Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1735/12 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Zastara
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 106
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1735/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1735/12, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH” d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004025 10 Gž od 3. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 004025 08 P od 9. novembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 11. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 004025 10 Gž od 3. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 004025 08 P od 9. novembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od učesnika u postupku Ferida Sadikovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 2. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 9. do 19. februara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 004025 08 P od 9. novembra 2010. godine obavezan je apelant da tužitelju za period od 1. augusta 2005. godine do 1. juna 2006. godine, na ime razlike plaće i naknade, isplati iznos od 14.205,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. augusta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom obavezan je apelant da Federalnom zavodu za PIO Mostar - Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) uplati za tužitelja za period od 1. decembra 2000. godine do 31. maja 2006. godine ukupan iznos od 28.058,44 KM, kako je precizirano u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.708,62 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Višak tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenih je odbijen.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja koji se odnosi na pojedinačna novčana potraživanja iz radnog odnosa. Utvrđeno je da je tužitelj tražio zaštitu stečenih prava u toku trajanja radnog odnosa kod apelanta kao poslodavca, i to za sporni period od 1. augusta 2005. godine, pa do 1. juna 2006. godine - isplatu razlike plaća u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i ugovorima o radu. Dalje je navedeno da je tužitelj bio apelantov uposlenik na poslovima tehničkog rukovodioca sve do 1. juna 2006. godine, kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska u penziju.
7. Općinski sud je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe tužitelja, jer u konkretnom slučaju ovlaštenje tužitelja za podnošenje tužbe radi naplate razlike plaće proizlazi iz sadržine i smisla novelirane odredbe člana 103. stav 2. Zakona o radu, jer se radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa za čije podnošenje nije propisan prekluzivni rok od jedne godine određen noveliranim članom 103. stav 3. istog zakona, nego zastarni rok iz člana 106. Zakona o radu koji predviđa trogodišnji rok zastare, budući da tužitelj svojom tužbom ne osporava odluke kojim je eventualno odlučivano o njegovim pojedinačnim pravima, nego je njegov zahtjev usmjeren na novčana potraživanja koja zastarijevaju u roku od tri godine, shodno odredbi člana 106. Dalje je utvrđeno da se apelant ne može sa uspjehom pozivati na Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/06 od 12. juna 2008. godine u vezi sa tumačenjem odredbe člana 105. Zakona o radu Republike Srpske, koji na drugačiji način regulira rokove za ostvarivanje novčanog potraživanja po osnovu radnog odnosa u odnosu na regulativu sadržanu u Zakonu o radu Federacije BiH. Osim toga, po ocjeni Općinskog suda, novčana potraživanja tužitelja po osnovu plaća i drugih naknada nisu zastarjela, budući da je tužba podnesena 1. augusta 2008. godine, a najstarije novčano potraživanje - razlika plaća za august 2005. godine je dospjelo za naplatu 1. septembra 2005. godine, što znači da je tužba podnesena u okviru trogodišnjeg zastarnog roka, u smislu člana 106. Zakona o radu FBiH. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da nisu osnovani apelantovi prigovori o nedostatku pasivne legitimacije, zato što apelant kao poslodavac nije potpisao Kolektivni ugovor, nego Vlada Federacije BiH. Općinski sud je utvrdio da je Kolektivni ugovor objavljen u službenom glasilu, potpisan od predsjednika Samostalnog sindikata radnika Rudnika uglja BiH, predsjednika Samostalnog sindikata rudara u FBiH i ministra Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije u ime Vlade Federacije BiH, tako da je on obavezujući za apelanta kao poslodavca sa većinskim državnim kapitalom kakav je status apelant imao u vrijeme potpisivanja tog ugovora. Pored toga, apelant tokom postupka nije ni osporio činjenicu da je u vrijeme potpisivanja Kolektivnog ugovora on bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH iz oblasti proizvodnje i pripreme uglja (član 2. Kolektivnog ugovora) zbog čega je u njegovo ime kao poslodavca Vlada FBiH i mogla zaključiti navedeni Kolektivni ugovor, a na šta ukazuje i Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-26/10 od 2. februara 2011. godine iz čije sadržine proizlazi da je navedeni ugovor u skladu sa Ustavom FBiH.
8. Općinski sud je u obrazloženju, također, naveo da je na dosuđene iznose plaća tužitelju na osnovu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe, a na dosuđene iznose neuplaćenih doprinosa dosuđena je i zakonska zatezna kamata počev od 30. u narednom mjesecu za protekli mjesec a kako je i potraživano opredijeljenim troškovnikom, sve shodno odredbi čl. 324. i 277. ZOO u vezi sa članom 13. Zakona o doprinosima. Po ocjeni Općinskog suda, neosnovani su apelantovi navodi da bi tužitelj eventualno pravo na zakonsku zateznu kamatu imao samo nakon proteka paricionog roka s obzirom na to da plaće koje dospijevaju sukcesivno u roku ne dužem od 30 dana, pa zakonska zatezna kamata na ta potraživanja teče od dana dospjelosti, shodno odredbi člana 186. ZOO. Međutim, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva, Općinski sud je zakonske zatezne kamate dosudio počev od dana podnošenja tužbe, što, po ocjeni suda, nije u suprotnosti sa odredbama člana
186. ZOO, niti je na štetu tužitelja. Općinski sud je dalje naveo da je na dosuđene iznose troškova parničnog postupka tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od dana donošenja presude pa do isplate, sve shodno odredbi člana 277. ZOO.
9. Apelant se žalio protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 004025 10 Gž od 3. aprila 2012. godine kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i dosuđenu naknadu na ime razlike plaća za navedeni period snizio sa iznosa od 14.205,40 KM na iznos od 8.763,39 KM, te dosljedno tome, na tako dosuđenu razliku plaće obavezao apelanta na isplatu pripadajuće razlike doprinosa Zavodu PIO na ime tužitelja. Istom presudom dosuđeni troškovi postupka su sa iznosa od 2.708,62 KM sniženi na iznos od 949,37 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za traženu razliku plaća i doprinosa za navedeni period, kao i troškova postupka. Navedenom presudom je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za uplatu iznosa od 23.044,80 KM na ime razlike doprinosa za period od 1. decembra 2000. godine, pa do 1. augusta 2005. godine, kao i kamatnim zahtjevima odbijen. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom dosuđujućem dijelu u pogledu glavnog duga i kamata. Istom presudom apelant je obavezan naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u preciziranom iznosu, dok je višak tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen.
10. Kantonalni sud je u svojoj odluci, između ostalog, istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da nije dužan uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno da nije pasivno legitimiran da vrši uplate traženih doprinosa, jer je, shodno članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, tužitelj aktivno legitimiran da traži uplatu tih doprinosa od apelanta kao poslodavca, a ne od Vlade FBiH na što se svode apelantovi žalbeni prigovori. Ovo tim prije što apelant ničim nije dokazao da su tužitelju uplaćeni traženi doprinosi na dosuđenu razliku plaća u izreci pobijane presude, niti je to tvrdio tokom postupka. Istaknuto je da na apelantovu obavezu da uplati tražene i konačno dosuđene doprinose ne mogu utjecati isticane činjenice da je Vlada FBiH preuzela obavezu njihove uplate osiguravanjem sredstava u budžetu Federacije BiH, shodno odredbama čl. 1, 2. i 3. Zakona o finansijskoj konsolidaciji Rudnika uglja u FBiH. Kantonalni sud je naveo da istaknute činjenice eventualno mogu biti od utjecaja u izvršnom postupku ukoliko apelant dobrovoljno ne ispuni svoje obaveze u vezi sa uplatom traženih i konačno dosuđenih doprinosa. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je potraživanje doprinosa zastarjelo u smislu člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer predmet tužbenog zahtjeva nisu dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja na što se odnosi navedena odredba. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, ne radi se o zahtjevu za isplatu penzije, nego se radi o zahtjevu za isplatu doprinosa koji su osnov za stjecanje tih prava koja su neotuđiva i ne mogu zastarjeti u smislu člana 3. istog zakona. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelant je osnovano u žalbi istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, i to čl. 24, 25, 26. i 30. Kolektivnog ugovora, kada ga je obavezao da tužitelju na ime razlike plaće za period od 1. augusta 2005. godine do 1. juna 2006. godine isplati ukupan iznos od 14.205,40 KM, kao i doprinose na razliku neisplaćene plaće za period od 1. decembra 2000. godine pa do 1. juna 2006. godine u visini od 28.058,44 KM, zbog čega je u tom dijelu apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio kako je navedeno u izreci presude Kantonalnog suda.
11. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate počev od 1. augusta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, nego da tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude ili eventualno od dana utvrđivanja visine potraživanja na osnovu izvještaja vještaka ekonomske struke. Ovo iz razloga što je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja isplata razlike manje isplaćenih plaća koje dospijevaju u roku ne dužem od 30 dana (član 70. stav 1. Zakona o radu), što znači da njihova isplata dospijeva sukcesivno i svakog mjeseca, tako da je apelant kao dužnik zadocnio sa ispunjenjem svoje novčane obaveze najkasnije istekom tridesetog dana za prethodni mjesec za koji se traži razlika plaće. Međutim, kako je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene razlike plaća počev od 1. augusta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, kamate dosudio počev od dana podnošenja tužbe shodno članu 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 277. i 324. stav 1. ZOO. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da su redovni sudovi neosnovano odbili apelantov prigovor neblagovremenosti tužbe tužitelja, jer su u konkretnom slučaju pogrešno primijenili član 106. Zakona o radu. Apelant smatra da su sudovi trebali primijeniti član 103. Zakona o radu koji propisuje jednogodišnji rok za sudsku zaštitu. Po apelantovom mišljenju, član 103. Zakona o radu ne odnosi se samo i isključivo na nenovčana potraživanja nego na sva prava iz radnog odnosa, uključujući i novčana potraživanja. Smatra da sudovi nisu pravilno ocijenili njegovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/06 a koja se odnosi na zastarjelost potraživanja iz radnog odnosa i rokova za podnošenje tužbe iz člana 105. Zakona o radu RS, koji, zapravo, u jednom članu regulira ista pitanja koja su regulirana čl. 103. i
106. Zakona o radu FBiH. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da Kolektivni ugovor nije zaključio apelant, već Vlada FBiH. Dalje je navedeno da su redovni sudovi pogrešnom primjenom prava odbili apelantove tvrdnje da je potraživanje tužitelja za doprinose za PIO zastarjelo shodno odredbama člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Također je navedeno da se Vlada FBiH obavezala na uplatu navedenih doprinosa, i to Zakonom o finansijskoj konsolidaciji rudnika uglja u FBiH. Nadalje, apelant ističe da je prvostepeni sud na utvrđene iznose razlike plaće i naknade plaće dosudio zakonsku zateznu kamatu na način opisan u izreci presude a na utvrđene iznose troškova parničnog postupka počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate. Po apelantovom mišljenju, takva odluka je nezakonita s obzirom na to da se u konkretnom slučaju zakonska zatezna kamata može tražiti samo od dana proteka paricionog roka.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da, suprotno navodima apelacije, taj sud donošenjem osporene odluke nije povrijedio apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, i to iz razloga koji su navedeni u odluci tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu tačni apelantovi navodi da su nezakoniti i neutemeljeni stavovi tog suda, jer su oni zasnovani na u to vrijeme važećim materijalnim propisima, niti je taj sud svojim postupanjem povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.
15. Tužitelj u odgovoru na apelaciju ističe da redovni sudovi nisu povrijedili apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
16. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103. st. 1, 2. i 3.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
III. Zatezna kamata
Kad se duguje Član 277. stav 1.
(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kamata na kamatu Član 279.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.
(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva, lična i materijalna i ne mogu se prenositi na druga lica.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih, a neisplaćenih penzija i novčanih naknada u slučajevima i pod uslovima utvrđenim Zakonom.
Prava po ovom zakonu ne mogu se oduzeti, smanjiti ili ograničiti, izuzev slučajeva utvrđenih ovim Zakonom.
Član 104.
Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci, od dana dospjelosti.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 004025 10 Gž od 3. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 3. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelant javno preduzeće i kao takvo nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, dostupnoj na www.ustavnisud.ba. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će apelantove apelacione navode ispitati u odnosu na odredbe iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, koja se tiču građanskih prava tužitelja, pa stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.
27. Ustavni sud, dalje, ističe da apelant osporava navedene presude tvrdeći da su donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava.
28. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud djelimično usvojio apelantovu žalbu, i to u dijelu u kojem je ukazao na pogrešnu primjenu Kolektivnog ugovora u konkretnom slučaju. Međutim, kako dalje zapaža Ustavni sud, redovni sudovi su odbili kao neosnovane apelantove prigovore u pogledu neblagovremenosti tužbe, pasivne legitimacije, zastarjelosti doprinosa za PIO, kao i prigovore u vezi sa zakonskom zateznom kamatom. U odnosu na apelantove prigovore da je predmetna tužba neblagovremena shodno članu 103. Zakona o radu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi smatrali da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 106. Zakona o radu. Budući da su utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima tužitelja iz radnog odnosa, redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 106. kojom je propisano da „apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja“. Pri tome, kako dalje zapaža Ustavni sud, obrazloženo je zašto u predmetnom slučaju, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije relevantna odredba člana 103. Zakona o radu. U odnosu na apelantove prigovore o nedostatku pasivne legitimacije, budući da on nije potpisao Kolektivni ugovor, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili takav prigovor, jer su zaključili da je predmetni Kolektivni ugovor potpisan od nadležnih sindikata i Vlade Federacije BiH, tako da je on obavezujući za apelanta kao poslodavca sa tada većinskim državnim kapitalom. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto su utvrdili da je neosnovan apelantov prigovor da su zastarjela potraživanja tužitelja za isplatu doprinosa za PIO, obrazloživši pri tome zašto u konkretnom slučaju nije relevantno apelantovo pozivanje na odredbu člana 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno odredili rokove od kojih teče obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate, budući da se zakonska zatezna kamata može tražiti samo od dana proteka paricionog roka, Ustavni sud najprije ukazuje na stav koji je izrazio u svojoj Odluci broj AP 2235/11 od 10. juna 2014. godine. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio: „Plaća i neka potraživanja iz radnog odnosa, kao, npr., naknada za troškove prevoza, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primanja, kao, npr., regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud primjećuje da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje 'kamate na kamatu', u članu 279. stav 3. ZOO. Plaća, kao i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, što je regulirano članom 277. ZOO“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2235/11 od 10. juna 2014. godine, stav 30, dostupna na www.ustavnisud.ba.). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženje na koji način su utvrdili apelantovu obavezu na plaćanje zakonske zatezne kamate pozivajući se pri tome na odredbe čl. 186. i 277. ZOO. Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
31. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova ne proizlazi da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
33. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman