Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2425/14 (H. B. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2425/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2425/14, rješavajući apelacije Halila Brzine i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Halil Brzina, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008896 13 U od 1. aprila 2014 godine;

Alija Bahtanović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008912 14 U od 20. maja 2014 godine;

Aida Kolašević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009377 14 U od 20. maja 2014 godine;

Nedžad Suljić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009260 14 U od 15. maja 2014 godine;

Mujo Avdić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009631 14 U od 21. jula 2014 godine;

Kadrija Tvica, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008915 14 U od 12. augusta 2014 godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Apelanti: Halil Brzina, Alija Bahtanović, Aida Kolašević, Nedžad Suljić, Mujo Avdić i Kadrija Tvica (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Senka Nožica advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 27. maja do 10. septembra 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj AP-2425/14, AP-2799/14, AP-2800/14, AP- 2801/14, AP-4118/14, AP-4119/14, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2425/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Apelanti su Kantonalnoj administrativnoj službi Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjm tekstu: Kantonalna služba) podnijeli zahtjeve za isplatu mirovine primjenom koeficijenta 1,73. Kantonalna služba je tokom 2013. godine donijela rješenja kojima je zahtjeve apelanata odbila uz obrazloženja da se apelantima mirovine isplaćuju primjenom koeficijenta 1,485 na temelju odredbe člana 51. Zakona o mirovnskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 29/98 do 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon o MIO/PIO) i Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima koje se financiraju iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine broj 978/2012 („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 63/12), kao i da ne postoji pravni osnov da se apelantima mirovina isplaćuje primjenom koeficijenta 1,73.

4. Odlučujući o žalbama koje su apelanti podnijeli protiv rješenja Kantonalne službe, Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) je donio rješenja kojima je žalbe apelanata odbio kao neosnovane.

5. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu koji su apelanti pokrenuli protiv drugostepenih rješenja Federalnog zavoda, presudama navedenim u izreci ove odluke odbio tužbe kao neosnovane, kao zahtjeve apelanata za naknadu troškova spora.

6. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je tokom postupka utvrdio da su apelanti, kojima je pravo na starosnu mirovinu priznato u skladu s Uredbom o povoljnijim uvjetima za priznavanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH (,,Službene novine Federacije BiH" broj 18/04 27/04. 47/07 I 77/09), podnijeli zahtjev organima uprave za isplatu mirovina primjenom koeficijenta 1,73, te da su organi uprave njihove zahtjeve odbili.

7. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Federalni zavod, primjenom odredbe tačke IV. stav 1. Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima koje se finansiraju iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, bio dužan primjenjivati isplatni koeficijent utvrđen tačkom 1. te Odluke na sve korisnike mirovine kojima je to pravo potvrđeno Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju prava), dakle koji su ostvarili pravo na mirovinu primjenom odredaba Uredbe I, Uredbe II. i Uredbe III, među kojima su i apelanti, pa apelanti primjenom navedene Odluke nisu dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava na povoljnije umirovljenje, kako su to neosnovano tvrdili tužbom. Kantonalni sud smatra da su se apelanti u tužbi neosnovano pozvali na odredbu člana 3. Zakona o MIO/PIO, jer Federalni zavod osporena rješenja nije temeljio na toj odredbi. Apelantima pravo na starosnu mirovinu nije priznato po odredbama Zakona o MIO/PIO, nego primjenom odredaba Uredbi, kao specijalnog propisa, te potvrđeno članom 2. Zakona o potvrđivanju prava, također kao specijalnog propisa. Kantonalni sud također smatra da su se apelanti u tužbi pogrešno pozvali i na odredbu člana 126. Zakona o MIO/PIO. Naime, odredbom člana 126. stav 1. navedenog Zakona je propisano da se sredstva za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika vode na podračunu nositelja osiguranja i mirovina vojnih osiguranika, i da se isplaćuju sa tog računa. Odredbom člana 126. stav 2. Zakona je propisano da matičnu evidenciju vojnih osiguranika nositelj osiguranja vodi odvojeno od ostalih osiguranika, pa iz navedene odredbe jasno proizilazi da se njom regulira samo tehnika vođenja sredstava za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika, a način isplate tih mirovina utvrđen je odredbom člana 4. Zakona o potvrđivanju prava.

8. Na temelju navedenog Kantonalni sud je stava da su organi uprave pravilno utvrdili da je neosnovan zahtjev apelanata za isplatu mirovine primjenom isplatnog koeficijenta 1,73, kao i da su pravilnom primjenom odredaba Zakona o potvrđivanju prava i odredaba Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima koje se financiraju iz budžeta Federacije BiH pravilno utvrdili isplatni koeficijent za isplatu mirovine apelantima donošenjem osporenih rješenja nisu povrijeđena ni pravila postupka.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Apelanti navode da je stav Kantonalnog suda pogrešan, kada je ocijenio da su rješenja Federalnog zavoda pravilna i zasnovana na zakonu, čime je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, te su apelanti dovedeni u diskriminatoran položaj u odnosu na ostale kategorije umirovljenika.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 242/14 od 8. maja 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 242/14.

14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2425/14 (H. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio