Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1713/12 (J. C.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1713/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1713/12, rješavajući apelaciju Joze Cigića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. rujna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Cigića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 003280 12 Kž od 20. ožujka 2012. godine i S1 3 K 003280 10 K od 30. prosinca 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jozo Cigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Josipa Muselimovića i Ane Primorac iz Mostara, podnio je 8. svibnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 003280 12 Kž od 20. ožujka 2012. godine i S1 3 K 003280 10 K od 30. prosinca 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo njegovo upućivanje na izdržavanje kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1713/12 od 13. lipnja 2012. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na temelju članka 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnome razdoblju, od Suda BiH i od Tužiteljstva BiH zatraženo je 15. svibnja 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 25. svibnja 2012. godine. Tužiteljstvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 0032280 10 K od 30. prosinca 2011. godine, donesenom u kaznenom postupku protiv apelanta i suoptuženog I. M., apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim pod točkom 2. izreke presude počinio kazneno djelo krivotvorenje novca iz članka 205. stavak 1. u vezi s člankom 29. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Kako je utvrdio Sud BiH, apelant je 8. veljače 2007. godine oko 18.00 sati u Biljnoj apoteci u Međugorju, Općina Čitluk, račun za kupljenu robu osobi P. F. platio novčanicom od 1.000,00 hrvatskih kuna, preciznije označena u presudi (u daljnjem tekstu: sporna novčanica), za koju je znao da je krivotvorena, čime je počinio navedeno kazneno djelo.
7. Takvo utvrđenje Suda BiH temelji se na provedenim dokazima optužbe, dokazima subjektivne i objektivne prirode (saslušanje svjedoka među kojima i svjedokinje F. P. i svjedoka M. Ć., zatim vještaka grafologa, te brojni materijalni dokazi), koje apelantova obrana, koja nije imala dokaznih prijedloga, u tijeku glavne rasprave nije dovela u sumnju. Prije svega, nesporno je utvrđeno da je sporna novčanica krivotvorena, te da ju je apelant na opisani način stavio u promet. Odluka Suda BiH u pogledu tog utvrđenja utemeljena je prvenstveno na iskazu svjedokinje F. P. koji je, u odlučnim činjenicama, potkrijepljen iskazom svjedoka M. Ć., ovlaštene službene osobe PU Čapljina, kao i materijalnim dokazima provedenim na prijedlog Tužiteljstva BiH, prije svega, Zapisnikom o zaprimanju usmene prijave od građanina Policijske stanice Čitluk broj 02-02/5-1- 100/07 od 2007. godine i Zapisnikom o prepoznavanju osobe broj 02-02/5-7-04/07 od 14. veljače 2007. godine. Kako navodi Sud BiH, svjedok M. Ć. u svom iskazu pred sudom detaljno je opisao sam tijek prepoznavanja, navodeći da je, prije nego su svjedokinji F. P. pokazane određene osobe, ona opisala osobu koja joj je predala krivotvorenu novčanicu. Nakon toga, kako stoji u zapisniku, svjedokinji F. P. pokazane su četiri osobe, pa je ona sa sigurnošću pokazala na apelanta kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. Iz iskaza svjedokinje F. P. proizlazi da je ona radila u apoteci kada je za prodanu robu primila spornu novčanicu. Kako je naveo Sud BiH, svjedokinja F. P. bila je dosta sigurna i određena kada ju je saslušao pripadnik MUPHNK, kada je detaljno opisala sam događaj i osobu koja je navedene prilike obavila kupovinu u apoteci, dok je prilikom davanja iskaza tijekom glavne rasprave istakla da se uopće ne sjeća u kojem mjesecu se dogodio sporni događaj, koje godine je to bilo i u koje doba dana. Navedene okolnosti, ipak, prema ocjeni Suda BiH, nisu sporne, s obzirom na to da su objektivizirane u materijalnim dokazima provedenim na glavnoj raspravi, odnosno u navedenim zapisnicima. Tako, prema obrazloženju presude, iz Zapisnika o zaprimanju usmene prijave od građanina proizlazi da je F. P. pristupila u prostorije PS Čitluk 10. veljače 2007. godine i prijavila da je muška osoba, koju je i opisala, počinila predmetno kazneno djelo, što je konstatirano u Zapisniku o prepoznavanju osobe od 14. veljače 2007. godine. Za svjedokinju F. P. ni tada, a ni prilikom njezinog svjedočenja pred Sudom BiH nije bilo sporno da je kritične prilike primila spornu novčanicu, koja joj se učinila sumnjivom, zbog čega je slučaj prijavila policiji. Naime, kako je naveo Sud BiH, nesporna je činjenica da je imenovana svjedokinja uporno pokušavala izbjeći pristup sudu i tako izvršiti svoju obvezu svjedočenja, zbog čega se Sud BiH odlučio da je prinudno dovede, kao i da je evidentno kako je svjedokinja pokušala svjesno i voljno neopravdano dovesti u pitanje zakonitost radnje prepoznavanja. Iz navedenoga Sud BiH zaključuje da je imenovana svjedokinja ili bila pod apelantovim određenim neprihvatljivim utjecajem da ne svjedoči protiv njega, odnosno ukoliko svjedoči da ga ozbiljno ne tereti, ili se na tako nešto imenovana sama odlučila iz njoj poznatih nezakonitih razloga, unatoč činjenici da je za Sud BiH jasno dokazano kako je upravo apelant počinitelj opisanog djela na štetu imenovane oštećene.
8. Dakle, kako je zaključio Sud BiH, nije bila sporna činjenica da su navedene novčanice u apoenu od po 1.000,00 hrvatskih kuna, a među kojima i sporna novčanica koja je predana oštećenoj F. P., krivotvorene. Prema ocjeni Suda BiH, na takav zaključak nesporno ukazuje Zapisnik vještačenja sumnjivih novčanica broj 02/2-505/2007-392/07 od 24. travnja 2007. godine Centralne banke Bosne i Hercegovine, u kojem je konstatirano da je svih šest novčanica u apoenu od 1.000,00 HRK krivotvoreno, dok iz sadržaja navedenog zapisnika jasno proizlazi da je jedna od vještačenih novčanica i sporna novčanica koja je privremeno oduzeta od oštećene. Navedeno vještačenje obavio je stalni sudski vještak financijske struke M. H., koji je potom i saslušan na glavnoj raspravi 30. lipnja 2011. godine. Imenovani vještak je, kada mu je tužitelj Tužiteljstva BiH postavljao pitanja, kategorično ustvrdio da svih šest krivotvorenih novčanica imaju tri različita serijska broja, odnosno da po dvije novčanice imaju isti serijski broj, a kao elemente na temelju kojih je utvrđeno da se radi o krivotvorinama vještak je naveo da su novčanice vjerojatno samo štampane preko štampača digitalnom tehnikom, ili možda skenirane preko interneta i da ne sadrže zaštitne elemente koji postoje na pravim novčanicama, kao što su mikroštampa, tzv. podudarajući žig, vodeni žig, sigurnosna traka, fluorescentna vlakna i dr. Osim toga, Sud BiH je i neposrednim uvidom u fotodokumentaciju PU Čapljina broj Ku 10/07 od 18. veljače 2007. godine utvrdio da se radi o spornoj novčanici, a što, također, proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Čitluk broj 17/07 od 10. veljače 2007. godine, kojom je konstatirano da je predmetna novčanica privremeno oduzeta od F. P. Oslanjajući se na zaključak vještaka M. H. u dijelu u kojem je konstatirano da se radi o lošoj krivotvorini, Sud BiH je na nesumnjiv način našao utvrđenim da je apelant sasvim sigurno znao da je sporna novčanica u apoenu od 1.000,00 HRK krivotvorena. S obzirom na iskaz vještaka da se radi o lošoj krivotvorini, kao i o mogućem „prostom“ načinu nastanka krivotvorine, za Sud BiH sasvim je izvjesno da je apelant u momentu stavljanja u promet predmetne novčanice znao da je ona lažna, imajući u vidu da apelant u svakodnevnom životu koristi novac kao sredstvo plaćanja i da je pažnjom prosječnog čovjeka prvenstveno na temelju kvalitete papira od kojega je novčanica izrađena mogao uočiti da se radi o krivotvorini. U cijelosti je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, koji je, prema ocjeni Suda BiH, stručan i dan sukladno pravilima struke, a sam način izlaganja vještaka na glavnoj raspravi, kako ističe Sud BiH, predstavlja objektivnu i razložnu argumentaciju pismenog nalaza i mišljenja. U cijelosti je prihvaćen i iskaz svjedoka M. Ć., koji je ocijenjen kao logičan, istinit i uvjerljiv, te, konačno, i potkrijepljen objektivnim dokazima u spisu. Navedene činjenice, koje je Sud BiH ocijenio kao utvrđene, navode na nesporan zaključak da su se u apelantovim radnjama ostvarili bitni elementi bića kaznenog djela krivotvorenje novca iz članka 205. stavak 1. KZBiH.
9. Prije izbora vrste i odmjeravanja kaznenopravne sankcije Sud BiH je konstatirao da je za predmetno kazneno djelo propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. Sud BiH je izvršio izbor i odmjerio kaznenopravne sankcije u propisanim granicama kazne, imajući u vidu svrhu kaznenopravnih sankcija i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, kao i raspon zaprijećene kazne za predmetno kazneno djelo, Sud BiH je ocijenio da je izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od jedne godine razmjerna težini počinjenog kaznenog djela i stupnju apelantove kaznene odgovornosti, uz uvjerenje da će se tom kaznom postići svrha generalne i specijalne prevencije, odnosno da će se utjecati na svijest građana o opasnosti i štetnosti počinjenog kaznenog djela i opravdanosti kažnjavanja počinitelja.
10. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 0032280 12 Kž od 20. ožujka 2012. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe Tužiteljstva BiH i apelantovog branitelja i prvostupanjska presuda je potvrđena. Polazeći od zakonske definicije kaznenog djela krivotvorenje novca propisanog člankom 205. stavak 1. KZBiH, Apelacijsko vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) utvrdilo je da iz provedenih dokaza tijekom prvostupanjskog postupka jasno proizlaze svi bitni elementi bića navedenog kaznenog djela, a u pogledu kojih je prvostupanjski sud dao potpuno jasno i logično obrazloženje. Dakle, kazneno djelo krivotvorenje novca u konkretnom slučaju ostvareno je kroz dva glavna elementa, i to: stavljanje lažnog novca u opticaj, odnosno poduzimanje radnje kojom takav novac postaje dostupan drugim osobama u prometu i znanje optuženog da je novac lažan i da ga kao takvog stavlja u opticaj, što je jasno opisano u činjeničnom supstratu izreke pobijane presude, za što je dana valjana i na dokazima utemeljena argumentacija. U pogledu dokaznog postupka i apelantovih žalbenih prigovora, Sud BiH je utvrdio da je prvostupanjski sud dao valjanu i prihvatljivu argumentaciju prilikom ocjene dokaza – zapisnika o prepoznavanju lica za koji su obrana, ali i sama oštećena F. P. tvrdili da je nezakonit. Naime, i Apelacijsko vijeće je zaključilo da je radnja apelantovog prepoznavanja izvršena prema pravilima predviđenim u odredbi članka 85. stavak 3. i članka 152. stavak 3. ZKPBiH. Iz sadržaja predočenih dokaza, najprije Zapisnika o prepoznavanju lica broj 02-02/5-7-04/07 od 14. veljače 2007. godine, proizlazi da je zapisnik sastavljen prema zakonitoj proceduri i da sadrži naziv organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu prisustvuju, kao i naznaku kaznenog predmeta u kojem se radnja poduzima, zatim bitne podatke o tijeku i sadržaju poduzete radnje, i na kraju potpis svih osoba koje ga trebaju potpisati.
11. Također, Apelacijsko vijeće podsjeća na to da Sud BiH prilikom ocjene dokaza, sukladno članku 15. ZKPBiH, nije vezan za pravna ili formalna dokazna pravila, nego za pravila ljudskog mišljenja i iskustva, što znači da ocjena dokaza obuhvaća logičku i psihološku ocjenu suda svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. U okvirima takvog činjeničnog stanja koje proizlazi iz spisa predmeta nije bilo mjesta, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, primjeni načela in dubio pro reo, na koje se poziva obrana, zato što pravilno sačinjen zapisnik o prepoznavanju čija je autentičnost potvrđena iskazima svjedoka M. Ć., ali i u dijelu iskaza svjedokinje F. P., ne ostavlja bilo kakvu sumnju u pogledu postojanja odlučne činjenice koja se odnosi na stavljanje u promet sporne krivotvorene novčanice od 1.000,00 HRK. U pogledu subjektivnog elementa kaznenog djela, suprotno žalbenim navodima obrane, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, u pobijanoj presudi izneseni su detaljni i u svemu logični argumenti za takvo utvrđenje, navodeći da sve okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ukazuju na nesumnjiv zaključak da je apelant znao da je novčanica koju je stavio u opticaj bila krivotvorena i htio je nastupanje zabranjene posljedice. Zbog navedenih razloga, Apelacijsko vijeće nalazi da se prvostupanjski sud pri ocjeni dokaza rukovodio načelom zakonitosti i potrebom da nitko nevin ne bude osuđen, te da se počinitelju kaznenog djela izrekne kaznenopravna sankcija pod uvjetima propisanim KZBiH. Sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanom u članku 15. ZKPBiH, prvostupanjski sud je, prema zaključku Apelacijskog vijeća, razmotrio sve izvedene dokaze predložene tijekom prvostupanjskog postupka, pri tome dajući iscrpne i logične odgovore na istaknute prigovore stranaka, pa tako i apelantove obrane, a pri tome posebno vodeći računa o ocjeni proturječnih dokaza, dajući argumentaciju u pogledu dokazanih činjenica, a kako se to i nalaže odredbom članka 290. stavak 7. ZKPBiH. Slijedom iznesenoga, kako je zaključilo Apelacijsko vijeće, nedvojbeno proizlazi da je apelant počinio kaznenopravne radnje na način, u vrijeme i mjestu kako je to precizno navedeno u izreci presude, što na temelju izvedenih dokaza predstavlja rezultat logičkog zaključivanja o postojanju navedenih pravno relevantnih činjenica, pa je i Apelacijsko vijeće, suprotno žalbenim prigovorim obrane, a na temelju ocjene svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, zaključilo da je apelant svojim radnjama ostvario sva kako objektivna tako i subjektivna zakonska obilježja kaznenog djela krivotvorenje novca iz članka 205. stavak 1. KZBiH, zbog čega je i odlučilo odbiti kao neutemeljene žalbene prigovore obrane usmjerene na pobijanje postojanja elemenata kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Konačno, kada je u pitanju odluka o kaznenopravnoj sankciji, suprotno žalbenim navodima obrane, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti kod apelanta i izrekao kaznenopravnu sankciju koja odgovara svrsi kažnjavanja kako s aspekta generalne tako i s aspekta specijalne prevencije, predviđene odredbama čl. 6. i 39. KZBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
13. Kako je naveo apelant, prvostupanjska presuda je rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda kaznenog postupka, kao i pogrešne primjene materijalnog prava, a što je apelant u žalbi na prvostupanjsku presudu detaljno elaborirao, pa, stoga, predlaže da sastavni dio apelacije bude i žalba njegovog branitelja na prvostupanjsku presudu Suda BiH broj S1 3 K 003280 10 K od 30. prosinca 2011. godine. Apelant podnosi apelaciju jer je Sud BiH svojim odlukama, kao i tijekom cjelokupnog kaznenog postupka, nezakonitom, proizvoljnom i diskriminirajućom primjenom odredbi KZBiH, i to čl. 38 (načelo mutabiliteta), 86 (tijek saslušanja svjedoka), 218 (nadzor Tužiteljstva nad radom ovlaštenih osoba), 219 (uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza), 281 (dokazi na kojima se temelji presuda), 290 (sadržaj presude), 297 (bitne povrede odredaba kaznenog postupka), 298 (povrede kaznenog zakona) i 299 (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), te nepravičnim postupkom u cjelini grubo povrijedio njegova prava zagarantirana odredbama članka II/3.(e) Europske konvencije i članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da su mu time povrijeđeni pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, pravo na nepristran sud, pravo na obranu i pravo na raspravljanje pred sudom. Apelant smatra da sud nije dokazao da je stavio u opticaj krivotvorenu novčanicu, jer predmetna krivotvorena novčanica nije izuzeta od njega. Vezano za apelantovo eventualno umišljajno ponašanje neprihvatljivo je obrazloženje pobijanih presuda, te apelant ističe da predmetna novčanica nije napravljena tako da na prvi pogled prosječna osoba može lako zapaziti da nije u pitanju pravi novac, i stoga je, prema njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju izostala ocjena stupnja kaznene odgovornosti. U provedenom dokaznom postupku nijedan dokaz nije potvrdio navode da je apelant u trenutku pribavljanja lažnog novca znao da je novac lažan i da ga kao takvog stavlja u opticaj. U tom smislu, sud nije ocijenio iskaz svjedokinje F. P. na način kako je ona iznijela svoj iskaz na glavnoj raspravi. Apelant navodi da ni prepoznavanje osobe nije izvršeno sukladno odredbama članka 85. stavak 3. ZKPBiH. U pobijanim presudama nije navedeno zbog kojih razloga sud nije prihvatio iskaz svjedokinje F. P. dan na glavnoj raspravi kada je detaljno pojasnila na koji način je vršeno prepoznavanja i na koji način i pod kojim uvjetima je svjedokinja taj zapisnik potpisala.
14. Apelant zaključuje da izvedeni dokazi Tužiteljstva prema svojoj kvaliteti nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da je apelant počinio radnje koje mu se optužnicom stavljaju na teret. Stoga je u konkretnom slučaju opravdana primjena načela in dubio pro reo, tj. pravila koje se odnosi na to da činjenice koje idu na štetu optuženiku moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću, odnosno izvan razumne sumnje, a ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, a kako u konkretnom slučaju takva sumnja postoji, s obzirom na navode iz Zapisnika o prepoznavanju PU Čitluk od 15. veljače 2007. godine, kao i iskaz svjedokinje oštećene F. P. dan pod prisegom na glavnoj raspravi, one se ne mogu uzeti kao utvrđene. Također, apelant ističe činjenicu u pogledu tereta dokazivanja, tj. da nije provedeno suočenje svjedoka M. Ć. i F. P., s obzirom na to da su njihovi iskazi u pogledu zakonitosti radnje prepoznavanja apsolutno suprotni, u smislu odredbi članka 86. stavak 9. ZKPBiH, a što je utjecalo na zakonitost pobijane presude. Sve navedeno ukazuje na to da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene kaznenopravnih odredbi. Prema apelantovom mišljenju, Sud BiH u obrazloženjima pobijanih presuda nije dao zakonite, valjane i logične razloge, pa predlaže da se navedene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je dokaze provedene u odnosu na točku 2. potvrđene optužnice ocijenio kao pouzdane, objektivne i nepristrane, zbog čega ih je prihvatio kao pouzdanu osnovu za utvrđenje pravno relevantnih činjenica. To se, prije svega, odnosi na navedene materijalne dokaze, čija objektivnost nije dovedena u sumnju tijekom cijelog postupka, uz ocjenu da se svi navedeni dokazi međusobno nadopunjuju i čine jednu logičnu cjelinu. U cijelosti je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, koji je, prema ocjeni Suda, stručan i dan sukladno pravilima struke, a sam način izlaganja vještaka na glavnoj raspravi predstavlja objektivnu i razložnu argumentaciju pismenog nalaza i mišljenja. U cijelosti je prihvaćen i iskaz svjedoka M. Ć., koji je ocijenjen kao logičan, istinit i uvjerljiv, te, konačno, i potkrijepljen objektivnim dokazima u spisu. Dalje, mada iskaz svjedokinje F. P. u cjelini nije dosljedan iskazu danom pred ovlaštenim službenim osobama PU Čitluk, niti je cijelim svojim dijelom suglasan s drugim provedenim dokazima, Sud je, ocijenivši ga u kontekstu drugih provedenih dokaza, našao da određena odstupanja iz iskaza sa glavne rasprave nisu utjecala na pravilno utvrđenje relevantnih činjenica, koje proizlaze iz drugih dokaza, koje je sud u cijelosti prihvatio. Stoga je sud dio iskaza te svjedokinje koji se odnosi na sam opis predmetnog događaja, a koji je potkrijepljen drugim provedenim dokazima, ocijenio kao točan i istinit, dok dio iskaza u odnosu na identifikaciju počinitelja predmetnog kaznenog djela nije prihvaćen kao iskren i logičan, s obzirom na to da je opovrgnut ostalim provedenim dokazima, koje je sud, zbog prethodno obrazloženih razloga, u cijelosti prihvatio.
V.Relevantni propisi
16. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Krivotvorenje novca Članak 205. stavak 1.
(1) Tko izradi lažni novac s ciljem da ga stavi u optjecaj kao pravi, ili tko preinači pravi novac s ciljem da ga stavi u optjecaj, ili tko lažni novac stavi u optjecaj, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
17. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 85. stavak 3.
Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje (...)
(3) Ako je potrebno utvrditi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuje, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama ili zajedno s predmetima iste vrste ako je to moguće. (...)
Članak 152. stavak 3.
Sadržaj zapisnika (...)
(3) Pri poduzimanju radnji kao što je očevid, pretraga stana ili osoba ili prepoznavanje osoba ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na narav takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i dr.), a ako su izrađene skice, crteži, planovi, fotografije, filmske snimke ili slično, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku. (....) Članak 219.
Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (...)
(2) Pri prikupljanju izjava osoba, ovlaštena službena osoba može osobi uputiti pisani poziv da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. Osoba ne mora dati nikakvu izjavu ni odgovarati na pitanja koja joj ovlaštena službena osoba postavlja, osim davanja osobnih podataka, o čemu će je ovlaštena službena osoba poučiti. (3) Pri prikupljanju izjava osoba, ovlaštena službena osoba će postupiti sukladno članku 78. ovoga Zakona odnosno članku 86. ovoga Zakona. U tom se slučaju zapisnici o prikupljenim izjavama mogu uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku.
Članak 290. stavak 7.
Sadržaj presude (...)
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio da se ne ispita izravno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika te pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i kazneno djelo. (....)
Članak 297.
Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1)Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:
i) ako se presuda temelji na dokazu na kome se po odredbama ovoga Zakona ne može temeljiti presuda, (...)
Članak 298.
Povrede kaznenog zakona Povreda kaznenog zakona postoji ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju: (....)
b) postoje li okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost, (....)
VI.Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 0032280 12 Kž od 20. ožujka 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 27. travnja 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. svibnja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Kako je naveo apelant, prvostupanjska presuda rezultat je pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda kaznenog postupka, kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da mu je Sud BiH povrijedio pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, pravo na nepristran sud, pravo na obranu i pravo na raspravljanje pred sudom, te da sud nije dokazao da je on počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, posebno zbog pogrešne ocjene iskaza svjedokinje F. P. na način kako je ona iznijela svoj iskaz na glavnoj raspravi. Apelant navodi da ni prepoznavanje osobe nije izvršeno sukladno odredbama članka 85. stavak 3. ZKPBiH. Apelant zaključuje da izvedeni dokazi Tužiteljstva prema svojoj kvaliteti nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da je apelant počinio radnje koje mu se optužnicom stavljaju na teret, pa je, stoga, u konkretnom slučaju opravdana primjena načela in dubio pro reo.
27. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na povrede prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te bitnih povreda kaznenog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda jeste ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da je apelant u momentu stavljanja u promet predmetne novčanice imao svijest o tome da se radi o falsifikatu, posebno zbog toga što je spornu novčanicu u posjedu držao duže vrijeme od oštećene F. P. koja je u kratkom razdoblju posumnjala u ispravnost novčanice. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dokaze provedene u tijeku kaznenog postupka ocijenio kao pouzdane, objektivne i nepristrane, zbog čega ih je prihvatio kao pouzdanu osnovu za utvrđenje pravno relevantnih činjenica. To se, prije svega, odnosi na pravnu kvalifikaciju iskaza svjedokinje F. P. i pored određenih neusuglašenosti u njezinom iskazu. Zatim, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, koji je, prema ocjeni Suda BiH, stručan i dan sukladno pravilima struke, a sam način izlaganja vještaka na glavnoj raspravi predstavlja objektivnu i razložnu argumentaciju pismenog nalaza i mišljenja. U cijelosti je prihvaćen i iskaz svjedoka M. Ć., koji je ocijenjen kao logičan, istinit i uvjerljiv, te, konačno, i potkrijepljen objektivnim dokazima u spisu. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH razmotrio sve apelantove navode koje ponavlja u apelaciji vezano za iskaz svjedokinje F. P., te iskaz svjedoka M. Ć., te uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP dao razloge zašto su apelantovi navodi u tom dijelu neutemeljeni, a Ustavni sud u tome ne vidi nikakvu proizvoljnost niti povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH u obrazloženjima svojih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu.
29. Apelant posebno prigovara načinu na koji je u konkretnom slučaju izvršeno prepoznavanje osobe kao metoda utvrđivanja identiteta počinitelja kaznenog djela, navodeći da sud prepoznavanje osobe nije izvršio sukladno odredbama članka 85. stavak 3. ZKPBiH. Ustavni sud zapaža da je svjedok M. Ć. u svom iskazu pred sudom detaljno opisao sam tijek prepoznavanja, navodeći da je, prije nego su svjedokinji F. P. pokazane određene osobe, ona opisala osobu koja joj je predala krivotvorenu novčanicu. Nakon toga, kako stoji u zapisniku, svjedokinji F. P. pokazane su četiri osobe, pa je ona sa sigurnošću pokazala na apelanta kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. Ustavni sud zapaža da odredbe članka 85. stavak 3. ZKPBiH zahtijevaju da, ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće – zajedno s predmetima iste vrste. Dovodeći predmetnu odredbu u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i obrazloženjima pobijanih presuda, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Suda BiH da je radnja prepoznavanja izvršena sukladno relevantnim odredbama ZKP, te se, stoga, pokazuju neutemeljenim apelantovi navodi da radnja prepoznavanja predstavlja nezakonit dokaz.
30. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za sumnju u nepristranost suda navodi da mu je Sud BiH povrijedio pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, pravo na nepristran sud, pravo na obranu i pravo na raspravljanje pred sudom, te da nije dokazao da je on počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, posebno zbog pogrešne ocjene iskaza svjedokinje F. P. na način kako je ona iznijela svoj iskaz na glavnoj raspravi. U kontekstu navoda o povredi tog prava, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne pobije uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta bili pristrani. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i u tom dijelu neutemeljeni.
31. Ustavni sud utvrđuje da navedene činjenice koje je Sud BiH ocijenio kao utvrđene navode na nesporan zaključak da su se u apelantovim radnjama ostvarili bitni elementi bića kaznenog djela krivotvorenje novca iz članka 205. stavak 1. KZBiH čija objektivnost nije dovedena u sumnju tijekom cijelog postupka, uz ocjenu da se svi navedeni dokazi međusobno nadopunjuju i čine jednu logičnu cjelinu. I konačno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dio iskaza svjedokinje F. P. koji se odnosi na sam opis predmetnog događaja, a koji je potkrijepljen drugim provedenim dokazima, ocijenio kao točan i istinit, dok dio iskaza u odnosu na identifikaciju počinitelja predmetnog kaznenog djela nije prihvaćen kao iskren i logičan, s obzirom na to da je opovrgnut ostalim provedenim dokazima, koje je sud u cijelosti prihvatio. U pogledu subjektivnog elementa kaznenog djela, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH iznio detaljne i u svemu logične argumente za svoje utvrđenje, navodeći da sve okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ukazuju na nesumnjiv zaključak da je apelant znao da je novčanica koju je stavio u opticaj bila krivotvorena i da je htio nastupanje zabranjene posljedice.
32. Dakle, Ustavni sud zapaža da u ovom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da je Sud BiH odluku o apelantovoj krivici utemeljio na dokazima provedenim na glavnoj raspravi. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja svojih odluka primijenio relevantne zakonske odredbe, a pobijane sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su utemeljene. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH u obrazloženjima svojih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. I konačno, vezano za apelantove navode da mu je uskraćeno pravo na obranu, kao i su proizvoljno primijenjene odredbe o prepoznavanju osobe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na jasan i detaljan način obrazložio navode obrane koje je ocijenio prema drugim provedenim dokazima sukladno proceduralnim zahtjevima prava na pravično suđenje, kao i prepoznavanje osobe sukladno odgovarajućim kaznenopravnim odredbama procesnoga prava, a Ustavni sud u tome ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni prava. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi potpuno neutemeljeni.
33. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostupanjski sud naveo, koji su ga opredijelili da donese pobijanu odluku, a koje je prihvatilo i Apelacijsko vijeće, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj kaznenoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju načela presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu načela in dubio pro reo. U vezi s tim prigovorima, Ustavni sud zapaža da apelant te navode ničim nije konkretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza. Ustavni sud u vezi s tim navodima zapaža da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje tih načela, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da ništa ne ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan načelima članka 6. stavak
1. Europske konvencije, Ustavni sud navode o povredi prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije smatra paušalnim i neutemeljenim.
34. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2 Europske konvencije neutemeljeni.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantu omogućeno ravnopravno sudjelovanje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila sukladna garancijama koje pruža ustavno pravo na pravično suđenje.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman