Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4749/15 (JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4749/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4749/15 rješavajući zahtjev JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje rješenja Inspektorata rada, zaštite na radu, socijalne zaštite i obrazovanja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo broj 14-09/10-38-11999-4/10 od 7. oktobra 2010. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011329 15 Uvp od 6. oktobra 2015. godine.
2. Apelant je podneskom od 28. oktobra 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Inspektorata rada zaštite na radu, socijalne zaštite i obrazovanja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Inspektorat rada) broj 14-09/10-38-11999-4/10 od 7. oktobra 2010. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
3. Rješenjem Inspektorata rada broj 14-09/10-38-11999-4/10 od 7. oktobra 2010. godine, tač. od 1. do 6. apelantu je, između ostalog, naloženo da dodjelu zvanja studentima nakon završetka magistarskog studija 4+1 koji je organizovan na osnovu konkursa od 12. novembra 2009. godine (u dispozitivu rješenja je naveden datum12. novembar, iako se u obrazloženju i o naknadno donesenim rješenjima spominje 17. novembar, kao datum objavljivanja konkursa) i konkursa od 4. decembra 2009. godine, izvrši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i Pravilnikom o korištenju akademskih titula i sticanja naučnih i stručnih zvanja na visokoškolskim ustanovama u Kantonu Sarajevo broj 11-02-28928/08 od 14. oktobra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Zatim je apelantu istim rješenjem naloženo da naplatu cijene studija na magistarskom studiju 4+1, koji se organizira na Odsjecima koji su naznačeni u tekstu navedenih konkursa, izvrši u skladu sa Odlukom Vlade KS o davanju saglasnosti na visinu participacije cijena usluga, upisnina i drugih troškova studija Univerziteta u Sarajevu, te fakulteta i akademija u njegovom sastavu broj 02-05-19288-9/09 od 11. juna 2009. godine (u daljnjem tekstu. Odluka), pri čemu mu je naloženo da upisane studente o naplati cijene magistarskog studija obavijesti na javan i transparentan način, uz istovremeno utvrđivanje roka za izvršenje upravne mjere iz tač. 2. i 3. rješenja, pri čemu je naglašeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja (sve preciznije navedeno u tač. od 1. do 6. dispozitiva rješenja).
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je provodeći usmjereni inspektorski pregled nad apelantom 29. septembra 2010. godine, a po osnovu prethodno podnesene pismene predstavke od strane jednog studenta na magistarskom studiju 4+1 – studij „Međunarodni odnosi i ekonomska diplomatija“ koji apelant realizuje na Odsjeku za politologiju u saradnji sa Ekonomskim fakultetom u Sarajevu, utvrđeno je da je apelant 17. novembra i 4. decembra 2009. godine objavio konkurs za prijem kandidata na magistarski studij na ukupno devet smjerova u kojem je, pored ostalog, istaknuto da će studij trajati jednu akademsku godinu sa dva semestra, kao i to da se po završetku studija stiče zvanje magistra nauka iz te oblasti.
5. U vezi s tim Inspektorat rada se pozvao na Zakon o visokom obrazovanju – Prečišćeni tekst („Službene novine KS“ broj 9/07) citirajući odredbu člana 43. stav 1. koja propisuje da: „Postdiplomski studij za sticanje naučnog, odnosno umjetničkog stepena magistra i sticanje stručnog stepena specijaliste organizuje visokoškolska ustanova“ dok je u stavu 3. istog člana propisano: „Postdiplomski studij za sticanje naučnog, odnosno umjetničkog stepena magistra traje najmanje četiri semestra, a za sticanje stručnog stepena specijaliste traje najmanje dva semestra“. Prilikom odlučenja Inspektorat rada je imao u vidu i odredbu člana 57. Zakona o visokom obrazovanju („Službene novine KS“ broj 43/08) koja propisuje da visokoškolska ustanova koja upisuje studente u skladu sa bolonjskim procesom, studij organizuje u tri ciklusa studija i to tako da prvi ciklus traje tri ili četiri godine, drugi ciklus studija (magisterij) traje dvije ili jednu godinu, a treći ciklus studija traje najmanje tri godine.
6. Imajući u vidu citirani zakonski okvir Inspektorat rada je zaključio da apelant, koji je od školske 2005/2006 godine, usvojio i primjenjuje bolonjski sistem studija po modelu 3+2+3, gdje dodiplomski studij traje tri školske godine, magistarski studij dvije školske godine i doktorski studij tri školske godine, nije imao zakonski osnov za organizaciju magistarskog studija u trajanju od jedne godine, niti je postojao zakonski osnov da se studentima nakon uspješnog završetka jedne godine studija dodijeli zvanje „magistar“.
7. U vezi sa cijenom studija u iznosu od 5.500,00 KM tokom postupka je utvrđeno da je ista utvrđena na način koji je u suprotnosti sa odredbama Zakona o visokom obrazovanju („Službene novine KS“ br. 43/08 i 18/10) koji u članu 137. stav 1. propisuje: „Na prijedlog senata visokoškolske ustanove kao javne ustanove, Vlada utvrđuje školarinu kao vrstu participacije troškova studija koju su obavezni plaćati studenti u visokoškolskim ustanovama kao javnim ustanovama“. Iz obrazloženja proizlazi da je Inspektorat rada prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 138. st. 1. i 2. citiranog Zakona o visokom obrazovanju koja propisuje: „Odluka o vrsti usluga koje studentima pruža visokoškolska ustanova utvrđuje Vlada na prijedlog visokoškolske ustanove. Odluku o vrsti cijena za usluge iz stava 1. ovog člana za visokoškolsku ustanovu kao javnu ustanovu donosi Vlada, a za visokoškolsku ustanovu kao ustanovu osnivač“.
8. Shodno citiranim odredbama Inspektorat rada je istakao da je Vlada KS svojom Odlukom utvrdila vrstu usluga koje studentima pruža visokoškolska ustanova, kao i cijenu studija po ciklusima studija i to „po jednoj školskoj godini“ pa je stoga nesporno da je Upravni odbor apelanta Odluku od 29. januara 2010. godine donio bez saglasnosti Vlade KS, odnosno suprotno njenoj Odluci.
9. Konačno, iz rješenja proizlazi da je apelant u spornoj konkursnoj proceduri postupio suprotno odredbama Zakona o visokom obrazovanju jer nije zatražio pribavljanje saglasnosti Vlade KS na broj i strukturu studenata koji se upisuju, a što predstavlja isključivo pravo Vlade KS, te što nije na zakonit način i u propisanoj proceduri utvrdio elemente iz člana 81. stav 1. tač. a), b) i c) i člana 83. Zakona o visokom obrazovanju („Službene novine KS“ broj 43/08).
10. Shodno svemu navedenom primjenom odredaba Zakona o visokom obrazovanju („Službene novine KS“ br. 43/08 i 18/10), imajući u vidu Odluku, kao i relevantne odredbe Zakona o inspekcijama F BiH i Zakona o prosvjetnoj inspekciji KS Inspektorat rada je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
11. Rješenjem Ministarstva obrazovanja i nauke KS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrazovanja) broj 11-05-38-4981/10 od 17. novembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Inspektorata rada.
12. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva obrazovanja Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 U 011329 11 U od 13. maja 2014. godine kojom je tužbu odbio. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja nižestepenih rješenja u svjetlu opširnih prigovora apelanta usmjerenih u pravcu procesnih propusta prilikom provođenja inspekcijskog nadzora što je za posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što je posljedično dovelo i do proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava, uključujući i primjenu zakona koji je prestao da važi (Zakon o visokom obrazovanju – Prečišćeni tekst koji je objavljen u „Službene novine KS“ broj 9/07), sve prigovore ocijenio neosnovanim o čemu se navedeni sud detaljno izjasnio na str. od 4. do 11. obrazloženja osporene presude.
13. Kantonalni sud je shodno navedenom zaključio da su nižestepena rješenja donesena u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, da je u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u nadzoru provedenom kod apelanta dana 29. septembra 2010. godine i uočenim nezakonitostima u postupanju apelanta, prvostepeni organ svojim aktom izrekao odgovarajuće upravne mjere obavezujući apelanata da po istim postupi u odgovarajućim rokovima, pri čemu je istaknuto da apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, jer nisu doveli u sumnju zakonitost osporenih akata, pogotovo prigovor da je u postupku primijenjen nevažeći propis. Navedeno posebno, kako je istakao Kantonalni sud, kada se uzme u obzir da je iz osporenih rješenja vidljivo koji su zakonski i podzakonski propisi primijenjeni i to Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine KS“ broj 43/08), Odluka i Pravilnik.
14. Kantonalni sud je na kraju posebno naglasio da je mjera, koja je prvostepenim aktom naložena tačkom 1. dispozitiva prvostepenog rješenja, već izvršena od strane apelanta donošenjem Odluke o usvajanju nastavnog plana i programa koju je usvojilo Nastavno-naučno vijeće kojom se definišu zvanja koja se stiču završetkom studija i da je objava zvanja za sve studije 4+1 izvršena u „Službenim novinama KS“ broj 26/12 po proceduri Zakona o visokom obrazovanju.
15. Kantonalni sud je, odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 13. maja 2014. godine, donio presudu broj 09 0 U 011329 15 Uvp od 6. oktobra 2015. godine kojom je zahtjev odbijen.
16. Kantonalni sud je nakon iscrpnog elaboriranja apelantovih navoda iz zahtjeva te navoda tuženog organa, primjenom relevantnih odredaba Zakona o visokom obrazovanju, Odluke i Pravilnika izveo zaključak da je zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan. U tom pravcu je navedeno da je apelant postupao suprotno relevantnim odredbama Zakona o visokom obrazovanju, Pravilniku i Odluci jer je apelantovo postupanje bilo u suprotnosti sa odredbama člana 9. tačka i) i člana 81. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju budući da je apelant objavio Konkurs za prijem kandidata na magistarski studij 4+1 (drugi ciklus u trajanju od jedne godine), iako je je nesporeno da je apelant školske 2005/2006 godine uspostavio model 3+2+3, pri čemu su tvrdnje apelanata da se radi o zajedničkom studiju u smislu člana 44. Zakona o visokom obrazovanju ocijenjene neosnovanim jer je u tom slučaju trebala saglasnost nadležnog ministarstva koja nije pribavljena. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da apelant nije proveo pojedinačan postupak ekvivalencije ranije stečenih akademskih titula, u skladu sa odredbom člana 167. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju, kako bi se utvrdilo da li prijavljeni studenti pojedinačno ispunjavaju uslov za upis na drugi ciklus studija, u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i Pravilnikom, pa je na taj način omogućeno nezakonito dodjeljivanje akademskih zvanja magistar, suprotno relevantnom zakonskom okviru. Još je istaknuto da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nezakonito utvrdio cijenu studija u iznosu od 5.500,00 KM, jer je ista utvrđena u suprotnosti sa Odlukom i bez prethodno dobijene saglasnosti od strane nadležnog Ministarstva obrazovanja.
17. Shodno svemu navedenom, Kantonalni su je istakao da prvostepeni sud donošenjem osporene presude nije povrijedio kantonalni zakon, niti pravila federalnog zakona u postupku koja su mogla biti od uticaja za rješavanje predmetne upravne stvari, zbog čega je po ocjeni navedenog suda apelantov zahtjev neosnovan, pri čemu je naglašeno da navedeni sud nije ovlašten da ispituje činjenično stanje prilikom odlučivanja o zahtjevu, pa su apelantovi prigovori usmjereni u tom pravcu ocijenjeni neosnovnim.
18. Apelant u iscrpnim navodima ukazuje da je aktima koji su doneseni u postupku inspekcijskog nadzora nad apelantom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu u vezi sa zabranjenom diskriminacijom, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom II/4) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članom 14. Evropske konvencije. U navodima se, između ostalog, ističe da se predmetni slučaj tiče zakonskog prava apelanta da sam organizuje nastavu drugog ciklusa obrazovanja, uz korištenje prava na određivanje realne cijene koštanja takvog studija. Apelant ukazuje i na problem nezakonitog ulaska inspekcijskih organa u diskrecionu vlast obrazovnih institucija, kao i na zloupotrebu njihovog prava na inspekcijsku kontrolu u smislu preuzimanja ovlaštenja za donošenje odluka koje formalno pravno pripadaju drugim organima. Apelant ističe da shodno relevantnom Zakonu o visokom obrazovanju koji je donesen 2008. godine ima pravo da organizuje jednogodišnji multidisciplinarni studij za studente postdiplomskog ciklusa studiranja, pri čemu to pravo uključuje i pravo da učestvuje u kreiranju cijene takvog studija koje proizlazi iz univerzitetske autonomiju koju proklamuje i Zakon o visokom obrazovanju. U vezi sa diskriminacijom apelant je, između ostalog, istakao da komparativna analiza rada apelanta i rada drugih fakulteta u istom ili drugom periodu, ukazuje da je samo apelant nezakonito kažnjen u školskoj 2009/2010 godini, jer nijedan fakultet ni prije ni poslije nije bio predmet inspekcijskog nadzora, iako je opšte poznato da su se isti ili slični interdisciplinarni studiji organizovali godinama, pa i danas. Apelant je navedeno potkrijepio relevantnom dokumentacijom, naglasivši da rad inspekcijskih organa ne može biti selektivan. Konačno, apelant je posebno naglasio da je iza argumenata o zakonitosti apelantovih studija iz 2009. godine u potpunosti stao Univerzitet u Sarajevu, a u prilog navedenog dostavljene je Zaključak Univerziteta u Sarajevu broj 0101-38-
2859/14 od 16. jula 2014. godine.
19. U iscrpnom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant, između ostalog, naglašava da bi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive posljedice koje se ni eventualnom pozitivnom odlukom Ustavnog suda ne bi mogle sanirati. Naglašeno je da se sporno rješenje Inspektorata rada tiče validnosti devet magistarskih studija koje je apelant organizovao u školskoj 2009/2010 godini. U okviru tih devet studija upisano je oko 300 studenata od kojih je njih 117 već diplomiralo i steklo zvanje magistra. Neki od studenata su već u fazi doktorskih studija, drugi su našli različite poslove po osnovu stečenih diploma, neki su u fazi polaganja ispita i sl. Naglašeno je da su sva akademska zvanja priznata od strane Univerziteta u Sarajevu i objavljena u „Službenim novinama KS“ broj 26 od 30. maja 2012. godine, a sve diplome je izdao Univerzitet u Sarajevu. Nadalje je naglašeno da je ministar obrazovanja u svojim javnim istupima u medijima (apelant je ove navode potkrijepio relevantnim dokazom) najavio da će krenuti sa poništenjem diploma, ukidanjem magistarskih studija i poništavanjem akademskih zvanja i da će istovremeno krenuti i sa iniciranjem krivične odgovornosti. Apelant je istakao da je ovo posljednje već urađeno, jer je Inspektorat rada podnio krivičnu prijavu. Naglašeno je da su pojedini studenti počeli pokretati parnične postupke za proglašavanje pojedinačnih ugovora o magistarskom studiju ništavim, tražeći naknadu štete. Prema tvrdnjama apelanta takvih postupaka ima na desetine i svi su bazirani na činjenici da je Inspektorat rada utvrdio nezakonitost devet studija. Posebno je naglašeno, a što je i najbolnije, činjenica da će provođenjem rješenja svršenim studentima, kojih ima preko stotinu, biti ugrožena stečena prava koja su bazirana na izdatim diplomama. U tom pravcu svršeni studenti su poslali apel Ministarstvu obrazovanja da se njihova prava ne oduzimaju (apelant je navedeno potkrijepio relevantnim dokazom). S obzirom na sve navedeno apelant smatra da postoje opravdani razlozi u interesu zaštite prava apelanta, ali i drugih koji su involvirani u ovu situaciju, direktno ili indirektno, da se usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje spornog rješenja Inspektorata rada, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
20. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
22. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
23. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
24. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za donošenje privremene mjere posebno obrazložio dostavivši uz zahtjev relevantnu dokumentaciju kojom je argumentovao svoje navode. Razmatrajući apelantov zahtjev i dostavljene dokaze Ustavni sud smatra da oni opravdavaju zahtjev za usvajanje privremene mjere. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir okolnost da donošenje privremene mjere nije isključivo u interesu apelanta, već i drugih koji su pogođeni ovom situacijom, prije svega studenata koji su okončali studij i stekli zvanje magistra (njih preko 100) čija bi stečena prava, koja su utemeljena na diplomama koje je izdao Univerzitet u Sarajevu, bila ugrožena, a koji su od nadležnog ministarstva tražili da se njihova stečena prava ne oduzimaju. I pored njihove molbe upućene Ministarstvu obrazovanja da se u njihova stečena prava ne dira (koju je apelant dostavio uz zahtjev) apelant je u prilogu zahtjeva dostavio i isječak iz novina iz koga proizlazi da je ministar obrazovanja u medijima najavio da će pokrenuti postupak za poništenje diploma, ukidanje magistarskih studija i poništenje akademskih zvanja, te je najavio iniciranje krivičnih postupaka podnošenjem krivičnih prijava, što je Inspektorat rada već učinio. Ustavni sud smatra da predočene okolnosti s pravom ukazuju da bi izvršenjem spornog rješenja za apelanta, ali i za druge koji su direktno ili indirektno involvirani u cijeli postupak, mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice koje bi se teško mogle sanirati. S obzirom na takve okolnosti Ustavni sud smatra da sve navedeno ukazuju na opravdanost zahtjeva što je za Ustavni sud dovoljno, da shodno svojim ovlaštenjem iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, udovolji zahtjevu.
25. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
26. U smislu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman