Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3135/12 (M. V.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pritvor
  • Naknada štete
  • Kompenzacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3135/12

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3135/12, rješavajući apelaciju Muje Vukovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muje Vukovića, Nazife Džanić, Amira Džanića i Emira Džanića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 012677 11 Rev od 12. juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mujo Vuković (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Bihaća, Nazifa Džanić, Amir Džanić i Emir Džanić iz Male Kladuše (u daljnjem tekstu: drugoapelanti ili zakonski nasljednici Hasana Džanića), koje zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 27. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 012677 11 Rev od 12. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 19. jula 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju i Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. jula 2015. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Prvoapelant, pravni prednik drugoapelanata Hasan Džanić, Studenka Grgić, Irena Grgić i Kristina Grgić, zakonske nasljednice Josipa Grgića, podnijeli su tužbu protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) 19. aprila 1999. godine radi naknade štete, nakon čega su konačan tužbeni zahtjev postavili 7. marta 2007. godine i 29. marta 2007. godine, kada su drugoapelanti kao zakonski nasljednici tužioca Hasana Džanića, koji je u međuvremenu umro, preuzeli postupak protiv tužene. Predmetnim tužbenim zahtjevom drugoapelanti su zatražili da se tužena obaveže da im na ime troškova odbrane njihovog pravnog prednika Hasana Džanića u krivičnom postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću broj K: 8/97 isplati iznos od 60.000,00 KM, na ime troškova posjete porodice imenovanom za vrijeme trajanja pritvora i troškova zatvorske bolnice iznos od 9.900,00 KM, na ime troškova pojačane ishrane za vrijeme trajanja pritvora iznos od 7.530,00 KM i na ime izgubljenog ličnog dohotka za period od 1988. godine do 1998. godine iznos od 66.822,00 KM, dakle ukupno iznos od 144.252,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 17. aprila 1999. godine. Prvoapelant je predmetnim tužbenim zahtjevom također zatražio da se tužena obaveže da mu naknadi štetu po osnovu povrede časti i ugleda u iznosu od 200.000,00 KM, na ime povrede prava slobode iznos od 200.000,00 KM, na ime troškova odbrane iznos od 85.000,00 KM, na ime izgubljene zarade iznos od 84.000,00 KM, troškova pojačane ishrane za vrijeme trajanja pritvora iznos od 5.500,00 KM, dakle ukupno iznos od 574.400,00 KM, s tim što je za naknadu materijalne štete u iznosu od 174.400,00 KM također zatražio da mu tužena isplati zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe 17. aprila 1999. godine do isplate, a za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 400.000,00 KM zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do isplate. Studenka Grgić, Irena Grgić i Kristina Grgić su kao zakonske nasljednice Josipa Grgića također zatražile da se tužena obaveže na naknadu materijalne štete na ime troškova odbrane njihovog pravnog prednika Josipa Grgića u iznosu od 85.000,00 KM, izgubljene zarade u iznosu od 84.000,00 KM, pojačane ishrane za vrijeme trajanja pritvora njihovog prednika u iznosu od 5.400,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom na ukupan iznos od 174.400,00 KM, počev od dana podnošenja tužbe 17. aprila 1999. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

5. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 270/00 od 26. marta 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezana tužena da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševne boli zbog povrede časti, ugleda i slobode isplati iznos od 72.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude do konačne isplate, a po osnovu materijalne štete zbog izgubljene zarade za vrijeme trajanja pritvora iznos od 2.295,00 KM, također sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 1999. godine. Istom presudom tužena je obavezana da drugoapelantima na ime naknade materijalne štete za troškove dolaska u pritvor njihovom pravnom predniku Hasanu Džaniću (suprugu i ocu drugoapelanata) isplati iznos od 9.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 1999. godine. Istom presudom je obavezana tužena da Studenki Grgić, Ireni Grgić i Kristini Grgić na ime materijalne štete po osnovu izgubljene zarade isplati iznos od 4.494,79 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 1999. godine do konačne isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev prvoapelanta, zakonskih nasljednika drugoapelanta, te Studenke Grgić, Irene Grgić i Kristine Grgić odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tadašnji Centar službe bezbjednosti Bihać (u daljnjem tekstu: CSB Bihać) 4. septembra 1987. godine prvoapelantu i pravnom predniku drugoapelanata i Josipu Grgiću (povodom krivičnog predmeta „Agrokomerc“) odredio pritvor u trajanju od tri dana zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja iz člana 114. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i imenovanim je pritvor počeo teći navedenog datuma. Pritvor im je rješenjem Višeg suda u Bihaću od 7. septembra 1987. godine za isto krivično djelo produžen u trajanju od mjesec dana, a zatim im je rješenjem tog suda produžen do 4. januara 1989. godine. Prvoapelantu i predniku drugoapelanata je dalje, rješenjem Vrhovnog suda od 30. januara 1989. godine, pritvor ponovo određen, koji je prvoapelantu ukinut 31. marta 1989. godine, a pravnom predniku drugoapelanata 12. augusta 1989. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je kao nesporno zaključio da je pritvor prvoapelantu trajao 18 mjeseci (549 dana), a predniku drugoapelanata 11 mjeseci i devet dana, nakon čega je tadašnji Osnovni sud, postupajući po izmijenjenoj optužnici od 23. oktobra 1989. godine, Presudom broj K-8/88 od 26. decembra 1989. godine prvoapelanta i pravnog prednika drugoapelanata osudio da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja i ovlaštenja, zbog čega su primjenom odredbe člana 121. stav 1. tačka 6. KZSFRJ osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana. Vrhovni sud je Presudom broj Kž- 495/90 od 7. novembra 1991. godine prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 37/97 od 22. aprila 1998. godine obustavio krivični postupak u odnosu na prvoapelanta, dok je Rješenjem tog suda broj K-8/97 od 25. februara 1998. godine krivični postupak u odnosu na pravnog prednika drugoapelanata obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, nakon čega je prednik drugoapelanata umro 10. januara 2006. godine. Rješenjem Kantonalnog suda od 3. oktobra 2005. godine (pravomoćno 10. oktobra 2005. godine) također je obustavljen krivični postupak protiv Josipa Grgića (koji je umro 18. jula 1992. godine), prednika Studenke Grgić, Irene Grgić i Kristine Grgić. Općinski sud je također utvrdio da je prvoapelant radio u Privrednoj banci u Velikoj Kladuši na poslovima direktora, prednik drugoapelanata na poslovima direktora Interne banke Agrokomerc d.d. Velika Kladuša, a Josip Grgić na poslovima direktora Privredne banke Sarajevo, OB Bihać – PJ Velika Kladuša, te da su isti dovedeni u vezu s aferom Agrokomerc zbog osnovane sumnje da su avalirali mjenice po osnovu prometa roba i usluga preko iznosa utvrđenog kratkoročnim kreditnim potencijalom.

7. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke, specijaliste neuropsihijatra i forenzičke psihijatrije zaključio da je prvoapelant tokom cijelog trajanja predmetnog krivičnog postupka doživljavao psihičku bol visokog intenziteta, što je bilo i vidljivo jer je nakon jedne sudske rasprave zadobio infarkt, da se i za vrijeme trajanja ovog postupka nalazi u takvom psihičkom stanju koje se izražava u depresiji, emocionalnoj labilnosti, potištenosti i tjeskobi. Također, u odnosu na prednika drugoapelanata Općinski sud je zaključio da se on tokom trajanja pritvora zbog teškog zdravstvenog stanja liječio u zatvorskoj bolnici u Banjoj Luci i Zagrebu, dok je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, koji je vještačenje proveo na okolnost izgubljenih plaća prvoapelanta i prednika drugoapelanata za vrijeme trajanja pritvora kao i ostalih naknada i na okolnost troškova prevoza zakonskih nasljednika Hasana Džanića, pretrpljenih zbog obilaženja svog prednika u zatvorskim bolnicama u kojima se liječio, budući da se radilo o posjetama van sjedišta mjesta stanovanja, koje nalaze vještaka je Općinski sud prihvatio kao osnovane i sačinjene u skladu s pravilima struke, odlučio kao u izreci presude primjenom čl. 154, 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pozivom na odredbu člana 544, 546. i 549. ZKPSFRJ, a što je istovjetno propisano odredbom člana 438, 440, 441. i 444. ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 35/03).

8. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 01 0 P 003042 08 Gž od 14. marta 2011. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu od 26. marta 2008. godine preinačio tako što je tuženu obavezao da prvoapelantu na ime nematerijalne štete po osnovu duševne boli, zbog povrede časti, ugleda i slobode umjesto iznosa od 72.900,00 KM isplati iznos od 60.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužena žalbom tom sudu dovela u pitanje zakonitost prvostepene presude u dijelu u kojem je taj sud, pogrešnom primjenom materijalnog prava, prvoapelantu dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 72.900,00 KM. Međutim, kako ona ne zavisi od plaće prvoapelanta i vremena koje je proveo u pritvoru, već se određuje primjenom člana 200. ZOO, žalbu tužene je u tom dijelu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, pa je prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti dosudio iznos od 60.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 012677 11 Rev od 12. juna 2012. godine reviziju tužene djelimično uvažio i obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu naknade štete u odnosu na prvoapelanta i prednika drugoapelanata preinačio tako što je njihov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, dok je u odnosu na zakonske nasljednice Josipa Grgića (Studenku Grgić, Irenu Grgić i Kristinu Grgić) reviziju tužene odbio kao neosnovanu.

11. Vrhovni sud je u okolnostima konkretnog slučaja ukazao da se u sporovima za naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja primjenjuju odredbe ZKP-a koji se primjenjivao u vrijeme okončanja predmetnog krivičnog postupka. Polazeći od takvog stava, pri tome imajući u vidu da su prvoapelant i zakonski nasljednici drugoapelanta, tužbeni zahtjev zasnovali na odredbama ZKP-a iz 2003. godine, koje odredbe zakona se u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogle primijeniti budući da navedeni zakon nije egzistirao u vrijeme okončanja krivičnog postupka, odnosno kako je krivični postupak protiv prvoapelanta obustavljen 22. aprila 1998. godine, a pravnog prednika drugoapelanata 25. februara 1998. godine, to je Vrhovni sud zaključio da je nesporno da je šteta nastala u vrijeme kada je na pravnoj snazi bila Uredba koja je bila u primjeni za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, koja je stupila na snagu 15. juna 1992. godine i kao takva važila i bila na pravnoj snazi sve do stupanja na snagu ZKPFBiH (29. novembra 1998. godine), pa je, prema ocjeni Vrhovnog suda, nesporno da je apelantima šteta nastala u vrijeme važenja odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a. Vrhovni sud je pojasnio da navedena odredba izričito propisuje da se ne primjenjuju odredbe pomenutog zakona koje se odnose na postupke za naknadu štete i drugih prava osoba neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, kao što je to slučaj s prvoapelantom i zakonskim nasljednicima drugoapelanta. Naglašeno je da je spomenuta norma u odnosu na druge zakone, kao što je Zakon o obligacionim odnosima, faktički lex specialis jer regulira prava neosnovano pritvorenih osoba, pri čemu je naglašeno da se odredbe ZKPFBiH ne primjenjuju retroaktivno. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da nižestepeni sudovi ovo nisu imali u vidu, na osnovu čega je zaključio da su pobijane presude u odnosu na prvoapelanta i pravnog prednika drugoapelanata zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na što, po ocjeni tog suda, tužena revizijom osnovano ukazuje. Vrhovni sud je također ukazao da ni prvoapelant, kao ni zakonski nasljednici drugoapelanta, nisu tvrdili niti ponudili dokaze u smislu st. 1-4. člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u smislu da nisu osporavali zakonitost pritvora koji su odredili nadležni sudovi, budući da se radilo o lišavanju slobode u smislu krivično-pravnih propisa, što je bilo potrebno da bi se utvrdilo da li je pritvor bio nezakonit u kontekstu prava na obeštećenje sa stanovišta člana 5. Evropske konvencije. Za razliku od navedenog, Vrhovni sud je dalje zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na zakonske nasljednice Josipa Grgića jer je u vrijeme kada je krivični postupak okončan u odnosu na njega (10. oktobra 2005. godine) na pravnoj snazi bio ZKP iz 2003. godine („Službene novine FBiH“ broj 35/03), kojim je utvrđeno pravo na naknadu štete nasljednicama Josipa Grgića (čl. 438. i 439. stav 1. tačka 1. tog zakona). Prema tome, Vrhovni sud je imajući u vidu navedeno odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Prvoapelant i zakonski nasljednici Hasana Džanića smatraju da im je presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno Zakona o primjeni ZKP-a koji, kako navode, nije važio u vrijeme nastanka spornog događaja, budući da je odredbom člana 1. tog zakona jasno navedeno da se on primjenjuje samo za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, pa s obzirom na to da su predmetni krivični postupci obustavljeni u februaru i aprilu 1998. godine, to smatraju da nije bilo osnova za njegovu primjenu. Također ističu da je država navedeni zakon na koji se poziva Vrhovni sud donijela protiv prava koja su predviđena međunarodnim pravom – Evropskom konvencijom, a to je pravo na slobodu, čast i ostala ljudska prava u tom kontekstu, a „što se vidi i po tome jer je ostala na snazi presuda u odnosu na zakonske nasljednike Josipa Grgića“. Osim toga smatraju pogrešnim stav Vrhovnog suda da nisu dokazali da je pritvaranja – držanje u zatvoru prvoapelanta i pravnog prednika drugoapelanata bilo nezakonito, koja činjenica je očita jer je prvoapelant u pritvoru proveo 549 dana, a pravni prednik drugoapelanata Hasan Džanić 11 mjeseci i devet dana, odnosno jer su krivični postupci protiv njih obustavljeni nakon što su prethodno bili osuđeni. Imajući u vidu navedeno ukazuju da je u konkretnom slučaju: „Primjena zakona od strane Vrhovnog suda bila pogrešna, te da je nesumljivo da su pritvori bili nezakoniti.“

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da podržava svoju presudu i smatra da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava koja nije proizvoljna i diskriminirajuća, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku („Službeni list RBiH“ broj 2/92) relevantna odredba glasi:

Član 1.

Ovom uredbom preuzima se Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br.

4/77, 13/85, 36/77, 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90) kao zakon Republike Bosne i Hercegovine.

15. U Zakonu o primjeni Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) relevantna odredba glasi:

Član 13.

Odredbe Zakona o krivičnom postupku, koje se odnose na postupak opozivanja uvjetne osude, postupak za donošenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i postupak ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, ne primjenjuju se.

16. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/98) relevantna odredba glasi:

Član 544.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena propisa o krivičnom postupku o pitanjima koja su uređena ovim zakonom, a koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 012677 11 Rev od 12. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Prvoapelant i zakonski nasljednici Hasana Džanića osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene Zakona o preuzimanju ZKP-a, odnosno člana 13. tog zakona, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta kršenja prava na slobodu i sigurnost, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, u kojoj Ustavni sud nije utvrdio kršenje navedenih prava. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u toj odluci razmatrao odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog pritvora u periodu od 15. augusta do 7. oktobra 1994. godine, zaključivši da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji pozvao.

25. Ustavni sud ističe da je u spomenutoj odluci, između ostalog, konstatirano da apelant, u smislu domaćeg zakonodavstva, nije imao pravo na naknadu štete zbog toga što je bila na snazi odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a, koji je preuzet kao republički zakon, a koja je isključivala pravo na naknadu štete osobama neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode. Ustavni sud nije našao proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a egzistirala sve do stupanja na snagu ZKPFBiH iz 1998. godine, te da stoga apelant, prema domaćem zakonodavstvu, nije imao pravo na naknadu štete. Ustavni sud je konačno zaključio da osporenom odlukom Vrhovnog suda apelantu nije prekršeno pravo na slobodu i sigurnost, pravo na imovinu, niti pravo na nediskriminaciju. Osim toga, Ustavni sud je do sada istu pravnu situaciju razmatrao u više svojih predmeta (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1883/11 od 17. septembra 2014. godine, tač. od 21. do 25. i AP 442/11 od 10. aprila 2014. godine, tač. od 35. do 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje, te da se stavovi iz spomenute odluke u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan slučaj.

27. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju revizija tužene uvažena i obje nižestepene presude u dosuđenom dijelu naknade štete prvoapelantu i zakonskim nasljednicima dugoapelanata preinačene, tako što je njihov tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a, koja je važila sve do stupanja na snagu ZKPFBiH (29. novembra 1998. godine), na što ukazuju i odredbe člana 544. ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je odbijen kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o izjavljenoj reviziji tužene imao u vidu nesporne činjenice da je u vrijeme kada su donesena rješenja o obustavi krivičnog postupka u odnosu na prvoapelanta 22. aprila 1998. godine i pravnog prednika drugoapelanata 25. februara 1998. godine bila na snazi odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a, kojom su iz pravnog sistema isključene odredbe sadržane u glavi XXXII ZKPSFRJ, pravo na naknadu štete osobama neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode. Uz to, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost Vrhovnog suda ni u obrazloženju da se odredbe ZKP-a iz 2003. godine, na kojim odredbama zakona su prvoapelant i zakonski nasljednici Hasana Džanića zasnovali svoj tužbeni zahtjev, nisu mogle retroaktivno primjeniti u okolnostima konkretnog slučaja jer navedeni zakon nije egzistirao u vrijeme okončanja predmetnog krivičnog postupka. Prema tome, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a, koju je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučivanja, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da osporenom presudom nije izostalo valjano obrazloženje Vrhovnog suda.

28. U vezi s pozivanjem apelanata da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a jer je ostala na snazi presuda drugostepenog suda u odnosu na pravne sljednike Josipa Grgića, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je donoseći pobijanu presudu u odnosu na njih zaključio da drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenio materijalno pravo, ukazujući da je u vrijeme kada je u odnosu na zakonske nasljednice Josipa Grgića krivični postupak obustavljen Rješenjem broj K-5/05 od 3. oktobra 2005. godine na pravnoj snazi bio ZKP iz 2003. godine, kojim je regulirano pravo na naknadu štete zakonskim nasljednicama Josipa Grgića kao oštećenog (čl. 438 i 439. stav 1. tačka 1. tog zakona), a koje obrazloženje Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim.

29. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost Vrhovnog suda u segmentu primjene materijalnog prava, što su zapravo suštinski prigovori prvoapelanta i drugoapelanata kao zakonskih nasljednika Hasana Džanića.

30. Konačno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije bilo kršenja prava prvoapelanta i zakonskih nasljednika Hasana Džanića na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo prvoapelanta i zakonskih nasljednika Hasana Džanića na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Vrhovni sud reviziju tužene djelimično uvažio i obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu naknade štete u odnosu na prvoapelanta i zakonske nasljednike Hasana Džanića preinačio, tako što je njihov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, primjenom odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP-a koja je važila u relevantnom periodu pa sve do 28. novembra 1998. godine, kada je na pravnu snagu stupio ZKPFBiH.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. U smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine u ovom predmetu.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3135/12 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio