Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2689/15 (M. J., P. M., M. B., N. B., Ž. D., V. T., J. P., I. K., D. B., D. V., Z. K. i drugi)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2689/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015.godine, u predmetu broj AP-2689/15, rješavajući apelacije Marko Jurić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marko Jurić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036695 15 Rsž od 14. aprila 2015. godine;

Pavo Marković, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034536 15 Rsž od 30. marta 2015. godine;

Mijo Begić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034533 15 Rsž od 30. marta 2015. godine;

Nikola Bulajić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034797 15 Rsž od 30. marta 2015. godine;

Žarko Didak, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035512 15 Rsž od 30. marta 2015. godine;

Vinko Tadić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034798 15 Rsž od 7. aprila 2015. godine;

Jozo Puškarić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034804 15 Rsž od 20. aprila 2015. godine;

Ivo Kobaš, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036391 15 Rsž od 30. marta 2015. godine;

Dragan Badrov, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034793 15 Rsž od 22. aprila 2015. godine;

Dragan Vrhovac, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034931 15 Rsž od 22. aprila 2015. godine;

Zdenko Križanović, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034395 15 Rsž od 29. aprila 2015. godine;

Petar Kutleša, protiv presuda Kantonalni sud u Odžaku broj 25 0 Rs 034805 15 od 22. aprila 2015. godine;

Marijan Vincetić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034184 15 Rsž od 22. aprila 2015. godine;

Ilija Kutlić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034187 15 Rsž od 6. maja 2015. godine;

Marijan Paradžik, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036386 15 Rsž od 21. maja 2015. godine;

Petar Martić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035173 15 Rsž od 12. maja 2015. godine;

Đuro Živković, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035339 15 Rsž od 6. maja 2015. godine;

Perica Đogašević, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035103 15 od 6. maja 2015. godine;

Jakov Jozić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035175 15 Rsž od 6. maj 2015. godine;

Anica Martinović, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036335 15 Rsž od 6. maja 2015. godine;

Joso Dabić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035727 15 Rsž od 6. maja 2015. godine;

Jozo Dubravac, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035104 15 Rsž od 6. maja 2015. godine;

Jandre Perković, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034930 15 Rsž od 12. maja 2015. godine;

Niko Veselčić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036337 15 Rsž od 29. juna 2015. godine;

Ivanka Kodžoman, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035719 15 od 26. juna 2015. godine;

Anto Mikić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036390 15 Rsž od 24. juna 2015. godine;

Vinko Dabić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036243 15 Rsž od 22. maja 2015. godine;

Petar Marković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 032829 13 Rev od 12. maja 2015.

godine;

Marko Marošević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 031378 13 Rev od 20. augusta 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Jurić, Pavo Marković, Mijo Begić, Nikola Bulajić, Žarko Didak, Vinko Tadić, Jozo Puškarić, Ivo Kobaš, Dragan Badrov, Dragan Vrhovac, Zdenko Križanović, Petar Kutleša, Marijan Vincetić, Ilija Kutlić, Marijan Paradžik, Petar Martić, Đuro Živković, Perica Đogašević, Jakov Jozić, Anica Martinović, Joso Dabić, Jozo Dubravac, Jandre Perković, Niko Veselčić, Ivanka Kodžoman, Anto Mikić, Vinko Dabić, Petar Marković i Marko Marošević (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Sanela Hidanović advokat/advokatica iz Orašje, podnijeli su u periodu od 28. maja do 22. septembra 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-2689/15, AP-2690/15, AP-2691/15, AP-2692/15, AP-2693/15, AP-2694/15, AP-2695/15, AP-2696/15, AP-3216/15, AP-3217/15, AP-3218/15, AP-3219/15, AP- 3220/15, AP-3337/15, AP-3338/15, AP-3339/15, AP-3340/15, AP-3341/15, AP-3342/15, AP- 3343/15, AP-3344/15, AP-3345/15, AP-3346/15, AP-3463/15, AP-3464/15, AP-3465/15, AP- 3466/15, AP-3467/15 i AP-4370/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2689/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama, navedenim u izreci ove odluke, odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanta, protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (za bivše Federalno ministarstvo odbrane), kojim su tražili da im tužena uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem za periode navedene u izrekama navedenih presuda, u navedenom trajanju i prema važaćim materijalnim propisima za te periode na način kako je to bliže opisano u izrekama navedenih presuda. Istim presudama je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alinea 1. i 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenih između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.

5. U nekim slučajevima prvostepeni sud je odbio tužbene zahtjeve apelanta u cijelosti, što je potvrđeno osporenim odlukama Kantonalnog suda, dok je u nekim slučajevima odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata zauzeo stav da se na rješavanje ove pravne stvari primjenjuje Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06, (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO FBiH), čijim članom 89. su propisani uslovi staža osiguranja sa uvećanim trajanjem, najviše 50%, a što u konkretnom slučaju odgovara zajamčenom osiguranju u trajanju od 18 mjeseci za 12 mjeseci efekivnog rada i to u korist apelantice. Dalje je navedeno da je odredbom člana 91. st 1. važećeg Zakona o PIO FBiH, propisano da radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada Federacije, na prijedlog Federalnog ministra odbrane za vojne osiguranike. U vezi s navedenim članom, te u skladu sa članom 2. Pravilnika Federalnog zavoda za PIO/MIO od 28. januara 2002. godine, kojim je propisan postupak utvrđivanja radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, propisano je da zahtjev za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podnosi poduzeće ili druga pravna osoba Federalnom zavodu, po mišljenju tog suda u konkretnom slučaju takav zahtjev je trebao podnijeti Federalni ministar odbrane, a što prema podacima iz spisa u ovom slučaju nije učinio, pri čemu predmetnim ugovorom stečeno pravo apelanata, nije ničim izmjenjeno za vrijeme trajanja spornog utuženog vremenskog perioda, tako da apelanti zbog nepostupanja nadležnih organa tužene u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima, ne može trpjeti štetne posljedice, niti biti spriječeni u ostvarivanju svojih stečenih prava. U skladu sa naprijed navedenim, po ocjeni Općinskog suda odredba člana 5. stav 1. tačka 4 predmetnog ugovora je u skladu sa odredbom člana 89. važećeg Zakona o PIO FBiH, kojom su propisani uslovi staža osiguranja sa uvećanim trajanjem. Naime navedeno je da je po ocjeni ovog suda odredba člana 1. tačka 1. i 4. predmetnog ugovora o službi u profesionalnim trupama oružanim snagama HR HB nije ništava, te slijedom toga nema ni osnova za primjenu odredbi čl. 52. i 103. preuzetog ZOO.

6. U obrazloženjima osporenih odluka je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud odnosno u nekim slučajevima i drugostepeni sud, koji su usvajali tužbene zahtjeve apelanata, a odbijali protivtužbene zahtjeve tužene, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo. Naime, navedeno je da nije sporno da su da su apelanti tokom 1994., 1995. i 1996. godine sa Ministarstvom odbrane HR HB na osnovu člana 9. stav 2. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB zaključili Ugovore o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB ( u daljnjem tekstu: Ugovor). Kantonalni odnosno u nekim slučajevima Vrhovni sud je s tim u vezi ukazao da je u vrijeme zaključenja Ugovora staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem bio regulisan odredbama čl. 90-97 Zakona o PIO vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87 i 20/89), koji se primjenjivao na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u FBiH primjenjuju kao republički zakoni "(Službeni list R BiH" broj 2/92), a odredbom člana 90. navedenog zakona propisano je da se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem onom vojnom osiguraniku koji obavlja dužnost na naročito teškim i za zdravlje štetnim poslovima i zadacima, odnosno na poslovima i zadacima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne može uspješno da obavlja svoju dužnost, odnosno djelatnost, pri čemu stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla. Prema odredbi člana 91. stav 1. istog zakona, čiji sadržaj je, po ocjeni Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda, relevantan za apelante, vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim dužnostima kao 18 mjeseci staža osiguranja i to u podmorničkoj službi, u letačkoj službi, u padobranskoj službi, na dužnostima pomorskog diverzanta, na dužnostima ronioca te na dužnostima u rekompresivnoj komori, odnosno barokomori

- licima koja rade na ispitivanju i treniranju lica za odgovarajuće dužnosti u podvodnoj službi, ako na takvom ispitivanju i treniranju provedu najmanje 90 sati godišnje. Odredbom člana 4. navedenog zakona propisano je da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojni osiguranici obezbjeđuju u Zajednici socijalnog osigurnja vojnih osiguranika, dok je članom 5. istog zakona propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču sa ispunjenjem uslova određenih ovim zakonom. Prema odredbi člana 111. navedenog zakona postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev vojnog osiguranika, o čijim pravima riješava Stručna služba. Kako je uvećanje penzijskog staža navedenim propisima bilo predviđeno samo za vojne osiguranike koji obavljaju naročito teške i po zdravlje opasne poslove i zadatke i to na osnovu rješenja Stručne Službe, te na osnovu zahtjeva vojnog osiguranika, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud, je zaključio da apelanti u situaciji kad nisu ispoštovane navedene odredbe pozitivnih propisa nisu mogli po osnovu ugovora imati stečeno pravo na uvećanje penzijskog staža.

7. Nadalje je navedeno da je 22. augusta 1996. godine stupio na snagu novi Zakon o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", broj 15/96), kojim je izvršena integracija Vojske FBiH. Naime, nakon spajanja HVO i Armije FBiH u Vojsku FBiH, apelanti su preuzeti u sastav Federalnog ministarstva odbrane, a potom neki od apelanta u Ministarstvo odbrane BiH. Istim zakonom su institucije i administrativni aranžmani u oblasti odbrane u područjima FBiH pod kontrolom HVO prešli na institucije FBiH. Kantonalni sud odnosno Vrhovni sud, je ukazao da je odredbom člana 208. navedenog zakona propisano da se službenicima i djelatnicima Ministarstva odbrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa mirovinski staž s uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima (stav 1.), pri čemu poslove iz stava 1. ovog člana, visinu uvećanja staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž. određuje Vlada Federacije, na prijedlog ministra odbrane. Odredbom člana 220. istog zakona, propisana je obaveza za sva tijela Federacije, pa tako i za Ministarstvo odbrane, da usklade svoje propise sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, Kantonalni sud je ukazao na to da odredbe navedenog zakona na drugačiji način regulišu pitanje staža osiguranja sa uvećanim trajanjem nego što je to pitanje regulisano članom 5. spornog ugovora. Odredbom člana 5. stav 1. alineja 1. i 4. navedenog Ugovora, Ministarstvo odbrane HR HB, kao poslodavac obavezao se da apelantici jamči i osigurava beneficirani penzijski staž i to za rad u miru, penzijski staž sa uvećanim trajanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, odnosno u slučaju rata i neposredne ratne opasnosti, penzijski staž sa uvećenim trajanjem od 24 mjeseca osiguranja za 12 mjeseci rada.

8. Nadalje je navedeno da su postavljeni tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni iz razloga što se ne radi o stečenom pravu apelanata, jer ovo pravo apelanti nisu ostvarili kao aktivne vojne osobe na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO prije preuzimanja u Vojsku FBiH, pa stoga, po ocjeni Kantonalnog odnosno Vrhovnog suda, nisu imali razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske FBiH, njima kao pripadnicima Hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije FBiH) isti doprinosi ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. primjenjivao i na pripadnike vojske FBiH, te da je u suprotnosti i sa članom 14. Evropske konvencije.

9. Pored navedenog usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, jer je utvrđeno da odredba člana 5. stav 1. alinea 1. i 4. Ugovora nema materijalno pravno uporište u odredbama zakona i da je zbog toga ništava u smislu odredaba člana 103. stav 1., a u vezi sa odredbom člana 105. stav 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima.

10. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda svodi se na tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu smatraju da budući da su nastavili raditi kod tužene prema naprijed navedenim Ugovorima i da su obje ugovorne strane u svemu ispunjavale svoje obaveze, to su apelanti osnovano očekivali da obzirom da tužena u svemu postupa po tom ugovoru, da će prema isplaćenim plaćama i obaveznim doprinosima na te plaće uplatiti i beneficirani staž osiguranja koji osim što je ugovoren, propisan je i zakonom. Dalje, apelanti ukazuje da je prvobitno po tužbi zbog istog pitanja Općinski sud u nekim slučajevima usvajao istovjetne tužbene zahtjeve, te da je Kantonalni sud odbijao žalbe tužene i potvrđivao prvostepene presude, ali da je nakon što je Vrhovni sud rješavao o revizijama protiv drugostepenih presuda, u kojima je uvažio reviziju tužene i preinačio nižestepene presude, na način da je tužbene zahtjeve odbio, Kantonalni sud promijenio svoju praksu, usvojio pravne stavove Vrhovnog suda i sada uvažava žalbe tužene, preinačava usvajajuće prvostepene presude i odbija tužbene zahtjeve tužilaca, pa tako i apelanta u konkretnim slučajevima. Apelanti smatraju da je zbog različitih presuda u istim činjeničnim i pravnim slučajevima došlo do povrede načela pravne sigurnosti. Pri tome apelanti ukazuju da su imali legitimno očekivanje na imovinu tj.beneficirani staž i pozivaju se u tom dijelu na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-2587/05 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje s obrazloženjem da apelant ne može trpjeti što javna vlast nije donijela odgovarajući propis. U navedenoj odluci Ustavni sud se pozvao i na svoju Odluku broj AP-301/04 (vidi,Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-301/04 od 23. septembra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), u kojoj je takođe utvrđeno da propust javne vlasti da ispuni pozitivnu obavezu i donese regulacioni plan, odnosno opći pravni akt, ne može staviti pretjeran teret na apelanta te ga onemogućiti da ostvari svoja prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na nediskriminaciju i pravo na jednakost pred zakonom, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog odnosno Vrhovnog suda, koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata, a usvojio protivtužbeni zahtjev tužene.

15. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i razmatrajući iste apelacione navode zaključio da u odnosu na apelacione navode, koji se tiču povrede načela pravne sigurnosti zbog različite prakse sudova u istim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da je upravo zadatak redovnih sudova da tumače i primjenjuju odredbe relevantnih propisa, te da suprotno navodima apelantice promjena prakse Kantonalnog suda nije proizvoljna, nego je rezultirala nastojanjem tog suda da se o istom pravnom pitanju usaglasi praksa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je, kao nižestepeni sud, usvojio praksu i pravne stavove Vrhovnog suda, a sve u cilju poštivanja načela pravne sigurnosti. Dalje, Ustavni sud smatra, u odnosu na pozivanje apelantice na praksu, odnosno stav Ustavnog suda, da propust javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu i neko pravno pitanje uredi propisom, odnosno općim pravnim aktom, stavlja pretjeran teret na apelante i ne može voditi ka gubitku prava apelanata, da taj stav nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do gubitka prava apelantice zbog pravne praznine i propusta javne vlasti da neko pitanje uredi općim pravnim aktom, nego je utvrđeno da apelantica nije ni stekla pravo na uvećan staž osiguranja po osnovu spornog ugovora zbog neusklađenosti predmetnog ugovora sa važećim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u vrijeme potpisivanja Ugovora postojali relevantni propisi koji su propisivali uslove i postupke na osnovu kojih bi se moglo ostvariti pravo na uvećan staž osiguranja vojnih osiguranika, i to podnošenjem zahtjeva i donošenjem rješenja nadležne Službe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Također, odredba člana 208. Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu nakon zaključivanja spornog ugovora, reguliše pitanje računanja staža sa uvećanim trajanjem, na drugačiji način nego što je to pitanje regulisano spornim ugovorom. Iz navedenog razloga je utvrđeno da ugovoreno pravo apelanatice na uvećan staž osiguranja ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je odgovarajuća odredba Ugovora ništava, jer nije u skladu s važećim propisima. Stoga je zaključeno da u vrijeme preuzimanja u Vojsku FBiH apelantica nije imala „stečeno pravo“, jer ovo pravo apelantica nije prije preuzimanja ostvarila kao aktivna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, pa stoga nije imala razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske FBiH, njoj kao pripadnici Hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice, te u tom kontekstu Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman