Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2375/12 (M.Ć.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Dokazni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2375/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2375/12, rješavajući apelaciju M.Ć., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.Ć. podnesena protiv protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 005659 12 Kžž od 12. marta 2012. godine i S1 2 K 005659 11 Kžk od 1.

decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude trećestepenog vijeća Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005659 12 Kžž od 12. marta 2012. godine i Presude vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005659 11 Kžk od 1. decembra 2011. godine. Apelantkinja je posredstvom Senke Nožice, advokata iz Sarajeva, koja takođe zastupa apelantkinju u postupku pred Ustavnim sudom, dostavila Ustavnom sudu 13. jula 2012. godine dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo su 18. februara 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je u smislu člana 90 stav 1 tačka c) Pravila Ustavnog suda donio odluku da on neće učestvovati radu i odlučivanju u ovom predmetu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Sud BiH je, odlučujući u krivičnom predmetu protiv apelantkinje i drugih optuženih, donio Presudu broj X-K-08/572-1 od 13. avgusta 2010. godine, kojom je apelantkinju oslobodio optužbe da je radnjama pobliže opisanim u tački 4 izreke te presude počinila krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 u vezi s čl. 29 i 54 KZBiH, uz obrazloženje da je u odnosu na apelantkinju odlučeno kao u izreci presude jer dokazi koje je Tužilaštvo izvelo pred tim sudom nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti u smislu principa in dubio pro reo da je apelantkinja počinila krivičnopravne radnje koje su joj optužnicom stavljene na teret.

7. Međutim, Sud BiH, odlučujući u vijeću Apelacionog odjeljenja, donio je Presudu broj X- Kž-08/572-1 od 28. marta 2011. godine kojom je uvažena žalba Tužilaštva u odnosu na oslobađajući dio Presude tog suda broj X-K-08/572-1 od 13. avgusta 2010. godine prema apelantkinji, te je navedena presuda u tom dijelu ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja. U obrazloženju navedene presude konstatovano je da je prvostepeni sud nekritički cijenio iskaz svjedoka Ž.I. i apelantkinjin iskaz, te da ih nije doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima, odnosno iskazom optuženog N.G., iskazima drugih svjedoka i presretnutim telefonskim razgovorima, a kojima je dao suviše mali značaj bez iznošenja razloga za takvo postupanje. Zaključeno je da je naprijed navedeno rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, koje je u konačnici dovelo i do pogrešnog zaključivanja, te je istaknuto da će se ti nedostaci otkloniti u ponovnom postupku.

8. Nakon održanog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja, Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 005659 11 Kžk od 1. decembra 2011. godine kojom je apelantkinja oglašena krivom da je radnjama, pobliže opisanim u izreci te presude, postala pripadnik zločinačke organizacije koja je zajedničkim djelovanjem počinila krivično djelo neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 KZBiH, čime je počinila krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 4 KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 u vezi s članom 54 KZBiH, pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

9. Iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da je pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH održan pretres na kojem su ponovo preslušani, odnosno reprodukovani određeni dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, i to iskazi svjedoka Ž.I., Z.J., S.R. i A.K., te vještaka M.D. i Ž.T., kao i presretnuti telefonski razgovori (pobliže označeni na strani 6 te presude) i dio iskaza svjedoka – stručnog lica B.D. u odnosu na direktno ispitivanje od strane Tužilaštva i unakrsno ispitivanje. Takođe, na tom pretresu je saslušan N.G. u svojstvu svjedoka, dok je odbijen prijedlog Tužilaštva za čitanje zapisnika o saslušanju apelantkinje. Sud BiH je u obrazloženju predmetne presude, u cilju pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica od kojih zavisi i postojanje bitnih obilježja krivičnog djela koje je apelantkinji stavljeno na teret, (na str. 11-16 predmetne presude) prezentovao sadržaj iskaza svjedoka Ž.I., Z.J., S.R., A.K. i N.G., iskaza vještaka M.D. i Ž.T., te stručnog lica B.D., kao i sadržaj presretnutih telefonskih razgovora (pobliže označenih na str. 11 presude i vođenih između apelantkinje i N.G., N.G. i „K“, N. G. i S.R., N.G. i „A“, N. G. i „K“, N.G. i „S“). Zatim je konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantkinja bila angažovana kao branilac Ž.I. za vrijeme dok se nalazio u pritvoru na osnovu rješenja Okružnog suda u Banjaluci od 4. januara 2007. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovani kriminal u vezi s krivičnim dijelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga i krivično djelo falsifikovanje isprave propisanih Krivičnim zakonom Republike Srpske, te da je s njim imala nesmetanu komunikaciju. Takođe, konstatovao je da nije sporno da je apelantkinja, na traženje Ž.I., pristala da stupi u telefonski kontakt, prvo sa N.G., a kasnije i sa drugim licima. Sud BiH je iz iskaza svjedoka N.G. i presretnutih telefonskih razgovora obavljenih između apelantkinje i tog svjedoka utvrdio da je apelantkinja od Ž.I. preuzela pismo s brojem telefona navedenog svjedoka, kojeg je povodom toga kontaktirala prenoseći mu poruke od Ž.I. s naznakama i uputama šta sve treba da uradi. Zatim, činjenicu da je apelantkinja ostvarila telefonsku komunikaciju sa svjedokom S.R. u vezi s naplatom potraživanja nastalog prometom opojne droge, Sud BiH je utvrdio iz iskaza tog svjedoka i iskaza svjedoka A.K., kao i presretnutog telefonskog razgovora (označenog brojem IDD 60), vođenog između svjedoka S.R. i N.G., dok je činjenicu da je apelantkinja uspostavila kontakt sa svjedokom Z.J. i da se sa njim susrela radi predaje 5000,00 evra apelantkinji, Sud BiH utvrdio iz iskaza svjedoka Ž.I., Z.J. i N.G. Sud BiH je zaključio da iz svih naprijed navedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelantkinja ostvarila komunikaciju s ostalim pripadnicima zločinačke organizacije, prije svega sa N.G., S.R. i Z.J. Zatim, Sud BiH je utvrdio da činjenica da je apelantkinja prilikom razgovora s drugim pripadnicima zločinačke organizacije koristila šifrovane nazive za opojnu drogu proizlazi, prije svega, iz presretnutih telefonskih razgovora (naročito razgovora označenih pod br. IDD 20 i IDD 33, vođenih između apelantkinje i svjedoka N.Ć.), ali i iz iskaza svjedoka S.R., kao i iskaza svjedoka – stručnog lica B.D. Sud BiH je zaključio da iz tih dokaza nesumnjivo proizlazi da apelantkinja ne samo da je znala za poslove svog klijenta Ž.I., odnosno čime se on bavio u prošlosti, te nastavio da se bavi, i njegovu rukovodeću ulogu u zločinačkoj organizaciji, već da je i sama svjesno preduzimala obavljanje poslova koji su se odnosili na kontaktiranje ostalih pripadnika zločinačke organizacije i prenošenje poruka Ž.I., sve s ciljem naplate potraživanja i duga nastalog od prodaje opojne droge. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da se apelantkinja tako pridružila vršenju završnih radnji u procesu prometa opojnih droga i svojom voljom pristupila zločinačkoj organizaciji koja je zajedničkim djelovanjem činila krivično djelo. Sud BiH je naime ocijenio da je apelantkinja djelo za koje je oglašena krivom počinila s direktnim umišljajem, ističući da iz provedenih dokaza optužbe nedvojbeno proizlazi zaključak da je apelantkinja znala da su lica s kojima je ostvarivala telefonske komunikacije bili pripadnici zločinačke organizacije koja je zajedničkim djelovanjem činila krivična djela i da je znala da se oni bave neovlašćenim prometom opojnom drogom, čime je bila svjesna i voljna da takvim svojim postupanjem (prenošenjem poruka i uputa) i ona postaje pripadnik te organizacije.

10. Sud BiH je pored toga, istakao da nije mogao da prihvati kao tačnu apelantkinjinu tvrdnju da nije znala da se radi o drogi kao robi koja se spominje kroz telefonske razgovore, te da nije znala da potražuje novac (dug) koji potiče od prometa droge, kao i da nije znala da su lica s kojima je kontaktirala telefonom bavila prometom opojne droge i da pripadaju organizovanoj zločinačkoj organizaciji, čime je u potpunosti osporen stav odbrane da je apelantkinja u konkretnom slučaju postupala u neotklonjivoj stvarnoj zabludi. U vezi s tim, Sud BiH je ocijenio da svjedok odbrane S.R. u svom iskazu nije iznio ništa posebno što bi moglo ozbiljno da ospori utvrđene činjenice u predmetnom slučaju, te je konstatovao da se potencirani izdvojeni dio iskaza tog svjedoka u odnosu na okolnost momenta saznanja apelantkinje čime se njen klijent Ž.I. bavi ne može dovesti u vezu, niti je podudaran s bilo kojim drugim izvedenim dokazom, pa ni s dijelom iskaza svjedoka Ž.I. u odnosu na tu okolnost, zbog toga što je iskaz ovog svjedoka u tom dijelu pristrasan i očigledno dat s ciljem da se prikrije djelovanje apelantkinje i na taj način umanji njena odgovornost.

11. Odlučujući o žalbama koje su apelantkinjini branioci i Tužilaštvo podnijeli protiv Presude broj S1 2 K 005659 11 Kžk od 1. decembra 2011. godine, Sud BiH je, odlučujući u trećestepenom vijeću, donio Presudu broj S1 2 K 005659 12 Kžž od 12. marta 2012. godine, kojom su žalbe apelantkinjinih branilaca odbijene kao neosnovane, dok je žalba Tužilaštva djelimično uvažena i osporena presuda je preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelantkinja osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a u ostalom dijelu pobijana presuda je ostala neizmjenjena.

12. Sud BiH je u obrazloženju predmetne presude zaključio da su, suprotno navodima iz žalbi apelantkinjinih branilaca, u osporenoj presudi pravilno cijenjeni svi provedeni dokazi i da je pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da je dato argumentovano obrazloženje u pogledu konkretnih apelantkinjinih radnji, kao i voljnog i intelektualnog elementa njenog postupanja. U vezi s tim, Sud BiH je, između ostalog, ukazao da je svjedok Ž.I. u svom iskazu nastojao prikazati da je apelantkinju ubijedio da se dugovanja u konkretnom slučaju odnose na navodnu trgovinu sportskom opremom jer je posjedovao takve objekte, te time prikazati da je apelantkinjina uloga bila manja, odnosno manje značajna nego što ostali dokazi ukazuju. Međutim, istakao je da ni drugostepeni sud ni taj sud nisu mogli da prihvate njegov iskaz u tom dijelu. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je apelantkinja, kao branilac Ž.I., sasvim sigurno u skladu sa svojim profesionalnim dužnostima i ovlašćenjima bila upoznata s onim čime se njen klijent tereti, dokazima i osnovama sumnje, odnosno osnovanoj sumnji koja je u tom trenutku postojala. Stoga, Sud BiH je zaključio da je neosnovana tvrdnja odbrane da je apelantkinja zaista spoznala o čemu se radi tek nakon što je Ž.I. potpisao sporazum o priznanju krivice. Takođe, naveo je da sve i da apelantkinja nije vjerovala dokazima koji su u tom postupku postojali protiv Ž.I. bila je svjesna u koji se kontekst njen klijent stavlja i s čim se dovodi u vezu, pa bilo koje njeno dalje postupanje mora da bude posmatrano kroz prizmu tih saznanja. Pored toga, istakao je da kod ocjene iskaza ovog svjedoka treba imati u vidu i da je bio optužen zajedno s apelantkinjom i ostalim pripadnicima zločinačke organizacije, nakon čega je zaključio sporazum s Tužilaštvom i postupak u odnosu na njega je razdvojen, kao i da se u momentu davanja iskaza na glavnom pretresu u ovom predmetu već nalazio na izdržavanju kazne. Shodno tome, Sud BiH je konstatovao da je taj svjedok bio u prilici da svojim iskazom, bez ikakve opasnosti po sopstveni položaj, pomogne apelantkinji što upućuje na poseban oprez i rezervu pri ocjenu takvog dokaza. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je sud na jednak način cijenio iskaz svjedoka N.G. Sud BiH je zaključio, međutim, drukčije stanje stvari od onog kako to nastoje prikazati pomenuti svjedoci, na što upućuje sadržaj presretnutih razgovora apelankinje sa svjedocima N.G. i S.R., kao i iskazi svjedoka Z.J., S.R. i A.K. Naime, Sud BiH je naveo da iz tih dokaza proizlazi da je apelantkinja opetovano, iskorišćavajući položaj branioca Ž.I., ostvarivala kontakte s tim licima i prenosila informacije od Ž.I. njima i obratno. Sud BiH je istakao da pri tome nije relevantno samo ono što je prenosila, već i njeno držanje u telefonskim razgovorima primjetno iz samog tona glasa i odnosa koji je uspostavljen između apelantkinje i lica s kojima je kontaktirala. Takođe, konstatovao je da navedeni dokazi nesumnjivo upućuju na zaključak, do kojeg je došlo i drugostepeno vijeće u pobijanoj presudi, da je apelantkinja bila svjesna i da je znala o kakvoj se trgovini zapravo radi. Pored toga, ocijenio je da sasvim sigurno ne bi postojala potreba za tolikim oprezom u kontaktu s ostalim članovima zločinačke organizacije, a koji proizlazi iz izvedenih materijalnih dokaza, da je apelantkinja zaista bila u uvjerenju da se radi samo o trgovini sportske opreme, kako to tvrdi odbrana. Takođe, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama da se ostali pripadnici grupe nisu koristili terminima poput „trenerki, „patika“ i druge slične terminologije, već samo apelantkinja, Sud BiH je ocijenio da iz iskaza svjedoka S.R., te sadržaja presretnutih telefonskih razgovora i iskaza svjedoka stručnog lica B.D., proizlazi suprotan zaključak i da je evidentno da su i ostali učesnici u komunikaciji dobro razumjeli ove šifre, odnosno na šta se odnose i koja su im značenja. Takođe, ocijenio je da su analiza koju je sačinio svjedok B.D. i analiza koju su proveli vještaci M.D. i Ž.T. stvorile jasnu sliku o ostvarenoj komunikaciji unutar grupe, te rječniku i frazama koje su korišćene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja u apelaciji navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantkinja tvrdi su u konkretnom slučaju prilikom prikupljanja dokaza presretanjem njenih telefonskih razgovora sa N.G., pretresom njene kancelarije i „izuzimanjem“ dokumenata („pismo“), povrijeđene odredbe čl. 48 i 50 stav 1 ZKPBiH, pa su dokazi dobijeni na taj način nezakoniti u smislu člana 10 ZKPBiH. Navodi da kao branilac Ž.I. nije mogla da bude podvrgnuta istražnim radnjama u vrijeme komunikacije sa svojim klijentom, što, kako tvrdi, podrazumijeva i prenošenje informacija za potrebe odbrane N.G. kao „kontakt osobi“. Tvrdi da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li su ti razgovori „uopšte mogli biti predmet nadzora, odnosno prisluškivanja isključivo na osnovu naredbe o uspostavljanju posebne istražne radnje prema kontakt osobi [N.G.]“. Apelantkinja dalje tvrdi da je u slučaju pretresa advokatske kancelarije i Evropski sud za ljudska prava u jednoj od svojih odluka, Niemietz protiv Njemačke, utvrdio povredu člana 8 Evropske konvencije, te smatra da se isto može ocijeniti i za pretres njene advokatske kancelarije. Apelantkinja navodi da tim pretresom zapravo nisu pronađeni nikakvi predmeti od značaja za krivični postupak, a da su tom radnjom nastale vidljive posljedice po njenu profesionalnu reputaciju, te grubo povrijeđena branilačka tajna.

14. U dopuni apelacije apelantkinja se, pored pozivanja na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, poziva i na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navodnom povredom tih prava, apelantkinja smatra da je osporenim presudama usljed proizvoljne ocjene dokaza izveden proizvoljan zaključak, koji nije obrazložen u skladu s odredbama ZKPBiH i odredbom člana 6 stav 1 Evropske konvencije, da je apelantkinja znala za poslove i ulogu svog klijenta Ž.I. u zločinačkoj organizaciji, te da je i sama svjesno preduzela obavljanje određenih poslova u istoj, odnosno zaključak da je počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. Smatra da je na taj način povrijeđen i princip in dubio pro reo. Vezano za navedeno, apelantkinja u apelaciji tvrdi da iz dokaza provedenih pred redovnim sudom ne proizlazi van razumne sumnje da su izrazi koji su navedeni u osporenoj presudi zapravo šifrovani nazivi za drogu i da je znala da koristi šifrovane nazive za drogu. Naime, apelantkinja smatra da takav zaključak nesporno ne proizlazi iz provedenih dokaza, naročito presretnutih telefonski razgovora (označenih kao IDD 31, IDD 33, IDD 157 i IDD 60), iskaza svjedoka stručnog lica B.D., te svjedoka A.K. i S.R., Z.J. i iskaza vještaka M.D. i Ž.T., koje je, po njenom mišljenju, redovni sud proizvoljno cijenio, niti da je obrazložen u skladu s odredbama ZKP-a i odredbom člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, smatra da redovni sud nije dao logično obrazloženje u vezi s ocjenom iskaza svjedoka S.R. Pored toga, apelantkinja tvrdi da je osporena osuđujuća presuda „prejudicirana“ presudom istog suda od 28. marta 2011. godine, tako što je presudom od 28. marta 2011. godine sud odlučio o njenoj krivici prije nego što je izveo ijedan dokaz.

b) Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je naveo da smatra neosnovanim apelacione prigovore kojima se ukazuje na nezakonitost presretnutih telefonskih razgovora kao dokaza koji su bili temelj za osuđujuću presudu. U vezi s tim, između ostalog, naveo je da se pravilnim tumačenjem odredbi čl. 48 i 82 stav 1 tačka e) ZKPBiH, te dovođenjem u vezu s okolnostima konkretnog krivičnopravnog predmeta, može zaključiti da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede navedenih zakonskih odredbi. Zatim, Sud BiH je naveo da je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, vodeći pri tome računa o zakonitosti dokaza, ali i principu slobodne ocjene dokaza u okviru opštih pravila ljudskog mišljenja i iskustva. Istakao je da je ocjenom izvedenih dokaza na navedeni način utvrdio činjenično stanje koje ne ukazuje na povredu bilo kojeg prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH. Shodno navedenom, Sud BiH smatra da su osporene presude pravilne i zakonite, a da su apelacioni navodi neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije.

16. Tužilaštvo je navelo da smatra su apelacioni navodi u cijelosti neosnovani. U vezi s tim, između ostalog, navelo je da se u konkretnom slučaju komunikacija ostvarivala između apelantkinje i N.G., kuma tada osumnjičenog apelantkinjinog branjenika Ž.I. Zatim je citiralo odredbu člana 48 ZKPBiH, te je ukazalo da navedena zakonska odredba ni u jednom momentu ne štiti razgovor advokata s drugim licima ili, kako je to apelantkinja navela u apelaciji „kontakt osobom koju je osumnjičeni ovlastio da obavlja razgovore s njegovim advokatom“. Takođe, istaklo je da je Sud BiH, u obrazloženju svoje presude, naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama, te da je na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza u svjetlu svih provedenih dokaza, kako materijalnih tako i osporenih iskaza svjedoka, te da je tek na osnovu takve ocjene izveo zaključak da li je određena činjenica dokazana ili ne, u potpunosti poštujući odredbe čl. 281 stav 2 i 290 ZKPBiH, kao i princip zakonitosti dokaza. Dakle, smatrajući da osporenim odlukama nije došlo do kršenja odredbi Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine i krivičnog zakonodavstva, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav 1.

Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Organizirani kriminal Član 250. stav 4.

Ko postane pripadnik organizirane grupe kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

18. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravsnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Zakonitost dokaza [...] (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 48.

Komunikacija osumnjičenog, odnosno optuženog s braniocem (1) Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniocem, usmeno ili pismeno.

(2) Tokom razgovora osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac mogu biti posmatrani, ali se ne smije slušati njihov razgovor.

Član 50. stav 1.

Preduzimanje radnji od strane branioca Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav 7.

Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH br. S1 2 K 005659 12 Kžž od 12. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 17. maja 2012. godine, dok je apelaciju podnijela 22. juna 2012. godine, a dopunu apelacije 13. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja smatra da je u predmetnom postupku došlo i do povrede člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

a) Pravo na privatni život, dom i prepisku

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

25. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

26. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja smatra da pribavljanje dokaza, u konkretnom slučaju presretanjem telefonskih razgovora između nje, kako navodi, kao branioca Ž.I. i N.G. kao „kontakt osobe“, te pretresom njene advokatske kancelarije i izuzimanjem dokumenata („pismo“), predstavlja kršenje prava na privatni život, dom i prepisku.

27. Prema stanovištu Evropskog suda, telefonski razgovori, iako izričito nisu navedeni, potpadaju pod pojam privatnog života i korespondencije u smislu člana 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, inter alia, Klass i drugi protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, p. 21, stav 41; Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. avgusta 1984. godine, serija A, no. 82, pp. 30-31, stav 64; Lambert protiv Francuske, presuda od 24. avgusta 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V, pp. 2238-39, stav 21). Presretanje telefonskih razgovora predstavlja miješanje javnih vlasti u pravo na poštovanje privatnog života. Ovo miješanje predstavljaće kršenje člana 8 stav 2 Evropske konvencije ukoliko nije u skladu sa zakonom, ukoliko ne slijedi jedan ili više legitimnih ciljeva u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije i, dodatno, ako nije neophodno u demokratskom društvu (vidi, Evropski sud, Kopp protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1998. godina, Izvještaji 1998-II, p. 539. stav 50). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Niemietz protiv Njemačke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251, tač. 27- 33), koji se ticao pretresa advokatske kancelarije aplikanta u vezi s krivičnim postupkom protiv trećeg lica, zaključio kako profesionalne i poslovne aktivnosti pojedinca mogu ulaziti u područje privatnog života, te i da poslovne prostorije, takođe, mogu da predstavljaju dom, a da iz samih okolnosti slučaja proizlazi da pretres mora da bude pokriven pojmom „prepiska“ u okviru značenja člana 8 Evropske konvencije. Evropski sud je u navedenom slučaju konstatovao da je pretresom aplikatove kancelarije došlo da miješanja u njegova prava zaštićena članom 8 Evropske konvencije.

28. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da i z dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su u konkretnom slučaju presretnuti telefonski razgovori između apelantkinje i N.G. i da je izvršen pretres njene advokatske kancelarije. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je došlo do miješanja u apelantkinjina prava zaštićena članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije. U odnosu na apelantkinjine navode da su od nje u konkretnom slučaju „izuzeti“ dokumenti, tj. „pismo“, Ustavni sud zapaža da to ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantkinja ove navode isticala u postupku pred redovnim sudovima, zbog čega ih Ustavni sud neće ni razmatrati.

29. Dalje, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da dȃ odgovor je da li je navedeno miješanje u apelantkinjina prava zaštićena članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je radnja pretresanja stana, prostorija i lica regulisana odredbama čl. 51- 64 ZKPBiH, a posebne istražne radnje, među koje spada i nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, odredbama čl. 116-122 ZKPBiH. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da su pomenute radnje provedene suprotno naprijed navedenim odredbama ZKPBiH, niti da je apelantkinja u postupku pred redovnim sudovima ukazivala na eventualnu povredu tih odredaba ZKPBiH prilikom provođenja predmetnih radnji dokazivanja. Apelantkinja zapravo tvrdi da su presretanjem njenih telefonskih razgovora sa N.G. i pretresom njene kancelarije povrijeđene odredbe čl. 48 st. 1 i 2 i 50 stav 1 ZKPBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 48 ZKPBiH regulisano pitanje komunikacije osumnjičenog, odnosno optuženog, s njegovim braniocem dok se nalazi u pritvoru, a da su odredbom člana 50 stav 1 propisane radnje koje branilac mora da vrši prilikom zastupanja osumnjičenog, odnosno optuženog. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja u konkretnom slučaju nije bila branilac N.G., lica s kojim je ostvarila telefonsku komunikaciju koja je bila predmet presretanja u konkretnom slučaju, te da je ona sama lice protiv kojeg se vodio krivični postupak za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a u kojem postupku su preduzete predmetne radnje dokazivanja. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ne vidi na koji način je u konkretnom slučaju, provođenjem predmetnih radnji dokazivanja, moglo doći do povrede citiranih odredbi ZKPBiH. Dakle, s obzirom da radnje pretresa prostorija i nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija imaju pravni osnov u relevantnim odredbama ZKPBiH, koji pri tome ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkinjino pravo na poštovanje privatnog života, doma i prepiske izvršeno na osnovu „zakona“.

30. Zatim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje izvršeno u skladu s legitimnim ciljem, u smislu stava 2 člana 8 Evropske konvencije, a koji se u okolnostima konkretnog slučaja ogledao u sprečavanju i otkrivanju krivičnog djela i zaštite prava drugih. Takođe, Ustavni sud smatra da pretres prostorija i nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija predstavljaju radnje koje su preduzete s ciljem da se dokaže krivično djelo. U tom smislu, predstavljaju mjere neophodne u demokratskom društvu u smislu stava 2 člana 8 Evropske konvencije, a koji se, kako je to već konstatovano, u okolnostima konkretnog slučaja ogledao u sprečavanju i otkrivanju krivičnog djela i zaštite prava drugih. Naime, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja interesi šire društvene zajednice u smislu otkrivanja počinioca krivičnog djela i time zaštita prava drugih kako bi se sankcionisalo društveno neprihvatljivo ponašanje i time postigla svrha generalne prevencije, pretežu nad apelantkinjinim pojedinačnim interesima da se bez uplitanja javne vlasti koristi pravima garantovanim navedenim odredbama. Pri tome, činjenica da, kako to apelantkinja navodi, prilikom pretresa nisu pronađeni nikakvi predmeti od značaja za krivični postupak ne ukazuje da je došlo do povrede prava na koju se apelantkinja poziva, naročito imajući u vidu da je apelantkinja u konačnici oglašena krivom za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se odluka Evropskog suda Niemietz protiv Njemačke, na koju se pozvala apelantkinja, u odnosu na neophodnosti i proporcionalnosti miješanja u prava zaštićena članom 8 Evropske konvencije odnosi na drugačiju pravnu i činjeničnu situaciju, budući da je u tom slučaju izvršen pretres advokatske kancelarije aplikanta u vezi s krivičnom istragom protiv trećeg lica.

31. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na privatni život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

34. U pogledu primjene člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive.

35. Apelantkinja smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima. Pored toga, apelatkinja smatra da su redovni sudovi usljed proizvoljne ocjene dokaza u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i povrijedili načelo in dubio pro reo, budući da, po njenom mišljenju, na osnovu provedenih dokaza nije van razumne sumnje dokazano postojanje svijesti i volje za počinjenje krivičnog djela za koje je osuđena, odnosno da su izrazi navedeni u osporenoj presudi zaista šifrovani nazivi za opojnu drogu, kao i da su proizvoljno primjenili materijalno i procesno pravo, te da osporene odluke ne sadrže razloge i obrazloženja u smislu garancija prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja smatra da je Sud BiH u predmetnom krivičnom postupku svojom Presudom broj X-Kž-08/572-1 od 28. marta 2011. godine povrijedio njeno pravo na pretpostavku nevinosti.

36. U vezi s apelantkinjinim tvrdnjama iz kojih proizlazi da se osporene presude zasnivaju na dokazima pribavljenim povredom člana 8 Evropske konvencije koji, u smislu člana 10 ZKPBiH, predstavljaju nezakonite dokaze Ustavni sud ukazuje da je u ovoj odluci već zaključeno da presretanje razgovora između nje i N.G. ne predstavlja kršenje prava garantovanog članom 8 Evropske konvencije, te se dalje naglašava da apelantkinji nije bila uskraćena mogućnost da osporava autentičnost materijala koji je preslušan na glavnom pretresu, kao ni da osporava zakonski osnov za određivanje ovakve mjere. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinje u ovom dijelu neosnovani.

37. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

39. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižljive, ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je svaki od dokaza provedenih pred redovnim sudom ocijenjen pojedinačno i uzajamnoj vezi s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud zatim primjećuje da su redovni sudovi, na osnovu tako ocijenjenih dokaza nesporno utvrdili da su se u apelantkinjinim radnjama, koje su bile svjesne i koje je apelantkinja htjela da izvrši, stekla bitna obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250 stav 4 KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 u vezi s članom 54 KZBiH, za koje je proglašena krivom. Pri tome, po mišljenju Ustavnog suda, u obrazloženjima osporenih presuda nema ništa što ukazuje da su, prilikom utvrđivanja činjenice da je apelantkinja svjesno i voljno svojim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela koje joj je stavljeno na teret, redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno ocijenili provedene dokaze, kako to tvrdi apelantkinja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o apelantkinjinoj krivici zasnovali na osnovu niza dokaza koji, nasuprot apelantkinjinim navodima, u svojoj ukupnosti ukazuju na jedini mogući zaključak da je apelantkinja svjesno i voljno počinila krivično djelo za koje je oglašena krivom, te da su s tim u vezi dali jasne razloge koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantkinjino pravo na obrazloženu presudu u smislu prava na pravično suđenje. U kontekstu svega navedenog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da su materijalnopravni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantkinjinu štetu, niti ima elementa koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak, te smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

41. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud, u kontekstu navedenog u prethodnoj tački ove odluke, zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o apelantkinjinoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo. Vezano za apelantkinjine navode koji se tiču navodne povrede prava na pretpostavku nevinosti, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja smatra da joj je u konkretnom slučaju ovo pravo povrijeđeno zbog toga što je Sud BiH Presudom broj X-Kž- 08/572-1 od 28. marta 2011. godine, kojom je ukinuo prvostepenu presudu tog suda u dijelu u kojem je apelantkinja oslobođena od optužbe za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret i odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja, prejudicirao kasnije donesene osporene presude kojima je oglašena krivom za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret i odlučio o njenoj krivici prije nego što je izveo ijedan dokaz. Međutim, Ustavni sud konstatuje da to ne proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Suda BiH od 28. marta 2011. godine, niti proizlazi da je taj sud igdje u toj presudi naveo bilo kakvu tvrdnju vezanu za apelantkinju iz koje bi proizlazila povreda ovog prava. Iz navedenog, Ustavni sud zaključuje da Sud BiH predmetnom presudom nije prejudicirao apelantkinjinu krivicu na bilo koji način. Shodno navedenom Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

43. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da apelantkinja nije obrazložila i dokazala da je u predmetnom postupku došlo do eventualne povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno ispituje apelantkinjine paušalne navode o kršenju ovog prava.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je miješanje u privatni život, dom i prepisku ostvareno provođenjem mjera pretresa prostorija i nadzora i tehničkog snimanja komunikacija, zasnovanim na zakonu koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, te je bilo neophodno u demokratskom društvu u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja sprečavanja i otkrivanja krivičnog djela i zaštite prava drugih.

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, nespornim utvrdili da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, pri čemu nijedna činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo, niti ima elemenata koji ukazuju da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkinjinu štetu, te kada su u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni razlozi na kojima je utemeljen zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantkinjine krivične odgovornosti, kao i kada SudBiH svojim izražavanjem u presudi kojom je ukinuo prvostepenu presudu tog suda i odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja tog suda nije na bilo kakav način prejudicirao apelantkinjinu krivicu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2375/12 (M.Ć.) | Sudska praksa | Aktio