Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1564/15 (M. J., N. M., V. Ć., R. Z., B. A., S. A., D. R., T. N., A. Š., N. M., N. M., I. M., J. M., M. M., S. M. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1564/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1564/15, rješavajući apelacije Mehmeda Jazvina i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehmed Jazvin, Nedjeljko Martinović, Vesela Ćorić, Rudo Zucić, Bernard Azinović i Savo Antunović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009637 15 Rev od 18. marta 2015.

godine;

Dobrivoje Radić, Tihomir Naletilić, Ahmet Šabić, Nedžad Memić, Nedeljko Majksner i Ismet Maksumić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009624 15 Rev od 17. marta 2015.

godine;

Jerko Misir, Milenko Mijatović, Slavo Mitar, Davorin Malibašić, Željko Leko i Miro Miličević, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009559 15 Rev od 17. marta 2015. godine;

Ibrahim Dilaver, Zoran Dodig, Zvonimir Dedić, Duško Domazet, Mirel Džakmić i Siniša Đurasović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009550 14 Gž od 3. februara 2015.

godine;

Milan Domazet, Goran Lozo, Svjetlana Bunjevac, Haris Arap, Mirjana Anđelić i Savo Dragović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009713 14 Gž od 3. februara 2015. godine;

Goran Simović, Milan Stevanović, Alen Smajlović, Branimir Raguž, Denis Šantić i Nemanja Spaić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009535 14 Gž od 20. januara 2015. godine;

Konstantin Ljubić, Igor Ćorić, Mario Alilović, Rade Barišić, Fadil Jazvin i Željko Barišić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009669 14 Gž od 20. januara 2015. godine;

Dejan Jovičić, Aleksa Mrkajić, Adis Kikić, Erna Mešić, Adis Malagić i Goran Marjanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009714 14 Gž od 3. februara 2015. godine;

Milan Šimunović, Alijana Sitnić, Aleksandar Savić, Vlado Ševo, Mladen Skoko i Damir Šimunović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009603 15 Rev od 1. aprila 2015. godine;

Goran Simović, Milan Stevanović, Alen Smajlović, Branimir Raguž, Denis Šantić i Nemanja Spaić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009535 15 Rev od 1. aprila 2015. godine;

Sedžad Delić, Goran Tolić, Jozo Žulj, Mario Lovrić, Edin Žetica i Zdenko Mlinarević, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009599 15 Rev od 1. aprila 2015. godine;

Sanel Jašarević, Ibrahim Kurtić, Enes Kubat, Elvir Nukičić, Selvir Muharemović i Mladen Miličević, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009552 15 Rev od 2. aprila 2015. godine;

Ibrahim Dilaver, Zoran Dodig, Zvonimir Dedić, Duško Domazet, Mirel Džakmić i Siniša Đurasović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009550 15 Rev od 2. aprila 2015.

godine;

Srđan Vladičić, Branka Vuković, Angelina Lelek, Dražen Vuković, Bojana Tešanović i Mladen Tanasković, protiv rješenja, Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009685 15 Rev od 1. aprila 2015. godine;

Srđan Jovanović, Slavica Ilić, Milan Blažanović, Zlatko Šljuka, Nebojša Miletić, Marijana Mićić i Dragiša Stanišić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009953 14 Gž od 13.

februara 2015. godine;

Dejan Jovičić, Aleksa Mrkajić, Adis Kikić, Erna Mešić, Adis Malagić i Goran Marjanović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009714 15 Rev od 2. aprila 2015. godine;

Mersudin Omerhodžić, Slavica Mučibabić, Blagoje Milović, Edin Mujezinović, Goran Novčić i Milenka Žarković, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009679 15 Rev od 8.

aprila 2015. godine;

Dijana Žarković, Mario Jonjić, Dragan Milanović, Emina Muhić, Edin Bardak i Saša Ćapin, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012592 15 Rev od 18. marta 2015. godine;

Selver Muratović, Đorđo Rašović, Nedžad Smajić, Miroslav Vučić, Viktorija Damjanović i Semir Tojaga, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009629 15 Rev od 1. aprila 2015.

godine;

Zoran Keserović, Duško Kapuran, Nijaz Halilović, Vladan Jovičić, Zufer Imširović i Nedžad Klinac, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009660 15 Rev od 2. aprila 2015.

godine;

Dušan Danilović, Edin Ćatović, Mustafa Dugalić, Mirsad Drakovac, Emir Đozo i Nikola Delić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009705 15 Rev od 1. aprila 2015. godine;

Dario Tomić, Jovo Lečić, Vasilije Škrba, Mario Martinović, Adnan Macić, Esminka Drljević i Šimun Zvonić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009563 15 Rev od 8. aprila 2015. godine;

Nermin Muharem, Mehmed Mršo, Alaksandar, Matović, Predrag Perković, Haris Obuća i Almir Muratspahić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009737 15 Rev od 1.

aprila 2015. godine;

Vice Barbarić, Miro Spajić, Mustafa Berberović, Karmela Leko, Krešo Čavar, Mladen Primorac i Vlado Ćorluka, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009547 15 Rev od 2.

aprila 2015. godine;

Stole Zrnić, Renato Zlomislić, Mate Zorić, Vladimir Zovko, Dragan Jurković i Desanka Kordić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009578 15 REV od 8. april 2015. godine;

Milan Domazet, Goran Lozo, Svjetlana Bunjevac, Haris Arap, Mirjana Anđelić i Savo Dragović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009713 15 Rev od 2. aprila 2015. godine;

Konstantin Ljubić, Igor Ćorić, Mario Alilović, Rade Barišić, Fadil Jazvin i Željko Barišić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009669 15 Rev od 2. aprila 2015. godine;

Alem Zukić, Kasim Zukić, Predrag Uljarević, Branko Šupić, Miodarg Šupić i Obren Vukajlović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009537 15 Rev od 20. april 2015. godine;

Srđan Jovanović, Slavica Ilić, Milan Blažanović, Zlatko Šljuka, Nebojša Miletić, Marijana Mićić i Dragiša Stanišić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009953 15 Rev od 27.

april 2015. godine;

Brankica Škrobo, Dragan Lukenda, Vjekoslav Šimić, Branko Živkušić, Ivan Zelić i Dalibor Džono, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012591 15 Rev od 25. maja 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Jazvin, Nedjeljko Martinović, Vesela Ćorić, Rudo Zucić, Bernard Azinović, Savo Antunović, Dobrivoje Radić, Tihomir Naletilić, Ahmet Šabić, Nedžad Memić, Nedeljko Majksner, Ismet Maksumić, Jerko Misir, Milenko Mijatović, Slavo Mitar, Davorin Malibašić, Željko Leko, Miro Miličević, Ibrahim Dilaver, Zoran Dodig, Zvonimir Dedić, Duško Domazet, Mirel Džakmić, Siniša Đurasović,Milan Domazet, Goran Lozo, Svjetlana Bunjevac, Haris Arap, Mirjana Anđelić, Savo Dragović, Goran Simović, Milan Stevanović, Alen Smajlović, Branimir Raguž, Denis Šantić, Nemanja Spaić, Konstantin Ljubić, Igor Ćorić, Mario Alilović, Rade Barišić, Fadil Jazvin, Željko Barišić, Dejan Jovičić, Aleksa Mrkajić, Adis Kikić, Erna Mešić, Adis Malagić, Goran Marjanović, Milan Šimunović, Alijana Sitnić, Aleksandar Savić, Vlado Ševo, Mladen Skoko, Damir Šimunović, Sedžad Delić, Goran Tolić, Jozo Žulj, Mario Lovrić, Edin Žetica, Zdenko Mlinarević, Sanel Jašarević, Ibrahim Kurtić, Enes Kubat, Elvir Nukičić, Selvir Muharemović, Mladen Miličević, Srđan Vladičić, Branka Vuković, Angelina Lelek, Dražen Vuković, Bojana Tešanović, Mladen Tanasković, Srđan Jovanović, Slavica Ilić, Milan Blažanović, Zlatko Šljuka, Nebojša Miletić, Marijana Mićić, Dragiša Stanišić,Mersudin Omerhodžić, Slavica Mučibabić, Blagoje Milović, Edin Mujezinović, Goran Novčić, Milenka Žarković, Dijana Žarković, Mario Jonjić, Dragan Milanović, Emina Muhić, Edin Bardak, Saša Ćapin, Selver Muratović, Đorđo Rašović, Nedžad Smajić, Miroslav Vučić, Viktorija Damjanović, Semir Tojaga, Zoran Keserović, Duško Kapuran, Nijaz Halilović, Vladan Jovičić, Zufer Imširović, Nedžad Klinac, Dušan Danilović, Edin Ćatović, Mustafa Dugalić, Mirsad Drakovac, Emir Đozo, Nikola Delić, Dario Tomić, Jovo Lečić, Vasilije Škrba, Mario Martinović, Adnan Macić, Esminka Drljević, Šimun Zvonić, Nermin Muharem, Mehmed Mršo, Alaksandar, Matović, Predrag Perković, Haris Obuća, Almir Muratspahić, Vice Barbarić, Miro Spajić, Mustafa Berberović, Karmela Leko, Krešo Čavar, Mladen Primorac, Vlado Ćorluka, Stole Zrnić, Renato Zlomislić, Mate Zorić, Vladimir Zovko, Dragan Jurković, Desanka Kordić,Alem Zukić, Kasim Zukić, Predrag Uljarević, Branko Šupić, Miodarg Šupić, Obren Vukajlović, Brankica Škrobo, Dragan Lukenda, Vjekoslav Šimić, Branko Živkušić, Ivan Zelić i Dalibor Džono (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuški, podnijeli su u periodu od 1. aprila do 6. juna 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja i presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1564/15, AP-1565/15, AP-1567/15, AP-1697/15, AP-1698/15, AP-1699/15, AP-1700/15, AP-1701/15, AP-1898/15, AP-1899/15, AP-1900/15, AP-1901/15, AP- 1902/15, AP-1989/15, AP-1990/15, AP-1991/15, AP-1992/15, AP-1993/15, AP-1994/15, AP- 1995/15, AP-1996/15, AP-1997/15, AP-1998/15, AP-1999/15, AP-2000/15, AP-2001/15, AP- 2002/15, AP-2375/15, AP-2770/15 i AP-2842/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1564/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine (Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Granična policija, Ministrstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plata za period od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine, razlike na ime manje plaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora za period 2010. do 2012. godine i naknade za prevoz, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te uplatu pripadajućih doprinosa PIO/MIO, kako je to detaljno označeno u izrekama presuda za svakog apelanta posebno. Apelanti su u tužbama, kao i u toku postupka isticali da su u radnom odnosu kod tužene, koja je u spornom periodu izvršila umanjenje plate apelantima shodno Odluci o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u Institucijama Bosne i Hercegovine od 17. juna 2009. godine. Apelanti su u tužbi naveli da smatraju da je navedena Odluka u suprotnosti sa Zakonom o platama i naknadama u Institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te da su im na nezakonit način umanjena primanja.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta Sud BiH je donio presude, koje je potvrdilo drugostepeno vijeće Suda BiH, a kojima je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Istim presudama je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata.

6. Sud BiH u obrazloženjima osporenih presuda navodi da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužiteljima (apelantima) kao zaposlenicima tužene u periodu od 1. januara 2010. godine do 31.avgusta 2012. godine obračunate plate u skladu sa Odlukom broj 168/09, koju je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo na 92. sjednici održanoj 17. juna 2009. godine, a kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM na 498,10 KM. Članom 1. pomenute Odluke utvrđeno je da se visina osnovice za obračun plata zaposlenima u institucijama BiH određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine poštujući princip fiskalne odgovornosti, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fisklanu godinu. Odredbom člana 4. Odluke Vijeće ministara broj 168/09 propisano je da će se navedena odluka početi primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Nadalje je navedeno da dokument Politika plata u instutucijama Bosne i Hercegovine prema odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama usvaja se na četverogodišnji period. Na osnovu ovog dokumenta odobrava se promjena osnovice za obračun plata i upravo je navedena Odluka broj 168/09 od 17. juna 2009. godine zasnovana na dokumentu koji je usvojio politiku plata za četvreogodišnji period ( za period 2007-2010 i 2011- 2014). Imajući u vidu navedeno, Sud BiH konstatuje da je tužena pravilno izvršila obračun visine plata za period od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine. Nadalje je navedeno, da je također neosnovan i zahtjev apelanta za isplatu razlike regresa primjenom odredbe člana 33. stav 1. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH. Naime u izmjenama i dopunama Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 75/09) u članu 33. dodat je stav 4. kojim se daje ovlaštenje Vijeću ministara da u slučaju kada je ugrožena makroekonomska stabilnost BIH može podzakonskim aktom utvrditi visinu regresa za godišnji odmor koji je manji od iznosa utvrđenog u stavu 1. navedenog člana, a što je Vijeće ministara i utvrdilo za period 2010- 2012 Odlukama br. 144/10 ("Službeni glasnik BiH", broj 55/10) i 102/11 ("Službeni glasnik BiH", broj 63/11) i 102/12 ("Službeni glasnik BiH", broj 59/12), a koje su bile na snazi i u skladu sa kojima je apelantima regres isplaćen za predmetni period. Također je navedeno da nisu osnovani tužbeni zahtjevi apelanta za ostala potraživanja iz radnog odnosa (razliku naknade za prevoz, razliku naknade po osnovu rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom), a koja su apelantima isplaćena u skladu sa zakonskim ili podzakonskim propisima.

7. Nezadovoljni navedenim odlukama, apelanti su izjavili revizije protiv drugostepenih presuda. Odlučujući po navedenim revizijama Sud BiH je donio rješenja navedena u izreci ove odluke, kojima je odbacio izjavljene revizije kao nedopuštene u skladu sa članom 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (" Službeni glasnik BiH", br. 36/04, 84/07 i 58/13), prema kojem revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos 30.000,00 KM. Obzirom da u konkretnim slučajevima, revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, konačne odluke u ovim predmetima su presude drugostepenog vijeća Suda BiH, navedene u izreci ove odluke.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, iznose iste argumente koje su iznosili u postupku pred Sudom BiH, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove Suda BiH, koji je odbio njihove tužbene zahtjeve kao neosnovane. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu se postavlja ključno pitanje da li je Vijeće ministara imalo ovlasti za donošenje sporne Odluke o utvrđivanju osnovice ili je to uradilo suprotno datim ovlastima, odnosno da li je Vijeće ministara imalo nadležnosti da svojom odlukom utvrđuje osnovicu i mijenja zakon. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na zabranu diskriminacije, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu duga na ime razlike plate. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih i podzakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1564/15 (M. J., N. M., V. Ć., R. Z., B… | Sudska praksa | Aktio