Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2931/15 (H. Č.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2931/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2931/15, rješavajući apelaciju Harisa Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Čauševića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 12. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Haris Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi u Pritvorskoj jedinici Suda Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 12. juna 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere kojom traži da Ustavni sud naloži Sudu BiH puštanje apelanta na slobodu do donošenja konačne odluke suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 16. jula 2015. godine, a Sud BiH 28. jula 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je 22. decembra 2010. godine potvrdio optužnicu Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 000041 10 od 20. decembra 2010. godine i apelantu je određen pritvor počev od 27. juna 2010. godine zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo terorizam iz člana 210. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama pobliže opisanim u tač. I i II izreke presude počinio krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 3. u vezi sa stavom 5. tač. a), d) i f) KZBiH i osuđen je na kaznu dugotrajnog zatvora od 45 godina u koju se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od dana lišenja slobode 27. juna 2010. godine pa dalje.
7. Nakon izricanja prvostepene presude na osnovu člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine apelantu produžio pritvor do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a Rješenjem broj S1 2 K 002596 13 Kž 26 od 8. januara 2014. godine navedeno rješenje je preinačeno u pogledu trajanja pritvora apelantu, tako što je određeno da apelantu pritvor može trajati najduže devet mjeseci od izricanja prvostepene presude.
8. Apelaciono vjeće Suda BiH je Presudom broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 12. juna 2014. godine uvažilo žalbu apelantovog branitelja, Presudu tog suda broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine u osuđujućem dijelu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem ovog suda.
9. U obrazloženju presude je navedeno da apelantov branitelj žalbom opravdano osporava prvostepenu presudu tog suda, navodeći da je taj sud postupio suprotno odredbi člana 247. ZKPBiH, jer je glavni pretres vodio bez prisustva apelanta kao optuženog, ističući da je ZKPBiH dao jasne garancije da se glavni pretres ne može voditi u odsustvu optuženog, pri tome imajući u vidu okolnost da se apelant nalazi u pritvoru i da je samim tim dostupan sudu. Dakle, budući da je utvrđeno da je apelant opravdano bio odsutan sa glavnog pretresa, održanog 30. oktobra 2013. godine, to, po ocjeni ovog suda, nije postojala mogućnost da se pretres održi bez njegovog prisustva, pa pošto se propust Suda BiH nije mogao konvalidirati naknadnim dostavljanjem apelantu transkripta sa suđenja, budući da mu je postupanjem suda uskraćena mogućnost da ispita svjedoke, Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je takvim radnjama suda nastupila povreda apelantovog prava iz člana 297. stav 1. tačka c) ZKPBiH, zbog čega postoji osnovana sumnja u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, taj sud je, shodno članu 310. st. 1. i 2. a u vezi sa čl. 313. i 315 ZKPBiH odlučio kao u izreci presude, na način što je naložio da se u ponovnom postupku otklone učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da se ponovo izvedu već izvedeni dokazi i izvrši ocjena ostalih žalbenih navoda a po potrebi izvedu i drugi dokazi, nakon čega će sud biti u mogućnosti donijeti novu na zakonom zasnovanu presudu.
10. Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 17. jula 2014. godine, postupajući na osnovu člana 138. stav 3. ZKPBiH, pritvor apelantu produžio za još najduže šest mjeseci, tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 17. januara 2015. godine.
11. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je navelo da je, postupajući po službenoj dužnosti u smislu člana 138. stav 3. ZKPBiH, preispitalo potrebu produženja pritvora apelantu kao optuženom i ocijenilo da su se u konkretom slučaju stekli uvjeti da mu se pritvor produži za još najduže šest mjeseci. Naime, nakon detaljnog uvida u spise predmeta, pri tome imajući u vidu radnje koje se apelantu stavljaju na teret, da je pred pretresim vijećem izveden veliki broj materijalnih dokaza, te da je saslušan veći broj svjedoka, utvrđeno je da se radi o izuzetno složenom predmetu, te budući da je žalbu izjavilo (i) Tužilaštvo, kojom je pokrenut niz pitanja, izneseno mnoštvo konkretnih primjedaba, koje treba detaljno provjeriti i analizirati, odlučeno je kao u izreci rješenja.
12. U pogledu postojanja osnovane sumnje kao temeljnog pritvorskog razloga, potvrđenog činjenicom da je apelantu zbog počinjenog krivičnog djela izrečena prvostepena osuđujuća presuda, ovaj sud je zaključio da je u ovoj fazi postupka postojanje osnovane sumnje kao temeljnog pritvorskog osnova suvišno dalje elaborirati, budući da je prvostepeni sud postojanje osnovane sumnje kao temeljnog pritvorskog razloga utvrdio na temelju brojnih izvedenih dokaza, zapisnika o uviđaju Policijske uprave Bugojno i MUP-a SBK od 28. juna 2010. godine, videosnimka uviđaja od 27. juna 2010. godine, helikopterskog snimka lica mjesta događaja i rezultata posebnih istražnih radnji, izvještaja o ostvarenim novčanim transakcijama apelanta sa licima A. H. i N. B. putem komercijalnih banki, vještačenjem vještaka hemijske struke na okolnost pronađenih eksplozivnih tragova, vještačenjem vještaka medicinske struke, iskaza brojnih svjedoka, kao i brojnih drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza.
13. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, Apelaciono vijeće nalazi da i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač.a), c) i d) ZKPBiH. Naime, okolnost da je apelantu prvostepenom presudom izrečena maksimalna kazna zatvora predviđena krivičnim zakonom, odnosno kazna dugotrajnog zatvora od 45 godina, po ocjeni Apelacionog vijeća, predstavlja realan motiv za apelantovo bjekstvo. Dovodeći u vezu navedenu okolnost sa ponašanjem apelanta u istrazi, neposredno po počinjenju krivičnog djela, jer su ga policijski službenici lišili slobode kojom prilikom je navedenim licima pružao ozbiljan otpor, Apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju postoji realna i objektivna opasnost da će se, ukoliko apelant bude pušten na slobodu, dati u bjekstvo ili će se skrivati. S tim u vezi, ovo vijeće je, također, ukazalo na zaključak Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), sadržan u Odluci broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, kojom je, između ostalog, navedeno „da pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret je svakako relevantan elemenat za odlučivanje o pritvoru“. Dakle, prema navedenoj odluci Ustavnog suda, za procjenu opravdanosti primjene mjere pritvora relevantan element je i težina krivičnog djela koja se optuženom stavlja na teret, koja se ogleda kroz zakonom zaprijećenu kaznu zatvora, iz čega se može zaključiti i da se nepravosnažna izrečena kazna zatvora svakako ima smatrati relevantnim elementom prilikom odlučivanja o ovom pritvorskom osnovu. Prema tome, navedeni razlozi jasno ukazuju na postojanje realne i objektivne opasnosti od apelantovog bjekstva u slučaju njegovog puštanja na slobodu, čime je, po ocjeni tog vijeća, ostvaren pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
14. U pogledu posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, ovo vijeće, također, nalazi da je i ovaj uvjet kao opći uvjet ispunjen, a koji se odnosi na zaprijećenu kaznu za predmetna krivična djela (kazna zatvora tri godine ili teža kazna), kao i na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio ili učinio novo krivično djelo. Dakle, prvi objektivni uvjet za primjenu mjere pritvora po ovom osnovu je ispunjen time što je apelantu prvostepenom presudom izrečena kazna dugotrajnog zatvora u tajanju od 45 godina.
15. Prilikom utvrđivanja postojanja naročitih okolnosti, u smislu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo, prije svega, ličnost apelanta kao optuženog, njegovo dosadašnje postupanje, kao i okolnost djela za koje se tereti i utvrdilo da je apelant u dosadašnjem toku postupka iskazao ponašanje koje se može okarakterizirati kao konfliktno i nasilno, kako je to konstatirano i u ranijim rješenjima, jer je direktno na glavnom pretresu prijetio svjedoku Muameru Karadži, kao i njegovoj porodici da će im se osvetiti kada izađe iz pritvora, te što je vrijeđao i oštećene neposredno na glavnom pretresu uz upotrebu pogrdnih riječi i psovki. Nadalje, okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je apelant radnjama koje su mu stavljene na teret iskazao određeni nivo spremnosti da po svaku cijenu izvrši predmetno krivično djelo koje je, kako se osnovano sumnja, pripremao duže vrijeme, birajući metu i prikupljajući sredstva za izvršenje predmetnog krivičnog djela koje je i počinio. Apelaciono vijeće, također, napominje da za postojanje ovog pritvorskog razloga nije neophodno da se radi o licu koje je ranije pravomoćno osuđivano, već se posmatra skup svih okolnosti koje karakteriziraju određeno lice, koje posmatrane u cjelini ukazuju na osnovanu bojazan da bi to lice, ukoliko bi se našlo na slobodi, bilo spremno ponoviti izvršenje krivičnog djela. Apelaciono vijeće, dakle, smatra da sve navedeno opravdava produženje pritvora apelantu po osnovu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Nadalje, Apelaciono vijeće nalazi da je apelantu neophodno pritvor produžiti i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, jer mu je kao optuženom stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora od najmanje 10 godina zatvora, a budući da mu je i nepravosnažnom presudom prvostepenog suda izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 45 godina, po ocjeni vijeća, evidentno je da je ispunjen prvi objektivni uvjet koji se ogleda u visini zaprijećene zatvorske kazne iz navedene odredbe ZKPBiH. Dakle, kako je apelantu stavljeno na teret izuzetno teško krivično djelo za koje se, s obzirom na sam način izvršenja i u odnosu na posljedice koje su nastupile, osnovano sumnja da je počinjeno na veoma okrutan i bezobziran način, da je meta izvršenja krivičnog djela bila Policijska uprava Bugojno (u daljnjem tekstu: policijska stanica), te da je to djelo kao posljedicu imalo smrt policajca Tarika Ljubuškića i teško ranjavanje većeg broja osoba, taj sud, također, smatra da bi puštanje na slobodu apelanta u ovoj fazi postupka dovelo do uznemirenosti, straha i nesigurnosti stanovnika Bugojna, kao i stanovnika ostalih gradova u BiH. Prema tome, imajući u vidu da je meta terorističkog akta sa teškim posljedicama bila upravo policijska stanica i policajci kao službenici koji su direktno zaduženi za provođenje zakona i zaštitu mira, kao i zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana, time su strah i nesigurnost građana realniji, izraženiji i razumljiviji. Osim toga, taj sud ukazuje da izvršenje predmetnog krivičnog djela pripada grupi krivičnih djela koja su usmjerena protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pa imajući u vidu zaštićeni objekt protiv kojeg je izvršenje bilo usmjereno, nalazi da je produženje pritvora optuženom iz ovog pritvorskog osnova opravdano, kao vid prevencije stvarnom narušavanju javnog reda. Zbog svih navedenih okolnosti, ovaj sud je utvrdio da je mjera pritvora apelantu i dalje neophodna i nužna u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 131. ZKPBiH, kao i da ne postoji mogućnost da se apelantu odredi druga mjera iz člana 123. ZKPBiH, a sve radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, taj sud je primjenom člana 138. stav 1. ZKPBiH a u vezi sa članom 132. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPBiH odlučio kao u izreci rješenja.
16. Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 20. oktobra 2014. godine produžilo pritvor apelantu, koji po ovom rješenju može trajati do 20. oktobra 2015. godine.
17. U obrazloženju rješenja Apelacionog vijeća je ukazano da je rješenjem tog vijeća od 17. jula 2014. godine po osnovu člana 138. stav 3. ZKPBiH apelantu pritvor produžen do donošenja drugostepene odluke, odnosno za još najduže šest mjeseci, da je Presudom Apelacionog vijeća broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 12. juna 2014. godine uvažena žalba apelantovog branitelja, pa je prvostepena presuda u osuđujućem dijelu ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. S tim u vezi je ukazano da je članom 315. stav 3. ZKPBiH propisano da će vijeće Apelacionog odjeljenja, kada uvažavajući žalbu ukine prvostepenu presudu, ispitati da li još uvijek postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o ukidanju ili produženju pritvora. Postupajući u skladu sa navedenom odredbom zakona, Apelaciono vijeće je preispitalo potrebu produženja pritvora apelantu kao optuženom na temelju čega je odlučilo kao u izeci rješenja. Dalje, ovo vijeće je zaključilo da je postojanje osnovane sumnje kao temeljnog pritvorskog uvjeta potvrđeno činjenicom da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena prvostepena osuđujuća presuda, pa je u ovoj fazi postupka suvišno dalje ih elaborirati, dok u pogledu posebnih pritvorskih uvjeta, također, nalazi da pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPBiH i dalje postoje neizmijenjeni kako je to obrazloženo prethodnim rješenjima. Naime, u dosadašnjem toku postupka bojazan od apelantovog bjekstva je bila takvog intenziteta da se egzistiranje pritvora pokazalo neophodnim. Posljednjim rješenjem o pritvoru, koje je doneseno 17. jula 2014. godine, utvrđeno je da ova bojazan i dalje postoji. Dakle, sve one okolnosti koje ukazuju na bjekstvo apelanta koje su u ranijim rješenjima suda u ovom postupku u više navrata utvrđene i obrazlagane i dalje postoje, imajući u vidu da je apelantu prvostepenom presudom izrečena maksimalna kazna zatvora predviđena krivičnim zakonom, odnosno kazna dugotrajnog zatvora od 45 godina, što predstavlja realan motiv za njegovo bjekstvo, činjenica da su apelanta lišili slobode policijski službenici neposredno po počinjenom krivičnom djelu, kada je pružao ozbiljan otpor, pa je dovodeći u vezu sve navedene okolnosti ovo vijeće zaključilo da u konkretnom slučaju i dalje postoji realna i objektivna opasnost da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, biti nedostupan organima krivičnog gonjenja. Navedene okolnosti, prema ocjeni ovog vijeća, jasno ukazuju na postojanje realne i objektivne opasnosti od apelantovog bjekstva u slučaju njegovog puštanja na slobodu, čime je ostvaren pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je imalo u vidu niz drugih okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora apelantu, prije svega ličnost apelanta i njegovo dosadašnje postupanje, kao i okolnosti djela za koje se tereti, u smislu da je apelant u dosadašnjem toku postupka iskazao određenu vrstu ponašanja koja se može okarakterizirati kao konfliktno i nasilno, pa kako je konstatirano i u ranijim rješenjima suda, budući da je, kako je već navedeno, apelant direktno prijetio svjedoku Muameru Karadži, kao i njegovoj porodici, te je vrijeđao oštećene neposredno na glavnom pretresu uz upotrebu pogrdnih riječi i psovki, da je radnjama koje mu se stavljaju na teret iskazao određeni nivo spremnosti da po svaku cijenu izvrši predmetno krivično djelo, koje je, kako se osnovano sumnja, pripremao duže vrijeme. Također, vijeće nalazi da je pritvor apelantu i dalje neophodno produžiti i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH s obzirom na krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i zaprijećenu kaznu za njega, s obzirom na sam način izvršenja navedenog krivičnog djela, te u odnosu na posljedice koje su postupile. Stoga, Apelaciono vijeće i dalje smatra da bi apelantov boravak na slobodi u ovoj fazi postupka rezultirao osjećanjem uznemirenosti stanovnika Bugojna, kao i stanovnika ostalih gradova u BiH, s obzirom na činjenicu da navedeno krivično djelo pripada grupi krivičnih djela usmjerenih protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, te imajući u vidu zaštitni objekt protiv kojeg je izvršenje djela bilo usmjereno, ovo vijeće nalazi da je produženje pritvora apelantu iz ovog pritvorskog osnova opravdano, kao i imajući u vidu prevencije za stvarno narušavanje javnog reda. Zbog svega navedenog, taj sud je utvrdio da je primjena mjere pritvora apelantu i dalje neophodna u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, člana 131. ZKPBiH, da ne postoji mogućnost da se apelantu odredi druga mjera iz člana 123. ZKPBiH, a sve radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, pa je primjenom člana 138. stav 1. tač. a), c) i d) ZPKBiH donio odluku kao u dispozitivu ovog rješenja.
18. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o kontroli opravdanosti pritvora apelantu u smislu člana 132. stav 1. tač. a) i d) ZKPBiH, Rješenjem broj S1 2 K 002596 14 KžK od 21. aprila 2015. godine utvrdilo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora apelantu zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i d) ZKPBiH.
19. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantov branitelj izjasnio da ne postoje okolnosti zbog kojih je apelantu neophodno produžiti pritvor, akcentirajući da nema dokaza da bi apelant puštanjem na slobodu pobjegao, jer ne posjeduje niti jednu putnu ispravu, jer bi mu boravak na slobodi omogućio lakšu komunikaciju sa braniteljem i bolje pripremanje odbrane. U vezi sa navodima apelantovog branitelja, Apelaciono vijeće naglašava da u konkretnom slučaju postupa u skladu sa odredbom člana 137. stav 1. ZKPBiH, prema kojoj kontrolu pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, ukazujući da se u konkretnom slučaju okolosti nisu izmijenile, što ukazuje da na apelantovoj strani i dalje postoje razlozi za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPBiH, kako je ovo vijeće zaključilo i koje razloge je detaljno obrazložilo u prethodnim rješenjima, prvenstveno postojanje osnovane sumnje kao temeljnog pritvorskog uvjeta. Prema tome, Apelaciono vijeće je, postupajući prema odredbi člana 137. stav 1. a u vezi sa članom 132. stav 1. tač. a), c) i d), odlučilo kao u izreci rješenja.
20. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 12. juna 2015. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantovog branitelja za ukidanje pritvora apelantu od 12. juna 2015. godine (stav 1), dok je stavom 2. istog rješenja utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora, zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i d) ZKPBiH.
21. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantova odbrana podnijela prijedlog radi ukidanja pritvora apelantu, pozivajući se na odredbu člana 138. stav 3. ZKPBiH, koji je Apelaciono vijeće odbilo kao neosnovan, ocijenivši da se radi o pogrešnom tumačenju citirane odredbe zakona, te ukazujući da je to vijeće tokom cijelog postupka, kako prvostepenog, tako i drugostepenog (drugostepena odluka je donesena 15. jula 2015. godine), vodilo računa da pritvor apelantu bude zakonit i da ne traje duže nego što je to neophodno. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da je rješenjem Suda BiH od 17. jula 2014. godine apelantu produžen pritvor za šest mjeseci, te da je nakon održavanja javnog dijela apelacione sjednice utvrđeno da, zbog složenosti predmeta, sud neće biti u mogućnosti da donese drugostepenu odluku prije isteka roka od devet mjeseci, na koliko je apelantu pritvor produžen nakon izricanja prvostepene presude, nakon čega je to vijeće Rješenjem broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 20. oktobra 2014. godine apelantu pritvor produžilo za još jednu godinu, imajući u vidu da je Presudom broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 12. juna 2014. godine uvažena žalba apelantovog branitelja i Presudu tog suda broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine u osuđujućem dijelu ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Suda BiH. Apelaciono vijeće je, također, u skladu sa članom 137. stav 1. ZKPBiH, izvršilo kontrolu opravdanosti daljnjeg pritvora apelantu, zaključivši da i dalje postoje razlozi za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. a) i d) ZKPBiH iz razloga koje je to vijeće već obrazložilo u prethodnim rješenjima, te da i dalje postoji osnovana sumnja kao opća materijalnopravna pretpostavka za egzistiranje mjere pritvora apelanta u neizmijenjenom obliku. Apelaciono vijeće je, također, ocijenilo da se izricanje mjere pritvora ne može zamijeniti bilo kojom drugom mjerom za osiguranje prisustva optuženog radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, odosno da nijedna druga mjera, osim mjere pritvora, nije adekvatna i da ne bi mogla ostvariti svrhu zbog koje mu je pritvor i određen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma opširnoj apelaciji apelant podsjeća da je odlukom Suda BiH broj S1 2 K 00259 14 Kž 28 od 12. juna 2014. godine uvažena žalba njegovog branitelja i ukinuta Presuda tog suda broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH, zbog čega tvrdi da je, shodno odredbi člana 138. stav 3. ZKPBiH, od 12. juna 2015. godine, odnosno od donošenja navedene presude nezakonito zadržan u pritvoru. Dakle, apelant smatra da je Apelaciono vijeće prijedlog njegovog branitelja od 12. juna 2015. godine za ukidanje mjere pritvora prema citiranoj odredbi ZKPBiH odbilo kao neosnovan, proizvoljnim tumačenjem navedene odredbe, zbog čega tvrdi da mu je takvim postupanjem Apelacionog vijeća povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, budući da se radilo o nezakonitom računanju rokova za određivanje pritvora propisanih tom odredbom zakona.
b) Odgovori na apelaciju
23. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je vijeće tog suda dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora apelantu, pri kojim razlozima ostaje u cijelosti. Dalje navodi da je tokom trajanja postupka taj sud vodio računa o osnovnim pravima apelanta, koja su zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, u smislu da pritvor određen apelantu bude zakonit i da ne traje duže nego što je to neophodno. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
24. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, također, navelo da je Apelaciono vijeće Suda BiH detaljno iznijelo obrazloženje zbog čega smatra da i dalje postoje okolnosti zbog kojih se apelant ima držati u pritvoru. Smatra da je Sud BiH pravilno postupio kada je 21. aprila 2015. godine donio rješenje kojim je utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju na opravdanost trajanja mjere pritvora apelantu, koji po tom rješenju može trajati najduže do 20. oktobra 2015. godine. Također, navodi da je Sud BiH 15. jula 2015. godine apelantu izrekao drugostepenu presudu, kojom je on osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora od 35 godina zbog počinjenog krivičnog djela terorizam iz člana 210. KZBiH, zbog čega je Apelaciono vijeće apelantu pravilno produžilo mjeru pritvora sve do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Stoga je Tužilaštvo predložilo Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna na: http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Kazneni_zakon_BiH_- _konsolidacija_2014.pdf i broj 47/14), relevantne odredbe glase:
Terorizam Član 201. Stav 3.
(3) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana učinilac neku osobu s umišljajem lišio života, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, neslužbena prečišćena verzija dostupna na:
http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Zakon_o_krivičnom_postupku_BH , i broj 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 20.
Temeljni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a) „Osumnjičenik“ je osoba za koju postoje osnove sumnje da je počinila krivično djelo. [....]
m) „Osnovana sumnja“ je viši stupanj sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno.
Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće prijeko potrebno vrijeme. Ako se optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć postupati posebno žurno.
(3) Tijekom cijelog postupka, pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi zbog kojih je određen, a pritvorenik odmah pustiti na slobodu.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno je sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.
Član 138. stav 3.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Izuzetno, u složenom predmetu i iz važnih razloga Apelaciono vijeće pritvor može produžiti za još najduže šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u propisanim rokovima bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je Rješenje broj S1 2 k 002596 14 Kžk od 12. juna 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija osporeno rješenje, tvrdeći da mu je njime povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
[...]
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...]
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
[...]
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.
33. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
34. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje i produženje pritvora - postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da odluka o pritvoru nije utemeljena na osnovanoj sumnji da je počinio predmetno krivično djelo, pa se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da se, shodno proizvoljnom tumačenju odredbe člana 138. stav 3. ZKPBiH, od 13. juna 2015. godine nezakonito nalazi u pritvoru, jer je Apelaciono vijeće rješenjem od 16. jula 2015. godine odbilo kao neosnovan prijedlog njegove odbrane od 12. juna 2015. godine za ukidanje mjere pritvora zaključno sa 13. junom 2015. godine.
35. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće rješenjem od 17. jula 2014. godine pritvor apelantu produžilo za šest mjeseci, te nakon što je utvrdilo da zbog složenosti predmeta neće biti u mogućnosti da donese drugostepenu odluku prije isteka roka od devet mjeseci, na koliko je apelantu produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude, to vijeće je rješenjem od 20. oktobra 2014. godine apelantu pritvor produžilo za još godinu dana, koji po ovom rješenju može trajati najduže do 20. oktobra 2015. godine, shodno odredbi člana 138. stav 3. ZKPFBiH. Ovo iz razloga što je Apelaciono vijeće Suda BiH prvostepenu presudu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Apelaciono vijeće u obrazloženjima osporenih rješenja dalo dataljne, jasne i potpune razloge da je pritvor apelantu u trajanju od godinu dana na pravilan način počeo teći 20. oktobra 2014. godine, koji ističe 20. oktobra 2015. godine. Ustavni sud, također, iz odgovora na apelaciju Tužilaštva zapaža da je Sud BiH drugostepenu odluku u konkretnom predmetu donio 15. jula 2015. godine, kojom je apelant osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora od 35 godina, a mjeru pritvora apelantu produžio sve do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni člana 138. stav 3. ZKPBiH od Apelacionog vijeća, jer u konkretnom slučaju pritvor određen apelantu nije dosegao ni maksimum roka propisan citiranom odredbom zakona, koji je, prema navedenoj odredbi zakona, mogao trajati najduže jednu godinu od izricanja drugostepene presude kojom je prvostepena presuda ukinuta. Dakle, dovodeći u vezu citiranu odredbu zakona sa odlučenjima Apelacionog vijeća Suda BiH o određivanju pritvora apelantu, te obrazloženjima koje je on dao u vezi s tim, te u vezi sa navedenom odredbom ZKPBiH, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedene odredbe zakona na predmetnu situaciju.
36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima je utvrđeno da ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se ti apelantovi navodi o kršenju navedenih prava posebno ispituju.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, jer je Apelaciono vijeće Suda BiH prilikom određivanja pritvora apelantu u obrazloženju svoje odluke dalo detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredbe člana 138. stav 3. ZKPBiH.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman