Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1503/15 (Mijo (Vinko) Banović)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1503/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik, Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, potpredsjednici, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1503/15 rješavajući zahtjev Mije Banovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mije Banovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo (Vinko) Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 30. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. januara 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da zastane sa postupkom izvršenja kazne zatvora u odnosu na apelanta do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 008475 13 K od 12. novembra 2013. godine apelant, kao prvooptuženi, te Gojko Granić, kao drugooptuženi (u daljnjem tekstu: drugooptuženi, odnosno obojica u daljnjem tekstu: optuženi) su oglašeni krivim što su kao saizvršioci tokom avgusta 1993. godine u mjestu i na način (sve pobliže precizirano u st. 1. i 2. izreke presude), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona koji je preuzet kao republički zakon, te su primjenom iste zakonske odredbe i primjenom člana 42. tačka 2. i 43. stav 1. točka 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), oglašeni krivim i kažnjeni i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana i 10 mjeseci, a drugooptuženi na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana i šest mjeseci.
3. Istom presudom su oštećeni, koji su pobliže precizirani u izreci presude, sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu, uz istovremeno oslobađanje optuženih dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka.
4. Kantonalni sud je nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u dokaze Kantonalnog tužilaštva u Mostaru, te dokaze optuženih, koje je Sud taksativno naveo na str. 5. i 6. obrazloženja) ocjenom dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, izveo zaključak da su optuženi počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret (o čemu se Kantonalni sud iscrpno izjasnio na str. od 6. do 30. obrazloženja presude). Prije svega Kantonalni sud je otklonio sumnju u vezi sa postojanjem oružanog sukoba na području BiH uzevši u obzir kao notornu, opštepoznatu činjenicu, koju niko tokom postupka nije osporio, da je Predsjedništvo R BiH 20. juna 1992. godine proglasilo ratno stanje na području BiH, što uključuje relevantni period kada su i počinjene radnje za koje su optuženi oglašeni krivim. Zatim je Kantonalni sud iz provedenih dokaza utvrdio (prije svega iskaza svjedoka optužbe koji su kao civili sa području opštine Stolac tokom jula i avgusta 1993. godine zarobljeni i odvedeni u logor Dretelj) da je na području Hercegovine postojao konkretni sukob između ABiH i HVO-a u vrijeme izvršenja radnji navedenih u optužnici. Navedeno je potvrđeno i iskazima svjedoka odbrane koji su opisali povlačenje postrojbi HVO-a i civila sa području opštine Konjic, u područje opština Prozor i Posušje, što je potvrđeno i iskazom apelanta. Tokom postupka je također utvrđeno da su u logoru Dretelj, krajem juna 1993. godine, dovođene zarobljene osobe muslimanske nacionalnosti i smještane u tzv. hangare, što je utvrđeno i iz dijela iskaza drugooptuženog.
5. Kantonalni sud je uvidom u materijalne dokaze utvrdio da su optuženi bili pripadnici vojne policije HVO, da su u tom svojstvu u inkriminisanom periodu činili inkriminacije opisane u činjeničnom opisu izmijenjene optuženice, što je potvrđeno iskazima svih svjedoka optužbe koji su u svojim iskazima (koji su detaljno prezentirani u obrazloženju presude) naveli da su optuženi bili vojni policajci koje su često viđali u Dretelju, dajući njihov detaljan opis što uključuje njihovu uniformu, naoružanje i ponašanje odnosno postupanje prema oštećenim.
6. Odlučujući u okviru minimuma i maksimuma propisane kazne prvostepeno vijeće je ocijenilo da su se kod apelanta i drugooptuženog stekle olakšavajuće okolnosti koje dopuštaju izricanje kazni ispod minimuma propisane kazne za predmetno krivično djelo. Kao olakšavajuće okolnosti prvostepeno vijeće je cijenilo životnu dob optuženih u vrijeme počinjenja krivičnog djela, utvrdivši da je apelant u inkriminisanom periodu imao 36 godina, što upućuje na zaključak da se radi o relativno mladoj osobi, koja nije osuđivana, zatim da se radi o porodičnoj osobi sa petoro djece, koja je uz to i lošeg imovnog stana. Kao otežavajuće okolnosti na strani optuženih prvostepeno vijeće je uzelo u obzir činjenicu da su krivično djelo počinili kao saizvršitelji koji su od strane oštećenih navedeni kao glavni u grupama vojnih policajaca, što znači da su imali inicijativu u odnosu na ostale nepoznate saizvršitelje. Prema ocjeni prvostepenog vijeća navedene olakšavajuće okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti, koje ukazuju da će se i sa ublaženim kaznama postići specijalna i generalna prevencija.
7. Odlučujući o žalbama optuženih Vrhovni sud je presudom broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. januara 2015. godine žalbe odbio kao neosnovane, dok je žalba optužbe djelomično uvažena i to u dijelu odluke o kazni, tako da se optuženi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog KZ SFRJ za koje su oglašeni krivim osuđuju i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a drugooptuženi na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
8. Iz obrazloženja proizlazi da je apelant u žalbi osporavajući prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iznio tvrdnju da je prvostepeni sud prekoračio optužbu, i to tako da je u znatnoj mjeri samoinicijativno izmijenio činjenični opis djela izmijenjene optužnice od strane kantonalne tužiteljice pred prvostepenim sudom prije okončanja dokaznog postupka, čime je došlo do kršenja odredbe člana 312. stav 1. točka j) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH). Odgovarajući na ovaj prigovor Vrhovni sud se prije svega pozvao na odredbu člana 295. stav 1. ZKP F BiH koja propisuje da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjene optužnice. U tom pravcu je Vrhovni sud, slijedeći smisao citirane odredbe, između ostalog, pojasnio da je kantonalna tužiteljica prije okončanja dokaznog postupka pred prvostepenim sudom izmijenila činjenični opis dispozitiva optužbe, na način da je ispustila određeni riječi, a druge radi jasnoće dodala, što apelantu nište teže ni više nije stavljeno na teret, već suprotno. Vrhovni sud je još dodao da je tačno da je prvostepeni sud iz činjeničnog opisa tako izmijenjene optužnice izvršio određena preciziranja, pa je tako iz činjeničnog opisa ispušteno ime oštećenog Jasmina Šalde, nalazeći na taj način da se radnje koje su se odnosile na oštećenog Jasmina Šaldu nisu dokazane, jer u odnosu na imenovanog oštećenog nije postupano na način kao i u odnosu na ostale oštećene, kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o nedopuštenoj modifikaciji činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude u odnosu na onu iz izmijenjene optužnice. Navedeno, kako je naglasio Vrhovni sud što se izreka pobijane presude u potpunosti odnosi na iste događaje u realnom i pravnom smislu.
9. Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim prigovor apelanta da je u odnosu na oštećenog Jasmina Šaldu trebalo donijeti oslobađajuću presudu, niti se mogu prihvatiti tvrdnje da je zbog ovakavih izmjena u izreci pobijane presude od strane prvostepenog suda povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Vrhovni sud je polazeći od činjenice da je ispuštanje imena oštećenog Jasmina Šalde bilo u korist apelanta, a ne na njegovu štetu pa se iz tog razloga ne može prihvatiti opravdanim prigovor o povredi prava na odbranu. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanta da je prvostepeni sud zasnovao presudu na iskazima svjedoka koji su svoj iskaz dali na osnovu nezakonitog prepoznavanja i imenovanja apelanta kao učinioca predmetnog krivičnog djela (o čemu se Vrhovni sud iscrpnije izjasnio na str. 5 i 6 obrazloženja presude). Prema ocjeni Vrhovnog suda iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud izvršio analizu izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKP F BiH u vezi sa članom 305. stav 7. istog zakona, te je o svemu tome dao jasne, valjane i određene razloge. U tom pravcu je Vrhovni sud pojasnio da iz iskaza svjedoka optužbe, koji su apelanta opisivali, proizlazi da je apelant preduzimao inkriminisane radnje, što upućuje na pravilan zaključak prvostepenog suda da se radilo upravo o apelantu, što sve navedeno i prema ocjeni Vrhovnog suda isključuje mogućnost zamjene identiteta osobe, koju tezu zastupa žalba apelanta.
10. Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim prigovore apelanta kojim ukazuje na nerazumljivost izreke presude. U vezi s tim Vrhovni sud je pojasnio da tačka 1. izreke presude nije nerazumljiva i nejasna jer su u njoj sadržani svi elementi koji su potrebni da se krivično djelo što preciznije odredi, uključujući pri tome i saizvršilačke radnje apelanta. Prema ocjeni Vrhovnog suda nije nužno da se u odnosu na optužene opiše i pojedinačno učešće svakog od njih prema oštećenim, da bi radnje izvršenja bile konkretizovane, na koji način apelant nastoji dovesti u pitanje nečovječno postupanje, u smislu zakonskih obilježja predmetnog krivičnog djela, što je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim.
11. U vezi sa žalbenim navodima kantonalne tužiteljice o preblago odmjerenoj kazni zatvora za optužene Vrhovni sud je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor da se protek vremena od 20 godina kod predmeta ratnog zločina ne može cijeniti kao olakšavajuća okolnosti, a niti se relativno mlada dob optuženih u vrijeme počinjenja krivičnog djela (36, odnosno 32 godine) može prihvatiti olakšavajućim okolnostima. Navedeno stoga, kako je naveo Vrhovni sud, što su optuženi u vrijeme počinjenja krivičnog djela bile odrasle osobe sa mogućnošću zrelog rasuđivanja i razmišljanja, pa je Vrhovni sud stao na stanovište da je optuženim kazna zatvora preblago odmjerena, zbog čega je uvažavajući žalbu optužbe u tom dijelu odlučeno kao u izreci presude.
12. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je prvostepeni sud „samoinicijativno“ izvršio preciziranje izmijenjene optužbe na način što je tački 1. optužnice izostavio vrijeme izvršenja djela, odnosno juli i septembar 1993. godine, jer to navodno ne proizlazi iz izvedenih dokaza, što je za apelanta apsurdno jer ako vrijeme izvođenja dokaza nije podudarno sa vremenom iz optužnice jasno je da se tu radi o nepoklapanju termina pa je prema ocjeni apelanta zbog navedenog došlo do kršenja odredbe člana 312. stav 1. tačka j) ZKP F BiH, a samim tim do povrede principa jednakopravnosti dokaza u postupku. Nadalje, apelant ukazuje da je prvostepeni sud precizirao optužnicu na nezakonit način ispuštajući oštećenog Jasmina Šaldu iz činjeničnog opisa, budući da je imenovani bio obuhvaćen u činjeničnim opisom optužnice Kantonalnog tužilaštva. U tom pravcu apelant ukazuje da je prvostepeni sud u odnosu na oštećenog Jasmina Šaldu, ukoliko ga je već izbacio iz činjeničnog opisa zbog nedokazanosti, u odnosu na njega trebao donijeti oslobađajuću presudu. Apelacijom se ukazuje i na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupka tvrdnjama da je prvostepeni sud zasnovao presudu na iskazima svjedoka koji su svoj iskaz dali na osnovu nezakonitog prepoznavanja i imenovanja apelanta kao učinioca predmetnog krivičnog djela. U navodima apelacije se ističe da u ovakvim situacijama postoji mogućnost da se samim protekom vremena stvari ne opišu onako kako su se desile ili kako su prezentirane u opisu većine učesnika događaja, pa se dešava da se ista maltretiranja stavljaju na teret nekolicini učesnika. Ukazuje se i na manjkavost relevantnih materijalnih dokaza, a posebno medicinske dokumentacija.
13. Budući da je u postupku donošenja pravosnažne presude došlo do grubog kršenja apelantovog prava na pravično suđenje predloženo je da se apelacija usvoji, a da prije toga Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se naložilo Općinskom sudu u Čapljini da zastane sa postupkom izvršenja kazne zatvora u odnosu na apelanta do donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
17. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant bez posebnog obrazloženja predlaže izdavanje privremene mjere dovodeći zahtjev za donošenje privremene mjere u kontekst kršenja njegovog prava na pravično suđenje tokom postupka pred redovnim sudovima. Dakle, apelant očito smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, kako što je već naglašeno Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Pored toga, vezano za apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne, a to je Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: Zakon). Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 27. stav 1. Zakon reguliše postupak odlaganja izvršenja kazne.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom Zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan. Navedeno i stoga što u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman