Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-949/12 (F. I.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Krivično djelo
  • Pravo na odbranu
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-949/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 949/12, rješavajući apelaciju F. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. I. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003440 11 Kžž od 12.

decembra 2011. godine i S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. I. (daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine i S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 4. decembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 2 K 003440 09 K od 23. novembra 2010.

godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s članom 54. KZBiH. Odlučeno je da troškovi krivičnog postupka, kao i nužni izdaci i nagrade branioca padaju na teret budžetskih sredstava.

6. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo je podnijelo žalbu koja je Rješenjem drugostepenog suda broj S1 2 K 003440 09 Kž od 4. aprila 2011. godine uvažena, te je prvostepena presuda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.

7. Nakon održanog usmenog i javnog pretresa drugostepeni sud je Presudom broj S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. KZBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zatvora. Na osnovu odredbe čl. 110. i 111. KZBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena počinjenjem produženog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, i to iznos od 650,00 KM i 300,00 eura u protuvrijednosti u KM, a ta novčana sredstva apelant je dužan platiti u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Apelant je obavezan da s optuženim Z. I. solidarno naknadi troškove krivičnog postupka.

8. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da je sud polazeći od izvedenih dokaza, kako dokaza Tužilaštva tako i apelantove odbrane, našao da su otklonjeni nedostaci zbog kojih je ukinuta prvostepena presuda na koje je žalba Tužilaštva ukazivala, i to na način da je na osnovu člana 317. stav 2. ZKPBiH kao dokazni materijal za svoju odluku uzelo izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, te je ocjenjujući te dokaze u smislu člana 281. stav 2. ZKPBiH drugostepeni sud odlučio kao u izreci presude.

9. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 217. stav 1. KZBiH, drugostepeni sud je našao da je u konkretnom slučaju Tužilaštvo dokazalo da je apelant preduzetim radnjama bliže opisanim u izreci presude ostvario predmetno krivično djelo budući da provedeni dokazi nesumnjivo ukazuju na to da je apelant radeći u svojstvu vođe patrolnog sektora Granične policije BiH, Terenskog ureda Istok, Jedinice Granične policije Višegrad, kao službena osoba od više osoba u toku 2006. godine zatražio i dobio različite novčane iznose da im protivno pozitivnim propisima o uvjetima uvoza i prijevoza živih životinja, proizvoda i namirnica životinjskog porijekla omogući da van graničnog prijelaza prokrijumčare krupnu stoku iz R Srbije u Bosnu i Hercegovinu.

10. U pogledu ocjene svojstva izvršioca predmetnog krivičnog djela kao bitnog elementa tog krivičnog djela, na osnovu materijalne dokumentacije uložene u spis predmeta, koju činjenicu nije osporio niti sam apelant, utvrđeno je da je apelant u vrijeme inkriminiranih događaja obnašao funkciju vođe patrolnog sektora Granične policije BiH, Jedinice GP Višegrad, dakle preduzimao radnje izvršenja kao službena osoba u institucijama BiH.

11. Istaknuto je da je drugostepeni sud na osnovu uvida u spis predmeta, izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka, te drugostepenog postupka, tačnije preslušavanjem audio i videozapisa iskaza svjedoka optužbe Z. G., B. L., V. A., B. N. i A. S., utvrdio da je apelant u toku 2006. godine na području općine Rudo od više osoba zatražio i dobio različite novčane iznose kako bi im omogućio da prokrijumčare krupnu stoku iz R Srbije u BiH.

12. Navedeno je da je apelant 12. oktobra 2006. godine zatražio i dobio od A. S. iznos od 200,00 eura, kako bi mu omogućio da van graničnog prijelaza na teretnom motornom vozilu prokrijumčari sedam grla krupne stoke. Utvrđena radnja je opisana pod tačkom I-1. izreke presude. Istaknuto je da je navedena radnja dokazana na osnovu izjava svjedoka A. S., Z. G., kao i na osnovu materijalnog dokaza Radnog naloga Jedinice Državne granične službe Višegrad od 12. oktobra 2006. godine. Istaknuto je da izjave svjedoka A. S. i Z. G., date na glavnom pretresu, kao i one koje su svjedoci dali u istrazi (zapisnik o saslušanju svjedoka A. S. od 8. februara 2007. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka od 12. februara 2007. godine) ukazuju na određene različitosti u kazivanju i svjedočenju tih svjedoka, međutim, prema ocjeni suda, te različitosti ne umanjuju značaj niti njihovu uvjerljivost u pogledu odlučnih činjenica o kojima su svjedoci svjedočili.

13. Navedeno je da su oba spomenuta svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu izjavila da su 12. oktobra 2006. godine iz Priboja krenuli u Goražde vozilom kojim je upravljao A. S., da ih je u Rudom na mostu zaustavila Granična policija, te da je svjedok A. S. dao određeni iznos novca policajcu-apelantu kako bi A. S. prevezao krupnu stoku (tri krave i četvero teladi) na teretnom motornom vozilu, koju je prethodno sakrio i ostavio na kamionu na sporednom makadamskom putu u mjestu G. Srmica, općina Rudo, a koju su kasnije oduzeli službenici PS Višegrad. Različitosti u pogledu izjava svjedoka A. S. ogledaju se u činjenici da svjedok nije bio siguran koji iznos novca je dao kao mito apelantu, tj. da li je u konkretnom slučaju dao 100,00 ili 200,00 eura, ali ne i u činjenici da je novac svakako predao na apelantov zahtjev.

14. Dalje je navedeno da je apelant 26. novembra 2006. godine zatražio, a nakon toga i dobio od V. A. iznos od 650,00 KM da omogući A. S. da van graničnog prijelaza na teretnom vozilu prokrijumčari 23 grla krupne stoke. Navedena radnja, prema mišljenju prvostepenog suda, dokazana je izjavama neposrednih svjedoka događaja, tačnije izjavama svjedoka V. A., A. S., B. L. i B. N. Zaključak u pogledu dokazanih odlučnih činjenica, a u odnosu na tu konkretnu radnju, sud je zasnovao i na osnovu uloženih i predočenih materijalnih dokaza u toku postupka.

15. Sud je naveo da su okolnosti o tome da je apelant neutvrđenog dana ujesen 2006. godine zatražio, a nakon toga i dobio od V. A. iznos od 80,00 eura i od Branislava Novakovića iznos od 20,00 eura kako bi omogućio V. A. da van graničnog prijelaza na TMV prokrijumčari pet grla krupne stoke što je potvrđeno iskazima svjedoka V. A., B. N, B. L. i D. A. Istaknuto je da su razlike u iskazima svjedoka takve da one prema ocjeni vijeća u suštini ne umanjuju njihovu dokaznu vrijednost budući da sve potvrđuju u predmetnom slučaju odlučnu okolnost, a to je da su spomenuti svjedoci apelantu, i to na njegovo insistiranje i traženje, davali različite novčane iznose kako bi im omogućio preduzimanje nedopuštenih radnji, tj. da suprotno relevantnim propisima van graničnog prijelaza prokrijumčare stoku iz R Srbije u BiH, kao i da su to uvijek činili na lokacijama i područjima gdje je nadzor i kontrolu državne granice vršio upravo apelant, a što nesumnjivo proizlazi iz sadržaja materijalne dokumentacije, posebno predočenih naloga Državne granične službe BiH, Jedinice Višegrad.

16. Stoga, prema mišljenju suda, razlike u iskazima navedenih svjedoka koje se uglavnom odnose na visinu datog novčanog iznosa, apoene i valute u kojima je to davano, te vrijeme kada je to sve činjeno, uopće ne umanjuju kredibilitet tih svjedoka, pogotovo ako se ima u vidu vrijeme koje je proteklo od inkriminiranog događaja i davanja njihovih prvih izjava, ali i činjenica da je prema iskazima tih svjedoka davanje vršeno u više navrata, pa je stoga sasvim logično da se svjedoci ne sjećaju svih detalja vezanih za inkriminirani događaj. Imajući u vidu i da su svi navedeni svjedoci na glavnom pretresu na predočene razlike u njihovim iskazima izjavljivali da su njihove ranije izjave u cijelosti tačne, drugostepeni sud je, vodeći se odredbom člana 273. stav 1. ZKPBiH, njihove iskaze prihvatio kao vjerodostojne i konzistentne u bitnim dijelovima za odlučivanje u toj krivičnopravnoj stvari.

17. Iz svega iznesenog drugostepeni sud je utvrdio da nesporno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje u vrijeme i na način kako je navedeno u izreci presude, što na osnovu izvedenih dokaza predstavlja rezultat logičkog zaključivanja o postojanju pravno relevantnih činjenica, te je u smislu člana 15. ZKPBiH, a na osnovu ocjene svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima u smislu odredbe člana 281. stav 2. ZKPBiH, zaključio da je apelant činjenjem ostvario sva objektivna ali i subjektivna obilježja krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. KZBiH.

18. Ocjenjujući iskaze svjedoka optužbe i odbrane, te dovodeći ih u vezu s predočenim materijalnim dokazima optužbe i odbrane, drugostepeni sud je nesumnjivo utvrdio da je apelant svjesno i voljno preduzimao radnje izvršenja kojima je ostvario sva bitna obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret.

19. Protiv drugostepene presude žalbu su podnijeli apelant i njegov branilac. Sud BiH je trećestepenom presudom broj S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine navedene žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio drugostepenu presudu.

20. U obrazloženju trećestepene presude navodi se da je Drugostepeno vijeće postupalo na osnovu potvrđene optužnice Tužilaštva, a kojom je apelantu stavljeno na teret krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. KZBiH. U skladu s principom akuzatornosti propisanim odredbom člana 16. ZKPBiH, krivični postupak može se pokrenuti i provesti samo na zahtjev tužioca na kojem leži i teret dokazivanja krivičnog djela i krivice optuženog, a tužilac je taj koji je slobodan u izboru koje dokaze će izvesti na glavnom pretresu radi dokazivanja optužbe. Zakonodavac u tom smislu daje punu dispoziciju tužiocu dajući mu mogućnost čak i da svjedoku da imunitet i na taj način osigura da svjedoči onaj svjedok koji zbog opasnosti da bude izložen krivičnom gonjenju bi inače bio u mogućnosti odbiti da daje odgovore na određena pitanja. Prema tome, Tužilaštvo je, a ne sud, bilo to koje je imalo pravo da odluči koga i za što će optužiti, imalo je pravo da ocijeni hoće li nekoga optužiti ili mu dati imunitet kako bi otkrio druge za njega više i važnije izvršioce, zbog čega se prigovori tipa da je trebalo optužiti i svjedoke, a ne samo optužene, ukazuju irelevantnim za odlučivanje o žalbama i odgovornosti optuženih.

21. Ukazano je na to da dok Tužilaštvo ima dispoziciju izbora koje dokaze će izvoditi na glavnom pretresu u pravcu dokazivanja tvrdnji optužbe sud ima obavezu da presudu donese na osnovu savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, ali ocjenu dokaza vrši sud na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, odnosno sud nije vezan bilo kakvim formalnim dokaznim pravilima.

22. Navedeno je da je u konkretnom slučaju Tužilaštvo odlučilo da predloži da se kao svjedoci pomoću kojih će dokazivati izvršenje krivičnih djela stavljenih na teret apelantu imaju saslušati Z. G., B. L., V. A., B. N. i A. S., odnosno osobe koje su, kako odbrana tvrdi, bile organizirane radi vršenja krijumčarenja stoke preko državne granice radi čijeg vršenja su u više navrata počinili i krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi. Međutim, Tužilaštvo nije pokrenulo krivični postupak protiv navedenih osoba za predmetno krivično djelo i navedene osobe su pristale svjedočiti na glavnom pretresu protiv apelanta ne koristeći čak ni svoje pravo na pravnog savjetnika u vrijeme saslušanja ili eventualno imunitet. Dakle, riječ je o svjedocima koji su potpuno otvoreno i pod zakletvom dali iskaze na glavnom pretresu. Njihove iskaze vijeće je ocijenilo, te je našlo da u pogledu odlučnih činjenica ne odstupaju od iskaza koje su oni dali u fazi istrage, zbog čega im je sud poklonio vjeru.

23. Dalje je ukazano na to da je osporena presuda donesena na osnovu savjesne ocjene svih izvedenih dokaza koji su ocijenjeni zasebno i u njihovoj međusobnoj vezi, a kako je propisano odredbom člana 281. stav 2. ZKPBiH. U tom smislu, ocijenjeni su iskazi koje su svjedoci dali na glavnom pretresu, kao i njihovi iskazi iz faze istrage koji su po prijedlogu odbrane uloženi u sudski spis. Istaknuto je da činjenica da je apelantovo pravo na odbranu poštovano slijedi i iz toga što su iskazi svjedoka optužbe koji su svoje iskaze davali neposredno na glavnom pretresu pred Prvostepenim vijećem po prijedlogu apelantovog branioca reproducirani na pretresu pred Apelacionim vijećem, te je dakle i Drugostepeno vijeće navedeno preslušalo. Dalje je navedeno da ni apelantov branilac nije osporio činjenicu da su navedeni svjedoci prilikom saslušavanja na glavnom pretresu direktno i unakrsno ispitani, kojom su prilikom apelant i njegov branilac imali mogućnost razjasniti sve navodne nejasnoće ili kontradiktornosti u iskazima iz različitih faza postupka. S obzirom na to da su i iskazi iz istrage sastavni dio dokazne građe predmeta jer ih je upravo odbrana uložila kao dokaz, sud ih je imao mogućnost ocijeniti, što je i učinio, te na njima zasnovati presudu. Međutim, kako je odbrani data mogućnost unakrsnog ispitivanja navedenih svjedoka, trećestepeni sud nije prihvatio prigovor kojim se ukazuje na povredu apelantovog prava na odbranu.

24. U odnosu na prigovor da Drugostepeno vijeće nakon ukidanja presude u ponovnom postupku nije provelo sve dokaze na kojima temelji sudsku odluku, te da je prema tvrdnji branioca osporavana presuda zasnovana na dokazima na kojima se ne može zasnivati, trećestepeni sud je utvrdio da je Drugostepeno vijeće na statusnoj konferenciji održanoj 17. maja 2011. godine dalo mogućnost strankama i braniocima da se izjasne u pogledu prijedloga za izvođenje novih dokaza u postupku pred Apelacionim vijećem, te u pogledu potrebe za ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza. Tom su prilikom apelant i njegov branilac istakli da nemaju novih dokaznih prijedloga, te su insistirali na ponovnom preslušavanju snimaka iskaza pet svjedoka iz prvostepenog postupka za koje je odbrana tvrdila da postoje kontradiktornosti između iskaza datog na glavnom pretresu i iskaza iz istrage. Takav prijedlog apelantovog branioca Drugostepeno vijeće je uvažilo, te je sud preslušao iskaze svjedoka A. S., V. A., Z. G., B. N. i B. L., kako je odbrana i predložila. Prema tome, kako je apelantova odbrana na statusnoj konferenciji dala svoju saglasnost za provođenje dokaznog postupka na način da se ne izvode ponovo svi u toku prvostepenog postupka izvedeni dokazi nego samo određen broj, što je u skladu s odredbom člana 317. stav 2. ZKPBiH, prema mišljenju trećestepenog suda prigovor kojim se osporava takav način provođenja pretresa pred drugostepenim sudom i izvođenja dokaza ukazuje se suprotnim ranijim prijedlozima i stavovima žalioca i kao takav neosnovanim.

