Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4713/15 (S. P. i N. K.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Trajanje pritvora
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 5
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4713/15
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4713/15, rješavajući apelaciju Svetozara Perućice i Neđeljka Kuljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Perućice i Neđeljka Kujića podnesena protiv rješenjᾱ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017854 15 Kv 8 od 15. septembra 2015.
godine i S1 2 K 017854 15 K od 3. septembra 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i
4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetozara Perućice i Neđeljka Kujića podnesena protiv rješenjᾱ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017854 15 Kv 8 od 15. septembra 2015.
godine i S1 2 K 017854 15 K od 3. septembra 2015. godine u odnosu na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Svetozar Perućica i Neđeljko Kuljić (u daljnjem tekstu: apelant S.P. i apelant N.K., odnosno apelanti), koji se trenutno nalaze u Kazneno-popravnom zavodu Trebinje, koje zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017854 15 Kv 8 od 15. septembra 2015. godine i S1 2 K 017854 15 K od 3. septembra 2015. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud donio privremenu mjeru „[k]ojom se prema apelantima [...] ukida pritvor“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 28. oktobra 2015. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je 4. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene A. Pritvor prije podizanja i potvrđivanja optužnice
5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Tužilaštvo 12. juna 2014. godine dostavilo prijedlog za određivanje pritvora u odnosu na apelante i više drugih lica (i to u odnosu na apelante zbog posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: ZKPBiH) zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZBiH. Također, proizlazi da je Sud BiH, postupajući povodom prijedloga Tužilaštva, donio Rješenje broj S1 2 K 014482 14 Krn 22 od 16. juna 2014. godine kojim je odredio pritvor apelantima zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i za njima je raspisana međunarodna potjernica.
a)U odnosu na apelanta S.P.
6. Nakon što je apelant S.P. 4. septembra 2014. godine lišen slobode po međunarodnoj potjernici, Sud BiH je istog dana, odnosno 4. septembra 2015. godine, donio Rješenje broj S 1 2 K 014482 14 Krn 38 kojim je stavio van snage svoje Rješenje broj S1 2 K 014482 14 Krn 22 od 16. juna 2014. godine i apelantu S.P. odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, koji je po tom rješenju mogao trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 014482 14 Kv 5 od 3. oktobra 2014. godine produžio pritvor apelantu S.P. za još najduže dva mjeseca, a Rješenjem broj S1 2 K 014482 14 Kv 9 od 3. decembra 2014. godine, potvrđenim Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 2 K 017854 14 Kž od 12. decembra 2014. godine, za još mjesec dana, također zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
b)U odnosu na apelanta N.K.
7. Nakon što je apelant N.K. 23. septembra 2014. godine lišen slobode po međunarodnoj potjernici, Sud BiH je istog dana, odnosno 23. septembra 2015. godine, donio Rješenje broj S 1 2 K 014482 14 Krn 41 kojim je stavio van snage svoje Rješenje broj S1 2 K 014482 14 Krn 22 od 16. juna 2014. godine i odredio pritvor apelantu zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, koji je po tom rješenju mogao trajati najduže mjesec dana od dana lišvanja slobode. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 014482 14 Kv 8 od 21. oktobra 2014. godine, potvrđenim Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 2 K 014482 14 Kž 3 od 31. oktobra 2014. godine, produžio pritvor apelantu N.K. za još dva mjeseca, a Rješenjem vanpretresnog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 017854 14 Kv od 15. decembra 2014. godine za još 15 dana, također zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
B. Pritvor nakon podizanja i potvrđivanja optužnice
8. Nakon što je Tužilaštvo završilo istragu u konkretnom predmetu podiglo je optužnicu protiv apelanata i S.T., i to protiv apelanata zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZBiH, a protiv S.T. zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZBiH, koja je potvrđena 22. decembra 2014. godine, uz koju je dostavljen i prijedlog za produženje mjere pritvora apelantima i S.T.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 017854 14 Ko od 25. decembra 2014. godine uvažen je prijedlog Tužilaštva, pa je apelantima produžen pritvor zbog posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, tako da, prema tom rješenju, može trajati tri godine od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 22. decembra 2017. godine ili do drugačije odluke suda, a prema S.T. pritvor je produžen zbog posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i c) ZKPBiH, tako da, prema tom rješenju, može trajati dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 22. decembra 2016. godine ili do drugačije odluke suda. U obrazloženju rješenja Sud BiH je ocijenio da je u konkretnom slučaju uz optužnicu dostavljeno dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su apelanti i S.T. počinili krivično djelo koje im je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret, odnosno da je iz dostavljenih dokaza (bliže navedenih u obrazloženju rješenja) vidljivo da se osnovano terete da su se apelanti kao organizatori, a optuženi S.T. zajedno sa drugim optuženim - kao članovi, odnosno pripadnici grupe za organizirani kriminal, bavili neovlaštenim prometom opojnih droga, koja je preko Crne Gore prevožena u BiH. Sud BiH je, također, ocijenio da u konkretnom slučaju postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, imajući, prije svega, u vidu ponašanje apelanata i S.T. nakon izvršenja krivičnog djela, odnosno okolnost da su se jedan duži vremenski period krili, tj. bili u bjekstvu, iako im je bilo poznato da se za njima traga. Ovakvo ponašanje je predstavljalo odlučnu činjenicu koja je rukovodila Sud BiH da apelantima produži trajanje mjere pritvora, koji je smatrao da postoji objektivna i realna opasnosti od njihovog ponovnog bjekstva i skrivanja ukoliko bi se našli na slobodi i da bi time bilo otežano daljnje vođenje postupka. Također, Sud BiH je konstatirao da se apelantima stavlja na teret počinjenje teških krivičnih djela za koje je propisana višegodišnja zatvorska kazna, a koje okolnosti mogu predstavljati dodatni motiv za njihovo bjekstvo. Pored toga, razmotrio je mogućnost primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u smislu odredaba čl. 123. stav 2. i 131. stav 1. ZKPBiH, pa je u tom smislu zaključio da u tom procesnom trenutku niti jedna druga blaža mjera ne bi bila adekvatna.
10. U postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 017854 15 K od 24. aprila 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 Kž 4 od 4. maja 2015. godine, kojim je odbio kao neosnovan prijedlog branioca apelanata za ukidanje pritvora i određivanje mjere jamstva i mjera zabrane, te prijedlog branioca optuženog S.T. za određivanje mjera zabrane i utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora apelantima zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, a prema S.T. zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i c) ZKPBiH. Sud BiH je u obrazloženju rješenja ocijenio da zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti i S.T. učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret u mjeri koja je postojala u vrijeme potvrđivanja optužnice nisu doveli u pitanje ni do tada izvedeni dokazi na glavnom pretresu. Dalje, ocijenio je da u konkretnom slučaju i dalje postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno da i dalje postoji konkretna i realna opasnost od bjekstva apelanata i S.T., prije svega imajući u vidu njihovo ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela, odnosno okolnost da su se jedan duži vremenski period krili, tj. bili u bjekstvu, i da su prema njima na snazi bile međunarodne potjernice iako im je bilo poznato da se za njima traga. Zaključak o postojanju ovog posebnog pritvorskog razloga Sud BiH utemeljio je i na načinu izvršenja inkriminiranih radnji i prirodi krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, tvrdeći da to podrazumijeva da apelanti veoma dobro poznaju načine ilegalnog prelaska preko državnih granica, što implicira učešće većeg broja lica u inkriminiranim radnjama, odnosno postojanje prekogranično organizirane mreže lica zbog čije bi povezanosti i uz čiju bi pomoć apelanti vrlo lako mogli preći na teritoriju Hrvatske ili Crne Gore. Pored toga, razmotrio je i prijedlog odbrane, odnosno mogućnost primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu sa odredbama čl. 123. stav 2. i 131. stav 1. ZKPBiH. Međutim, zaključio je da je taj prijedlog neosnovan i da se osiguranje prisustva apelanata u tom procesnom trenutku može postići jedino mjerom pritvora i da niti jedna druga blaža mjera ne bi bila adekvatna. U vezi sa tim, istakao je da ponuđene nekretnine nisu imovina apelanata i da nije uvjeren u to da apelanti ne bi riskirali gubitak navedene imovine odlaskom u drugu državu, a da su, s druge strane, kada se uzme u obzir kriminalna aktivnost za koju su optuženi, apelanti sasvim svjesni težine krivičnih djela za koje se terete, kao i visine krivičnopravne sankcije koja im može biti izrečena, pa da je sasvim realno očekivati da na njihovoj strani postoji jak motiv za izbjegavanje odgovornosti u ovoj krivičnoj stvari, što, u konačnici, čini opravdanim dalje održavanje mjere pritvora kao jedine svrsishodne mjere u tom procesnom trenutku.
11. Sud BiH je u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora donio novo Rješenje broj S1 2 K 017854 15 Kv 5 od 24. juna 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 Kž 5 od 13. jula 2015. godine, kojim je odbio kao neosnovan prijedlog branioca apelanata od 23. juna 2015. godine za ukidanje pritvora i određivanje mjere jamstva i mjera zabrane, kao i prijedlog branioca optuženog S.T. za određivanje mjera zabrane, te je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora apelantima zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, a prema S.T. zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i c) ZKPBiH. Sud BiH je u obrazloženju tih rješenja ocijenio da se, nakon izvođenja brojnih dokaza optužbe, nisu promijenile okolnosti koje se odnose na zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti i S.T. učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Sud BiH je, također, ocijenio da u konkretnom slučaju i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno konkretna i realna opasnost od bjekstva apelanata i da se osiguranje prisustva apelanata u tom procesnom trenutku može postići jedino mjerom pritvora, što je, u suštini, obrazložio na isti način kao u svojim ranijim rješenjima donesenim u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora.
Osporene odluke
12. Branilac apelanata je 19. augusta 2015. godine ponovo podnio prijedlog za ukidanje mjere pritvora apelantima i određivanje jamstva. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 017854 15 K od 3. septembra 2015. godine i ovaj prijedlog odbio kao neosnovan.
13. Sud BiH je u obrazloženju rješenja utvrdio da je mjera pritvora trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu. U vezi sa tim, istakao je da je još u momentu određivanja pritvora apelantima utvrdio da na njihovoj strani postoje okolnosti koje opravdavaju ovu mjeru zbog postojanja opasnosti od bjekstva iz odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH i da je, u vezi sa tim, prvenstveno imao u vidu ponašanje apelanata nakon izvršenja krivičnog djela, odnosno okolnost da su se apelanti jedan duži vremenski period krili, tj. bili u bjekstvu, iako im je bilo poznato da se za njima traga i da su prema njima na snazi bile međunarodne potjernice. Prema mišljenju Suda BiH, to ukazuje na očitu namjeru opstruiranja vođenja predmetnog krivičnog postupka. Dalje, Sud BiH je istakao da je svoje zaključke o kontinuiranom postojanju ovog posebnog pritvorskog razloga temeljio i na činjenicama koje se odnose na težinu krivičnih djela za koje se apelanti terete, visinu zaprijećene kazne za ta djela, a posebno način izvršenja inkriminiranih radnji i prirodu krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret. Sud BiH je istakao da način izvršenja inkriminiranih radnji i priroda krivičnih djela podrazumijevaju da apelanti veoma dobro poznaju načine ilegalnog prelaska preko državnih granica, što implicira učešće većeg broja lica u inkriminiranim radnjama, odnosno postojanje prekogranično organizirane mreže lica, zbog čije bi povezanosti i uz čiju bi pomoć apelanti veoma lako mogli preći na teritoriju Hrvatske ili Crne Gore i na taj način otežati ili onemogućiti vođenje predmetnog krivičnog postupka. Uzimajući u obzir navedeno, te imajući u vidu da ponuđene nekretnine nisu njihova imovina, Sud BiH nije bio uvjeren da apelanti ne bi riskirali gubitak predmetne imovine odlaskom u susjednu ili drugu državu, te je zaključio da je sasvim realno očekivati da na strani apelanata postoji jak motiv za izbjegavanje odgovornosti u ovoj krivičnoj stvari, a ta bojazan se trenutno ne može otkloniti ukidanjem pritvora i određivanjem mjere jamstva. Suprotno navodima odbrane apelanata, prema ocjeni Suda BiH, sam čin dobrovoljne predaje apelanata organima gonjenja ni u kojem slučaju ne opravdava i ne umanjuje činjenicu da su oni duži vremenski period bili nedostupni Sudu i Tužilaštvu. Naprotiv, Sud BiH je zaključio da je to upravo jedna od činjenica koja ukazuje na postojanje visokog stepena bojazni da će se apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, ponovo dati u bjekstvo. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je zaključio da ponuđeno jamstvo u konkretnom slučaju nije adekvatno okolnostima slučaja, niti da predstavlja dovoljnu procesnu garanciju za prisustvo apelanata u daljnjem toku postupka, zbog kojeg razloga je odlučio kao u izreci rješenja.
14. Branilac apelanata je podnio žalbu protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 K od 3. septembra 2015. godine predlažući da se pritvor zamijeni prihvatanjem jamstva uz mjere zabrane privremenog oduzimanja putnih isprava, a koju je Sud BiH odbio Rješenjem broj S1 2 K 017854 15 Kv 8 od 15. septembra 2015. godine.
15. Očitujući se na žalbene navode, Sud BiH je u obrazloženju rješenja zaključio da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno da je mjera pritvora trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka i da mjera jamstva nije dovoljna garancija za otklanjanje opasnosti od bjekstva apelanata. Osvrćući se na prigovor odbrane da je pravljenjem razlike između apelanata i S.T., kojem je određena mjera jamstva bez mjera zabrane, došlo do diskriminacije, jer se radi o licima koja se nalaze u sličnoj situaciji, Sud BiH je istakao da se procjena okolnosti i činjenica vrši individualno u odnosu na svakog optuženog, te da standard „sličnosti“ u konkretnoj situaciji nije dovoljan da uvjetuje jednoobrazno postupanje prema svim optuženim iako se radi o licima iz istog optužnog akta. Također, naveo je da se, između ostalih okolnosti koje prave razliku između S.T., na jednoj, i apelanata, na drugoj strani, naročito izdvaja uloga apelanata u učinjenju predmetnih krivičnih djela, jer se apelanti terete za krivično djelo iz člana 250. stav 3. KZBiH kao organizatori ili rukovodioci grupe za organizirani kriminal, za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, dok se optuženi S.T. tereti za počinjenje djela iz člana 250. stav 2. KZBiH, odnosno za pripadništvo grupi za organizirani kriminal za koje je predviđena kazna zatvora sa propisanim posebnim minimumom od pet godina.
16. Pored toga, Sud BiH je ocijenio da je neosnovan navod odbrane da je Sud davao prednost tužilačkoj strani i da je u tom smislu diskriminirao apelante, te da se pobijana odluka zasniva samo na pretpostavkama zbog prirode i težine djela i zbog navodnog utjecaja na svjedoke i saučesnike. U vezi sa tim, konstatirao je da je pobijanim rješenjem izvršena podrobna analiza svih činjenica u odnosu na apelante i objašnjen jak motiv za njihovo bjekstvo, zbog čega je ukazano na potrebu osiguranja njihovog prisustva putem najstrožije mjere, odnosno mjere pritvora. Također, ocijenio je da je u prvostepenom rješenju objašnjeno zašto se ne može očekivati da ponuđeno jamstvo zaista bude garancija prisustva apelanata u daljem toku postupka usljed čega je prijedlog odbrane i odbijen. Pored toga, zaključio je da je, nasuprot žalbenom navodu branioca, pobijanim rješenjem uzeta u obzir i imperativna obaveza iz člana 123. stav 2. ZKPBiH, dakle, obaveza razmatranja primjene blaže mjere prema apelantima s obzirom na to da je razmotrena mogućnost primjene mjere jamstva i da je obrazloženo zašto ta mjera ne bi poslužila svrsi u konkretnom slučaju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u navodno arbitrarnoj primjeni procesnog zakona. U vezi sa navodnim povredama prava na slobodu i sigurnost ličnosti, apelanti, u suštini, tvrde da je do povrede ovog prava u konkretnom slučaju došlo tako što je redovni sud u konkretnom slučaju propustio razmotriti njihove prigovore od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora i što u obrazloženjima osporenih odluka nije dao jasne i dovoljne razloge koji opravdavaju primjenu mjere pritvora apelantima zbog posebnih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno što nije dao obrazloženje u vezi sa primjenom blažih mjera, tj. jamstva uz predložene mjere zabrane. U vezi sa tim, apelanti se pozivaju na praksu Evropskog suda i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, citirajući dio obrazloženja te odluke koji se odnosi na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, smatrajući da je u pogledu pitanja opasnosti od bjekstva redovni sud u njihovom slučaju povredom odredaba ZKPBiH pogrešno utvrdio činjenice, odnosno nije ih ispitivao sa dužnom pažnjom i ocijenio ih je na štetu apelanata. U vezi sa tim, između ostalog, tvrde da je u odluci Ustavnog suda u predmetu Naser Orić, te u odluci Evropskog suda u predmetu Ilijkov protiv Bugarske konstatirano da težina djela, zaprijećenost kazne, odlučnost i upornost, blizina i poznavanje ilegalnih prijelaza granice nikada nije bila „zakonski osnov za pritvor“. Također, navode da je u odluci u predmetu Naser Orić ukazano na povredu prava osumnjičenog kada su u odluci kojom je određen pritvor prihvaćene kao opredjeljujuće apstraktne činjenice iz prijedloga jedne strane - tužioca (odlučnost, upornost) bez ikakvih dokaza na navedene okolnosti koje eventualno mogu biti ocijenjene kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Apelanti smatraju da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže dovoljne i jasne razloge u vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Ističu da je u konkretnom slučaju sud propustio da po službenoj dužnosti primijeni odredbu člana 126.b) stav 2. ZKPBiH u vezi sa čim nije dao obrazloženje, odnosno nije dao nikakvo obrazloženje u vezi sa izricanjem blažih mjera, tj. jamstva uz predložene mjere zabrane, izuzev, kako navode, neargumentiranih i subjektivnih ocjena, svjesno ignorirajući zakonsku obavezu prema kojoj je sud dužan primijeniti blažu mjeru ako se njome može postići ista svrha kao težom mjerom. Apelanti smatraju da je stavljanje hipoteke u korist Budžeta BiH na četiri nekretnine, čija je ukupna vrijednost 571.679,10 KM, uz predložene mjere zabrane upravo postizanje svrhe kojom se efektivno osigurava njihovo prisustvo u postupku. Također, ističu da činjenica da je u istom predmetu prema okrivljenom S.T. prihvaćeno jamstvo od otprilike 180.000,00 KM, bez ikakvih mjera zabrane, uz činjenicu da je on povratnik i da mu je pritvor bio produžavan i po osnovu tač. a) i c) stava 1. člana 132. i da je lišen slobode nakon dužeg skrivanja u svojoj kući, ukazuju na očiglednu subjektivnost i neutemeljenost navoda u odnosu na apelante koji su se dobrovoljno predali i koji ranije nisu osuđivani. Tvrde da je sud u ovom predmetu, „propuštajući da razmotri prigovore odbrane od odlučnog značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno da ponudi adekvatno obrazloženje u odnosu na iste“, povrijedio njihova prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Smatrajući da ovi navodi ukazuju na postojanje propusta u postupku koji su imali odlučujući značaj na ishod predmetnog postupka pred redovnim sudovima, apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom im se ukida pritvor.
b) Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH je istakao da su neosnovani navodi apelanata koji se odnose na to da taj sud nije postupio u skladu sa odredbom člana 126.b) stav 2. ZKPBiH. U vezi sa tim, ukratko je ponovio sadržaj iz osporenih rješenja tog suda od 15. i 3. septembra 2015. godine, te je istakao da je u svom rješenju od 3. septembra 2015. godine dao jasne i argumentirane razloge zbog kojih smatra da je mjera pritvora jedina adekvatna mjera osiguranja prisustva apelanata u konkretnom postupku, a da je u drugostepenom rješenju od 15. septembra 2015. godine ispitao osnovanost zaključaka iz ranijeg rješenja i ustanovio da su oni zakoniti, odnosno zasnovani na valjanim razlozima. Sud BiH smatra da su odluke tog suda o odbijanju prijedloga odbrane za određivanje jamstva protiv kojih je izjavljena apelacija donesene zbog opravdanih razloga i da imaju uporište u relevantnim zakonskim odredbama zbog kojih razloga smatra da su, u odnosu na postupanje Suda BiH, neosnovani navodi iz apelacije kojima se apelanti pozivaju na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
19. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
[...] Organizirani kriminal Član 250. stav 3.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
20. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3)Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. [...] Mjere zabrane Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.b. stav 2.
Izricanje mjera zabrane Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
Član 127.
Uvjeti za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
[...] (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. [...].
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...] Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
[...]
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. [...]
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. A.Dopustivost u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije
23. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima o određivanju i produženju trajanja mjere pritvora, odnosno odbijanju njihovih prijedloga za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva i mjera zabrane povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
25. U vezi s predmetnim navodima apelanata, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o povredi prava na pravično suđenje potkrepljuju tvrdnjama da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi za određivanje i produženje trajanja mjere pritvora, odnosno da su osporena rješenja o određivanju i produženju trajanja mjere pritvora i odbijanju njihovih prijedloga za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva i mjera zabrane donesena uslijed arbitrarne primjene procesnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja, pa proizlazi da postupak protiv apelanata nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
B. Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 Kv 8 od 15. septembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti osporavaju rješenja kojim je odbijen njihov prijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva, tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[…]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. U konkretnom slučaju apelanti i ne osporavaju odluke Suda BiH u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti u ovoj odluci. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može egzistirati samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. Apelanti, međutim, smatraju da redovni sud u osporenim rješenjima kojima je odbijen njihov prijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva nije dao dovoljna i jasna obrazloženja u vezi sa svojim zaključkom o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH i zaključkom da ponuđeno jamstvo nije adekvatno okolnostima slučaja i da ne predstavlja dovoljnu procesnu garanciju za prisustvo apelanata u daljnjem toku postupka. Također, smatraju da Sud BiH nije razmotrio primjenu drugih blažih mjera iako je to bio obavezan po službenoj dužnosti. Pored toga, tvrde da je Sud BiH u slučaju S.T. (optuženog u istom krivičnom predmetu) prihvatio ponuđeno jamstvo, što, prema njihovom mišljenju, ukazuje na očiglednu subjektivnost u postupanju i neutemeljenost zaključaka u odnosu na apelanate, kao i da nije razmotrio, odnosno nije ponudio adekvatno obrazloženje u odnosu na njihove žalbene navode koji su bili od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelacija pokreće pitanja iz člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, pa će je u tom smislu i razmotriti. Također, imajući u vidu, iako ih nisu osporili, da su apelanti uz apelaciju dostavili i ranije donesena rješenja Suda BiH u konkretnom postupku iz kojih proizlazi da je apelantima pritvor kontinuirano određivan i produžavan pritvor zbog pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH i da je Sud BiH u tim rješenjima davao slična obrazloženja za svoj zaključak da u slučaju apelanata postoje posebni pritvorski razlozi propisani odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH i da je mjera pritvora trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu, Ustavni sud ukazuje da će prilikom odlučivanja o apelacionim navodima uzeti u obzir navedene činjenice.
31. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje trajanja pritvora ocjenjuje u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Zadatak domaćih vlasti je da vode računa o tome da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. sa daljnjim referencama). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti jedini argument koji bi bio dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Ustavni sud ukazuje i da razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
32. Dalje, u pogledu opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporenim rješenjima odbio prijedlog apelanata za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva, zaključivši da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi propisani u odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, dakle, pored postojanja osnovane sumnje, i zbog opasnosti od bjekstva, a da ponuđeno jamstvo nije adekvatno okolnostima slučaja i da ne predstavlja dovoljnu procesnu garanciju za prisustvo apelanata u daljnjem toku postupka.
34. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući svoj zaključak da je pritvor trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu, konstatirao da su se apelanti duže vrijeme krili, odnosno bili u bjekstvu, iako im je bilo poznato da se za njima traga i da su prema njima na snazi bile međunarodne potjernice, odnosno da su iskazali očitu namjeru da opstruiraju vođenje krivičnog postupka. Također, Sud BiH je ocijenio težinu i prirodu krivičnih djela za koje se apelanti terete, visinu zaprijećene kazne za ta djela, a posebno način izvršenja kriminalnih aktivnosti za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili, koji, kako je obrazložio, podrazumijeva da apelanti veoma dobro poznaju načine ilegalnog prelaska preko državnih granica, što implicira učešće većeg broja lica u inkriminiranim radnjama, odnosno postojanje prekogranično organizirane mreže lica, zbog čije bi povezanosti i uz čiju bi pomoć veoma lako mogli preći na teritoriju Hrvatske ili Crne Gore i na taj način otežati ili onemogućiti vođenje predmetnog krivičnog postupka. Shodno tome, i imajući u vidu da ponuđene nekretnine nisu imovina apelanata, Sud BiH je ocijenio da je sasvim realno očekivati da na strani apelanata postoji jak motiv za izbjegavanje odgovornosti u ovoj krivičnoj stvari, a ta bojazan se ne može otkloniti ukidanjem pritvora i određivanjem mjere jamstva, jer nije uvjeren da apelanti ne bi riskirali gubitak predmetne imovine odlaskom u susjednu ili drugu državu. Također, ocijenio je da, suprotno navodima odbrane apelanata, sam čin dobrovoljne predaje apelanata organima gonjenja ni u kojem slučaju ne opravdava i ne umanje činjenicu da su oni duži vremenski period bili nedostupni Sudu i Tužilaštvu, već da je to upravo jedna od činjenica koja ukazuje na postojanje visokog stepena bojazni da će se apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, ponovo dati u bjekstvo.
35. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u konkretnom krivičnom postupku i u ranije donesenim rješenjima o određivanju i produžavanju mjere pritvora apelantima, odnosno rješenjima donesenim u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora apelantima, u suštini, ocijenio iste okolnosti kao i u osporenim rješenjima, te da je davao slična obrazloženja u vezi sa svojim zaključkom da u slučaju apelanata postoje posebni pritvorski razlozi propisani odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH i da je mjera pritvora trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je Evropski sud utvrdio povredu člana 5. stav
3. Evropske konvencije u mnogim predmetima u kojima su se domaći organi koristili stereotipnim formulama a da se nisu osvrnuli na specifične činjenice koje zahtijevaju kontinuirani pritvor (vidi, naprimjer, predmete Sulaoja protiv Estonije, broj 55939/00, stav 64, 15. februara 2005. godine, i Tsarenko protiv Rusije, broj 5235/09, stav 70, 3. marta 2011. godine).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju obrazloženja osporenih rješenja u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ne bi zadovoljavala standarde člana 5. stav 3. Evropske konvencije da se zasnivaju samo na okolnostima težine i prirode krivičnih djela za koje se apelanti terete i visine zaprijećene kazne za ta djela. Međutim, u konkretnom slučaju, zajedno sa tim okolnostima i sa njima u vezi, kao jednu od okolnosti vezanu za opasnost od bjekstva, Sud BiH, zapravo, ocijenio je činjenicu da su se apelanti, nakon donošenja rješenja o određivanju pritvora i raspisivanja međunarodne potjernice, duže vrijeme krili, odnosno bili u bjekstvu, iako im je bilo poznato da se za njima traga i da su prema njima na snazi bile međunarodne potjernice. Dakle, Sud BiH je ocijenio i konkretnu činjenicu koja se tiče karaktera i ranijeg ponašanja apelanata u toku krivičnog postupka, a koja bi mogla ukazati i na njihovo buduće ponašanje u tom postupku. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, nasuprot navodima apelanata, u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH koji se ne mogu smatrati proizvoljnim, te koji su zasnovani na činjenicama koje mogu pokazati da se, zaista, radi o riziku da apelanti pobjegnu i da je pritvor neophodno produžiti prema tom zakonskom osnovu. Pored toga, u odnosu na pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda broj AP 4309/14 i AP 3619/08 (donesenu u predmetu Naser Orić), Ustavni sud naglašava da odlučuje u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te ukazuje da u predmetu broj AP 3619/08 odlukama koje su osporene apelacijom pritvor nije ni određen zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
37. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim rješenjima razmotrio primjenu blažih mjera prema apelantima, odnosno mjere jamstva i drugih mjera, iako se o tim drugim mjerama nije eksplicitno očitovao, jer su apelanti u prijedlogu povodom kojeg su donesena osporena rješenja izričito tražili da im se pritvor zamijeni mjerom jamstva, te da je zaključio da sve okolnosti i činjenice u konkretnom predmetu ne mogu dovesti ni do jednog drugog zaključka osim onog da samo mjera pritvora in concreto u ovoj procesnoj fazi postupka predstavlja adekvatnu mjeru za ostvarenje svrhe uspješnog vođenja krivičnog postupka. Pored toga, Sud BiH se očitovao na prigovor apelanata da su diskriminirani u odnosu na optuženog S.T., kojem je određena mjera jamstva bez mjera zabrane, a koji ponavljaju i u apelaciji. Ustavni sud smatra da je u vezi sa navedenim Sud BiH dao dovoljno jasno i logično obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
38. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
39. U vezi sa navodima apelanata da je Sud BiH, „propuštajući da razmotri prigovore odbrane od odlučnog značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno da ponudi adekvatno obrazloženje u odnosu na iste“, povrijedio njihova prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti “proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu “značajno manje”od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Sud BiH na pretresu održanom pred tim sudom dao mogućnost da se apelanti, njihov branilac i tužilac dodatno izjasne povodom prijedloga apelanata o ukidanju mjere pritvora i određivanju mjere jamstva. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su apelanti, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH, mogli i da jesu podnijeli žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen njihov pijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenom drugostepenom rješenju razmotrio zakonitost lišavanja slobode i da je dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak zašto su neosnovani žalbeni navodi apelanata, odnosno zašto je pravilno rješenje kojim je odbijen njihov prijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih članom 5. stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u postupku povodom odlučivanja o prijedlogu apelanata za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva, kada je, razmatrajući pitanje postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH uzeo u obzir više faktora o kojima je dato dovoljno jasno i konkretno obrazloženje za postojanje navedenog posebnog pritvorskog razloga prema kojem je pritvor produžen apelantima, a da ponuđeno jamstvo nije adekvatno okolnostima slučaja i da ne predstavlja dovoljnu procesnu garanciju za prisustvo apelanata u daljnjem toku postupka. Također, ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada su apelanti, u smislu garancija navedenog člana, imali i koristili mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i dao dovoljne i jasne razloge zašto su neosnovani njihovi žalbeni navodi, odnosno zašto je pravilno rješenje o odbijanju njihovog prijedloga za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva.
42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman