Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1080/15 (M. K.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1080/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1080/15, rješavajući apelaciju Mlađena Kekerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mlađena Kekerovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013758 14 Kž 10 od 6. februara 2015. godine i S1 2 K 013758 14 K od 5. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mlađen Kekerović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013758 14 Kž 10 od 6. februara 2015. godine i S1 2 K 013758 14 K od 5. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 27. marta 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepeno vijeće) broj S1 2 K 013758 14 K od 5. januara 2015. godine, u postupku redovne kontrole pritvora, doneseno je rješenje kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnjeg trajanja pritvora apelantu, iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH.
6. U obrazloženju rješenja navedeno je da je pred Sudom BiH u toku krivični postupak protiv apelanta i dr. povodom Optužnice Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0001559 od 12. decembra 2013. godine, potvrđene 27. decembra 2013. godine, zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom porezne utaje ili prevare iz člana 210. KZBiH, krivičnog djela pranja novca iz člana 209. stav 2. KZBiH, krivičnog djela sprečavanja dokazivanja iz člana 394. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZRS) i dr., zatim da se postupak nalazi u fazi glavnog pretresa, te da je u odnosu na apelanta u primjeni mjera pritvora po Rješenju Suda BiH broj S1 2 K 013758 13 Krn od 29. augusta 2013. godine, koji je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 013758 13 Ko od 31. decembra 2013. godine produžen nakon potvrđivanja optužnice, iz zakonskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH. Određeno je da pritvor prema tom rješenju može trajati u odnosu na apelanta najduže tri godine, odnosno do 31. decembra 2016. godine.
7. Dalje je navedeno da je Sud BiH, nakon što je razmotrio dostavljena izjašnjenja Tužilaštva BiH i odbrane, te nakon izvršenog uvida u spis, utvrdio da je primjena mjere pritvora apelantu neophodna i u daljnjem toku krivičnog postupka, smatrajući da se ista svrha ne može postići blažim mjerama. Prvostepeno vijeće je smatralo da je ispunjen kako osnovni razlog za pritvor – postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela kojim ih potvrđenom optužnicom tereti Tužilaštvo BiH – tako i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačke a) i
b) ZKPBiH.
8. U pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se predmetnom optužnicom stavljaju na teret, polazeći od činjenice da je postojanje osnovane sumnje ranije utvrđeno potvrđivanjem optužnice Tužilaštva BiH, kojom prilikom je sudija za prethodno saslušanje ocijenio sve dokaze dostavljene uz optužnicu i utvrdio postojanje osnovane sumnje u odnosu na optužene, a imajući u vidu i do sada provedene dokaze, Prvostepeno vijeće je zaključilo da postoji dovoljan stepen osnovane sumnje koji u toj fazi postupka opravdava primjenu mjere pritvora apelantu.
9. Vezano za posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH u odnosu na apelanta, Prvostepeno vijeće je, ocjenjujući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno postojanje opasnosti od bjekstva, našlo da kod apelanta postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, pobjegao ili se sakrio i na taj način onemogućio ili pak otežao vođenje krivičnog postupka. Prvostepeno vijeće je u tom smislu ocijenilo kao odlučne činjenice da apelant, osim državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo R Srbije, da ima prijavljeno prebivalište u Kovinu, R Srbija, da je određeno vrijeme bio nedostupan organima gonjenja, da veoma često putuje van granica BiH, pri čemu je ranije izbjegavao da se odazove pozivima, a sve okolnosti ukazuju na postojanje opasnosti da apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, napusti BiH odlazeći u Srbiju ili pak u neku drugu državu i na taj način izbjegne krivično gonjenje u BiH. Sve navedeno, uz činjenicu da R Srbija garantira svojim državljanima da ih neće isporučivati drugim državama radi krivičnog gonjenja, predstavljalo je Prvostepenom vijeću osnovu za uvjerenje postojanja opasnosti da bi apelant, svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret i zaprijećene krivičnopravne sankcije za navedena krivična djela, boravkom na slobodi zasigurno iskoristio mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju i napustio teritoriju BiH dajući se u bjekstvo. Osim toga, Prvostepeno vijeće je istaklo da nije zanemarivo da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršenjem predmetnog krivičnog djela stekao protivpravnu imovinsku korist u većem iznosu, što ukazuje na to da, pored formalne pretpostavke za nesmetan boravak u drugoj državi (posjedovanje dvojnog državljanstva), te drugih osobnih okolnosti, apelant ima i materijalne mogućnosti za život van granica BiH. Pri tome, Prvostepeno vijeće je ocijenilo da je u toku glavni pretres, te da treba preduzeti sve potrebne mjere i radnje kako bi se osiguralo nesmetano okončanje krivičnog postupka. Sve navedene okolnosti, prema ocjeni Prvostepenog vijeća, ukazuju na to da postoji osnovana bojazan da će apelant pobjeći iz BiH ukoliko bude pušten na slobodu.
10. U vezi s posebnim pritvorskim razlogom iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Prvostepeno vijeće je ocijenilo da, polazeći od činjenice da se osnovano sumnja da se radi o krivičnom djelu koje obuhvata izvršenje većeg broj krivičnopravnih radnji u kojima su apelant i drugi optuženi zajedno učestvovali uz učešće većeg broja saizvršilaca i da su se u dužem periodu bavili protivzakonitim radnjama, postoje i okolnosti koje ukazuju na opasnost od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saizvršioce. Naime, s obzirom na to da je u toku postupak izvođenja dokaza i saslušanja svjedoka neposredno pred Sudom BiH, Prvostepeno vijeće je smatralo da postoji realna opasnost od utjecaja na svjedoke, posebno ako se ima u vidu da su neki od njih i saučesnici koji su priznali izvršenje krivičnih djela, te dali informacije koje su bile od koristi pri otkrivanju krivičnih djela i ostalih saosumnjičenih u predmetu. U konkretnom slučaju Prvostepeno vijeće je uzelo u obzir izjavu svjedokinje Milke Cumbo od 5. maja 2010. godine u kojoj je navedeno da je ona kao uposlenica knjigovodstvenog servisa „Trio“, odnosno servisa koji je vodio knjigovodstvo za pravno lice „V&G Premium“ d.o.o. Banja Luka (odgovornog lica G. T.), navela da su joj, nakon što je obavila razgovor sa inspektorima Uprave za indirektno oporezivanje, bila upućena dva ili tri poziva sa skrivenog telefonskog broja, prijetećeg sadržaja: „(…) da se neće glave nanosati poslije svojih izjava“. U vezi s navedenim, Prvostepeno vijeće je istaklo da je potrebno osigurati da svi svjedoci nesmetano, bez straha, svjedoče pred sudom i tokom glavnog pretresa nesmetano iznesu svoja saznanja o krivičnim djelima.
11. Osim toga, Sud BiH je našao da kod apelanta postoji opasnost da bi boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti, krivotvoriti dokaze ili druge predmete važne za krivični postupak. U konkretnom slučaju, Prvostepeno vijeće je ocijenilo činjenicu da se osnovano sumnja da je apelant u periodu između 5. januara 2011. godine i 23. januara 2013. godine iz poslovnih prostorija pravnog lica „MB Kekerović“, čijim je ključem raspolagao, otuđio opremu i mašine, u odnosu na koje je prema Naredbi Suda BiH postojala zabrana otuđenja, a te mašine predstavljale su dokaz izvršenja krivičnih djela za koje se apelant tereti, a koje je potom i prodao. Na navedeni način, višestrukom prodajom mašina, apelant je sakrio dokaze ili tragove važne za krivični postupak, što je u konačnici i priznao, pravdajući to neophodnim troškovima za liječenje bolesne majke. Pri tome, Prvostepeno vijeće je naglasilo da je navedenim radnjama apelant iskazao sklonost za nezakonito postupanje i ponavljanje istovrsnih krivičnopravnih radnji sa radnjama za koje je i optužen, teška krađa, sprečavanje dokazivanja, falsificiranje ili uništavanje poslovnih, trgovačkih ili drugih knjiga i isprava, što jasno ukazuje na postojanje osnovane bojazni da će, ukoliko bi se našao na slobodi, apelant izvršiti ili utjecati preko drugih njemu poznatih osoba, koje očigledno imaju saznanja o lokacijama otuđenih mašina, na dodatno skrivanje ili uništavanje preostalih mašina, smatrajući pri tom činjenicu da skrivena lokacija za dvije otuđene mašine još uvijek nije poznata. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom na to da pred Sudom BiH neposredno slijedi izvođenje dokaza, te ocjenjujući težinu krivičnih djela za koja se apelant tereti, Prvostepeno vijeće je smatralo da postoji opasnost da bi apelant utjecajem na svjedoke, međusobnim dogovaranjem sa drugim optuženim i uništenjem dokaza, ometao krivični postupak na opisani način i zaključilo da je opravdana primjena mjere pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
12. Na kraju, Prvostepeno vijeće je navelo da je razmotrilo mogućnost da se apelantu eventualno odredi druga mjera iz člana 123. ZKPBiH, a sve s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka. Međutim, razmatrajući sve navedene okolnosti, te imajući u vidu težinu krivičnih djela i okolnosti pod kojima su počinjena kao i nastale posljedice, Sud je smatrao da niti jedna druga mjera osim pritvora ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se u konkretnom slučaju ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.
13. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 013758 14 Kž10 od 6. februara 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i apelanta lično izjavljene protiv Rješenja Prvostepenog vijeća broj S1 2 K 013758 K od 5. januara 2015. godine.
14. Apelaciono vijeće je, prije svega, istaklo da su apelant i njegov branilac prvostepeno rješenje osporavali u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga, odnosno da nisu osporavali postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje odnosno produženje mjere pritvora, te, shodno članu 306. ZKPBiH, u tom smislu nije ni ispitivalo osporavano rješenje.
15. Apelaciono vijeće je smatralo da je osporavanim rješenjem pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i izvedeni su pravilni zaključci o daljnjem postojanju zakonskih razloga za pritvor iz odredbe člana 132. stav 1. tačke a) ZKPBiH u odnosu na apelanta. Apelaciono vijeće je smatralo da je Prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo da apelant, pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo R Srbije, koja shodno svojim ustavnim garancijama ne izručuje svoje državljane drugim zemljama radi krivičnog gonjenja. Činjenica da je apelant pokrenuo upravni postupak kod nadležnog organa za ispis iz državljanstva R Srbije, na koju je u žalbama ukazano, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nema utjecaj na eventualnu odluku o ukidanju pritvora i primjenu blažih mjera prema apelantu, s obzirom na to da Apelaciono vijeće nema informaciju da je doneseno pravosnažno rješenje o ispisu iz knjige državljana kojim bi taj upravni postupak bio pravosnažno okončan. Dalje je istaknuto da je Prvostepeno vijeće apelantovo dvojno državljanstvo ocijenilo samo kao jednu od okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva.
16. Razmatrajući sve navedeno, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim sve žalbene prigovore kojima se osporava pravilnost zaključka o postojanju koluzione opasnosti kod apelanta, te nalazi da je održavanje na snazi mjere pritvora iz razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH i dalje opravdano i nužno.
17. Konačno, Apelaciono vijeće je istaklo da je preispitalo mogućnost zamjene mjere pritvora mjerama zabrane kao blažim mjerama, ali je jednako kao i Prvostepeno vijeće, ocjenjujući sve prethodno navedene razloge i dovodeći ih u vezu s fazom u kojoj se krivični postupak nalazi, zaključilo da je daljnje održavanje mjere pritvora na snazi nužno, te da nijedna druga blaža mjera ne može ostvariti svrhu zbog koje je mjera pritvora na snazi. U vezi s navodima apelantovog branioca koji se pozvao na praksu Suda BiH u sličnom predmetu gdje je Sud BiH našao da bi i blaže mjere postigle svrhu zbog koje je mjera pritvora određena, Apelaciono vijeće je istaklo da su to specifične okolnosti tog konkretnog slučaja i da se mjera pritvora uvijek ocjenjuje u kontekstu konkretnog optuženog lica, te da situacija iz navedenog rješenja nije primjenjiva na apelanta. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su razlozi osporenih rješenja u pogledu daljnje opravdanosti mjere pritvora paušalni i općeniti, bez konkretizacije razloga u odnosu na njega. U pogledu postojanja razloga koji opravdavaju mjeru pritvora zbog opasnosti od bjekstva, shodno članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, apelant navodi da Sud BiH u osporenim rješenjima nije utvrdio postojanje okolnosti takvog intenziteta koje bi ukazivale na neophodnost određivanja mjere pritvora kao jedine adekvatne mjere za osiguranje prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da nisu ispunjeni posebni uvjeti koji su propisani citiranim članom, odnosno Sud BiH nije dao dovoljno i adekvatno obrazloženje koje bi zadovoljilo objektivnog posmatrača o postojanju činjenica ili informacija koje ukazuju na to da su ispunjeni uvjeti za određivanje mjere pritvora. Dalje navodi da se Sud BiH u osporenim rješenjima poziva na iste razloge koji su postojali u vrijeme određivanja mjere pritvora apelantu (činjenicu državljanstva R Srbije i činjenicu prijavljenog prebivališta u R Srbiji, kao i da je određeno vrijeme bio nedostupan organima gonjenja, te da često putuje van granica BiH i da je ranije izbjegavao da se odazove pozivima). Apelant smatra da sve to ne opravdava mjeru pritvora kako je to Sud BiH odlučio i smatra da bi druge blaže mjere mogle ispuniti svrhu zbog koje je pritvor određen. U prilog navedenome ukazao je na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 4309/14.
19. Također, apelant smatra da razlozi koje je Sud BiH prihvatio u pogledu postojanja opasnosti od utjecaja na svjedoke i saučesnike i bojazni da bi mogao uništiti i sakriti dokaze i predmete važne za krivični postupak također nisu opravdani, budući da se istraga u predmetu završila i svi dokazi su prikupljeni. Ističe da se Sud BiH na iste razloge kao osnov za određivanje/produženje pritvora poziva još od donošenja rješenja o određivanju pritvora od 25. septembra 2013. godine, iako je od tada prošao duži period (18 mjeseci) i okolnosti su se promijenile, te naglašava da je neprihvatljiva tendencija određivanja mjere pritvora apelantu na način da Sud prilikom kontinuiranog davanja ovlaštenja za produženje pritvora koristi iste i potpuno stereotipne formulacije, bez bilo kakve daljnje razrade, a koja bi ukazivala na osnovanost daljnjeg trajanja pritvora apelantu, a naročito u toj fazi postupka. U prilog navedenome, apelant je ukazao na predmet Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Mansur v. Turska, kao i predmet Ustavnog suda AP 4309/14. Posebno ističe da je Tužilaštvo BiH u toku trajanja glavnog pretresa odustalo od svjedočenja svjedokinje Milke Cumbo kao dokaza, što, prema apelantovom mišljenju, ukazuje na to da je neosnovano pozivanje Prvostepenog i Apelacionog vijeća u osporavanim rješenjima na iskaz navedene svjedokinje kao osnov za određivanje mjere pritvora u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a Tužilaštvo BiH osim navedenog iskaza svjedokinje, od koje je u toku glavnog pretresa odustalo, nije uspjelo potkrijepiti svoje tvrdnje drugim dokazima na osnovu kojih bi Sud BiH mogao nesumnjivo utvrditi da je apelant pokušao na bilo koji način da utječe na svjedoke, a što bi ukazivalo na osnovanost zaključka Suda BiH o postojanju osnovane bojazni od ometanja postupka, odnosno o postojanju naročitih okolnosti da će do toga doći. U tom smislu, apelant ukazuje i na predmet Ustavnog suda AP 566/08. Također navodi da je Tužilaštvo BiH upoznato sa lokacijama navedenih mašina, pa je stoga neosnovan i taj argument za osnovanost pritvora u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
b) Odgovor na apelaciju
20. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana i ne slaže se s tim da su u osporenim rješenjima dati paušalni i neuvjerljivi razlozi, te se poziva na razloge opravdanosti daljnjeg trajanja mjere pritvora apelantu, koji su navedeni u drugostepenom rješenju.
21. Tužilaštvo BiH smatra da je apelacija neosnovana, te ističe da je Sud BiH prilikom donošenja odluke o produženju mjere pritvora apelantu u potpunosti utvrdio činjenično stanje, osnovanu sumnju koja se apelantu stavlja na teret kao i činjenice koje se odnose na postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje mjere pritvora.
V.Relevantni propisi
22. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Član 209.
Pranje novca (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(5) Novac i imovinska korist iz stavova od (1) do (4) ovog člana će se oduzeti.
Član 210.
Porezna utaja ili prevara (1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Kaznom iz stava (1) ovog člana kaznit će se i onaj ko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovu indirektnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit indirektnih poreza koji prelazi 10.000 KM.
(3) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
Član 250.
Organizirani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
(4) Ko postane pripadnik grupe za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.
(5) Pripadnik grupe za organizirani kriminal iz st. od 1. do 4. ovog člana koji otkrije tu grupu, može se osloboditi od kazne.
23. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:
Član 394. stav 1.
(1) Ko skine ili povrijedi službeni pečat ili znak koji je ovlašćeno službeno lice stavilo radi osiguranja predmeta ili prostorije, ili ko bez skidanja ili povrede pečata ili znaka uđe u takvu prostoriju ili otvori predmet na koji je bio stavljen službeni pečat ili znak, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.
24. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 131. stav 1.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 132. stav 1. tačke a) i b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
Član 137.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 013758 14 Kž 10 od 6. februara 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka a) i 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
30. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1 (c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda, Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.
34. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
35. Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem.
36. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi za produženje pritvora, propisani odredbama člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ukazali na to da apelant ima i državljanstvo Republike Srbije (koja garantira svojim državljanima da ih neće isporučivati drugim državama radi krivičnog gonjenja), da ima prijavljeno prebivalište u Kovinu u Republici Srbija, da je određeno vrijeme bio nedostupan organima gonjenja, da je vršenjem krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, pribavio značajnu imovinsku korist koja će mu omogućiti boravak van države BiH, da je, nakon što je optužnica potvrđena i dostavljeni mu dokazi na kojima se temelji osnovana sumnja protiv njega, postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret i zaprijećene krivičnopravne sankcije za navedena krivična djela, što mu može biti dodatni motiv za bjekstvo, te zaključili da sve te okolnosti ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant bio na slobodi.
38. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj praksi iskazao stav da činjenica da osumnjičeno lice ima dvojno državljanstvo sama po sebi ne može biti osnova za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, niti se zbog tih činjenica može svakom osumnjičenom licu stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini. Naime, takva se situacija, kao generalno realna opasnost od izbjegavanja pravde, može staviti na teret vlastima Bosne i Hercegovine koje nisu preduzele odgovarajuće mjere i zaključile odgovarajuće međudržavne sporazume na osnovu kojih ne bi bilo moguće izbjeći pravdi i prelaziti iz jedne države u drugu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. aprila 2009. godine, tačka 18, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi istakao da činjenica da osumnjičeno lice ima dvojno državljanstvo, da posjeduje lične dokumente druge države, kao i nekretnine u toj državi, bez navođenja okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da to lice ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, ne može biti valjan i opravdan razlog za određivanje pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Taj svoj stav Ustavni sud afirmirao je i u predmetu AP 4309/14 u kojem je ukazao na to da činjenica da se istraga vodi zbog teških krivičnih djela za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne, da apelanti posjeduju državljanstvo Republike Hrvatske koja ne izručuje svoje državljane organima gonjenja drugih država, da apelanti žive u blizini granice s Republikom Hrvatskom, kao i da su vršenjem krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van države BiH, ne predstavlja relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelante pojedinačno, odnosno za zaključak zasnovan na činjenicama koje mogu pokazati da se zaista radi o riziku bjekstva apelanata i da je pritvor neophodno odrediti i prema tom zakonskom osnovu pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 45, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, osim ukazivanja na to da apelant ima dvojno državljanstvo, da ima prijavljeno prebivalište druge države, da postoji osnovana sumnja da je vršenjem krivičnih djela pribavio značajnu imovinsku korist koja mu omogućava boravak van države BiH, naveli da je apelant izbjegavao da se odazove pozivima i da je određeno vrijeme bio nedostupan organima gonjenja čime su ukazali na vjerovatnoću da apelant ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, odnosno da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant bio na slobodi. Također, redovni sudovi su istakli da je apelant nakon potvrđivanja optužnice postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret i zaprijećene krivičnopravne sankcije za navedena krivična djela, što mu može biti dodatni motiv za bjekstvo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da postoji koluziona opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, naglašavajući da je jedan od zadataka suda da osigura uvjete da svjedoci svoje iskaze daju iskreno, potpuno i bez straha jer jedino takvi iskazi mogu biti osnov pravilne i zakonite presude, ukazali na činjenicu da je na jednog od svjedoka već ostvaren utjecaj u vidu prijetnje. Ukazano je i na postojanje opasnosti da će apelant boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove od značaja za predmetni krivični postupak, pri čemu su sudovi imali u vidu da je apelant iz poslovnih prostorija preduzeća „MB Kekerović“ otuđio opremu i mašine nad kojima je postojala zabrana otuđenja čime je iskazao i u praksi proveo sklonost ka nezakonitom postupanju i uništavanju dokaza kao vidu ometanja krivičnog postupka što također ukazuje na to da je sasvim izvjesna i realna bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, preduzeti radnje s ciljem njihovog boljeg sakrivanja ili uništenja, a što bi nesumnjivo imalo karakter ometanja krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak i utjecati na svjedoke i time ometati krivični postupak izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada je sud u postupku kontrole opravdanosti pritvora utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru i kada je dao jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman