostavljanju. Dakle, iz navedenih odredbi jasno proizilazi da je u određenim okolnostima dozvoljeno da se prekorači rok od 30 dana za donošenje presude i da o tome prije svega mora biti upoznat predsjednik suda, a potom i stranke, te da oni imaju mogućnost podnošenja pritužbi na rad sudije ukoliko smatraju da postoje neopravdane okolnosti zbog nepreduzimanja radnji u okviru rokova propisanih odredbama ZPP.
41. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u ZPP ne postoje odredbe koje bi sankcionisale postupanje sudija u slučaju kršenja procesne discipline na način da ne preduzimaju radnje u rokovima određenim tim zakonom. Međutim, odredbama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 35/02, 39/03, 42/03, 10/04, 25/04, 93/05, 32/07, 48/07 i 15/08) u članu 56 propisani su disciplinski prekršaji sudija među kojim je u tački 10 propisano da je disciplinski prekršaj neopravdano kašnjenje u izradi odluka. Samim tim, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji mogućnost da sudija bez objektivnih razloga kasni u izradi presuda, te da, dakle, ni u kom slučaju, nije moguće da dođe do dugoročnog kašnjenja u izradi presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da iz odredbi ZPP nesporno proizilazi da je sud dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja, što je eksplicitno i navedeno u članu 10 ZPP i što nesporno stavlja obavezu pred sud da u okolnostima svakog konkretnog slučaja taj princip poštuje i nastoji da postupak okonča što prije. Međutim, s obzirom na stipulaciju relevantnih odredbi ZPP kojim su regulisani rokovi preduzimanja procesnih radnji (počevši od dostave tužbe tuženom na odgovor, zakazivanje ročišta, izjavljivanje žalbe, rješavanje povodom žalbe i dr.), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda da navedeni rokovi imaju instruktivni karakter. Stoga, okolnost da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena nakon dva mjeseca i oko 20 dana od dana zaključenja glavne rasprave, odnosno da je sud kasnio u izradi presude jedan mjesec i 20 dana, ne može automatski voditi zaključku da su povrijeđena ustavna prava apelanata.
42. Budući da je Okružni sud, kako je već navedeno, ispitao te navode apelanata i dao detaljno i jasno obrazloženje zašto smatra da su navodi apelanata neosnovani, dato obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa Ustavni sud smatra navode apelanata neosnovanim, odnosno da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje.
43. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uvažavajući djelimično apelantovu žalbu u pogledu dosuđenih troškova postupka, naveo jasne razloge zbog kojih je preinačio presudu Osnovnog suda i uvećao ukupne troškove postupka za 50% zbog brojnosti lica na „tužilačkoj“ strani. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova podnošenja odštetnog zahtjeva za pokretanje upravnog postupka za naknadu štete od 17. juna 1999. godine, kao ni pravo na troškove sastava podneska od 26. maja 2010. godine, kojim je uređena tužba, jer su apelanti tako nešto mogli uraditi i na zapisnik u sudu, pa takav trošak, shodno članu 387 ZPP, nije bio potreban radi vođenja parničnog postupka. Takođe, kako je zaključio Okružni sud, apelanti nemaju pravo na naknadu troškova neodržanog ročišta od 22. oktobra 2010. godine, jer tužena nije odgovorna za to odgađanje, a ni pravo na tražene troškove prijevoza (u visini cijene goriva) jer apelanti te troškove nisu dokazali. Zatim, Okružni sud je utvrdio da apelanti nemaju pravo na nagradu na ime dnevnica za obavljanje poslova van sjedišta kancelarije jer nema dokaza da je ta odsutnost trajala više od po 12 časova, kako to podrazumijeva član 10 Tarife, a pogotovo zato što su im priznati troškovi za odsustvo iz kancelarije, što jedno drugo isključuje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 221 ZPP propisano da drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude, između ostalog, pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava. Slijedom toga, Ustavni sud, s obzirom na odredbe ZPP i tarife koje regulišu naknadu troškova postupka, u okolnostima konkretnog predmeta, obrazloženje presude Okružnog suda u pogledu troškova postupka ne smatra proizvoljnim.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizilazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise niti su apelanti svojim navodima doveli u pitanje njihovo postupanje. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koju su se apelanti pozvali.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
45. Apelanti smatraju i da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da su tužbu podnijeli 17. juna 1999. godine, a da je postupak okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 71 0 P 082910 11 Gž od 26. decembra 2011. godine.
46. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelaciju koja je pokretala identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu dužine trajanja postupka, u kom je, takođe, predmet tužbenog zahtjeva bilo odlučivanje o naknadi materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije bliskog srodnika (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3882/10 od 23. decembra 2013. godine, tačke 38–45, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Naime, u toj odluci je Ustavni sud istakao da je postupak o predmetu apelanata započeo 17. juna 1999. godine podnošenjem zahtjeva Vojnom pravobranilaštvu Republike Srpske za obeštećenje van spora zbog pogibije bliskog srodnika i istovremenim podnošenjem tužbe 17. juna 1999. godine Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije bliskog srodnika. Postupak za obeštećenje van spora obustavljen je Zaključkom Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un-511/06 od 18. decembra 2006. godine na koji apelant nije izjavljivao žalbu i spis je vraćen Osnovnom sudu 6. decembra 2007. godine. Iz navedenog proizilazi da Osnovni sud nije mogao da postupa u predmetu do okončanja postupka pred Pravobranilaštvom, jer je od ishoda postupka pred tim organom zavisilo daljnje postupanje suda u postupku za naknadu štete. S obzirom na navedeno, relevantan period trajanja sudskog postupka koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine postupka je period od dvije godine i šest mjeseci (tačka 40). Ustavni sud zapaža da je u toj odluci istakao da, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, a prije svega da se razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud smatra da u postupku pred redovnim sudovima koji su donijeli prvostepenu i drugostepenu presudu za dvije godine i šest mjeseci nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima, sem navedenog, ukazuje na „štetnu“ primjenu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dovodeći taj zakon u vezu s dužinom postupka odnosno suđenjem u razumnom roku. Naime, postupak je, kako iz dokumentacije i osporenih presuda proizilazi, na osnovu odredbi tog Zakona pred Pravobranilaštvom obustavljen (jer je podnosilac zahtjeva, apelantova majka, u međuvremenu umro) i ustupljen Osnovnom sudu (jer nije bio okončan), a redovni sudovi su o apelantovom tužbenom zahtjevu donijeli odluke primjenom relevantnih odredbi ZOO-a (tačka 41). Slijedom toga, Ustavni sud je zaključio da u okolnostima tog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
47. Dovodeći u kontekst okolnosti iz tog predmeta s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet apelanata (kojim je tražena naknada imovinske i neimovinske štete vansudskim putem) Pravobranilaštvo vratilo Osnovnom sudu 30. marta 2010. godine, a da je postupak okončan donošenjem Presude Okružnog suda 26. decembra 2011. godine, dakle u roku od jedne godine i oko devet mjeseci. S obzirom na to, podržavajući svoju dosadašnju praksu u predmetima u kojim su pokretana skoro identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3882/10 u cijelosti mogu primijeniti i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da ni u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
48. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju su apelanti tražili zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća na to da, u smislu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava apelanata na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje na to da samim tim apelantima ne pripada pravo na isplatu te naknade.
Ostali navodi
49. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Budući da je Ustavni sud iznesene navode u prethodnim tačkama ove odluke već ispitao i utvrdio da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu pozitivnopravnih propisa kada su redovni sudovi odluke o naknadi materijalne i nematerijalne štete i troškova postupka donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP i kada su pri tom dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kada su redovni sudovi sudski postupak radi naknade štete okončali za godinu i oko devet mjeseci od sticanja uslova za postupanje u postupku.
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu člana 61 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić