Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2903/15 (B. H. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2903/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2903/15, rješavajući apelacije Bajrama Hota i dr., na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bajram Hot, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017112 13 U od 28. aprila 2015 godine;

Ekrem Alihodžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017138 13 U od 28. aprila 2015 godine;

Jusuf Hajdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017384 13 U od 29. aprila 2015 godine;

Emin Čohadžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017234 13 U od 20. maja 2015 godine;

Iljko Barić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017173 13 U od 20. maja 2015 godine;

Zulfo Čolić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017235 13 U od 27. maja 2015 godine;

Jakub Mutapčić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017271 13 U od 27. maja 2015 godine;

Murat Softić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017162 13 U od 21. maja 2015 godine;

Mubera Bajramović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017144 13 U od 27. maja 2015 godine;

Džafer Kabaši, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017385 13 U od 23. jula 2015 godine;

Vahid Ćebo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017677 13 U od 10. augusta 2015 godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajram Hot, Ekrem Alihodžić, Jusuf Hajdarević, Emin Čohadžić, Iljko Barić, Zulfo Čolić, Jakub Mutapčić, Murat Softić, Mubera Bajramović, Džafer Kabaši, Vahid Ćebo (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Senka Nožica. advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 12. juna do 28. septembra 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove Odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj AP-2903/15, AP-2904/15, AP-2905/15, AP- 3690/15, AP-3691/15, AP-3692/15, AP-3693/15, AP-3694/15, AP-3695/15, AP-4412/15 i AP- 4413/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2903/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Apelanti su Kantonalnoj administrativnoj službi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) podnijeli zahtjeve za isplatu mirovine primjenom koeficijenta 1,73. Administrativna služba je donijela rješenja kojima je zahtjeve apelanata odbila uz obrazloženja da se apelantima mirovine isplaćuju primjenom koeficijenta 1,485 na temelju odredbe člana 51. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 29/98 do 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon o MIO/PIO) i Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima koje se financiraju iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine broj 978/2012 („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 63/12), kao i da ne postoji pravni osnov da se apelantima mirovina isplaćuje primjenom koeficijenta 1,73.

4. Odlučujući o žalbama koje su apelanti podnijeli protiv rješenja Administrativne službe, Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) je donio rješenja kojima je žalbe apelanata odbio kao neosnovane.

5. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu koji su apelanti pokrenuli protiv drugostepenih rješenja Federalnog zavoda, presudama navedenim u izreci ove odluke odbio tužbe kao neosnovane, kao i zahtjeve apelanata za naknadu troškova upravnog spora. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelantima rješenjima Administrativne službe, kao vojnim osiguranicima Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, priznato pravo na starosnu mirovinu na temelju odredaba Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (Uredba I, Uredba II i Uredba III). Istim je rješenjima odlučeno je da će se sredstva za isplatu mirovina po tom rješenju osigurati i iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.

6. Pri tome je ukazano na odredbu člana 117. Zakona PIO/MIO, kojom je propisano da se sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osiguravaju iz doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, Budžeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji regulira oblast privatizacije poduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda, te je propisano da će najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nositelja osiguranja utvrditi Vlada Federacije BiH, a za pokriće mirovina koje se ostvaruju pod povoljnijim uvjetima u odnosu na uvjete utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine.

7. Pored navedenog, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 1. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine Federacije BiH“, broj 42/11 i 37/12; u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju prava) kojom je propisano da se tim Zakonom uređuje potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema Uredbama Vlade Federacije BiH o povoljnijem umirovljenju, kao i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, način njihovog financiranja i druga pitanja. Odredbom člana 2. istog zakona propisano je da se korisnicima prava na povoljnije umirovljenje, koji su pravo na mirovinu ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbama navedenim u tom članu, potvrđuje ostvareno pravo na starosnu mirovinu ostvareno po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti. Odredbom člana 4. stav 1. navedenog zakona propisano je da će se sredstva za financiranje prava ostvarenih po propisima iz člana 2. tog zakona i dalje osiguravati na način kako je to uređeno Uredbama I,II i III, a u stavu 2. tog člana Zakona, propisano je da će raspoloživa sredstva iz prethodnog stava biti raspoređena primjenom koeficijenta za obračun.

8. Također je istaknuto da odredbama člana 3. Uredbe o prestanku važenja Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" broj 21/01), propisano je da će se usklađivanje mirovine iz člana 2. te Uredbe (starosna mirovina vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine koji su ostvarili pravo na starosnu mirovinu u skladu sa Uredbom) vršiti u skladu s odredbom člana 51. Zakona o MIO/PIO. U stavu 1. istog člana, propisano je da se usklađivanje mirovina vršiti mjesečno po potrebi na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu mirovina. Iz navedene odredbe proizlazi da se usklađivanje mirovina vrši mjesečno na temelju sredstava dodijeljenih za isplatu mirovina, pa isplata mirovina općenito, kao i isplata mirovina ostvarenih pod povoljnijim uvjetima, predstavlja tehničko pitanje o kojem se ne vodi upravni postupak i ne donosi rješenje, nego se o visini isplatnog koeficijenta korisnici obavještavaju putem uplatnice-čeka.

9. Kantonalni sud je stava da se primjenom navedene odredbe Zakona o MIO/PIO isplatni koeficijent koji je utvrđen za mirovine koje su priznate primjenom Zakona, ne može primijeniti na mirovine koje su priznate Uredbama I, II i III. Odredbom člana 21. Zakona o MIO/PIO prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja stječu se za slučaj starosti, invalidnosti i smrti, pa se primjenom odredaba tog Zakona osiguranicima može priznati pravo na starosnu, invalidsku i obiteljsku mirovinu, dok je apelantima, kao i drugim vojnim osiguranicima pripadnicima Vojske Federacije BiH, pravo na starosnu mirovinu priznato pod povoljnijim uvjetima. Stoga je odredbama navedenih Uredbi bilo propisano da će se sredstva za isplatu ovih mirovina isplaćivati iz Budžeta Federacije BiH, a ne iz sredstava koje ostvari tuženi primjenom odredaba Zakona o MIO/PIO, kako je to propisano i odredbama člana 117. stav 3. tog Zakona, što podrazumijeva i mjesečno usklađivanje isplatnog koeficijenta na temelju dodijeljenih sredstava te isti može, a ne mora biti istovjetan za one umirovljenike koji su ostvarili pravo na mirovinu primjenom odredaba Zakona i na one umirovljenike koji su ostvarili pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima primjenom Uredaba, odnosno oni mogu biti različiti što ovisi o visini sredstava koja za „redovne" mirovine utvrđuje Federalni zavod i sredstava koja se za mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima osiguravaju iz Budžeta Federacije BiH.

10. U obrazloženjima osporenih odluka je istaknuto da je nesporna činjenica da je apelantima starosna mirovina priznata pod povoljnijim uvjetima i da se isplaćivala iz sredstava Budžeta, odnosno iz sredstava koja je osigurala Vlada Federacije BiH. S obzirom da se raspoloživa sredstva iz člana 4. stav 2. Zakona o potvrđivanju prava, raspoređuju primjenom koeficijenta za isplatu, to je Vlada Federacije BiH koja je odgovorna za izvršenje Budžeta Federacije BiH, imala pravo utvrđivati koeficijent za obračun, koji ne mora biti konstantan, nego u skladu sa odredbama navedenog Zakona, isti zavisi o raspoloživim sredstvima, te može biti veći ili manji. S obzirom na navedeno, po ocjeni Kantonalnog suda, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je imala zakonsko ovlaštenje da donese Odluku, broj: 978/2012 od 17.07.2012. godine, o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima, koje se financiraju iz Budžeta Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 63/12), u kojoj je, između ostalog propisano da se u cilju provođenja mjera Stand by aranžmana sa MMF-om i usklađivanja visine mirovina ostvarenih pod povoljnijim uvjetima sa planiranim sredstvima za te namjene u Budžetu Federacije BiH za 2012. godinu, utvrđuje isplatni koeficijent u visini od 1.485. Kantonalni sud je stava da su neosnovane primjedbe apelanata u pogledu nadležnosti Vlade Federacije BiH, za donošenje navedene Odluke i u pogledu obaveze Federalnog zavoda da je primjeni u konkretnom slučaju. Sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata da je ta Odluka u suprotnosti sa odredbama člana 51. i člana 126. Zakona o MIO/PIO. Naime, u smislu odredaba člana 51., na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu mirovina, isplata mirovina općenito, kao i isplata mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima, predstavlja tehničko pitanje o kojem se ne vodi upravni postupak i ne donosi rješenje , već se o visini isplatnog koeficijenta, korisnici obavještavaju putem uplatnice-čeka. Odredbama člana 126. stav 1. navedenog Zakona, propisano je da matičnu evidenciju vojnih osiguranika nositelj osiguranja vodi odvojeno od ostalih osiguranika i da se sredstva za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika vode na podračunu nositelja osiguranja, te da se mirovine vojnih osiguranika isplaćuju s tog računa, iz čega proizlazi da se navedenim odredbama Zakona, reguliraju samo tehnička pitanja koja se odnose na matičnu evidenciju vojnih osiguranika i vođenje sredstava koja se koriste za isplatu mirovina vojnim osiguranicima, a da se njima ne reguliraju prava vojnih osiguranika. Federalni zavod je na temelju tačke IV. stav 1. Odluke Vlade Federacije BiH bio obavezan primjenjivati utvrđeni isplatni koeficijent od 1,485 na sve korisnike mirovina koji su to pravo ostvarili na temelju odredaba Uredbi I, II i III, te kojim je to pravo potvrđeno Zakonom o potvrđivanju prava, pa i u odnosu na apelante. Na temelju svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da apelanti, kao korisnici prava na povoljnije umirovljenje, primjenom navedene Odluke nisu dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava iz mirovinskog osiguranja, kao i da su organi uprave pravilno utvrdili da je nisu osnovani njihovi zahtjevi za isplatu mirovina primjenom isplatnog koeficijenta 1,73.

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Apelanti navode da je stav Kantonalnog suda pogrešan, kada je ocijenio da su rješenja Federalnog zavoda pravilna i zasnovana na zakonu, čime je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, te su apelanti dovedeni u diskriminatoran položaj u odnosu na ostale kategorije umirovljenika.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 242/14 od 8. maja 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP 242/14.

16. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2903/15 (B. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio