Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1398/12 (A. B.)

Odluka donesena 14. 05. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Propisano zakonom
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Otkaz
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1398/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1398/12, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A.B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 Rs 000734 10 Rev od 29. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 17. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 000734 10 Rev od 29. decembra 2011. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 26. decembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i GDP „Svjetlost štampa“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. decembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 12. decembra 2014. godine, tuženi 16. decembra 2014. godine, a Općinski sud 22. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 26. maja 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog kojom je tražio da sud utvrdi da su nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu i prestanku rada te da naredi tuženom da ga vrati na poslove i zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu i isplati mu plaće za periode precizirane u tužbi. S obzirom da Općinski sud nije postupao u predmetu, apelant je 22. oktobra 2007. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 2976/07. Ustavni sud je, prethodno, donio Odluku broj AP 2796/07 od 17. decembra 2007. godine kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te apelantu dodijelio iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete.

Parnični postupak okončan osporenom presudom

6. Presudom Općinskog suda broj PR-1205/04 od 29. februara 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je odlukom tuženog o razrješenju direktora od 4. juna 2003. godine i Rješenjem o prestanku radnog odnosa broj 467/03 od 26. septembra 2003. godine apelantu nezakonito otkazan ugovor o zapošljavanju menadžera, zaključen 19. februara 2002. godine, da je apelant nezakonito razriješen dužnosti direktora tuženog, te da su poništene navedene odluke i rješenje i tuženi obavezan da apelanta vrati na rad i uspostavi mu radno-pravni status od dana prestanka rada kod tuženog na poslovima i zadacima koje je izvršavao do otkaza ugovora o radu. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi plate koje bi apelant ostvarivao da mu nije prestao radni odnos, i to u ukupnom iznosu od 15.600,00 KM odnosno po 1.300,00 KM za svaki mjesec za period od 1. juna 2003. godine do dana podnošenja tužbe 26. maja 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate, i to počev od dana podnošenja tužbe pa do dana donošenja presude. Presudom je, također, obavezan tuženi da isplati apelantu po 1.300,00 KM mjesečno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do 29. februara 2008. godine kao dana donošenja presude, uz naknadu troškova postupka u iznosu preciziranom u presudi. Osim toga, presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata kamate od momenta dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od po 1.300,00 KM od dana donošenja presude pa sve dok ne bude vraćen na rad s pripadajućom zateznom kamatom. Presudom je odbijen i apelantov prijedlog od 24. novembra 2006. godine za izdavanje sudske mjere osiguranja.

7. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu u kojoj je postavio naprijed navedeni tužbeni zahtjev i istakao da je otkaz ugovora o radu dobio nezakonito pošto je odluka Nadzornog odbora tuženog donesena na nezakonit način jer nije bilo kvoruma, predsjedavala je neovlaštena osoba, odluka nema datuma i broja te razlozi razrješenja koji su navedeni u aktima tuženog (obavljanje dužnosti direktora na nezakonit način precizirani u presudi) nisu tačni već je sve posljedica toga što je apelant ukazivao na nezakonito izvršenu privatizaciju tuženog. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranim u presudi utvrdio da je apelant s tuženim 19. februara 2002. godine zaključio ugovor o zapošljavanju menadžera; da je članom 1. tog ugovora utvrđeno da se dotadašnji izvršni direktor-apelant imenuje na mjesto glavnog direktora-menadžera i da će funkciju obavljati u skladu sa zakonom, pravima i obavezama koja proizlaze iz ovog ugovora i ugovora o osnivanju tuženog i Statuta tuženog, i to za vrijeme od četiri godine od dana zaključivanja ugovora; da je članom 2. određeno da je to radno mjesto s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima; da je članom 4. određeno da je menadžer odgovoran za zakonit i pravilan rad tuženog, uspješnost poslovanja kao i zakonito vođenje dokumentacije tuženog, a članom 5. da je menadžer dužan redovno izvještavati nadležni organ tuženog - Nadzorni odbor i Skupštinu tuženog o poslovnoj politici, rentabilnosti i likvidnosti, te da ostali članovi ugovora reguliraju visinu plate i ostala apelantova prava po osnovu rada.

8. Dalje je utvrđeno da je navedenim aktima tuženog, shodno odredbama člana 269. stav 1. tačka 5. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: Zakon), u vezi s članom 73. stav 1. tačka 5. tuženog, apelant razriješen dužnosti direktora i s njim je raskinut menadžerski ugovor, te utvrđeno da mu prestaje radni odnos bez prava na otkazni rok i otpremninu. Utvrđeno je da je u osporenim aktima tuženog kao razlog raskidanja ugovora navedeno da apelant nije dostavio izvještaj o poslovanju za 2002. godinu, da nije dostavio poslovni plan za 2003. godinu, da apelant nije upisao sebe kao zakonskog zastupnika tuženog u sudskom registru, da je njegovom greškom odbijen zahtjev tuženog Kantonalnoj komisiji za vrijednosne papire (u daljnjem tekstu: Komisija) za upis promjene u registru emitenata u dijelu koji se odnosi na promjenu broja članova odbora s tri na pet, da je u postupku revizije utvrđeno niz nepravilnosti u vođenju dokumentacije, te zato što je kod izrade završnog računa angažirao na tim poslovima svoju suprugu čime je počinio težu povredu radne dužnosti.

9. Općinski sud je obrazložio da je iz svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant svoju funkciju menadžera obavljao u skladu s ovlaštenjima i odgovornostima koja su mu određena na osnovu menadžerskog ugovora, općih akata društva i Zakona te da je ispunjavao sve svoje zadatke predviđene ugovorom. Općinski sud je istakao da tuženi neosnovano navodi da Nadzorni odbor ima pravo da u svako doba i bez ikakvih ograničenja razriješi direktora ne navodeći posebne razloge za to. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je tačno da Nadzorni odbor kao organ tuženog ima prava predviđena Zakonom koja je taj sud citirao u presudi, ali da niti iz jedne od odredbi Zakona taj sud nije mogao utvrditi da Nadzorni odbor može u svako doba razriješiti direktora i upravu ne navodeći razloge za to. Navedeno je i da su tačne tvrdnje tuženog da je apelant propuštanjem obaveze da podnese prijavu za promjenu upisa lica ovlaštenog za zastupanje učinio prestup iz člana 375. stav 1. tačka 4. Zakona, ali da je uvidom u prekršajno rješenje taj sud utvrdio da nije došlo do promjene upisa lica ovlaštenog za zastupanje zato što apelant nije u određenom roku dostavio potpunu dokumentaciju, te da apelant rješenje kojim mu je naložena dostava dokumentacije nikada nije primio kako bi mogao po njemu postupiti. Dalje je navedeno da iz dokaza i navoda koje je tuženi predočio u toku postupka taj sud nije mogao utvrditi da je apelant učinio teži prestup ili težu povredu radne obaveze s obzirom da su iskazi poimenično navedenih svjedoka, po mišljenju Općinskog suda, konfuzni i nejasni kao i zbog toga što, da ako je tuženi smatrao da je apelant postupao suprotno Ugovoru i Zakonu, morao da provede zakonsku proceduru ali to nesporno nije učinjeno. Općinski sud je naveo da je tuženi morao dokazati činjenicu na koju se pozivao tokom cijelog postupka, a to je da je apelant lažno prikazao finansijski izvještaj kao i da je nezakonito raspolagao finansijskim sredstvima koje su uplatile firme precizirane u presudi.

10. Dalje je navedeno kako činjenica da li je Nadzorni odbor imao dovoljan broj članova - kvorum prilikom donošenja osporenih odluka, prema mišljenu Općinskog suda, nije od bitnog uticaja na donošenje predmetne presude s obzirom da je taj sud utvrdio da je sama procedura odlučivanja o razrješenju apelanta s mjesta direktora bila nezakonita, te da tuženi nije ispoštovao odredbe člana 12. Ugovora o zapošljavanju menadžera kojim je određeno da se ugovorne strane obavezuju da sporazumno riješe bilo koji spor vezan za predmetni ugovor. Obrazloženo je i da je neosnovano pozivanje tuženog na tvrdnju da apelant nije dostavio izvještaj o poslovanju za 2002. godinu jer je taj sud utvrdio da je u zapisniku s 18. sjednice navedeno da je apelant-direktor iscrpno informisao sve prisutne o poslovanju tuženog u 2002. godine. Osim toga, Općinski sud je obrazložio da je neargumetirana i tvrdnja tuženog da je apelant vršio stalne opstrukcije prava većinskih dioničara, da je kršio sve odredbe zakona, da je pokušao steći svojstvo većinskog dioničara kao i da je odgovoran za teže povrede radne dužnosti. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Općinski sud, tuženi u toku postupka nije dokazao niti jednu od ovih tvrdnji, posebno s obzirom da vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju nije našao nezakonitosti u radu tuženog u periodu kada je apelant bio direktor. Općinski sud je istakao da je apelantov prijedlog za donošenje mjere osiguranja kojom bi se naložilo tuženom da apelanta vrati na posao odbijen jer je neosnovan, s obzirom da je taj sud svojom presudom usvojio njegov tužbeni zahtjev i u odnosu na zahtjev za vraćanje za posao, zbog čega bi donošenje mjere osiguranja bilo suvišno. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-08-002392 od 7. decembra 2009. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime neisplaćenih plata isplati iznos od po 1.300,00 KM mjesečno počevši od 1. marta 2006. godine do dana presuđenja, odnosno 29. februara 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda odbijena, dok je u nepobijanom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se kao jedan od apelantovih učinjenih privrednih prestupa zbog kojeg je i razriješen dužnosti, navodi činjenica da je rješenjem Komisije odbijen kao nezakonit zahtjev tuženog za upis promjene u registru emitenata u dijelu koji se odnosi na povećanje broja članova s tri na pet.

12. Kantonalni sud je obrazložio da, suprotno navodima tuženog, iz stanja spisa proizlazi da je navedeni zahtjev tuženog odbijen zbog toga što je Skupština tuženog za člana Nadzornog odbora imenovala Mustafu Baltu koji je u tom momentu imao preko 70 godina, kao i Salku Češku koji je istovremeno bio i član uprave, što je suprotno odredbama člana 265. stav 1. Zakona. Obrazloženo je da je kao još jedan od razloga za razrješenje apelanta s dužnosti direktora navedeno da apelant nije Nadzornom odboru dostavio na usvajanje izvještaj o poslovanju za 2002. godinu, kao ni plan za 2003. godinu, ali da je taj navod, također, suprotan stanju spisa iz kojeg proizlazi da je apelant dostavio oba dokumenta koja su uvrštena u dnevni red sjednice Nadzornog odbora koja je treba biti održana 14. marta 2003. godine ali je bez razloga odgođena, te da je već na narednoj zakazanoj sjednici od 4. juna 2003. godine apelant razriješen dužnosti. Navedeno je i da tuženi u toku postupka ničim nije dokazao da je apelant angažirao suprugu da sačini završni račun za 2002. godinu, što je također bio jedan od razloga za razrješenje, jer, prema obrazloženju Kantonalnog suda, iz stanja spisa proizlazi da je završni račun sačinio Uzeir Kukavica. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi tuženog u odnosu na ova pitanja, te je žalbu u tom dijelu odbio. Osim toga, s obzirom da je odluka o apelantovom razrješenju nezakonita, kantonalni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na isplatu plate za period od 1. juna 2003. godine pa do 1. marta 2006. godine u utuženom iznosu, shodno nalazu vještaka finansijske struke, budući da pravo na isplatu osnovne plate proizlazi iz odredbe člana 68. Zakona o radu.

13. Kantonalni sud je naveo da je, međutim, pravilan žalbeni prigovor tuženog vezan za odluku prvostepenog suda da se tuženi obaveže da apelantu na ime neisplaćenih plata za period nakon 1. marta 2006. godine kao dana razrješenja pa do 29. februara 2008. godine kao dana presuđenja isplati iznose od po 1.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, kako je obrazložio Kantonalni sud, apelantu bi navedeno pravo pripadalo samo u slučaju da je raspoređen na drugo radno mjesto nakon isteka mandata, te da je zbog toga u ovom dijelu potrebno predmet vratiti na ponovni postupak prvostepenom sudu kako bi se odgovarajućim vještačenjem utvrdilo na koje radno mjesto bi apelant trebao biti raspoređen i koja plata bi mu pripadala. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Tuženi je protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 70 0 Rs 000734 10 Rev od 29. decembra 2011. godine reviziju djelimično usvojio i preinačio obje nižestepene presude u dijelu odluke u kojem je tuženi obavezan da apelanta vrati na rad i uspostavi mu radno-pravni status od prestanka rada kod tuženog na poslovima i zadacima koje je izvršavao do otkaza ugovora o radu, tako da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. Presudom je revizija u preostalom dijelu odbijena, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude su ponovljene činjenice i pravni stavovi nižestepenih sudova, te navedeno da je revizija tuženog djelimično osnovana i to u dijelu koji se odnosi na obavezu tuženog da vrati apelanta na poslove i zadatke koje je izvršavao do otkaza ugovora o radu.

15. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da se, kada je riječ o ugovoru o zapošljavanju menadžera, mora poći od toga da se radi o mješovitom pravnom poslu koji sadrži elemente menadžerskog ugovora iz člana 276. stav 3. Zakona i elemente ugovora o radu kao materijalno-pravnog instituta radnog prava, te da ugovor o zapošljavanju menadžera ne uređuje samo pitanje njegovog statusa kao direktora-menadžera nego se tim ugovorom zasniva i radni odnos, a uvjete tog radnog odnosa te time i pitanje da li se radi o radnom odnosu na određeno ili neodređeno vrijeme, razrješava sadržaj tog ugovora. Vrhovni sud je istakao da kad poslodavac ugovorom o zapošljavanju menadžera preuzme obavezu da nakon njegovog prestanka, a time i nakon isteka vremena na koji je zaključen, dotadašnjeg menadžera rasporedi na obavljanje drugih poslova i radnih zadataka bez određivanja vremena trajanja radnog odnosa, njegov daljnji radno-pravni status se sagledava u okviru te preuzete obaveze, odnosno zasnovanog radnog odnosa na neodređeno, a u slučaju izostanka navedene odredbe protekom vremena na koji je zaključen ugovor o zapošljavanju menadžera prestaje i sam ugovor i time i prava i obaveze iz tog ugovora.

16. S tim u vezi Vrhovni sud je obrazložio da ugovor o zapošljavanju menadžera koji je zaključio apelant s tuženim sadrži odredbu da će menadžer svoju funkciju obavljati za vrijeme od četiri godine od dana zaključivanja ugovora (član 1. stav 2. ugovora), dakle, konkretan ugovor ne sadrži ugovorenu obavezu tuženog na raspoređivanje apelanta na druge odgovarajuće poslove nakon isteka ugovora o zapošljavanju menadžera. Zbog navedenog, kako je obrazložio Vrhovni sud, nakon isteka vremena na koje je zaključen menadžerski ugovor prestaje i radni odnos apelanta kao dotadašnjeg menadžera. Navedeno je i da je u postupku pred nižestepenim sudovima udovoljeno apelantovom zahtjevu za vraćanje na rad i uspostavu radno-pravnog statusa od prestanka rada kod tuženog, dakle od 4. juna 2003. godine što bi, prema mišljenju Vrhovnog suda, značilo da radni odnos apelantu ne bi prestao odlukom o razrješenju direktora čime bi apelant zadržao pravo da nastavi i dalje raditi na ranijem radnom mjestu.

17. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da bi se to faktičko vraćanje na rad odnosilo na vrijeme nakon pravosnažnosti sudske odluke, dakle nakon 7. decembra 2009. godine, jer presuda o poništenju odluke o prestanku radnog odnosa znači da radni odnos nije prestao poništenom odlukom, a presuda o vraćanju na rad znači da taj radni odnos i dalje traje te da, u skladu s tim, apelantu pripada pravo da mu se omogući rad na ranijem radnom mjestu kao da poništene odluke nije ni bilo. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, ako je u međuvremenu prestao radni odnos na drugi način tada zaposlenik ima mogućnost da postavi zahtjev za ostvarivanje prava koja mu pripadaju do donošenja nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, a koja zbog takve odluke nije ostvario, među koja prava spada i vraćanje na rad. To u konkretnom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, znači da, s obzirom da je radni odnos apelantu u svakom slučaju prestao s martom 2006. godine do kada je bio zaključen ugovor o zapošljavanju menadžera, to znači da je neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje na rad jer je njegov radni odnos u međuvremenu prestao na drugi način. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

Izvršni postupak

18. Apelant je u međuvremenu, nakon donošenja presude Kantonalnog suda, a prije donošenja odluke povodom revizije tuženog, Općinskom sudu podnio prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju kojim bi se tuženom naložilo da apelantu uspostavi radno-pravni status na radnom mjestu na kojem je radio do otkaza ugovora o radu. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 126788 10 I od 25. marta 2010. godine dozvolio predloženo izvršenje.

19. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 126788 10 I od 14. marta 2011. godine kojim je obustavio navedeno izvršenje. U obrazloženju je navedeno da je tuženi svojim podneskom tom sudu od 14. februara 2011. godine obavijestio sud da iz presudā Općinskog suda i Kantonalnog suda proizlazi da se apelantu treba uspostaviti radno-pravni status kod tuženog, ali da je u međuvremenu apelantu prestao mandat direktora sa 1. martom 2006. godine do kada je apelant bio imenovan na mjesto direktora, te da je apelant nakon toga zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kod SZRT „Hayat“ s punim radnim vremenom u periodu od 5. maja 2004. godine do 31. decembra 2004. godine, a nakon toga od 1. januara 2005. godine pa nadalje i radni odnos u preduzeću „BIROGRAF“ d.o.o. na neodređeno vrijeme gdje i dalje radi, te da je iz tog razloga izvršenje postalo nemoguće. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je, kako je tuženi dostavio sve neophodne dokaze za svoje tvrdnje uključujući uvjerenja Federalnog zavoda za PIO od 29. januara 2010. godine kao i iz podneska tuženog, nesporno da je tuženi preduzimao mjere na izvršenju rješenja. Međutim, Općinski sud je zaključio da je apelant, u smislu člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, zapošljavanjem kod drugog poslodavca onemogućio izvršenje pravosnažne sudske presude. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na rad iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je nesporno da je nezakonito razriješen dužnosti i da mu sudovi, a posebno Vrhovni sud, nisu dopustili da se vrati na svoje radno mjesto s kojeg je otjeran jer je iznosio podatke o nezakonitoj privatizaciji tuženog. Apelant smatra da je potpuno nejasna presuda Vrhovnog suda jer taj sud nije ničim obrazložio svoje stanovište niti je u bilo kojem dijelu presude naveo da iz ugovora proizlazi da apelant može nakon isteka mandata ponovno biti izabran na isto radno mjesto. Smatra da mu je ugovor mogao biti raskinut samo sporazumom ili sudskim putem. Navodi i da je neshvatljivo da sudovima nije bilo bitno što nadzorni odbor nije imao kvorum prilikom donošenja odluka kojim mu je prestao radni odnos. Apelant navodi i da je podnio apelaciju Ustavnom sudu broj AP 2796/07 povodom koje je Ustavni sud donio odluku od 17. decembra 2009. godine kojom je usvojio apelaciju i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, naložio Kantonalnom sudu da hitno okonča postupka i dosudio apelantu naknadu nematerijalne štete. Apelant smatra da su sudovi sve vrijeme bili pristrasni i da mu nisu dali isti položaj kao tuženom te da su time zloupotrijebili pravo, kao i da je dokaz za tu tvrdnju činjenica da nije donesena mjera osiguranja koju je tražio.

21. U dopuni apelacije apelant ponavlja činjenice iz apelacije te ih dovodi u vezu sa stavovima Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda u vezi s pravom na imovinu, te navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na imovinu jer je proizvoljnom primjenom materijalnog prava lišen mirnog uživanja imovine te smatra da shodno praksi navedenih sudova potraživanja koja ima od tuženog predstavljaju njegovu imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

23. Kantonalni sud je naveo kratak sadržaj svih donesenih presuda u postupku, te istakao da kako apelant apelacijom nije osporio njegovu presudu već samo presudu Vrhovnog suda, Kantonalni sud nema ovlaštenje da komentira navode iz apelacije.

24. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovog prava na koje se poziva u apelaciji, te da mu je omogućen nesmetan pristup sudu i pravično suđenje.

25. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana jer je apelant imao zaključen menadžerski ugovor na određeno vrijeme bez obaveze tuženog da ga nakon proteka tog roka rasporedi na druge poslove i zadatke ili da ga ponovo imenuje. Tuženi je naveo i da je i prije podnošenja apelacije isplatio veći dio apelantovog potraživanja po osnovu plata, te da je nesporno dokazano da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca na neodređeno vrijeme.

V. Relevantni propisi

26. U Zakonu o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 58/05, 91/07, 84/08, 63/10, 75/13) relevantne odredbe glase:

Član 269.

Nadzorni odbor dioničkog društva nadležan je da:

5) imenuje upravu dioničkog društva;

Član 276.

Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja.

Mandat direktora je četiri godine.

Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora uređuju se ugovorom između nadzornog odbora i direktora.

27. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03) relevantne odredbe glase:

Način prestanka ugovora o radu Član 86. stav 1. tačka 6.

Ugovor o radu prestaje:

6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000734 10 Rev od 29. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. februara 2012. godine a apelacija je podnesena 17. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k), h), b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 3, 10, 13, 14. i 17. Evropske konvencije, te pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak ticao apelantovog radno-pravnog statusa, pa proizlazi da u tom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 6. Evropske konvencije.

36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i neravnopravnog statusa u postupku u odnosu na tuženog. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u revizionom postupku, koji je pokrenuo tuženi, razmatrano isključivo pitanje apelantovog povratka na posao, budući da su nižestepene odluke postale pravosnažne u dijelu kojim je utvrđeno da su nezakonite osporene odluke tuženog i u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantu na naknadu plate za period od 1. marta 2003. godine do 1. marta 2006. godine, dok je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje o preostalom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva (isplata naknade plaća za period nakon 1. marta 2006. godine kao dana razrješenja pa do 29. februara 2008. godine). U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom djelimično uvažio reviziju tuženog te preinačio obje nižestepene presude u dijelu u kojem je tuženom naloženo da apelanta vrati na poslove i zadatke koje je obavljao prije prestanka ugovora o radu. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud za ovakvo odlučenje naveo obrazloženje da je apelantu prestao radni odnos jer je u međuvremenu istekao rok od četiri godine na koje je ugovor bio zaključen, a ugovorom nije bila predviđena obaveza tuženog da apelanta nakon isteka tog roka rasporedi na druge poslove i zadatke zbog čega nema zakonskog osnova za apelantov povratak na posao jer bi se povratak na posao odnosio na period nakon pravosnažnosti sudske odluke. Ustavni sud smatra da u konkretnom obrazloženju, s obzirom na sadržaj relevantnih zakonskih odredbi koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. Pri tom Ustavni sud imao u vidu, kako je već rečeno, da nije osporeno apelantovo pravo na naknadu plata za period do prestanka radnog odnosa, te da iz odgovora na apelaciju proizlazi da su te plate apelantu i isplaćene. Također, činjenica da je ugovorom bila predviđena mogućnost da apelant ponovno bude imenovan na istu poziciju ne znači i obavezu tuženog da s apelantom ponovno zaključi ugovor o radu već predstavlja samo moguću opciju. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima bio tretiran na drugačiji način od tuženog niti da mu je na bilo koji način onemogućeno da predlaže i provodi dokaze. Kako je vidljivo iz spisa predmeta, apelant je predlagao i provodio dokaze u svoju korist te je njegov tužbeni zahtjev djelimično i usvojen, što nesporno ukazuje da nije bio u neravnopravnom položaju s tuženim. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostala prava

40. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana

17. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 7. Međunarodnog pakta.

41. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom da je iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju jer je, nesporno, bio zadovoljan donesenim presudama, zatim kako je nesporno da apelant, što je već rečeno, nije bio diskriminiran niti u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog, te kako je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno niti zloupotrijebljeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju navedenih prava smatra neosnovanim.

42. Apelant je također naveo da su mu prekršeni i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje apelantovog radno-pravnog statusa. S tim u vezi Ustani sud smatra da se pitanje kršenja navedenih prava i ne može dovesti u kontekst s predmetom konkretnog postupka, pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da nije moguć apelantov povratak na poslove i zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu jer je u međuvremenu istekao njegov ugovor koji je bio zaključen na određeno vrijeme od četiri godine, te kada je iz stanja spisa vidljivo da je apelant imao mogućnost da u istom kapacitetu kao i tuženi predlaže i provodi dokaze.

44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 7. Međunarodnog pakta kada apelant navode o kršenju tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Nema kršenja slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada je predmet konkretnog spora bilo rješavanje apelantovog radno-pravnog statusa, te se pitanje ovih prava ne može dovesti u kontekst s predmetom konkretnog spora.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1398/12 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio