Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-26/14 (Ž. K.)

Odluka donesena 09. 07. 2015.

Nema povrede
Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
  • Član III/1.e) Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-26/14

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

09. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 26/14, rješavajući zahtjev Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14 - prečišćeni tekst), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se zahtjev Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti čl. 7.2, 9.3. i 11.4. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 10/12).

Utvrđuje se da su čl. 7.2. i 11.4. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 10/12) u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se da je član 9.3. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 10/12) u skladu sa članom III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 30. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 7.2, 9.3. i 11.4. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 10/12, u daljnjem tekstu: Zakon).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – Predstavničkog doma i Doma naroda zatraženo je 10. novembra 2014. godine da dostave odgovore na zahtjev.

3. Dom naroda – Ustavnopravna komisija 5. marta 2015. godine dostavila je odgovor na zahtjev.

4. Predstavnički dom nije dostavio odgovor na zahtjev.

III. Zahtjev

a)Navodi iz zahtjeva

5. Podnosilac zahtjeva je naveo da čl. 7.2. i 11.4. Zakona nisu u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i njezinim članom 5, kao i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i njegovim čl. 2, 25. i 26. i članu 14. Evropske konvencije. Osim toga, podnosilac zahtjeva je naveo da član 9. stav 3. Zakona nije u skladu sa članom III. tačka 1.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)1. U odnosu na čl. 7.2. i 11.4. Zakona

6. Podnosilac zahtjeva je, prije svega, ukazao da Ustav Bosne i Hercegovine razlikuje konstitutivne narode (osobe koje se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi ) i Ostale (pripadnike etničkih manjina i osobe koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje grupe zbog mješovitih brakova, mješovitih brakova roditelja ili zbog drugih razloga). Privilegiranje predstavnika konstitutivnih naroda predstavlja kršenje Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a i suprotno je Odluci Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci (vidi, Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06, presuda od 22. decembra 2009. godine), budući da onemogućava da Ostali ravnopravno participiraju u obavljanju ovih javnih funkcija. S tim u vezi, podnosilac zahtjeva je ukazao da je država Bosna i Hercegovina potpisala i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine i preuzela obavezu da uspostavi nezavisne organe za kontrolu državnih pomoći, definirano u članu 71. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine, odnosno u članu 36. Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine. Jedan od glavnih prioriteta jeste eliminiranje diskriminacije kako bi se osigurala puna usklađenost sa Evropskom konvencijom i postprijemnim obavezama prema Vijeću Evrope (vidi, Aneks odluka Vijeća 2008/211/EZ od 18. februara 2008. godine, o principima, prioritetima i uvjetima sadržanim u evropskom partnerstvu s BiH i ukidanju Odluke broj 2006/55/EZ, „Službene novine Unije“ broj L80/21 (2008).

7. U vezi sa članom 7. stav 2. Zakona, podnosilac zahtjeva je naveo da ovaj član definira diskriminatorno djelovanje države u odnosu na pojedince kada su u pitanju garancije da svaka osoba bez diskriminacije ima pristup javnim službama. Naime, navedeni član eliminira osobu sa liste kvalificiranih kandidata prijavljenih na natječaj koja ne pripada konstitutivnim narodima, odnosno daje odrednicu da su kandidati iz reda Ostalih manje vrijedni zbog svoje etničke pripadnosti bez obzira na stručne i profesionalne kvalifikacije. Navedeno implicira etničku pripadnost kao krucijalni element izbora, a ne profesionalnost, struku i iskustvo, tj. sve ono što je potrebno nezavisnom operativnom organu. Propisujući ovaj nerazumni koncept, država uvodi „pozitivnu diskriminaciju“ u korist konstitutivnih naroda koji predstavljaju demografsku većinu, a u potpunosti marginalizira eventualne stručne kadrove iz reda manjina ili Ostalih. Zbog toga, manjinama i Ostalim je otežano da pod jednakim uvjetima dolaze do javnih pozicija u nezavisnim operativnim organima i ugrožava njihovo pravo na rad.

8. U vezi sa članom 11. stav 4. Zakona, podnosilac zahtjeva je naveo da ovaj član utvrđuje visoki kvorum za donošenje odluka, i to najmanje sedam od ukupno osam članova Vijeća za državnu pomoć (u daljnjem tekstu: Vijeće) pri čemu sljedeći nivo može biti samo konsenzus svih osam članova. Dakle, odluke se donose kvalificiranom većinom jednakom kvorumu s tim da za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz reda konstitutivnih naroda. To predstavlja treći etnički kvorum i stvara diskriminaciju u procesu odlučivanja, jer članove Vijeća iz reda konstitutivnih naroda stavlja u povoljniji položaj. Podnosilac zahtjeva je istakao da, umjesto da pravna valjanost odluke bude uvjetovana natpolovičnom većinom, pet od osam, navedeni član propisuje pravnu valjanost odluke samo u slučaju kvalificirane većine, sedam od osam članova, tako da je u funkciji diskriminacije putem veće vrijednosti glasa članova Vijeća iz reda konstitutivnih naroda. Ukoliko bi etnička kvota u sastavu Vijeća bila eliminirana, moglo bi se dogoditi da odluka sedam članova Vijeća nije pravno valjana samo zato što za nju nije glasao član Vijeća jednog od konstitutivnih naroda.

9. Podnosilac zahtjeva je, dalje, naveo da su argumenti za donošenje ovakvih zakonskih rješenja specifičnost Bosne i Hercegovine i njen etnički sastav, ali da se zanemaruje postojanje i onih građana koji ne pripadaju niti jednom od konstitutivnih naroda. Ne postoji objektivno i razumno opravdanje kojim bi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine ili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine građanima Bosne i Hercegovine koji nisu iz reda konstitutivnih naroda osporili mogućnost ravnopravnog pravnog učestvovanja u donošenju odluka i provođenju propisa kojim se štiti tržišna konkurencija na tržištu Bosne i Hercegovine u smislu dopuštenosti državnih podsticaja privatnim i javnim privrednim subjektima, odnosno kojim se provode zahtjevi Evropske unije iz politike i prava konkurencije i državnih pomoći definiranih u čl. 87-89. Ugovora o EZ, odnosno čl. 107-109. Ugovora o funkcioniranju institucija EU, poznatijem kao Lisabonski sporazum, koji je naslijedio i sublimirao prethodne ugovore. U članu 36. stav 2. Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 2008. godine, Konkurencija i druge ekonomske odredbe se navodi: „2. Svaka praksa suprotna ovom članu ocjenjivat će se na osnovu kriterija koji proizlaze iz primjene konkurencijskih pravila važećih u Zajednici, posebno čl. 81, 82, 86. i 87. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice (u daljnjem tekstu: Ugovor EZ) i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Zajednice.“ Podnosilac zahtjeva je naveo da, u skladu sa navedenim, iracionalno je stavljati u zavisnost validnost provođenja propisa o utjecaju državnih pomoći na tržišnu konkurenciju sa etničkim porijeklom članova organa koji donosi odluke, primjenjujući Zakon i pravila EU o državnim pomoćima, tj. Vijeća. Propisi EU o državnim pomoćima imaju izravno djejstvo u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, što im je omogućeno stupanjem na snagu Privremenog sporazuma 2008. godine. Zbog navedenog, etnička kvota u sastavu Vijeća, odnosno osiguravanje obaveznog učestvovanja konstitutivnih naroda, a u svrhu „zaštite nacionalnih interesa“, suprotna je uredbama, direktivama, smjernicama ili saopćenjima Evropske komisije ili drugih institucija EU, uključujući i presude Evropskog suda. Iz navedenog slijedi da ne postoji nikakvo razumno i objektivno opravdanje za diskriminatoran tretman pripadnika Ostalih i građana Bosne i Hercegovine da ne mogu biti izabrani pod jednakim uvjetima u natječajnoj proceduri za navedene pozicije u javnim institucijama na osnovu isključivo svojih stručnih kvalifikacija. Uspješnost prijavljenih kandidata se trenutno dovodi samo u korelaciju s popunom etničke kvote, tj. koja će od institucija (Vijeće ministara BiH, Vlada Republike Srpske, Vlada Federacije BiH ili Vlada Brčko Distrikta) u kojem trenutku imenovati Srbina, Hrvata ili Bošnjaka kako bi ih bilo najmanje dva ili više. Zbog toga je i de facto i de iure uskraćena garancija za ravnopravno učestvovanje u upravljanju javnim poslovima, na svim nivoima i prava pristupa pod jednakim uvjetima javnim funkcijama za ovu grupu građana Bosne i Hercegovine.

a)2. U odnosu na član 9.3. Zakona

10. U odnosu na član 9. stav 3. Zakona, podnosilac zahtjeva je naveo da je neustavan, zato što je suprotan članu III tačka 1.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, nesporno je da je Vijeće nova institucija na državnom nivou, tako da bi finansiranje trebalo vršiti iz budžeta institucija i međunarodnih obaveza BiH, a ne po jednu trećinu sa nivoa Vijeća ministara, Republike Srpske i Federacije BiH. Model finansiranja „Fiskalnog vijeća“, koji je poslužio kao obrazloženje i za način finansiranja Vijeća, nije primjenjiv, zato što se kao članovi Fiskalnog vijeća pojavljuju predsjedavajući Vijeća ministara, premijeri entiteta i gradonačelnik Brčko Distrikta BiH kao izabrani funkcioneri koji ne čine „operativno nezavisno tijelo“ koje primjenjuje evropske standarde, nego institucionalizirani mehanizam usaglašavanja različitih političkih volja državnog i nižih nivoa vlasti u procesu raspodjele novca koji ide u budžete tih institucija koje predstavljaju kako bi osigurali novac za realizaciju političkih programa na osnovi kojih su dobili povjerenje ljudi na izborima. Pojašnjavajući dalje navedeni stav, podnosilac zahtjeva je ukazao da se finansiranjem u omjeru od po jednu trećinu Vijeće ministara, Federacija BiH i Republika Srpska kreira finansijska zavisnost ove državne institucije od volje entiteta koji su najveći davaoci državne pomoći za razliku od države Bosne i Hercegovine, koja raspolaže samo budžetom institucija i međunarodnih obaveza BiH, bez mogućnosti da dodjeljuje državnu pomoć, zbog čega je najbolje pozicionirano da u potpunosti finansira nezavisno operativno tijelo poput Vijeća. Zbog navedenog zakonskog rješenja, entiteti mogu uskratiti finansiranje Vijeća u slučaju da ono donese odluke koje su u skladu sa evropskim standardima, ali su suprotne namjerama vlasti u entitetima. Na taj način entitetske vlasti su u direktnoj prilici da utječu na nezavisnost Vijeća u procesu donošenja odluka.

11. Podnosilac zahtjeva je zaključio da sistemom finansiranja definiranim u članu 9. stav 3. Zakona, pored toga što je suprotan članu III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nije osigurana nezavisnost u radu Vijeća, a operativna nezavisnost i sama operativnost reducirane su načinom donošenja odluka definiranim u čl. 7.2. i 11.4. Zakona.

b) Odgovor na zahtjev

12. Dom naroda – Ustavnopravna komisija je istakla da je na sjednici održanoj 4. marta 2015. godine razmatrala zahtjev za izjašnjenje Ustavnog suda o predmetnom zahtjevu, te da je jednoglasno odlučila da se sa ovim razmatranjem upozna Ustavni sud, koji će, u skladu sa svojim nadležnostima, odlučiti o usaglašenosti Zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

IV. Relevantni propisi

13. U Zakonu o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 10/12) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(Predmet) (1) Ovim zakonom uređuju se opći uslovi za dodjelu, kontrolu dodjele i korištenja, odobravanje i povrat nezakonito dodijeljene državne pomoći, popis državne pomoći i izvještavanje o državnoj pomoći, s ciljem uspostavljanja i osiguranja konkurentnih tržišnih uslova kao i izvršavanja preuzetih obaveza po zaključenim međunarodnim ugovorima koji sadrže odredbe o državnoj pomoći.

(2) Ovim zakonom se također utvrđuju nadležna tijela za primjenu i provođenje njegovih odredbi u skladu s pravilima Evropske unije o državnoj pomoći, posebno Vijeće za državnu pomoć Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće).

Član 4. stav 3.

(3) Organi nadležni za primjenu i provođenje ovog zakona su:

a) Vijeće,

b) organi za provođenje i to: Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta BiH, posredstvom svojih nadležnih organa.

Član 7. st. 1, 2. i 5.

(Sastav Vijeća) (1) Vijeće je javna institucija koja samostalno obavlja svoju djelatnost dužna da osigura dosljednu primjenu ovog zakona na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Vijeće se sastoji od osam članova:

a) tri predstavnika koja imenuje Vijeće ministara BiH,

b) dva predstavnika koja imenuje Vlada Republike Srpske,

c) dva predstavnika koja imenuje Vlada Federacije BiH,

d) jednog predstavnika kojeg imenuje Vlada Brčko Distrikta BiH.

(2) Konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine moraju imati najmanje po dva predstavnika u Vijeću.

(5) Članovi Vijeća biraju se među priznatim stručnjacima iz oblasti ekonomije ili prava. Status članova Vijeća je nespojiv s bilo kojom direktnom ili indirektnom, stalnom ili povremenom dužnosti ili funkcijom koja njihovu nezavisnost može izložiti riziku ili stvoriti potencijalni sukob interesa...

Član 9. stav 3.

(Budžet Vijeća) (3) Sredstva za finansiranje rada Vijeća osiguravaju Vijeće ministara BiH, Republika Srpska i Federacija BiH u jednakim omjerima (po jednu trećinu), a izvršenje budžeta Vijeća vršit će se preko Ministarstva finansija i trezora BiH.

Član 11. st. 3. i 4.

(Način rada i donošenja odluka) (3) Za održavanje sjednica Vijeća potrebno je prisustvo najmanje sedam članova Vijeća. (4) Da bi odluke bile pravno valjane, potrebno je da za njih glasa najmanje sedam članova Vijeća, s tim da to podrazumijeva glas najmanje jednog člana iz svakog konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini.

V. Dopustivost

14. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine.

15. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to pitanje:

-Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

-Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

16. Ustavni sud zapaža da su predmet zahtjeva ocjena ustavnosti odredbe Zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da odredba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine. Međutim, supstancionalni pojam ovlaštenja određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnog suda za takvu nadležnost, posebno kada se uzme u obzir uloga Ustavnog suda kao organa koji podržava Ustav Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/11 od 16. novembra 2010. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu navedeno, a u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum

18. Podnosilac zahtjeva tvrdi da čl. 7.2. i 11.4. Zakona nisu u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i njezinim članom 5, kao i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i njegovim čl. 2, 25. i 26. i članom 14. Evropske konvencije. Osim toga, podnosilac zahtjeva je naveo da član 9. stav 3. Zakona nije u skladu sa članom III tačka 1.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Opće napomene

19. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je uspostava jedinstvenog ekonomskog prostora nužan uvjet na putu Bosne i Hercegovine prema evropskim integracijama u kojem politika konkurencije ima jedno od najznačajnih mjesta. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo Odluku o prihvaćanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine i Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim ptanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 5/08, tačka III Odluke, između ostalog, glasi: „Privremeni sporazum stupa na snagu 1. jula 2008. godine“). Član 71. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine, odnosno član 36. Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine, između ostalog, propisuje: „Sljedeće je nespojivo s propisanim funkcioniranjem ovog sporazuma, u mjeri u kojoj može utjecati na trgovinu između Zajednice i Bosne i Hercegovine: 1. (a) svi sporazumi između preduzeća, odluke udruženja preduzeća i dogovorno djelovanje među preduzećima, koji kao svoj predmet ili posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije; (b) zloupotreba dominantne pozicije jednog ili više preduzeća na teritoriji Zajednice ili Bosne i Hercegovine u cjelini ili njihovog značajnog dijela; (c) svaka državna pomoć kojom se narušava ili prijeti narušavanju konkurencije davanjem prednosti određenim preduzećima ili određenim proizvodima...; 4. Bosna i Hercegovina osnovat će samostalni državni organ kojem će povjeriti ovlaštenja neophodna za punu primjenu stava 1. c) u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog sporazuma. Taj organ će, inter alia, biti ovlašten odobravati programe državne pomoći i pojedinačna sredstva pomoći u skladu sa stavom 2. ovog člana, kao i ovlaštenje da određuje povrat državne pomoći koja je nezakonito dodijeljena.“ Parlamentarna skupština BiH donijela je Zakon kojim je uredila opće uvjete za dodjelu, kontrolu dodjele i korištenje, odobravanje i povrat nezakonito dodijeljene državne pomoći, popis državne pomoći i izvještavanje o državnoj pomoći s ciljem da se uspostave i osiguraju konkurentni tržišni uvjeti, kao i izvršavanje preuzetih obaveza po zaključenim međunarodnim ugovorima koji sadrže odredbe o državnoj pomoći. Usvajanjem navedenog zakona, između ostalih, u Bosni i Hercegovini je uvedena konkurencijska politika kao jedan od preduvjeta za pridruživanje Evropskoj uniji. Zakonom su utemeljeni nadležni organi za primjenu i provođenje njegovih odredaba u skladu sa pravilima Evropske unije o državnoj pomoći, posebno Vijeće.

a)U odnosu na čl. 7.2. i 11.4. Zakona

20. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je član 7. stav 2. Zakona diskriminatoran, zato što je pripadnicima Ostalih onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Vijeća.

21. Osim toga, podnosilac zahtjeva tvrdi da je član 11. stav 4. Zakona, također, diskriminatoran, zato što je pripadnicima Ostalih onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Vijeća (veća vrijednost glasa članova iz reda konstitutivnih naroda u odnosu na vrijednost glasa pripadnika Ostalih). U ovom dijelu podnosilac zahtjeva prigovara i kvalificiranoj većini (sedam od osam) koja je propisana za donošenje odluka, što je, također, u funkciji diskriminacije.

22. Navedeno je, prema navodima podnosioca zahtjeva, suprotno članu II/4. Ustava BiH i članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

23. Član II/4. Ustava BiH glasi:

Član II/4.

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

24. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Član 1.

Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.

25. Ustavni sud ukazuje da je, u pogledu tumačenja pojma diskriminacije u smislu člana 1. Protokola broj 12, Evropski sud u odluci Sejdić i Finci istakao (stav 55): „Pojam diskriminacije je dosljedno tumačen u jurisprudenciji Suda u odnosu na član 14. Konvencije. Jurisprudencija naročito jasno precizira da 'diskriminacija' označava različito postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja prema licima koja su se našla u sličnom položaju (vidi tač. 42-44. i navedene izvore). Autori su koristili isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola broj 12. Bez obzira na razlike u širini obima između ovih odredaba, značenje ovog pojma u članu 1. Protokola broj 12 trebalo je biti identično tumačenju iz člana 14. (vidi Obrazloženje (Explanatory Report) uz Protokol broj 12, tačka 18). Sud, prema tome, ne vidi razlog da odstupa od utvrđenog tumačenja 'diskriminacije', navedenog u tekstu, u primjeni istog pojma prema članu 1. Protokola broj 12 (u vezi sa sudskom praksom Komiteta UN za ljudska prava u pogledu člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, odredbe koja je slična, ali ne i identična – članu 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju (vidi, Nowak, Komentari CCPR, izdavači N.P. Engel, 2005, strana 597-634).“

26. Ustavni sud je ustanovio da član 7.2. Zakona propisuje: „Konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine moraju imati najmanje po dva predstavnika u Vijeću“, te da član 11.4. Zakona propisuje: „Da bi odluke bile pravno valjane, potrebno je da za njih glasa najmanje sedam članova Vijeća s tim da to podrazumijeva glas najmanje jednog člana iz svakog konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini.“ Ovakva zakonska rješenja podnosilac zahtjeva ocjenjuje diskriminatornim, zato što je pripadnicima Ostalih onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Vijeća i zato što im je onemogućeno da pod istim uvjetima glasaju za članove Vijeća.

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u Odluci broj U 8/04 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/04 od 25. juna 2004. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 40/04) Ustavni sud istakao: „Konačno pitanje tumačenja pojma 'efektivnog učestvovanja konstitutivnih naroda u državnoj vlasti' koji je već spomenut u ovoj odluci, primjenjujući ga izvan ustavnih odredaba koje su prethodno citirane, treba primjenjivati funkcionalno i u skladu sa odredbom člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj 'dužnosnici imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine'. To znači, s jedne strane, da državna vlast treba biti, u principu, reprezentativan odraz napredne koegzistencije svih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i nacionalne manjine i Ostale. S druge strane, 'efektivno učestvovanje konstitutivnih naroda u vlasti', ako se prevazilazi ustavni okvir, nikada se ne smije provoditi ili nametati na štetu efektivnog funkcioniranja države i njezinih organa (op. cit., U 8/04, tačka 33). U tom smislu, Ustavni sud je obrazložio da 'nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ova specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti, također, i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminaciji [...] ona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebno, ne može se zaključiti da Ustav Bosne i Hercegovine predviđa opći institucionalni model koji se može prenijeti na nivo entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na nivou entiteta ne moraju zadovoljavati globalni obavezujući standard nediskriminacije Ustava Bosne i Hercegovine prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ili ustavni princip jednakosti konstitutivnih naroda' (op. cit., U 5/98 III, tačka 68). Prema tome, iz toga se izvodi pravilan zaključak da se samo na taj način može uspostaviti kompromisan odnos između pripadnosti jednom konstitutivnom narodu i građanskoj opciji“ (op. cit, U 8/04, tačka 33).

28. Dalje, u svojoj Odluci broj U 4/05 Ustavni sud je utvrdio da su Srbi diskriminirani u odnosu na Bošnjake i Hrvate, jer je Statut Grada Sarajeva zadržao eksplicitnu odredbu kojom je samo Bošnjacima i Hrvatima i pripadnicima Ostalih garantiran minimalan broj mjesta u Gradskom vijeću Sarajeva bez obzira na izborne rezultate. Ustavni sud se tom prilikom pozvao na svoj stav iz Odluke broj U 5/98 o konstitutivnosti naroda od 1. jula 2000. godine (ibid., stav 115) koji glasi: „Međutim, ako je uspostavljen sistem vlasti koji rezervira sve javne položaje samo za pripadnike određenih etničkih grupa, 'pravo na učestvovanje u izborima, na učestvovanje u vlasti, kao i u vođenju javnih poslova na bilo kojem nivou i pravo na jednak pristup javnim službama' je ozbiljno prekršeno za sva ona lica ili građane koji ne pripadaju tim etničkim grupama s obzirom na to da je njima a priori onemogućeno da se predstave kao kandidati za takve vladine ili javne položaje.“

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da član 7. stav 1. Zakona, između ostalog, predviđa da se Vijeće sastoji od osam članova (tri imenuje Vijeće ministara BiH, po dva imenuju vlade entiteta i jednog imenuje Vlada Brčko Distrikta BiH). Ustavni sud, dalje, smatra da je član 7. stav 2. Zakona propisao da šest članova Vijeća (po dva iz reda konstitutivnih naroda od osam) moraju biti iz reda konstitutivnih naroda. Proizlazi da dva člana Vijeća mogu biti (i) iz reda Ostalih i/ili građana. Osim toga, član 7. stav 5. Zakona nepobitno propisuje jednake uvjete (struka, nezavisnost, zabrana obavljanja bilo koje druge funkcije koja bi mogla dovesti do sukoba interesa) koje moraju ispunjavati i pripadnici konstitutivnih naroda i pripadnici Ostalih i/ili građana da bi mogli biti imenovani za članove Vijeća.

30. Ustavni sud uočava da član 11. stav 4. Zakona propisuje da je za pravnu valjanost odluka potrebno da za njih glasa najmanje sedam članova Vijeća s tim da to podrazumijeva glas najmanje jednog člana iz svakog konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da iz navedenog člana prvenstveno slijedi da odluka neće biti pravno valjana ako za nju ne glasa sedam članova Vijeća s tim da u tih sedam glasova tri glasa moraju biti iz reda konstitutivnih naroda. Kako je Ustavni sud prethodno analizirao da u sastavu Vijeća dva člana Vijeća mogu biti i iz reda Ostalih i/ili građana, proizlazi da odluka neće biti pravno valjana ako za nju ne glasa jedan od ta dva moguća člana iz reda Ostalih i/ili građana. Dakle, odluka se ne može donijeti bez glasova pripadnika konstitutivnih naroda, kao i bez glasova pripadnika Ostalih i/ili građana. Proizlazi da članom 11.4. Zakona nije data veća vrijednost glasa članovima Vijeća iz reda konstitutivnih naroda. Uostalom, član 11.3. Zakona propisuje da je za održavanje sjednica Vijeća potrebno da bude prisutno najmanje sedam članova Vijeća od osam, što znači da nema uvjeta ni za održavanje sjednice Vijeća bez pripadnika konstitutivnih naroda, kao i bez pripadnika Ostalih i/ili građana.

31. Iz navedenog slijedi da pripadnicima Ostalih i/ili građana nije onemogućeno da pod jednakim uvjetima, kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Vijeća, niti im je onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Vijeća. Prema mišljenju Ustavnog suda, propisivanjem obaveznog učestvovanja konstitutivnih naroda u Vijeću i, s tim u vezi, nesporne obaveze glasova pripadnika konstitutivnih naroda za donošenje odluka, a da pri tome nije onemogućio pripadnicima Ostalih i/ili građana da pod jednakim uvjetima budu članovi Vijeća, niti ih je onemogućio da pod jednakim uvjetima glasaju za odluke Vijeća, zakonodavac je upravo slijedio princip iz člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine, tj. da državna vlast treba biti, u principu, reprezentativan odraz napredne koegzistencije svih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i nacionalne manjine i Ostale i/ili građane. Proizlazi da je zakonodavac ispoštovao i navedeni princip i princip nediskriminacije.

32. Ustavni sud zaključuje da čl. 7.2. i 11.4. Zakona nisu suprotni članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zato što pripadnicima Ostalih i/ili građana nije onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Vijeća, niti im je onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Vijeća.

33. U vezi sa navodima podnosioca zahtjeva kojim ukazuje na predmet Sejdić i Finci, Ustavni sud ukazuje na sljedeće: „U predmetu Sejdić i Finci Evropski sud je zaključio da dugotrajna nemogućnost aplikanata da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nema objektivno i prihvatljivo opravdanje i da, stoga, krši član 14. u vezi sa članom 3. Protokola broj 1.“ Osim toga, Evropski sud je istakao: „Neizjašnjavanje aplikanata o svojoj pripadnosti nekom od 'konstitutivnih naroda' onemogućilo ih je da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo. Za identičan ustavni preduvjet već je ustanovljeno da predstavlja diskriminirajuću razliku u tretmanu koji krši član 14. u odnosu na Dom naroda (vidjeti tačku 50). Uz to, principe koji se odnose na diskriminaciju zabranjenu članom 14. i članom 1. Protokola broj 12 treba tumačiti na isti način (prethodna tačka). Slijedi da se ustavne odredbe koje čine aplikante nepodobnim da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo, također, moraju smatrati diskriminatornim i da kao takve predstavljaju povredu člana 1. Protokola broj 12, a Sud ne smatra da u tom smislu postoji bilo kakva bitna razlika između Doma naroda i Predsjedništva BiH. U skladu s tim, a iz razloga koji su detaljno opisani u tač. 47-49. u kontekstu člana 14, Sud je ustanovio da sporni preduvjet koji se odnosi na podobnost za kandidiranje na izborima za Predsjedništvo predstavlja kršenje člana 1. Protokola broj 12.“

34. Iz navedenog slijedi da podnosilac zahtjeva neosnovano ukazuje na navedenu presudu, zato što su u tom predmetu aplikanti isključeni, odnosno onemogućeni da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, jer nisu iz reda konstitutivnih naroda. U konkretnom predmetu pripadnicima Ostalih i/ili građana nije onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Vijeća, niti im je onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Vijeća.

35. U odnosu na prigovore o kvalificiranoj većini (sedam od osam) koja je propisana za donošenje odluka, a koja, prema navodima podnosioca zahtjeva, ima funkciju diskriminacije, Ustavni sud smatra da je u isključivoj nadležnosti zakonodavca da propiše da li će za donošenje odluka biti potrebna natpolovična ili kvalificirana većina. Naime, u postupku apstraktne nadležnosti Ustavnog suda zadatak Ustavnog suda nije da ocjenjuje da li je određeno zakonsko rješenje dobro ili loše, nego isključivo kontrola pojedinih zakonskih odredaba ili cijelog zakona u odnosu na ustavna rješenja, konkretno, da li je navedenim odredbama zakonodavac uspostavio diskriminaciju. Ustavni sud je prethodno zaključio da zakonodavac nije uspostavio diskriminaciju.

36. S obzirom na zaključak u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati i navode podnosioca zahtjeva o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i njezinim članom 5, kao i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i njegovim čl. 2, 25. i 26. i članom 14. Evropske konvencije.

b)U odnosu na član 9. stav 3. Zakona

37. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je član 9. stav 3. Zakona protivan odredbi člana III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zato što je Vijeće nova institucija na državnom nivou, tako da bi se finansiranje trebalo vršiti iz budžeta institucija i međunarodnih obaveza BiH, a ne po jedna trećina sa nivoa Vijeća ministara, Republike Srpske i Federacije BiH.

38. Član III/1. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Član III.

Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

1. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:

a) Vanjska politika.

b) Vanjskotrgovinska politika.

c) Carinska politika.

d) Monetarna politika, kao što je predviđeno članom VII.

e) Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.

f) Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila.

g) Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose s Interpolom.

h) Uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.

i) Regulisanje međuentitetskog transporta.

j) Kontrola vazdušnog saobraćaja.

39. Ustavni sud, prije svega, smatra da se članom 1. stav 2. Zakona utvrđuju nadležni organi za primjenu i provođenje Zakona u skladu sa pravilima Evropske unije o državnoj pomoći, posebno Vijeće kojem član 7. stav 1. Zakona daje odrednicu javne institucije koja samostalno obavlja svoju djelatnost i obavezuje na dosljednu primjenu Zakona na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, dalje, smatra da član 4. Zakona, između ostalog, utvrđuje organe koji su nadležni za primjenu i provođenje Zakona, i to: a) Vijeće, b) organe za provođenje: Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta BiH putem svojih nadležnih organa. Dalje, član 9. stav 3. Zakona propisuje da sredstva za finansiranje rada Vijeća osiguravaju Vijeće ministara BiH, Republika Srpska i Federacija BiH u jednakim omjerima (po jednu trećinu), a da će se izvršenje budžeta Vijeća vršiti putem Ministarstva finansija i trezora BiH.

40. Ustavni sud će ukazati na određene zakone kojim je Parlamentarna skupština BiH utemeljila institucije na državnom nivou i kojim je, između ostalih, uredila i način njihovog finansiranja. Naprimjer, Zakonom o konkurenciji osnovano je Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine. Isti zakon propisuje da se sredstva za provođenje nadležnosti i obavljanje poslova Konkurencijskog vijeća osiguravaju iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine. Dalje, Zakonom o hrani utemeljena je Agencija za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine. Isti zakon propisuje da se sredstva za rad Agencije osiguravaju u državnom budžetu Bosne i Hercegovine. S druge strane, Zakonom o Fiskalnom vijeću u Bosni i Hercegovini osnovano je Fiskalno vijeće Bosne i Hercegovine. Isti zakon propisuje da sredstva za finansiranje rada Fiskalnog vijeća osiguravaju Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska u jednakim omjerima (po jednu trećinu). Dalje, Zakonom o izbjeglicama iz BiH i raseljenim licima u BiH utemeljen je Fond za povratak Bosne i Hercegovine. Isti zakon propisuje da primarni izvori finansiranja Fonda za povratak uključuju budžetska sredstva države, Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH, koja su namijenjena za povratak i rekonstrukciju. Ustavni sud uočava da je Parlamentarna skupština BiH različio uredila način finansiranja (isključivo iz budžeta institucija BiH ili kombinirano dio država a dio entiteti, odnosno Brčko Distrikt) ovih institucija koje je navedenim zakonima utemeljila na državnom nivou.

41. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na dio teksta člana IV/4. Ustava Bosne i Hercegovine: „Parlamentarna skupština je nadležna za: a) Donošenje zakona potrebnih za provođenje odluka Predsjedništva ili za izvršavanje odgovornosti Skupštine po ovome Ustavu.“ Ustavni sud smatra da citirana ustavna odredba daje ovlaštenje Parlamentarnoj skupštini BiH da donosi zakone koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za izvršavanje odgovornosti Skupštine Ustavu kojim samostalno uređuje odnose koje tim zakonima regulira. U tom smislu Parlamentarna skupština BiH ima ovlaštenje da uređuje nova i da ukida postojeća zakonska uređenja tih odnosa, da ih mijenja i dopunjava, to jest da ih uređuje na različite načine, zavisno od različitih okolnosti. Međutim, pri uređivanju tih odnosa Parlamentarna skupština BiH obavezna je da uvažava sve ustavne odredbe.

42. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva tvrdi da, iako je Zakonom utemeljila Vijeće kao instituciju na državnom nivou, Parlamentarna skupština BiH propisala je da Vijeće finansiraju i država i entiteti, tako da je postupila suprotno članu III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća na tekst člana III/1. (nadležnost institucija Bosne i Hercegovine) tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine: „Sljedeći poslovi su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:... Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine“, te na tekst člana IV/4.b) Ustava Bosne i Hercegovine: „Parlamentarna skupština je nadležna za: ... Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za podmirivanje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.“ Ustavni sud smatra da citirane odredbe Ustava Bosne i Hercegovine jasno propisuju obavezu i nadležnost Bosne i Hercegovine da finansira institucije Bosne i Hercegovine, u smislu člana III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a prema članu IV/4.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština BiH je nadležna da odlučuje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, nesporno je ovlaštenje Parlamentarne skupštine BiH da odlučuje o modelu finansiranja institucija Bosne i Hercegovine. Međutim, nesporne su i obaveza i nadležnost Bosne i Hercegovine da finansira institucije Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju Parlamentarna skupština BiH je odlučila da jednu trećinu sredstava za rad Vijeća osigurava i Vijeće ministara BiH, kao institucija na državnom nivou. Pri navedenom, a u skladu sa ustavnim ovlaštenjem, Parlamentarna skupština BiH propisivanjem kombiniranog modela finansiranja Vijeća (država i entiteti) nije postupala suprotno odredbi člana III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog navedenog, Ustavni sud se ne može složiti sa tezom podnosioca zahtjeva da, pošto je Vijeće nova institucija na državnom nivou, finansiranje bi se trebalo isključivo i u cijelosti vršiti iz budžeta institucija i međunarodnih obaveza BiH, zato što član III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine striktno ne propisuje da se nove institucije na državnom nivou moraju isključivo (u cijelosti) finansirati iz budžeta institucija i međunarodnih obaveza BiH.

43. Ustavni sud zaključuje da je član 9. stav 3. Zakona u skladu sa članom III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da čl. 7.2. i 11.4. Zakona nisu suprotni članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zato što pripadnicima Ostalih i/ili građana nije onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Vijeća, niti im je onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Vijeća.

45. Ustavni sud zaključuje da Parlamentarna skupština BiH propisivanjem kombiniranog modela finansiranja Vijeća (država i entiteti), kao institucije na državnom nivou, nije postupala suprotno odredbi člana III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

46. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja oprečna odluci potpredsjednice Margarite Cace-Nikolovske i sutkinje Constance Grewe.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje o neslaganju u predmetu U 26/14 sutkinje Constance Grewe, kojem se pridružuje potpredsjednica Margarita Caca- Nikolovska I – U ovom predmetu Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je sljedeću odluku:

-Odbija se zahtjev Željka Komšića.

-Utvrđuje se da su čl. 7.2. i 11.4. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 10/12) u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

-Utvrđuje se da je član 9.3. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 10/12) u skladu s članom III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

II – Opseg neslaganja Slažem se s većinom u pogledu dopustivosti zahtjeva (st. od 14. do 17), te u pogledu saglasnosti člana 9.3. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini s članom III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine (st. od 37. do 43. Obrazloženja). Međutim, uz dužno poštovanje, ne slažem se ustavnom saglasnošću čl. 7.2. i 11.4. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini (st. od 20. do 36).

III – Inkompatibilnost članova 7.2. i 11.4. Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Činjenice u ovom predmetu smještene su između onih koje se odnose na ravnopravnost konstitutivnih naroda i onih koje impliciraju potpuno isključivanje Ostalih i/ili građana. Pitanja koja se postavljaju su sljedeća: 1. Da li su i do kojeg stepena Ostali onemogućeni da budu postavljeni za članove Vijeća pod jednakim uvjetima kao članovi konstitutivnih naroda? 2. Da li im je onemogućeno da glasaju za odluke Vijeća pod jednakim uvjetima kao članovi konstitutivnih naroda?

1. Da bi donijela zaključak u prilog ustavnoj saglasnosti, većina se poziva na pretpostavku da bi jedan ili dvojica Ostalih i/ili građana bili imenovani za članove Vijeća. Međutim, zakon ne propisuje rezervirana mjesta za Ostale i/ili građane, za razliku od konstitutivnih naroda. Prema tome, većina zanemaruje da ne postoji obaveza da se imenuje Ostali i/ili građanin za člana Vijeća, dok je imenovanje šest članova konstitutivnih naroda obavezno. Očigledno je da se radi o nejednakom postupanju.

Slično tome, glas Ostalih i/ili građana nije potreban da bi se donijela validna odluka Vijeća, dok se takva ne može donijeti bez glasova konstitutivnih naroda. Naime, ako dva člana Ostalih i/ili građana budu imenovani, validna odluka može se donijeti samo uz učešće barem jednog Ostalog. Međutim, i tu članstvo nije potrebno jer nije propisano. Ako nema Ostalih i/ili građana, ili je samo jedan, validna odluka može se donijeti bez učešća ijednog Ostalog. Prema tome, učešće Ostalih i/ili građana pri donošenju odluke nema istu vrijednost kao učešće konstitutivnih naroda.

2. Da li to nejednako postupanje predstavlja diskriminaciju? Drugim riječima, da li postoje neka objektivna i razumna opravdanja za takvo različito postupanje? Većina pokušava da opravda svoje obrazloženje pozivajući se na sudsku prasku Ustavnog suda, naročito predmete U 5/98 i U 8/04 i razlike u pogledu predmeta Sejdić i Finci.

Međutim, u predmetu U 5/98 jasno je naznačeno da podjela vlasti samo među konstitutivnim narodima predstavlja opasnost od diskriminacije, te se, prema tome, mora tumačiti „usko“: Osim toga, nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ta specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti također i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ta specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminaciji, kao što će biti pokazano niže, ona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana (stav 68).

U pogledu predmeta U 8/04, činjenice tog predmeta sasvim su drugačije jer se u njemu radi o vetu i povredi vitalnog interesa jednog od konstitutivnih naroda, a ne uopće o odnosu između tih naroda i Ostalih i/ili građana. Međutim, usklađenost između principa konstitutivnih naroda i člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine naglašena je u predmetu U 8/04. Prema toj odredbi, funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine. U tom pogledu, Sud ističe naprednu koegzistenciju svih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i nacionalne manjine i Ostale (stav 27). Prema početnoj tački većine, pretpostavci imenovanja barem jednog Ostalog, većina smatra da su propisi koji se odnose na Vijeće za državnu pomoć u skladu s članom IX/3. Ne slažem se s tim zaključkom, te ne nalazim nikakvo drugo opravdanje za taj neravnopravan položaj ni u obrazloženju većine ni u odgovoru zakonodavca na zahtjev.

3. Osim toga, zakonodavac nema slobodu da propiše kvalificiranu većinu za donošenje odluka kada se njom krši princip o zabrani diskriminacije. Naime, neosporno je da zahtjev o kvalificiranoj većini, kada se član 7.1. razmatra u vezi s članom 11.4. predmetnog zakona, favorizira konstitutivne narode u postupku donošenja odluka.

4. U pogledu razlika između ovog predmeta i činjenica u predmetu Sejdić i Finci, one su očigledne jer u ovom posljednjem predmetu ne postoji potpuno isključivanje iz prava na kandidiranje na izborima. Ali ono što Evropski sud za ljudska prava smatra uopćeno diskriminirajućim, nezavisno od konkretnog predmeta, nije podjela vlasti kao takva, nego monopol konstitutivnih naroda. U presudi Azra Zornić protiv Bosne i Hercegovine (aplikacija broj 3681/06, presuda od 15. jula 2014. godine), Evropski sud je istakao sljedeće: „U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i 'etničkim čišćenjem' (vidi, ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na 'konstitutivne narode' kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi.“ Prema tome, većina je trebala barem ispitati pitanje razumnih i objektivnih opravdanja za tu diskriminaciju.

Zbog svih navedenih razloga smatram da je Sud trebao usvojiti zahtjev u ovom predmetu u pogledu članova 7.2. i 11.4. osporenog zakona.