25. Trećestepeni sud je naveo da suprotno tvrdnjama žalbe osporena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama kako o bitnim obilježjima djela tako i apelantove krivice za svaku pojedinu tačku izreke na kojim dokazima se takav zaključak temelji, kao i obrazloženje određenih proturječnosti na koje žalba ukazuje, a koje se tiču razlika u iskazima svjedoka u pogledu vremenskog perioda kada se događaj desio, iznos novca i valuta u kojima je dat i sl. Prema mišljenju Trećestepenog vijeća, cjelovitom analizom obrazloženja osporene presude ne može se izvesti zaključak da drugostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama što bi imalo karakter bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH na koju se žalbom ukazuje.

26. Istaknuto je da suprotno žalbenim prigovorima proizlazi da je krivični postupak koji je vođen protiv apelanta poseban krivični postupak u kojem sud odluku o postojanju djela i apelantove krivice donosi na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Sud koji sudi u krivičnom postupku ni na koji način nije vezan odlukom donesenom u disciplinskom postupku, a prvostepena presuda na koju se apelant poziva ukinuta je upravo zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Ukazano je na to da pri donošenju osporene odluke vijeće nije imalo na raspolaganju samo iskaze spornih svjedoka iz istrage nego i iskaze koje su ti svjedoci dali na glavnom pretresu, te je uvidom u audio i videosnimke njihovog saslušanja imalo mogućnost neposredno opaziti način na koji su davali iskaze, njihovo držanje, ton i boju glasa, te navedene iskaze dovesti u vezu s iskazima iz istrage i drugim dokazima i na taj način ocijeniti da li se oni mogu prihvatiti kao objektivni i da li im se može pokloniti vjera, što je Drugostepeno vijeće i učinilo.

27. Navedeno je da apelantov branilac žalbom detaljno analizira razlike u iskazima svjedoka koje su oni dali u fazi istrage i na glavnom pretresu, a vezano za svaku pojedinu tačku izreke presude. Ukazano je da ni Drugostepeno vijeće pri donošenju presude nije osporilo da određene razlike postoje, ali ih je ocijenilo u vezi sa svim ostalim dokazima, a posebno sa aspekta koliko su one bitne i koliko se tiču odlučnih činjenica.

28. Prema mišljenju trećestepenog suda, drugostepeni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje. Sve kontradiktornosti u iskazima svjedoka na koje je ukazano žalbom, iako postoje, ne tiču se odlučnih činjenica od značaja za postojanje djela i krivice optuženog, a koje su bile predmet ocjene drugostepenog suda koji je zaključio, sa kojim zaključkom se slaže i trećestepeni sud, da navedene činjenice ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka u odnosu na predmetni događaj, a posebno ako se ima u vidu vremenska distanca od samog događaja do vremena suđenja.

29. U odnosu na razlike u iskazima svjedoka trećestepeni sud je naveo da, iako navedene razlike postoje, one ne dovode u pitanje saglasnost i podudarnost iskaza svjedoka u pogledu odlučnih činjenica jer niti jedan svjedok ne dovodi u pitanje činjenicu da je novac dat apelantu, i to na njegov zahtjev i u prisustvu policajca Z. I., a sve kako bi A. S. bilo omogućeno da van graničnog prijelaza prokrijumčari 23 grla stoke (21 tele i 2 odrasla grla stoke) u Bosnu i Hercegovinu, koju je policijska patrola u navedenom sastavu prethodno otkrila na kamionu.

30. Kada je riječ o inkriminiranom događaju od 26. novembra 2006. godine, svjedok A. S. opisao je do u detalje kako je navedenog dana, da bi izbjegao policijsku patrolu, kamionom u kojem je vozio 23 grla stoke sišao sa glavnog puta na šumski makadamski put i sakrio se u šumi, ali ga je pronašla policijska patrola. Kada je vidio da su u patroli policajci (apelant i Z. I.) izašao je iz kamiona i dogovorio s apelantom da mu isplati novčani iznos koji je apelant tražio kako mu ne bi oduzeo stoku. Dogovorili su se da odu u kafanu kod V. A., te su tamo otišli V. A., B. N. i apelant, dok je on odvezao stoku kamionom do kuće V. A. Također je istaknuto da mu je poznato da je V. A. dao 650,00 KM apelantu, od čega mu je on naknadno isplatio pola iznosa.

31. Navedeno je da i ostale razlike na koje se žalbom ukazuje, a koje se tiču samog mjesta na kojem je utvrđeno koji iznos novca će biti dat apelantu (da li je to bilo na mjestu gdje je stoka pronađena, u kafani u Rudom ili na mjestu gdje je sam novac predat), kao i osobe koje su prisustvovale tim pregovorima, i prema ocjeni trećestepenog suda nisu razlike koje bi dovele u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u osporavanoj presudi.

32. Ukazano je na to da činjenicu da su upravo apelant-policajac i Z. I. policajac osobe koje su inkriminiranog dana bile u patroli koja je primila navedeni iznos novca na ime mita potvrđuju zapisnici o prepoznavanju osoba, te radni nalog DGS-a od 24. novembra 2006. godine iz kojeg proizlazi da su se apelant kao vođa sektora i Z. I. kao službenik 25/26. novembra 2006. godine u periodu od 22.00 do 10.00 sati nalazili na kontrolnom mjestu kod kafane „Amfora“ u Rudom, a što je prema iskazima svjedoka upravo rejon u kojem se odigrao predmetni događaj. Stoga je utvrđeno da je i činjenično stanje u odnosu na tačku 2. izreke presude pravilno utvrđeno.

33. Također je navedeno da je i činjenično stanje u vezi s tačkom 3. izreke presude pravilno utvrđeno. Naime, prema mišljenju Trećestepenog vijeća, činjenicu da je upravo apelant osoba koja je primila navedeni iznos novca potvrđuje i sadržaj zapisnika o prepoznavanju osoba koji je sačinio JDGS Višegrad od 23. februara 2007. godine iz kojeg proizlazi da je svjedok B. N. kao osoba koja je neposredno predala novac na ime mita za prijevoz stoke prepoznao apelanta kao osobu kojoj je dao navedeni iznos novca.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na pogrešnu i proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ukazuje i na povredu prava na odbranu. Navodi da je sud zaključak o apelantovoj krivnji zasnovao na iskazima svjedoka optužbe Z. G., B. L., V. A., B. N i A. S. iz istražnog postupka. Ističe da odbrana u istražnom postupku nije bila u mogućnosti unakrsno ispitati svjedoke. Dakle, apelantu je bilo onemogućeno da unakrsno ispita navedene svjedoke zbog čega, kako on smatra, drugostepeni sud nije mogao prihvatiti njihove iskaze iz istrage u smislu člana 317. stav 2. ZKPBiH, već je svoju presudu mogao zasnovati samo na iskazima tih svjedoka sa glavnog pretresa. Dalje, prema njegovom mišljenju, osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da je u konkretnom slučaju izostala ozbiljna ocjena navoda odbrane i dokaza koje je on proveo tokom postupka. Navodi da sud nije prihvatio navode odbrane da su ga svjedoci optužbe lažno prijavili jer im je smetao u krijumčarenju stoke preko državne granice i da je prijava rezultat odmazde za oduzetu stoku. Ukazuje na to da je povodom istih radnji koje su obuhvaćene optužnicom vođen i disciplinski postupak koji je okončan oslobađajućom odlukom.

b) Odgovor na apelaciju

35. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji nisu bili istaknuti u žalbi protiv drugostepene presude, te su kao takvi razmatrani i ocijenjeni u trećestepenom sudu. Prema mišljenju Suda BiH, u konkretnom slučaju nesumnjivo je utvrđeno da je apelant kao ovlaštena osoba u Graničnoj policiji BiH zatražio i primio poklon da u okviru svog ovlaštenja ne izvrši što bi morao izvršiti, i to na način i u vrijeme kako je postavljeno optužnim aktom. Navedeni zaključak proizlazi iz izjava saslušanih svjedoka na glavnom pretresu i pretresu pred drugostepenim sudom, te iz sadržaja materijalnih dokaza predočenih u toku prvostepenog postupka i uvedenih u spis predmeta. Istaknuto je da je sud izveo zaključak da su razlike u izjavama svjedoka takve da one u suštini ne umanjuju njihovu dokaznu vrijednost, s obzirom na to da svi potvrđuju odlučnu okolnost, a to je da su navedeni svjedoci apelantu, i to na njegovo insistiranje i traženje, davali različite novčane iznose kako bi im on omogućio preduzimanje nedopuštenih radnji, tj. da suprotno relevantnim propisima van graničnog prijelaza prokrijumčare stoku iz R Srbije u BiH, kao i da su to uvijek činili u vrijeme i na lokacijama kada je i gdje je nadzor i kontrolu državne granice vršio upravo apelant, a što nesumnjivo proizlazi i iz sadržaja materijalne dokumentacije, posebno radnih naloga DGSBiH, Jedinice Višegrad.

V.Relevantni propisi

36. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Primanje dara i drugih oblika koristi Član 217.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

37. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav (2) tačka e) ovog zakona.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.

VI.Dopustivost

38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac primili su 12. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

43. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

44. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

46. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome je drugostepeni sud ukazao na to da se razlike u iskazima svjedoka odnose uglavnom na visinu datog novčanog iznosa apelantu, apoene i valute u kojima je to davano, te vrijeme kada je sve učinjeno. Prema mišljenju drugostepenog suda, navedene razlike ne umanjuju kredibilitet tih svjedoka, pogotovo ako se ima u vidu vrijeme koje je proteklo od inkriminiranog događaja i davanje njihovih prvih izjava, ali i činjenice da je davanje vršeno u više navrata zbog čega se svjedoci ne sjećaju svih detalja vezanih za inkriminirani događaj. Međutim, ono što je ključno jeste da razlike u iskazima svjedoka ne umanjuju njihovu dokaznu vrijednost jer svi iskazi potvrđuju odlučujuću okolnost, a to je da su navedeni svjedoci apelantu, i to na njegovo traženje, davali različite novčane iznose kako bi im on omogućio preduzimanje nedopuštenih radnji, tj. da suprotno relevantnim propisima van graničnog prijelaza prokrijumčare stoku iz R Srbije u BiH kako su to uvijek činili na lokacijama i područjima gdje je nadzor i kontrolu državne granice vršio upravo apelant. Navedeno je drugostepeni sud utvrdio i iz sadržaja materijalne dokumentacije, posebno predočenih radnih naloga Državne granične službe BiH, Jedinica Višegrad. Takve zaključke drugostepenog suda u cijelosti je potvrdio i trećestepeni sud dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Pri tome je trećestepeni sud ukazao na to da sud koji sudi u krivičnom postupku nije vezan odlukom donesenom u disciplinskom postupku, a što je apelant isticao u svojoj žalbi. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

47. Dakle, Ustavni sud zapaža da u postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim na glavnom pretresu na kojem je apelant imao mogućnost direktno i unakrsno ispitati svjedoke i tako razjasniti sve nejasnoće ili kontradiktornosti u iskazima svjedoka koje su dali u različitim fazama krivičnog postupka. Iskazi svjedoka iz istrage bili su sastavni dio dokazne građe predmeta iz razloga jer ih je upravo odbrana uložila kao dokaz, te je zbog toga sud imao mogućnost da ocijeni i te iskaze, kao i iskaze koje su ti svjedoci dali na glavnom pretresu. Pri tome, apelantova odbrana je pred drugostepenim sudom dala saglasnost za provođenje dokaznog postupka na način da se ne izvode ponovo svi dokazi izvedeni u prvostepenom postupku nego samo određen broj u smislu člana 317. stav 2. ZKPBiH.

48. Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je trećestepeni sud u svojoj presudi dao razloge za svoje zaključke u odnosu na apelantove relevantne žalbene navode.

49. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, kao i da koristi raspoložive pravne lijekove. Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na odbranu. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, niti da je povrijeđen princip kontradiktornosti postupka. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

50. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi potpuno neosnovani.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-949/12 (F. I.) | Sudska praksa | Aktio