Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1756/15 (S. T.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Trajanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1756/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1756/15, rješavajući apelaciju Srećka Trifkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Trifkovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017854 15 Kž3 od 6. marta 2015. godine i S1 2 K 017854 15 K od 25. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srećko Trifković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kog zastupa Tatjana Savić, advokatkinja iz Bijeljine, podnio je 13. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017854 15 Kž3 od 6. marta 2015. godine i S1 2 K 017854 15 K od 25. februara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 29. aprila i 5. maja 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014482 14 Krn 40 od 19. septembra 2014. godine sudija za prethodni postupak je u krivičnom predmetu protiv apelanta (i ostalih osumnjičenih), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 st. 2 i 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašćenog prometa opojnih droga iz člana 195 stav 1 KZBiH, apelantu odredio pritvor koji po navedenom rješenju može da traje najduže mjesec dana od dana lišenja slobode, odnosno do 18. oktobra 2014. godine, iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). U obrazloženju rješenja navedeno je da je Tužilaštvo BiH 13. juna 2015. godine Sudu BiH dostavilo prijedlog za određivanje pritvora i za raspisivanje međunarodne potjernice jer je apelant, zajedno sa ostalim osumnjičenim, izbjegao hapšenje. Uz prijedlog su dostavljeni određeni materijalni dokazi, između ostalog, zapisnici o saslušanju osumnjičenih lica u svojstvu svjedoka, transkripti sadržine SMS poruka, zapisnici o pretresanju lica, stanova, prostorija i pokretnih stvari. Na osnovu prijedloga Tužilaštva BiH, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni uslovi za donošenje rješenja o određivanju pritvora apelantu iz razloga propisanih u članu 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, te je 16. juna 2014. godine doneseno Rješenje broj S1 2 K 014482 Krn 22 i istog dana raspisana međunarodna potjernica po kojoj je apelant lišen slobode 18. septembra 2014. godine. Sud BiH je zatim održao ročište 19. septembra 2014. godine na kom je apelantu i njegovom braniocu data mogućnost da se izjasne na prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora. Sud BiH je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret izveo iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva BiH, a posebno iz sadržine Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu MUP-a Republike Srpske i rezultata sprovedenih posebnih istražnih radnji po naredbama Suda BiH i izjavama osumnjičenih od 12. juna 2014. godine. Naime, Sud BiH je zaključio da dokazi brojnošću i sadržinom upućuju na osnovanu sumnju u pogledu postojanja grupe za organizovani kriminal koja se bavila neovlašćenim prometom opojnih droga, među kojima je i apelant. Sud BiH je takođe ocijenio da u konkretnom slučaju postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, te da je od odlučnog značaja činjenica da je za apelantom bila raspisana međunarodna potjernica po naredbi suda od 16. juna 2014. godine. Apelant nije mogao biti pronađen na prijavljenoj adresi u BiH, bio je nedostupan nadležnim organima duži period, iako mu je bilo poznato da se za njim traga. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ocijenio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog bjekstva radi izbjegavanja krivičnog postupka koji se vodi protiv njega. Osim toga, Sud BiH je ocijenio i težinu krivičnih djela za koje se apelant tereti, kao i visinu zaprijećene kazne, što predstavlja dodatni motiv za bjekstvo.
6. U pogledu prigovora odbrane kojim je ukazano na nedostavljanje dokaza na kojima se zasniva prijedlog za određivanje mjere pritvora, Sud BiH je podsjetio na to da je odredbom člana 47 stav 1 ZKPBiH propisano da branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, ali da se navedeno pravo braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U stavu 2 istog člana propisano je da će tužilac uz prijedlog za određivanje ili produženje pritvora sudu dostaviti dokaze koji su bitni za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branilaca. Tužilaštvo je u konkretnom slučaju, kako je navedeno, u cijelosti postupilo prema navedenoj zakonskoj odredbi dostavivši Sudu BiH dokaze koji potkrjepljuju prijedlog za određivanje pritvora o čemu su obaviješteni i apelant i njegovi branioci. Osim toga, riječ je o dokazima za koje je Tužilaštvo BiH ocijenilo da bi u toj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, pa je, na zahtjev Tužilaštva BiH, Sud BiH u smislu odredbe člana 47 stav 1 ZKPBiH braniocima uskratio uvid u te dokaze. Takođe, u pogledu prigovora o upotrebi prekomjerne sile prilikom apelantovog lišenja slobode, ukazano je na mogućnost upotrebe redovnih pravnih sredstava, i to podnošenjem krivične prijave protiv ovlašćenih službenih lica. Konačno, po službenoj dužnosti razmotrena je mogućnost primjene blaže mjere obezbjeđenja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu s odredbama čl. 123 stav 2 i 131 stav 1 ZKPBiH, pa je u tom smislu zaključeno da se obezbjeđenje apelantovog prisustva u tom procesnom trenutku može postići jedino mjerom pritvora i da imajući u vidu sve navedene razloge niti jedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vijeće Suda BiH donijelo je Rješenje broj S1 2 K 014482 14 Kv 3 od 24. septembra 2014. godine kojim je žalba djelimično uvažena i Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014482 14 Krn 40 od 19. septembra 2014. godine preinačeno u dijelu kojim je određeno trajanje pritvora apelantu na način da pritvor po navedenom rješenju može trajati do 17. oktobra 2014. godine. U obrazloženju rješenja Vijeće Suda BiH je, između ostalog, navelo da je osnovan navod odbrane kojim je ukazano na pogrešno naznačen rok do kada apelantu pritvor može da traje. Imajući u vidu odredbu člana 135 stav 1 ZKPBiH kojom je propisano da trajanje pritvora u istrazi može da traje najduže mjesec dana od dana lišenja slobode, Vijeće Suda BiH je nakon uvida u zapisnik o apelantovom ispitivanju zaključilo da je u osporavanom rješenju napravljena očigledna omaška i da je kao dan lišenja slobode umjesto 17. septembar 2014. godine naznačen datum 18. septembar 2014. godine, te da je slijedom navedene omaške pogrešno određeno trajanje pritvora. Svi ostali prigovori ocijenjeni su kao neosnovani.
8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014482 14 Kv 7 od 15. oktobra 2014. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca tako da po navedenom rješenju može da traje najduže do 17. decembra 2014. godine, iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačke a) i c) ZKPBiH. U obrazloženju je navedeno da je osim opasnosti od bjekstva Tužilaštvo BiH u prijedlogu za produženje pritvora apelantu navelo postojanje iteracijske opasnosti propisane članom 132 stav 1 tačka c) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano na to da je u međuvremenu pribavljen izvod iz krivične evidencije iz koje je vidljivo da je apelant sklon vršenju raznovrsnih teških krivičnih djela, te da je u dva navrata osuđivan zbog pripadništva zločinačkoj organizaciji. Osim toga, Tužilaštvo BiH je navelo da u narednom periodu planira preduzeti istražne radnje saslušanja svjedoka putem međunarodne pravne pomoći pravosudnih organa Hrvatske, analizu oduzetih predmeta i vještačenje oduzetih telefona. Takođe je planirano i okončanje finansijske istrage. U vezi s postojanjem osnovane sumnje, odbrana je istakla da se ne može izjasniti i da je u tom segmentu povrijeđeno pravo na odbranu. Postojanje posebnih pritvorskih razloga za odbranu je takođe neosnovano jer takvi razlozi u konkretnom slučaju ne postoje. Nakon razmatranja prijedloga i saslušanja stranaka u postupku, Vijeće Suda BiH je ocijenilo da postoje razlozi za produženje pritvora. Obrazlažući neosnovanost prigovora odbrane koji se tiče nedostavljanja dokaza i s tim u vezi povrede prava na odbranu, Sud BiH je naglasio da je u konkretnom slučaju postupljeno u skladu s odredbom člana 47 stav 2 ZKPBiH, dakle na način što su u ranijoj fazi postupka (prilikom određivanja mjere pritvora) sudu dostavljeni dokazi bitni za procjenu njihove zakonitosti i radi obavještavanja odbrane. Imajući u vidu da je Sud BiH prilikom donošenja odluke o određivanju pritvora analizirao dokaze u spisu i u tom kontekstu donio zaključak o postojanju osnovane sumnje, to je nesumnjivo da je odbrana upoznata sa sadržinom dokaza i da je odbrana na ročištu povodom produženja pritvora mogla iznijeti argumente i eventualne dokaze u pravcu osporavanja osnovane sumnje. Sve navedeno ukazuje na to da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na odbranu. Obrazlažući postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za egzistiranje pritvora, Vijeće Suda BiH utvrdilo je da je iz ranije dostavljenih dokaza vidljivo da je apelant imao ulogu pripadnika grupe za organizovani kriminal koja se bavila neovlašćenim prometom opojnim drogama. Ključni dokazi za to su iskazi osumnjičenih M. D. i B. P. Osim toga, zaključeno je da i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, jer sve okolnosti kod apelanta ukazuju na opasnost od bjekstva, a te okolnosti izdiferencirane sudskom praksom tiču se ponašanja osumnjičenog (apelanta). U konkretnom slučaju, Vijeće je ocijenilo da je apelant duže vrijeme bio u bjekstvu i da je u odnosu na njega postojala međunarodna potjernica, što ukazuje na to da je iskazao očitu namjeru da ometa vođenje istrage u predmetu. Takvo ponašanje predstavlja odlučnu činjenicu koja je rukovodila sud da donese rješenje o produženju pritvora nalazeći da postoji realna i objektivna opasnost od apelantovog ponovnog bjekstva, a takođe i visina propisane kazne za krivična djela koja mu se stavljaju na teret, što bi, prema ocjeni suda, mogao da bude dodatni motiv za bjekstvo. Ispitujući opravdanost pritvora s aspekta iteracijske opasnosti iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKPBiH, Vijeće Suda BiH ocijenilo je da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Naime, apelant se tereti za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine, čime je ispunjen formalnopravni uslov propisan odredbom člana 132 stav 1 tačka
c) ZKPBiH koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. Istovremeno je ispunjen i drugi kumulativni uslov u odnosu na apelanta, a to je postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao da ponovi krivično djelo. S tim u vezi, Vijeće je ocijenilo prirodu i način izvršenja krivičnog djela i to da je pripremano, planirano i ponavljano kroz duži period, da su svi članovi organizovane grupe, među kojima je i apelant, imali svoje tačno određene uloge, što u svojoj ukupnosti ukazuje na apelantovu iskazanu upornost i odlučnost za izvršenje predmetnih djela. Apelantova ranija osuđivanost ne predstavlja jedinu činjenicu na kojoj je sud zasnovao svoju odluku u kontekstu tog pritvorskog osnova, već je ta okolnost ocijenjena u vezi sa svim prethodno navedenim okolnostima. Po službenoj dužnosti ocijenjena je mogućnost izricanja blaže mjere obezbjeđenja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pa je u tom smislu ocijenjeno da se u konkretnom slučaju potrebna svrha može postići jedino mjerom pritvora i da u tom trenutku ni jedna druga mjera ne bi bila svrsishodna.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, Vijeće Suda BiH donijelo je Rješenje broj S1 2 K 014482 14 Kž 2 od 29. oktobra 2014. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. Apelant je u žalbi osporio postojanje osnovane sumnje, potkrjepljujući taj navod činjenicom da odbrani nisu dostavljeni dokazi koji upućuju na zaključak o postojanju osnovane sumnje i da mu je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na odbranu. Obrazlažući neosnovanost tog žalbenog prigovora, Vijeće Sud BiH je navelo da prema članu 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uvid u sve dokaze nije apsolutno pravo i da se kod pitanja pristupa dokumentaciji na kojoj se zasniva zakonitost pritvora primjenjuju određeni izuzeci koje dozvoljava ZKPBiH, a sve u interesu zaštite istrage. U vezi s tim je navedeno da su u članu 47 ZKPBiH propisana prava branioca u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava. S tim u vezi, ukazano je na odluke Ustavnog suda u predmetima AP 46/11 i AP 40/09 u kojima su razmatrana slična pitanja. Iz sadržine rješenja o određivanju pritvora i rješenja povodom apelantove žalbe, proizilazi da je odbrana bila obaviještena ne samo o pobrojanim dokazima na kojima je zasnovana osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret već i sa sadržinom tih dokaza. Zatim su ponovljene okolnosti koje proizilaze iz sadržine odredbe člana 47 stav 2 ZKPBiH i zaključeno da je odbrana u konkretnom slučaju u toj fazi postupka dovoljno obaviještena o dokazima i sadržini dokaza, kao i o onom što je apelantu stavljeno na teret. Konkretno, postojanje osnovane sumnje proizilazi iz dokaza koje je prezentovalo Tužilaštvo BiH koji su bili inkorporisani u Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu MUPRS broj KU 80/14 od 12. juna 2014. godine i sadržine zapisnika o ispitivanju osumnjičenih M. D. i B. P. u vezi sa presretnutim razgovorima i SMS porukama razmijenjenih između apelanta i ostalih osumnjičenih. Takođe je ocijenjeno da je prvostepeni sud pravilno razmotrio sve okolnosti kod apelanta koje u svojoj ukupnosti imaju karakter posebnih pritvorskih razloga iz odredbe čl. 132 stav 1. tačke a) i c)
ZKPBiH.
10. Sud BiH je na prijedlog Tužilaštva BiH donio Rješenje broj S1 2 K 017854 14 Kv od 15. decembra 2014. godine, kojim je apelantu produžen pritvor do 1. januara 2015. godine, iz razloga propisanih u članu 132 stav 1 tačke a) i c) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja navedeno je da je osnovana sumnja već ranije utvrđena na osnovu dovoljnog broja dokaza koji je potvrđuju, obrazložena prilikom određivanja i produženja pritvora, a te odluke su bile predmet preispitivanja drugostepenih vijeća. Razmatrajući ponovo postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, konstatovano je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, imajući pri tom u vidu apelantova lična svojstva, objektivne okolnosti i ponašanje prije i nakon izvršenja djela za koje se sumnjiči. Kad je u pitanju poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKPBiH, ocijenjeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost), odnosno postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi krivično djelo moglo biti ponovljeno. Po službenoj dužnosti ponovno je ispitana mogućnost primjene blaže mjere obezbjeđenja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pa je u tom smislu zaključeno da se u konkretnom slučaju potrebna svrha može postići jedino mjerom pritvora i da u toj fazi postupka ni jedna druga mjera ne bi bila svrsishodna.
11. Vanpretresno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 017854 15 Kv 2 od 15. januara 2015. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja o produženju pritvora od 25. decembra 2014. godine. Nakon razmatranja žalbenih razloga i analize kompletnog spisa, Vijeće Suda BiH je utvrdilo da je žalba neosnovana i da prvostepeno rješenje sadrži odlučne razloge zbog kojih je izveden zaključak o neophodnosti produženja pritvora, a to mišljenje u cijelosti prihvata žalbeno vijeće Suda BiH.
12. U postupku odlučivanja o kontroli opravdanosti pritvora, Vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 017854 15 K od 25. februara 2015. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora apelantu, na osnovu člana 132 stav 1) tačke a) i c) ZKPBiH. Postupajući u skladu s obavezom propisanom članom 137 stav 1 ZKPBiH, Sud BiH je sproveo postupak redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora s ciljem da ispita da li i dalje postoje isti razlozi koji su bili bitni za donošenje odluke o određivanju pritvora, odnosno da li su se okolnosti slučaja izmijenile u mjeri da nema potrebe za daljnjom primjenom mjere pritvora. S tim u vezi istaknuto je da osnovana sumnja kao opšti uslov za zakonitost pritvora proizilazi iz činjenice potvrđivanja Optužnice Tužilaštva BiH broj T 20 0 KTO 0007990 14 od 11. decembra 2014. godine koja je potvrđena 22. decembra 2014. godine. Iz navedenog proizilazi da je prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pored osnovane sumnje, utvrđeno je da kod apelanta i dalje postoje posebni pritvorski razlozi propisani u odredbi člana 132 stav 1 tačke a) i c) ZKPBiH. To znači da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i da je daljnje trajanje pritvora po ovom osnovu neophodno. Osim toga, ukazano je na to da i dalje postoje okolnosti koje se odnose na iteracijsku opasnost, da je s tim u vezi ispunjen opšti uslov koji se odnosi na zaprijećenu kaznu za predmetno krivično djelo (kazna zatvora najmanje tri godine) i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na ponavljanje ili izvršenje novog krivičnog djela.
13. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Suda BiH od 25. februara 2015. godine, donijelo Rješenje broj S1 2 K 017854 15 Kž3 od 6. marta 2015. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je žalbom ukazano na bitne povrede odredbi krivičnog postupka i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je osnovana sumnja zasnovana isključivo na činjenici da je protiv apelanta potvrđena optužnica, a da je taj zaključak izveden na proizvoljnom tumačenju SMS poruka koje nisu dovedene u vezu s ostalim dokazima. U žalbi je istaknuto da kod apelanta ne egzistiraju ni posebni pritvorski razlozi. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda kojima se dovode u pitanje zaključci iz osporavanog rješenja o postojanju osnovane sumnje, Vijeće Suda BiH je istaklo da je osnovanu sumnju ranije utvrdio sudija za prethodno saslušanje, i to nakon ocjene svih dokaza dostavljenih uz optužnicu. S tim u vezi, Vijeće smatra da je osnovano utvrđeno da je u konkretnom slučaju i dalje ispunjen opšti uslov za egzistiranje mjere pritvora apelantu, te da su stoga navodi žalbe u tom smislu neosnovani. Takođe je suprotno žalbenim prigovorima, prema ocjeni Vijeća, u prvostepenom rješenju pravilno zaključeno da kod apelanta egzistira poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačke a) i c) ZKPBiH, odnosno da se nisu izmijenile činjenice i okolnosti koje upućuju na zaključak da i dalje postoje razlozi koji ukazuju na opravdanu bojazan od bjekstva i da i dalje postoji iteracijska opasnost u odnosu na koju je nesumnjivo ispunjen opšti uslov (visina zaprijećene kazne) i naročite okolnosti (sklonost vršenju krivičnih djela i ranija osuđivanost). Najzad, u skladu s prijedlogom apelantove braniteljke, preispitana je mogućnost zamjene mjere pritvora mjerama zabrane i zaključeno da je prijedlog neosnovan. S tim u vezi je obrazloženo da je Prvostepeno vijeće pravilno vodilo računa o primjeni čl. 123 stav 2 i 131 stav 1 ZKPBiH, te detaljno razmotrilo mogućnost primjene blaže mjere, ocjenjujući pravilno da sve okolnosti u konkretnom slučaju ukazuju na to da se svrha obezbjeđenja u tom procesnom momentu može postići samo mjerom pritvora.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
15. Povredu prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije apelant obrazlaže na način da uopšte nije dokazano postojanje osnovane sumnje kao uslova bez kog pritvor nikada ne može da bude određen, čime u suštini tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, iako to nije eksplicitno naveo. Apelant navodi da ni braniocu ni njemu nisu dostavljeni dokazi koji bi ukazali na postojanje osnovane sumnje, niti su navedeni razlozi koji bi bili u jasnoj vezi s radnjama izvršenja krivičnih djela za koja se tereti.
16. Dalje, apelant osporava i postojanje bilo kog od posebnih pritvorskih uslova. Apelant navodi da se Sud BiH proizvoljno pozvao na bojazan od bjekstva, nekritički prihvatajući tvrdnje Tužilaštva BiH iz službene zabilješke, prema kojima je prilikom lišenja slobode pokušao pobjeći, iako je sve vrijeme boravio na teritoriji Pala i nije napuštao BiH. Smatra da je upravo ta okolnost dokaz iz kog proizilazi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
17. Osim toga, u odnosu na pritvorski razlog koji se tiče opasnosti da će ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo, apelant takođe navodi da je u osporenom rješenju izostalo konkretno obrazloženje, da su razlozi neosnovani, jer i pored ranije osuđivanosti za djela za koja su mu bile izrečene novčane kazne i uslovne osude, nikad nije bio osuđen za krivična djela koja su mu konkretnom optužnicom stavljena na teret. Apelant smatra da je Sud BiH postupio suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava koji je u više odluka odlučio da težina i vrsta krivičnog djela, kao i opasnost od ponavljanja krivičnog djela nisu sami po sebi dovoljni već da se zahtijeva postojanje „osobitih“ okolnosti koje opravdavaju bojazan da će lice koje se nalazi u pritvoru dovršiti pokušano ili počiniti krivično djelo kojim prijeti.
18. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, apelant je naveo da mu je nedostavljanjem dokaza o postojanju osnovane sumnje uskraćeno pravo na odbranu. U odnosu na eventualnu primjenu mjere zabrane apelant je istakao da je Sud BiH bez ikakvog obrazloženja u osporenim rješenjima izveo zaključak da je pritvor neophodan i da se svrha obezbjeđenja prisustva u postupku ne može postići mjerama zabrane. Apelant predlaže da Ustavni sud predmet uzme u prioritetno razmatranje, usvoji apelaciju, ukine osporavana rješenja i vrati Sudu BiH na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da je u rješenju tog suda od 6. marta 2015. godine iznesen stav u smislu daljnje opravdanosti mjere pritvora apelantu iz kog su vidljivi razlozi na kojima je takvo rješenje zasnovano. Opravdanost mjere pritvora preispitalo je Apelaciono vijeće koje je ispitalo opravdanost navedene mjere u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja i obrazložilo zbog čega je ta mjera i dalje neophodna. Analizom svih okolnosti koje su navedene u osporenom rješenju proizišao je zaključak da postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju izricanje i produženje najteže mjere, dakle mjere pritvora. Predloženo je da se apelacija odbije.
20. Tužilaštvo BiH je navelo da analizom svih rješenja kojima je apelantu određen pritvor, a zatim produžavan, proizilazi da je osnovana sumnja detaljno i jasno obrazložena, kao i dokazi iz kojih ona proizilazi. Takođe su, prema mišljenju Tužilaštva BiH, jasno obrazloženi posebni pritvorski razlozi, jer je apelant nekoliko mjeseci izbjegavao krivično gonjenje iako je znao da je za njim raspisana potjernica. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna na: http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Krivicni_zakon_BiH_-_konsolidacija_2014.pdf) relevantne odredbe glase:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
(2) Ko organizuje grupu ljudi radi činjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizovane grupe ljudi, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko u međunarodnoj transakciji neovlašteno pravi, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu znajući da će biti upotrebljeni za proizvodnju opojnih droga, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Organizovani kriminal Član 250. st. 1. i 2.
(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizovani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija dostupna na:
http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Zakon_o_krivicnom_postupku_BH_-_bos.pdf) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljnjem toku postupka.
Član 20.
Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a) „Osumnjičeni“ je lice za koje postoje osnovi sumnje da je počinilo krivično djelo. [....]
m) „Osnovana sumnja“ je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno.
Član 47.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s predlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Član 123. stav 1.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženiku za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje kaznenog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja. (2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora. […] Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(3) U toku cijelog postupka, pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi zbog kojih je određen, a pritvorenik odmah pustiti na slobodu.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, [….] Član 135.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 Kž3 od 6. marta 2015. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava rješenja o određivanju i produženju pritvora tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[…]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
a) Navodi o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje
26. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32˗34,) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeno i Apelaciono vijeće utvrdili da postoji osnovana sumnja iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora i da su oba vijeća o tome dala detaljne, jasne i dovoljne razloge. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju ne postoji ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve dostavljene dokaze: zapisnike o saslušanju svjedoka, službene zabilješke nadležnih organa gonjenja, kao i dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama (šifrovana sadržina SMS poruka). Prvostepeno vijeće je vrlo detaljno i opširno obrazložilo svoje zaključke do kojih je došlo razmatranjem tih dokaza, a Apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostepenog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizilazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale optužene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
28. Ustavni sud smatra da ocjenu o postojanju osnovane sumnje oba vijeća Suda BiH apelant nije doveo u sumnju navodima koji se odnose na to da njemu i njegovom braniocu nije bio dozvoljen uvid u dokaze, odnosno da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje. Naime, sud je imao uvid u sve dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, nakon čega je došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje uz odgovarajuće i relevantno obrazloženje, pri čemu je ukazao na izuzetak od dostavljanja odbrani dokaza koji je propisan zakonom (član 47 stav 2 ZKPBiH).
29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije zato što je sud u oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
b) Navodi o kršenju prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije – opšti principi
30. Apelant smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje se Apelaciono vijeće pozvalo u osporenom rješenju, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je Sud BiH nekritički prihvatio tvrdnje Tužilaštva u pogledu opasnosti od bjekstva, kao i rizika da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo.
31. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima se pitanje trajanja pritvora ocjenjuje u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Zadatak domaćih vlasti je da vode računa o tome da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice. Evropski sud je pozvan da odluči o tome da li je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60–61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62 sa daljnjim referencama).
32. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti jedini argument koji bi bio dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80˗81). Razlozi „za“ i „protiv“ ne mogu biti samo generalno navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vijeće Suda BiH apelantu odredilo, a zatim produžilo pritvor iz razloga propisanih u odredbi člana 132 stav 1 tačke a) i c) ZKPBiH, dakle pored postojanja osnovane sumnje i zbog a) opasnosti od bjekstva i c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo.
34. U pogledu opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj se opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost mora se procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost mora se procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106; i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga jasno navelo da se apelant duže vrijeme krio, da je u odnosu na njega postojala međunarodna potjernica i da je iskazao očitu namjeru da ometa vođenje istrage u predmetu. Osim toga, vijeće je ocijenilo apelantovu ulogu u organizovanoj grupi i kriminalne aktivnosti za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio, kao i njegovo ponašanje, tj. da je bio u bjekstvu i nedostupan nadležnim organima gonjenja. Takođe je prilikom ocjene tog pritvorskog razloga ocijenjena visina zaprijećene kazne za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, a koja bi mogla da proizvedu dodatni motiv za bjekstvo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće uzelo u obzir niz okolnosti u odnosu na koje je zaključilo da postoji opasnost od bjekstva, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
36. U vezi s navodima koji se tiču postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će se krivično djelo ponoviti ili dovršiti (član 132 stav 1 tačka c) ZKPBiH), Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je ubjedljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora da bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, odnosno prošlosti i karaktera lica u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za krivično djelo organizovanog kriminala i neovlašćenog prometa opojnim drogama, te da je Apelaciono vijeće prilikom razmatranja postojanja uslova koji opravdavaju mjeru pritvora iz tog razloga ocijenilo prije svega formalnopravni uslov (visina kazne – tri godine zatvora) i sve ostale okolnosti konkretnog slučaja: prirodu i način navodnog izvršenja djela, te navode i dokaze da je krivično djelo navodno pripremano, planirano i ponavljano kroz duži period, da je apelant navodno član organizovane grupe sa jasno definisanom ulogom u toj grupi, što u svojoj ukupnosti ukazuje na upornost i odlučnost u izvršenju predmetnih djela. Stoga, Ustavni sud smatra da je u toj fazi postupka Apelaciono vijeće dalo dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po tom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće dalo obrazloženje za posebne pritvorske osnove, koji su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu ima 13 osumnjičenih za krivično djelo organizovanog kriminala u vezi sa neovlašćenim prometom opojnih droga, te da postoji važan i opravdan javni interes koji preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode.
39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u postupku odlučivanja o kontroli opravdanosti pritvora utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora i da je Apelaciono vijeće ex officio razmotrilo primjenu blaže mjere prema apelantu, te zaključilo da sve okolnosti i činjenice u konkretnom predmetu ne mogu dovesti ni do jednog drugog zaključka osim onog da jedino mjera pritvora in concreto u procesnoj fazi postupka predstavlja adekvatnu mjeru za ostvarenje svrhe uspješnog vođenja krivičnog postupka.
40. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nisu prekršena apelantova prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije.
41. U vezi s navodima da apelantu i njegovoj braniteljki nije dostavljen ni jedan dokaz o postojanju osnovane sumnje, čime mu je onemogućeno pravo na odbranu, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 garantuje pravo svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode da pokrene postupak ispitivanje zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit.
42. Zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5 stav 4 Evropske konvencije ne nameće jedinstven, nepromjenljiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5 stav 4 Evropske konvencije pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6 Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišenja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek obezbijediti „ravnopravnost strana“. Ustavni sud napominje da pravo na pravičan krivični postupak prema članu 6 Evropske konvencije obuhvata i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba, kako u korist aplikanata tako i protiv njih, dok prema članu 5 stav 4 Evropske konvencije ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa (ibid, A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačke 205 i 206).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo sudu dostavilo sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja braniteljke ne samo o broju već i sadržini pojedinih dokaza i da je nakon procjene da postoji rizik od ugrožavanja istrage zatraženo da se odbrani uskrati pristup dokazima, što je u skladu s članom 47 ZKPBiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je osnovana sumnja kao nužan preduslov za izricanje mjere pritvora potvrđena optužnicom protiv apelanta 22. decembra 2014. godine, te da stoga apelantu nije ostalo nepoznato za koja krivična djela se u toj fazi postupka tereti. S obzirom na navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na internet-adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije u postupku produženja pritvora kada osporavane odluke sadrže argumentovano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i kada je odlučujući o posebnim pritvorskim razlozima uzeto u obzir niz faktora o kojima je dato jasno i konkretno obrazloženje za svaki pritvorski osnov po kom je apelantu pritvor produžen i kada su dokazi u pogledu postojanja osnovane sumnje dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku vodeći računa o javnom interesu i apelantovim pravima.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman