Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1488/15 (A. K.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1488/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1488/15, rješavajući zahtjev Asima Kadića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e. i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Asima Kadića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Asim Kadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Sead Topčić advokat iz Zenice, podnio je 30. marta 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 005141 14 Kž od 20. novembra 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 005141 13 K od 6. februara 2014. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje kazne zatvora u trajanju od četiri godine po pobijanoj presudi“ do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 005141 13 K od 6. februara 2014. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U obrazloženju presude je navedeno da je postupajući po optužnici Kantonalnog tužilaštva Zeničko-Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) protiv apelanta, kojom mu je stavljeno na teret izvšenje pomenutog krivičnog djela, saslušana oštećena M.V. kojoj je utvrđeno svojstvo ugroženog svjedoka, zatim svjedoci S.D. i I.Š. i vještak neuropsihijatar. Osim toga, saslušani su svjedoci odbrane.
3. Kantonalni sud je na temelju provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi, došao do zaključka da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio pripadnik Armije RBiH, da je iskoristio stanje oružanog sukoba i pod tim okolnostima počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način što je iskoristio podređen položaj oštećene M.V. (podređenost položaja je zaključak iz neuropsihijatrijskog vještačenja) nad kojom je izvršio spolni odnos. Tvrdnja odbrane da je sa oštećenom M.V. imao dobrovoljni seksualni odnos, povodom koje su saslušani svjedoci odbrane, je po ocjeni suda nelogična i nema uporišta u ostalim provedenim dokazima, naročito u iskazu oštećene i njenom psihičkom stanju te zaključkom provedenog vještačenja. Kantonalni sud je osim toga u obrazloženju presude vrlo iscrpno obrazložio obilježja predmetnog krivičnog djela, status žrtve, status apelanta u svojstvu optuženog, zatim odredbe Međunarodnog humanitarnog prava i elemente koji se odnose na način i posljedicu krivičnog djela iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ. U pogledu neosnovanosti navoda odbrane da se u konkretnom slučaju radi o institutu ne bis in idem, u čiju svrhu je odbrana priložila određene dokaze koji se odnose na provođenje istrage protiv apelanta u Osnovnom sudu Visoko, Kantonalni sud je naveo da u tom predmetu nije doesena pravomoćna sudska odluka već rješenje o obustavi istrage koje ne predstavlja osnov za primjenu naprijed navedenog instituta. Kantonalni sud je imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, nakon ocjene kompletne dokazne građe, van razumne sumnje utvrdio da je apelant 27. juna 1992. godine počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prilikom donošenja odluke o kazni cijenjen je stepen krivične odgovornosti apelanta, način, težina i posljedica počinjenig krivičnog djela i izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, cijeneći da će se takvom kaznom postići kako opća tako i specijana prevencija. Oštećena M.V. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnični postupak jer u krivičnom postupku taj zahtjev, kako je ocijenjeno, nije bio jasan i precizan.
4. Vrhovni sud je presudom broj 04 0 K 005141 14 Kž od 20. novembra 2014. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način što ju je ukinuo. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora koji se odnosi na institut ne bis in idem, Vrhovni sud je istakao da prema stanju spisa proizlazi da je rješenjem Općinskog suda u Visokom protiv apelanta kao okrivljenog, obustavljena istraga prema oštećenoj M.V. za izvršenje krivičnog djela silovanja iz člana 88. stav 1. KZ RBiH. S tim u vezi, nužno je bilo ocijeniti da li takva procesna situacija predstavlja dvostruko suđenje i da li je primjenjiv član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija). Nakon navođenja sadržaja pomenute konvencijske norme, Vrhovni sud je ukazao da za primjenljivost navedene norme nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da odluka bude oslobađajuća ili osuđujuća. Stoga, rješenje na koje se apelant pozvao u svojoj žalbi a kojim je krivični postupak protiv njega obustavljan, koje po svojoj pravnoj prirodi ne znači da je apelant pravomoćno oslobođen od optužbe ili oglašen krivim (jer se nije sudilo o meritumu spora) ne predstavlja valjanu osnovu za primjenu odredaba o zabrani ponovnog suđenja (ne bis in idem). U pogledu ostalih žalbenih prigovora, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i dovoljne razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, kao i to zbog čega prihvata da apelantove radnje izvršenja krivičnog djela nad oštećenom M.V. predstavljaju elemente krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ. Pored toga, prvostepeni sud je utvrdio i kršenje Međunarodnih humanitarnih prava u periodu kada je postojao oružani sukob, zatim da je krivično djelo učinjeno protiv osobe koja nije aktivno sudjelovala u neprijateljstvima i da postoji uzročno posljedična veza između radnji apelanta i oružanog sukoba. Kada je u pitanju odluka o imovinskopravnom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju oštećena M.V. nije postavila takav zahtjev, zbog čega je apelantova žalba djelomično uvažena i na temelju člana 329. stav 1. ZKP FBiH prvostepena odluka u tom dijelu ukinuta.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant prije svega ukazuje na pogrešan stav iz konačne odluke prema kojem obustava krivičnog postupka za krivično djelo silovanja nema uticaj da se za isto djelo, pod pravnom kvalifikacijom ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ponovo vodi postupak iz kog je proizašla osporena presuda. U tom smislu smatra da nije neophodno donošenje pravosnažne osuđujuće ili oslobađajuće presude, već pravosnažno okončaje postupka, a u konkretnoj situaciji to je obustava postupka za krivično djelo silovanja prema istoj oštećenoj M.V. U pogledu prava na pravično suđenje, apelant je ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje smatrajući da se presuda ne može zasnivati na izjavi jednog neposrednog svjedoka (oštećene) i tri posredna svjedoka, pri čemu Vrhovni sud u svojoj konačnoj presudi ove prigovore minimizira, prihvatajući stav iz prvostepene presude bez ikakvog posebnog obrazloženja. Apelant je ukazao na nezakonitost osporenih odluka i predložio Ustavnom sudu da „kao stvarno nadležan sam riješi pitanje postojanja povreda prava na pošteno suđenje tako što će u konkretnom slučaju utvrditi da nema mjesta krivičnoj odgovornosti apelanta“. Osim toga, apelant je predložio donošenje privremene mjere kojom će se „zabraniti izvršenje kazne zatvora u trajanju od četiri godine po pobijanoj presudi Kantonalnog suda, do konačne odluke Ustavnog suda“ o apelaciji.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Krećući se u granicama apelacionih navoda i zahtjeva za izdavanje privremene mjere, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da se razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, a koji sami po sebi ne mogu biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud napominje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju potpuno izostali. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
9. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman