Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2701/14 (A. K.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 16
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 16
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2701/14
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2701/14, rješavajući apelaciju Anite Kolenda, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 14. svibnja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Anite Kolenda podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033628 14 Rsž od 7. travnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anita Kolenda (u daljnjem tekst: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnijela je 6. lipnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 033628 14 Rsž od 7. travnja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 12. veljače 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. veljače 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 033628 13 Rs od 24. veljače 2014. godine obvezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (za bivše Federalno ministarstvo obrane) da apelantici u nadležni Fond mirovinsko-invalidskog osiguranja uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem za razdoblja navedena u izreci presude, u navedenom trajanju i prema važećim materijalnim propisima za ta razdoblja na način kako je to bliže opisano u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Općinskog suda je, između ostalog, navedeno da je, prema podacima iz spisa, utvrđeno da je apelantica 1. listopada 1995. godine zaključila Ugovor o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HRHB (u daljnjem tekstu: Ugovor), te da iz Uvjerenja o podacima registriranim u matičnoj evidenciji Federalnog zavoda za MIO od 18. travnja 2013. godine proizlazi da je u spornom vremenskom razdoblju od 1. listopada 1995. do 1. siječnja 2006. godine apelantica bila uposlenica tužene. Nadalje je navedeno da se odredbom članka 5. stavak 1. alineje 1. i 4. predmetnog ugovora Ministarstvo obrane HRHB, kao poslodavac, obvezao da apelantici jamči i osigurava beneficirani mirovinski staž, i to za rad u miru, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, odnosno u slučaju rata i neposredne ratne opasnosti, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 24 mjeseca osiguranja za 12 mjeseci rada. Odredbom članka 8. Ugovora propisano je da se on sklapa na rok od tri godine, te da ukoliko nijedna od ugovornih strana 30 dana prije isteka roka ne zatraži raskid ugovora, smatrat će se da je ugovor produljen na naredne tri godine. Nadalje je navedeno da je, po ocjeni suda, utvrđeno iz podataka iz spisa, a posebice iz uvjerenja od 18. travnja 2013. godine, da je apelantica preuzeta u postrojbe Vojske FBiH, a potom od 1. siječnja 2006. godine u Ministarstvo obrane BiH, odnosno Oružane snage BiH, a da pri tome nije sklopljen novi ugovor, niti je pravljen aneks postojećem ugovoru, niti je donesen eventualno bilo kakav poseban akt o stavljanju izvan snage spomenutog ugovora iako je tužena imala takvu mogućnost na raspolaganju. Nadalje je navedeno da se na rješavanje ove pravne stvari primjenjuje Zakon o mirovinsko-invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 (u daljnjem tekstu: Zakon o MIOFBiH), čijim člankom 89. su propisani uvjeti staža osiguranja sa uvećanim trajanjem, najviše 50%, a što u konkretnom slučaju odgovara zajamčenom osiguranju u trajanju od 18 mjeseci za 12 mjeseci efektivnog rada, i to u apelantičinu korist. Dalje je navedeno da je odredbom članka 91. stavak 1. važećeg Zakona o MIOFBiH propisano da radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stupanj uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada Federacije na prijedlog federalnog ministra obrane za vojne osiguranike. U svezi s navedenim člankom, te sukladno članku 2. Pravilnika Federalnog zavoda za MIO od 28. siječnja 2002. godine, kojim je propisan postupak utvrđivanja radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, propisano je da zahtjev za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podnosi poduzeće ili druga pravna osoba Federalnom zavodu. Po mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju takav zahtjev je trebao podnijeti federalni ministar obrane, a što, prema podacima iz spisa, u ovom slučaju nije učinio pri čemu predmetnim ugovorom stečeno apelantičino pravo nije ničim izmijenjeno za vrijeme trajanja spornog utuženog vremenskog razdoblja, tako da apelantica, zbog nepostupanja nadležnih tijela tužene sukladno zakonskim i podzakonskim aktima, ne može trpjeti štetne posljedice, niti biti spriječena u ostvarivanju svojih stečenih prava. Prema navedenom, po ocjeni Općinskog suda, odredba članka 5. stavak 1. točka 4. predmetnog ugovora je sukladna odredbi članka 89. važećeg Zakona o MIOFBiH, kojom su propisani uvjeti staža osiguranja sa uvećanim trajanjem. Naime, navedeno je da, po ocjeni ovog suda, odredba članka 1. toč. 1. i 4. predmetnog ugovora o službi u profesionalnim trupama u oružanim snagama HRHB nije ništava, te slijedom toga nema ni osnove za primjenu odredaba čl. 52. i 103. preuzetog ZOO.
7. Međutim, odlučujući o prizivu tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 25 0 Rs 033628 14 Rsž od 7. travnja 2014. godine kojom je priziv uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je apelantičin tužbeni zahtjev odbio. Istom presudom je usvojen protutužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su pravno ništave odredbe članka 5. stavak 1. alineje 1. i 4. Ugovora o službi u profesionalnim trupama u oružanim snagama HRHB, zaključenog između apelantice i Ministarstva obrane HRHB.
8. U obrazloženju osporene drugostupanjske odluke je, između ostalog, navedeno da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantica 1. listopada 1995. godine sa Ministarstvom obrane HRHB, na temelju članka 9. stavak 2. Zakona o službi u oružanim snagama HRHB, zaključila predmetni ugovor. Kantonalni sud je, s tim u svezi, ukazao da je u vrijeme zaključenja Ugovora staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem bio reguliran odredbama čl. 90-97. Zakona o MIO vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ" br. 7/85, 74/87 i 20/89), koji se primjenjivao na temelju Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u FBiH primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list RBiH" broj 2/92), a odredbom članka 90. navedenog zakona propisano je da se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem onom vojnom osiguraniku koji obavlja dužnost na naročito teškim i za zdravlje štetnim poslovima i zadacima, odnosno na poslovima i zadacima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne može uspješno obnašati svoju dužnost, odnosno djelatnost, pri čemu stupanj uvećanja staža osiguranja ovisi o težini i štetnosti rada, odnosno o naravi posla. Prema odredbi članka 91. stavak 1. istog zakona, čiji sadržaj je, po ocjeni Kantonalnog suda, relevantan za apelanticu, vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim dužnostima kao 18 mjeseci staža osiguranja, i to u podmorničkoj službi, u letačkoj službi, u padobranskoj službi, na dužnostima pomorskog diverzanta, na dužnostima ronioca, te na dužnostima u rekompresivnoj komori, odnosno barokomori – osobama koje rade na ispitivanju i treniranju osoba za odgovarajuće dužnosti u podvodnoj službi, ako na takvom ispitivanju i treniranju provedu najmanje 90 sati godišnje. Odredbom članka 4. navedenog zakona propisano je da prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja vojni osiguranici osiguravaju u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika, dok je člankom 5. istog zakona propisano da se prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja stječu ispunjenjem uvjeta određenih ovim zakonom. Prema odredbi članka 111. navedenog zakona, postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev vojnog osiguranika o čijim pravima rješava Stručna služba. Pošto je uvećanje mirovinskog staža navedenim propisima bilo predviđeno samo za vojne osiguranike koji obavljaju naročito teške i po zdravlje opasne poslove i zadatke, i to na temelju rješenja Stručne službe, te na temelju zahtjeva vojnog osiguranika, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica, u situaciji kad nisu ispoštovane navedene odredbe pozitivnih propisa, nije mogla po osnovi ugovora imati stečeno pravo na uvećanje mirovinskog staža.
9. Dalje je navedeno da je 22. kolovoza 1996. godine stupio na snagu novi Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 15/96), kojim je izvršena integracija Vojske FBiH. Naime, nakon spajanja HVO-a i Armije FBiH u Vojsku FBiH, apelantica je preuzeta u sastav Federalnog ministarstva obrane. Istim zakonom su institucije i administrativni aranžmani u oblasti obrane u područjima FBiH pod kontrolom HVO-a prešli na institucije FBiH. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 208. navedenog zakona propisano da se službenicima i djelatnicima Ministarstva obrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima (stavak 1), pri čemu poslove iz stavka 1. ovog članka, visinu uvećanja staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž određuje Vlada Federacije na prijedlog ministra obrane. Odredbom članka 220. istog zakona propisana je obveza za sva tijela Federacije, pa tako i za Ministarstvo obrane, da usklade svoje propise sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, Kantonalni sud je ukazao na to da odredbe navedenog zakona na drugačiji način reguliraju pitanje staža osiguranja sa uvećanim trajanjem nego što je to pitanje regulirano člankom 5. spornog ugovora. Odredbom članka 5. stavak 1. alineje 1. i 4. navedenog ugovora Ministarstvo obrane HRHB, kao poslodavac, obvezalo se da apelantici jamči i osigurava beneficirani mirovinski staž, i to za rad u miru, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, odnosno u slučaju rata i neposredne ratne opasnosti, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 24 mjeseca osiguranja za 12 mjeseci rada.
10. Dalje je navedeno da je postavljeni apelantičin tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što se ne radi o stečenom apelantičinom pravu, jer ovo pravo apelantica nije ostvarila kao aktivna vojna osoba na službi u oružanim snagama HRHB-HVO-a prije preuzimanja u Vojsku FBiH, pa, stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, nije imala razumnu osnovu da očekuje da će formiranjem zajedničke Vojske FBiH njoj kao pripadnici hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armija FBiH) isti doprinosi ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom članka 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, koji se sukladno odredbi članka 168. stavak 4. primjenjivao i na pripadnike Vojske FBiH, te da je u suprotnosti i sa člankom 14. Europske konvencije.
11. Pored navedenog, usvojen je protutužbeni zahtjev tužene, jer je utvrđeno da odredba članka 5. stavak 1. alineje 1. i 4. Ugovora nema materijalnopravno uporište u odredbama zakona i da je zbog toga ništava u smislu odredaba članka 103. stavak 1. a u svezi sa odredbom članka 105. stavak 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Suština navoda svodi se na apelantičine tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri čemu smatra da, budući da je nastavila raditi kod tužene prema navedenom ugovoru i da su obje ugovorne strane u svemu ispunjavale svoje obveze, to je apelantica osnovano očekivala da će, obzirom da tužena u svemu postupa po tom ugovoru, prema isplaćenim plaćama i obveznim doprinosima na te plaće uplatiti i beneficirani staž osiguranja koji je, osim što je ugovoren, propisan i zakonom. Dalje, apelantica ukazuje da je prvobitno po tužbi zbog istog pitanja Općinski sud u nekim slučajevima usvajao istovjetne tužbene zahtjeve, te da je Kantonalni sud odbijao prizive tužene i potvrđivao prvostupanjske presude, ali da je, nakon što je Vrhovni sud rješavao o revizijama protiv drugostupanjskih presuda u kojima je uvažio reviziju tužene i preinačio nižestupanjske presude na način da je tužbene zahtjeve odbio, Kantonalni sud promijenio svoju praksu, usvojio pravne stavove Vrhovnog suda i sada počeo uvažavati prizive tužene, preinačavati usvajajuće prvostupanjske presude i odbijati tužbene zahtjeve tužitelja, pa tako i apelantice u konkretnom slučaju. Apelantica smatra da je, zbog različitih presuda u istim činjeničnim i pravnim slučajevima, došlo do povrede načela pravne sigurnosti. Pri tome apelantica ukazuje da je imala legitimno očekivanje na imovinu, tj. beneficirani staž, i u tom dijelu se pozvala na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2587/05 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2587/05 od 23. svibnja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje s obrazloženjem da apelant ne može trpjeti što javna vlast nije donijela odgovarajući propis. U navedenoj odluci Ustavni sud se pozvao i na svoju Odluku broj AP 301/04 (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 301/04 od 23. rujna 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) u kojoj je, također, utvrđeno da propust javne vlasti da ispuni pozitivnu obvezu i donese regulacioni plan, odnosno opći pravni akt, ne može staviti pretjeran teret na apelanta, te ga onemogućiti da ostvari svoja prava. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na nediskriminaciju i prava na jednakost pred zakonom, ali te navode nije posebice obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje presude, te smatra da je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, koja nije proizvoljna i diskriminatorska, te da, zbog navedenog, smatra da nije došlo do povrede istaknutih apelantičinih prava.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju PIO vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87 i 20/89) primjenjivao se na temelju uredbe kao republički zakon („Službeni list RBiH“ broj 2/92), a u relevantnom dijelu glasi:
Član 90.
Vojnom osiguraniku koji obavlja dužnost na naročito teškim i za zdravlje štetnim poslovima i zadacima, odnosno na poslovima i zadacima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne može uspješno da obaavlja svoju dužnost, odnosno djelatnost, staž osiguranja računa se s uvećaanim trajanjem, stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla.
Član 91.
(1) Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim dužnostima kao 18 mjeseci staža osiguranja:
1)u podmorničkoj službi – na svim dužnostima na podmornicama u opremi;
2)u letačkoj službi - na dužnostima aktivnog pilota, izviđača, radiste, vazduhoplovnog strijelca, avio-mehaničara, aerofotografa ili na drugim dužnostima na kojima su vršili letačku službu ili kao pripadnici organa sanitetske službe na ispitivanju i treniranju letača ili ispitivanju zaštitne opreme u barokomorama, odnosno u avionima, ako su pri takvom ispitivanju i treniranju letjeli najmanje 90 sati godišnje;
3)u padobranskoj službi – na dužnostima aktivnog padobranca;
4)na dužnostima pomorskog diverzanta;
5) na dužnostima ronioca;
6)na dužnostima u rekompresivnoj komori, odnosno barkomorilicima koja rade na ispitivanju i treniranju lica za odgovarajuće dužnosti u podvodnoj službi, ako na takvom ispitivanju i treniranju provedu najmanje 90 sati godišnje;
(2) Uslovi pod kojima se smatra da vojni osiguranik vrši dužnost iz stava 1. ovog člana utvrđuje se prema propisima kojima se uređuje služba u oružanim snagama.
Član 92.
Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim poslovima kao 16 mjeseci staža osiguranja:
1) u obavljanju poslova člana specijalne opitne posade za ispitivanje naružanja u fazi osvajanja proizvodnje i završnih opita i ispitivanja, ako na opitima i ispitivanjima provedu prosječno najmanje polovinu ukupnog godišnje radnog vremena;
2) u obavljanju poslova radiološke, biološke i hemijske zaštite u laboratorijskim i poligonskim uslovima, koje utvrdi savezni sekretar za narodnu odbranu;
3) u obavljanju poslova elektronskog izviđanja i poslova kriptografije;
4) u obavljanju posebno određenih poslova i zadataka ovlaštenih organa bezbjednosti oružanih snaga i vojne policije koje utvrdi Savezno izvršno vijeće, na prijedlog Saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Član 93.
Vojnim osiguranicima računa se kao 15 mjeseci staža osiguranja svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na obavljanju poslova i zadataka na radarskim uređajima kojima su izloženi radarskim zračenjima, i to osiguranicima koji vrše opravku, složenija podešavanja i ispitivanja ili rade kao instruktori - nastavnici za opravku radarskih uređaja, ako na tim poslovima provedu najmanje tri četvrtine ukupnog godišnjeg radnog vremena.
Član 94.
1) Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na dužnostima u trupi kao 15 mjeseci staža osiguranja.
2) Pod dužnostima u trupi, u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijevaju se dužnosti u vojnim jedinicama zaključno sa brigadom i odgovarajućom jedinicom i određene dužnosti u komandi divizije, odnosno u komandi korpusa i komandama odgovarajućih jedinica u vojnim ustanovama u kojima se služba vojnih osiguranika obavlja pod trupnim uslovima, koje utvrdi Savezno izvršno vijeće, na prijedlog Saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Član 95.
Vojnim osiguranicima koji su kao uživaoci novčane naknade za tjelesno oštećenje od 1. do 4. stepena ili kao vojni invalidi od I do VI grupe proveli u aktivnoj vojnoj službi radeći sa punim radnim vremenom svakih 12 mjeseci takvog rada računa se kao 15 mjeseci staža osiguranja.
Član 95a.
(1) Vojnim osiguranicima koji obavljaju odgovarajuće poslove i zadatke ovlašćenih organa bezbjednosti oružanih snaga i vojne policije koji ne spadaju u posebno određene poslove i zadatke iz člana 92. stav 1. tačka 4. ovog zakona, računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedeno na tim poslovima i zadacima kao 14 mjeseci staža osiguranja.
(2) Pod uslovima i zadacima ovlašćenih organa bezbjednosti oružanih snaga i vojne policije, u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijevaju se poslovi i zadaci koje utvrdi Savezno izvršno vijeće, na prijedlog Saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Član 96.
1) Vojnom osiguraniku koji u vojnoj jedinici ili u vojnoj ustanovi obavlja poslove i zadatke na kojima se osiguranicima - radnicima u organizacijama udruženog rada ili drugim organizacijama, odnosno državnim organima staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, a koje nije obuhvaćeno ovim zakonom, vrijeme provedeno na takvom poslu računa se u staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, na način i u obimu kako se to vrijeme računa osiguranicima – radnicima na području zajednice osiguranja radnika koji obavljaju takve poslove.
2) Vojnom osiguraniku koji je upućen u drugi državni organ, organizaciju udruženog rada ili drugu organizaciju, odnosno zajednicu i koji obavlja poslove i zadatke na kojima se osiguraniku-radniku staž osiguranja računa sa uvećenim trajanjem - vrijeme provedeno na takvim poslovima, odnosno zadacima računa se po ovom zakonu u staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, na način i u obimu kako se to vrijeme računa osiguraniku – radniku koji obavlja takve poslove i zadatke.
Član 97.
Vojnom osiguraniku kojem je u penzijski staž priznat staž osiguranja sa uvećanim trajanjem (čl. 86, 88. i čl 90. do 96.) propisana starosna granica za sticanje penzije po ovom zakonu smanjuje se:
1) po jednu godinu za svake dvije godine provedene u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 18 mjeseci;
2) po jednu godinu za svake tri godine provedene u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 16 mjeseci;
3) po jednu godinu za svake četiri godine provedene u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 15 mjeseci;
4) po jednu godinu za svakih šest godina provedenih u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 14 mjeseci.
Član 111. st. 1. i 2.
(1)Postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev vojnog osiguranika ili člana porodice vojnog osiguranika.
(2)O pravima vojnog osiguranika i člana porodice vojnog osiguranika iz penzijskog i invalidskog osiguranja rješava Stručna služba.
15. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 89.
Osiguranicima koji rade na naročito teškim i za zdravlje štetnim radnim mjestima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju svoju profesionalnu djelatnost, staž osiguranja računa se sa uvećanim trajanjem. Stupanj uvećanja staža osiguranja ovisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla, a stupanj uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%.
Članak 90.
Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, mogu se utvrditi radna mjesta na kojima se stiču slijedeci uvjeti: 1. da u vezi sa obavljanjem poslova na radnom mjestu postoje znatniji štetni utjecaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost radnika, i pored toga što su primijenjene sve opće i posebne mjere zaštite na radu, sukladno propisima o zaštiti na radu, kao i druge mjere koje mogu utjecati na otklanjanje i smanjivanje štetnih utjecaja; 2. da se poslovi na radnom mjestu pod teškim i za zdravlje štetnim uvjetima obavljaju neposredno pored izvora štetnih utjecaja neprekidno u tijeku procesa rada; 3. da poslove na radnom mjestu pod okolnostima iz toč. 1. i 2. ovog stavka obavlja isti radnik u tijeku punog radnog vremena, uzimajući kao puno radno vrijeme i radno vrijeme kraće od 42 sata tjedno, određeno za pojedine poslove zbog posebnih uvjeta rada, sukladno propisima i općem aktu poduzeća i druge pravne osobe. Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, zato što je vijek vršenja profesionalne djelatnosti ograničen navršenjem određenih godina života, mogu se utvrditi radna mjesta u onim zanimanjima u kojima zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da radniku onemogućavaju dalje uspješno vršenje iste profesionalne djelatnosti.
Članak 91.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stupanj uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada Federacije, na prijedlog: 1. Federalnog ministra obrane za vojne osiguranike; 2. Federalnog ministra unutarnjih poslova za uposlene u Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova; 3. Federalnog ministra pravde za uposlene u sudskoj policiji i kaznenopopravnim ustanovama. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stupanj uvećanja staža osiguranja za uposlene u kantonalnom ministarstvu unutarnjih poslova, utvrđuje vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra unutarnjih poslova.
Članak 92.
Radna mjesta iz članka 90. ovog zakona na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, postupak za njihovo utvrđivanje, stupanj uvećanja staža osiguranja na tim radnim mjestima, kao i obim odgovarajućeg snižavanja starosne granice utvrđuje nositelj osiguranja. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem utvrđuju se po prethodno pribavljenom mišljenju odgovarajućih stručnih i znanstvenih organizacija, i uz suglasnost Ministarstva. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podliježu reviziji, na način i po postupku po kojima se utvrđuju radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Revizija se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrđivanja tih radnih mjesta. Bliži propis o utvrđivanju radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju donijet će nositelji osiguranja, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
16. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6.
Zabranjeno je povlašćivanje ili prikraćivanje službenika u njihovim pravima, a posebno zbog političke, nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, pripadnosti po spolu ili na temelju kojega drugog razloga suprotnog ljudskim pravima i slobodama utvrđenim ustavom i zakonom.
Članak 168. stavak 4.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.
17. Zakon o obrani FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 15/96) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 208.
Službenicima i djelatnicima Ministarstva obrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa se mirovinski staž s uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima.
Pravo na staž iz stavka 1. ovog članka ostvaruju službenici i djelatnici kojima se radna sposobnost, zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova koje obavljaju, bitno smanjuje. Poslove i zadaće iz st. 1. i 2. ovog članka, visinu uvećanja staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž određuje Vlada Federacije, na prijedlog ministra obrane. Članak 220.
Vlada Federacije, Ministarstvo obrane i druga tijela Federacije koji su ovim zakonom ovlašteni za donošenje propisa radi izvršenja ovog zakona, donijet će, odnosno uskladit će propise sa odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Kantoni i općine, poduzeća i druge pravne osobe uskladit će svoje akte sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja propisa iz stavka 1. ovog članka.
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Djelimična ništavost Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
VI.Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 033628 13 Rsž od 7. travnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu je apelantičina zastupnica primila 11. travnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. lipnja 2014. godine. Slijedom toga, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 033628 13 Rsž od 7. travnja 2014. godine, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer smatra da je Kantonalni sud „nezakonito“ postupao kad je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio njezinu tužbu.
26. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada apelacijski navodi i okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili relevantne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa.
28. Ustavni sud zapaža da je osnovno ustavnopravno pitanje koje apelantica pokreće predmetnom apelacijom način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, koji je, po apelantičinom mišljenju, proizvoljno preinačio prvostupanjsku presudu, odbio njezin tužbeni zahtjev i usvojio protutužbeni zahtjev tužene.
29. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe Zakona o MIOFBiH koji je važio u vrijeme integracije Vojske FBiH, ukazujući na odredbu članka 89. kojom su propisani uvjeti staža osiguranja sa uvećanim trajanjem, najviše 50%, a što, po ocjeni tog suda, u konkretnom slučaju odgovara osiguranju zajamčenom spornim ugovorom u trajanju od 18 mjeseci za 12 mjeseci efektivnog rada i to u apelantičinu korist. Stoga je Općinski sud ustanovio da je sporni ugovor sukladan zakonu, navodeći dalje da je propust nadležnih vlasti da utvrde, u smislu odredbe članka 91. navedenog zakona, radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stupanj uvećanja staža osiguranja, što po navedenim odredbama utvrđuje Vlada Federacije na prijedlog federalnog ministra obrane za vojne osiguranike ne može dovesti do gubitka apelantičinog prava stečenog ugovorom na uvećan radni staž. Budući da je ustanovio da je sporni ugovor sukladan zakonu, Općinski sud je odbio protutužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništava.
30. Kantonalni sud je smatrao da je u konkretnom slučaju ključno pitanje je li apelantica pri integraciji Vojske Federacije imala pravo na uvećan staž osiguranja stečeno ugovorom. Stoga je Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, pri ocjeni ovog pravnog pitanja uzeo u obzir materijalnopravne propise koji su važili u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a ne one koji su važili u vrijeme integracije Vojske FBiH. Naime, Kantonalni sud je na nepobitno činjenično stanje koje je utvrdio Općinski sud primijenio odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koje su važile u vrijeme zaključenja spornog ugovora, prema kojim je uvećan staž osiguranja predviđen samo za vojne osiguranike koji obavljaju zakonom točno određene naročito teške i po zdravlje opasne poslove i zadatke, i to na temelju rješenja Stručne službe, te na temelju zahtjeva vojnog osiguranika. Kantonalni sud je, s tim u svezi, zaključio da apelantica na temelju spornog ugovora nije stekla pravo na uvećan staž osiguranja, jer za to nisu ispunjeni imperativni zakonski uvjeti koji su važili u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Ovo zbog toga što nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama zakona utvrdio da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan za dužnosti i zadatke koje je obavljala apelantica, niti je nakon toga doneseno rješenje o utvrđivanju prava na staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem. S tim u svezi, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da apelantica nije stekla pravo na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem na način i pod uvjetima propisanim tada važećim zakonskim odredbama, odnosno da pri integraciji apelantice u Vojsku Federacije ona nije imala stečeno pravo na uvećan staž osiguranja. Također, Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 208. Zakona o obrani FBiH, kojim je izvršena integracija Vojske FBiH, kojom je regulirano da se službenicima i djelatnicima Ministarstva obrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima, te zaključio da odredba članka 5. stavak 1. alineja 4. spornog ugovora od 1. listopada 1995. godine nije sukladna navedenoj odredbi, jer regulira pitanje uvećanog staža osiguranja na drugačiji način, odnosno apelantici jamči i osigurava beneficirani mirovinski staž, i to za rad u miru, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, odnosno u slučaju rata i neposredne ratne opasnosti mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 24 mjeseca osiguranja za 12 mjeseci rada. Kantonalni sud je utvrdio da, na temelju navedenog, ova ugovorna odredba nema svoje materijalnopravno utemeljenje u odredbama zakona, pa je ništava u smislu odredbe članka 103. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 105. stavak 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je usvojio protutužbeni zahtjev tužene.
31. U odnosu na apelacijske navode koji se tiču povrede načela pravne sigurnosti zbog različite prakse sudova u istim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da je upravo zadatak redovitih sudova da tumače i primjenjuju odredbe relevantnih propisa, te da, suprotno apelantičinim navodima, promjena prakse Kantonalnog suda nije proizvoljna, nego je rezultirala nastojanjem tog suda da se o istom pravnom pitanju usuglasi praksa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je, kao nižestupanjski sud, usvojio praksu i pravna stajališta Vrhovnog suda, a sve radi poštivanja načela pravne sigurnosti. Dalje, u odnosu na apelantičino pozivanje na praksu, Ustavni sud smatra da propust javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obvezu i neko pravno pitanje uredi propisom, odnosno općim pravnim aktom, stavlja pretjeran teret na apelante i da ne može voditi ka gubitku prava apelanata, te da taj stav nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do gubitka apelantičinog prava zbog pravne praznine i propusta javne vlasti da neko pitanje uredi općim pravnim aktom, nego je utvrđeno da apelantica nije ni stekla pravo na uvećan staž osiguranja po osnovi spornog ugovora zbog neusklađenosti predmetnog ugovora sa važećim propisima. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da su u vrijeme potpisivanja ugovora postojali relevantni propisi koji su propisivali uvjete i postupke na temelju kojih bi se moglo ostvariti pravo na uvećan staž osiguranja vojnih osiguranika, i to podnošenjem zahtjeva i donošenjem rješenja nadležne službe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Također, odredba članka 208. Zakona o obrani Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu nakon zaključivanja spornog ugovora, regulira pitanje računanja staža sa uvećanim trajanjem na drugačiji način nego što je to pitanje regulirano spornim ugovorom. Iz navedenog razloga je utvrđeno da ugovoreno apelantičino pravo na uvećan staž osiguranja ne proizvodi pravno djejstvo, odnosno da je odgovarajuća odredba ugovora ništava, jer nije sukladna važećim propisima. Stoga je zaključeno da u vrijeme preuzimanja apelantice u Vojsku FBiH ona nije imala „stečeno pravo“, jer ovo pravo apelantica nije ostvarila kao aktivna vojna osoba na službi u oružanim snagama HRHB-HVO prije preuzimanja, pa stoga nije imala razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke vojske FBiH njoj, kao pripadnici hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantičinu štetu, te u tom kontekstu Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde članka 6. Europske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
33. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u suštini, vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić