Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3435/12 (A. S. i A. S.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Neovlašteno lice
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3435/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3435/12, rješavajući apelaciju Abdula Suljovića i Ajnura Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Abdula Suljovića i Ajnura Suljovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 225970 12 Rev od 7. juna 2012. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Abdula Suljovića i Ajnura Suljovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 225970 12 Rev od 7. juna 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-003343 od 12.
novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr- 356/05 od 12. februara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdula Suljovića i Ajnura Suljovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 225970 12 Rev od 7. juna 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-003343 od 12. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-356/05 od 12. februara 2008. godine u odnosu na povredu prava na rad u vezi s pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abdul Suljović i Ajnur Suljović (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 25. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 225970 12 Rev od 7. juna 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-003343 od 12. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-356/05 od 12. februara 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Mješovite srednje tekstilne škole Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. marta do 14. maja 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Šadija Suljović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 4. marta 2005. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluka tužene o raskidu ugovora o radu, povratka na posao i ostvarivanja svih prava koja joj pripadaju shodno ugovoru o radu od 10. septembra 2002. godine kao i naknadu štete zbog neisplaćenih plaća, regresa i toplog obroka za period od 1. novembra 2004. godine do 30. novembra 2007. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj Pr-356/05 od 12. februara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-003343 od 12. novembra 2009. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi odluka Upravnog odbora tužene od 13. decembra 2004. godine o raskidu ugovora o radu, odluka direktora tužene od 16. novembra 2004. godine o raskidu ugovora o radu, da se naloži tuženoj da tužiteljicu vrati na posao i omogući joj ostvarivanje svih prava koja joj pripadaju shodno ugovoru o radu od 10. septembra 2002. godine i isplati naknadu štete na ime neisplaćenih plaća, regresa i toplog obroka za period od 1. novembra 2004. godine do 30. novembra 2007. godine u ukupnom iznosu od 28.966,65 KM. Rješenjem od 29. februara 2008. godine Općinski sud je ispravio navedenu presudu na način što umjesto iznosa od 28.966,65 KM treba da stoji iznos od 36.094,65 KM, a u pouci o pravnom lijeku umjesto roka od 30 dana treba da stoji rok od 15 dana.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je tužiteljici radni odnos kod tužene prestao po sili zakona jer je ispunila uvjete za starosnu penziju shodno članu 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu i Pravilima tužene. Općinski sud je naveo da odluke tužene o prestanku radnog odnosa tužiteljici imaju deklaratoran karakter jer se njima utvrđuje prestanak postojanja daljnjeg radnog odnosa budući da joj je po sili zakona prestao radni odnos s ispunjenjem uvjeta za starosnu penziju.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je po ocjeni tog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je prema odredbama Zakona o radu odbio tužbeni zahtjev pravne prednice apelanata kao neosnovan.
9. Tužiteljica je umrla 2. juna 2008. godine. Apelanti su, kao zakonski nasljednici, protiv navedene Presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Presudom broj 65 0 Rs 225970 12 Rev od 7. juna 2012. godine Vrhovni sud je reviziju apelanata odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da iz rješenja Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH, Filijala Sarajevo od 1. decembra 1999. godine proizlazi da je tužiteljica u vrijeme penzionisanja ostvarila ukupan penzijski staž u trajanju od 40 godina, pet mjeseci i 22 dana, od kojeg 32 godine u Federaciji BiH, te joj je određena starosna penzija u visini od 69% od penzijskog osnova samo prema stažu ostvarenom u Federaciji BiH u skladu s odredbom člana 82. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). (Tužiteljici je radni staž iz Republike Srbije u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci i 20 dana i radni staž iz Republike Hrvatske u trajanju od tri godine i tri mjeseca i jedan dan upisan u radnoj knjižici.) Dalje je istaknuto da je odredbom navedenog člana propisano da će se penzijski staž ostvaren u bivšim republikama SFRJ uzeti u obzir državljanima BiH na teritoriji Federacije BiH za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će im se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji BiH ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno, odnosno na osnovu reciprociteta.
11. Vrhovni sud je dalje naveo da apelanti prigovorima u reviziji da u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa prema odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu tužiteljica nije imala navršenih 40 godina staža osiguranja osporavaju činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, a iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Činjenica da je tužiteljica u Federaciji BiH ostvarila penzijski staž u trajanju od 32 godine (u vrijeme penzionisanja prema rješenju od 1. decembra 1999. godine, odnosno da je kasnijim radom kod tužene do prestanka radnog odnosa taj staž povećan na 36 godina kako slijedi iz potvrde Federalnog zavoda za PIO/MIO – Kantonalna administrativna služba Sarajevo od 11. marta 2008. godine), po ocjeni Vrhovnog suda, ne znači da tužiteljica u vrijeme prestanka radnog odnosa kod tužene nije navršila 40 godina staža osiguranja koji joj je uzet u obzir za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Vrhovni sud je, također, naveo da je na osnovu povećanog staža osiguranja u Federaciji BiH tužiteljica mogla tražiti izmjenu ranijeg rješenja o penzionisanju (član 100. Zakona o PIO), a za staž ostvaren van Federacije BiH tužiteljica je trebala preduzeti mjere da joj se prizna pravo i utvrdi visina penzije kod nadležnog nosioca osiguranja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na rad u vezi s pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su istakli da je u predmetnom postupku radnog spora pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naveli su da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos budući da je pogrešno utvrđeno da je imala 40 godina staža osiguranja, pri čemu su redovni sudovi neosnovano uzeli u obzir sav evidentirani radni staž tužiteljice, pa i onaj koji nije priznat u penzijski osnov. Apelanti smatraju da tužiteljici zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa pripada naknada štete koju je potraživala tužbenim zahtjevom. Također su naveli da je predmetni postupak radnog spora predugo trajao i da sudovi nisu obratili posebnu pažnju da su radni sporovi hitni postupci, zbog čega je tužba tužiteljice dovedena do besmisla.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Također je istaknuto da je postupak pred tim sudom proveden u razumnom roku, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud svoju odluku donio u skladu s važećim zakonskim propisima, te smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata.
16. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su navodi iz apelacije neosnovani, da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 86. stav 1. tačka 3.
Ugovor o radu prestaje:
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;
18. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) relevantne odredbe glase:
Član 82. stav 2.
Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzet će se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06)) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na rad u vezi s pravom na zabranu diskriminacije
22. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli povredu prava na rad tužiteljice u vezi s pravom na zabranu diskriminacije. Ispitujući dopustivost apelacije u tom dijelu Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice
23. U vezi s istaknutim apelacionim navodima Ustavni sud ističe da je pravo na rad lično pravo koje se u predmetnom radnom sporu odnosilo na tužiteljicu, a ne na pravo apelanata. Iz navedenog proizlazi da apelanti nisu osobe koje imaju pravo u konkretnom slučaju pred Ustavnim sudom osporavati odluke redovnih sudova zbog povrede navedenih prava.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka d) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je u navedenom dijelu apelaciju odbacio kao nedopuštenu.
U odnosu na ostale navode apelacije
25. Ispitujući dopustivost apelacije u vezi s ostalim apelacionim navodima Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 225970 12 Rev od 7. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u pogledu ostalih navoda ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti pobijaju osporene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud prije svega zapaža da su apelanti kao zakonski nasljednici tužiteljice koji su učestvovali u predmetnom postupku radnog spora nakon smrti tužiteljice imali pravni interes u odnosu na ishod predmetnog postupka u kojem je tužiteljica, pored ostalog, tražila naknadu štete za neisplaćene plaće, regres i topli obrok, pa Ustavni sud zaključuje da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelanata, te da je shodno tome, u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
31. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantni principi
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
34. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je tužiteljica predmetni radni spor pokrenula 4. marta 2005. godine, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 7. juna 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od sedam godina i tri mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
36. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi poništenja odluke o raskidu ugovora o radu, zahtjevu tužiteljice za povratak na posao i ostvarivanju svih prava koja joj pripadaju shodno ugovoru o radu, kao i naknade štete zbog neisplaćenih plaća, regresa i toplog obroka. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
37. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, na tri sudske instance trajao ukupno sedam godina i tri mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred Općinskim sudom trajao manje od tri godine. Imajući u vidu da je taj sud proveo opsežan dokazni postupak radi utvrđivanja činjeničnog stanja Ustavni sud smatra da je postupak pred Općinskim sudom zadovoljio zahtjeve razumnog roka. Nakon toga Kantonalni sud je u relativno kratkom roku (manje od dvije godine) donio drugostepenu odluku. Vrhovni sud je odluku o reviziji donio u roku od dvije godine i sedam mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku donio na sjednici vijeća odlučujući na osnovu provedenog dokaznog postupka od strane prvostepenog suda. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je vrijeme od dvije godine i sedam mjeseci, koliko je trebalo Vrhovnom sudu da odluči o izjavljenoj reviziji, van razumnog roka zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak radnog spora koji je trajao sedam godina i tri mjeseca pretjerano dug pri čemu je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom u odlučujućoj mjeri doprinio prekomjernoj dužini. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
39. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
40. U vezi s ovim prigovorima apelanata kojim ukazuju na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
42. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti osim ponavljanja svojih revizionih navoda koje je Vrhovni sud ispitao i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos kod tužene jer su sudovi pogrešno utvrdili da je tužiteljica navršila 40 godina staža osiguranja, a što je zakonski osnov za prestanak ugovora o radu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da je tužiteljica u vrijeme penzionisanja navršila 40 godina staža osiguranja pri čemu je uzet u obzir i staž osiguranja ostvaren u bivšim republikama SFRJ, a penzija je određena prema stažu ostvarenom u Federaciji BiH, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o PIO. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti za takvu svoju tvrdnju nisu ponudili validnu pravnu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.
Pravo na imovinu
44. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava nisu posebno obrazložili, već se navodi o kršenju tog prava također zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanata i s aspekta kršenja navedenog prava.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
45. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da se na povredu ovog prava žale u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je tužiteljica koristila pravo žalbe, a nakon toga apelanti su iskoristili pravo na reviziju. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom su apelanti zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S toga su ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao preko sedam godina, pri čemu je dužina revizionog postupka pred Vrhovnim sudom u odlučujućoj mjeri doprinijela ukupnoj dužini postupka.
47. Ustavni sud zaključuje, međutim, da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice, za svoje odlučenje dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji su apelanti neosnovano ukazali.
48. Pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno jer su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili.
49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman