Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4269/12 (Bor banka D.D. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Hipoteka
- Uknjižba
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Stečaj
- Pravo na pravnu sigurnost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 50
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 5
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o stečajnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4269/12
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4269/12, rješavajući apelaciju Bor banke D.D. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bor banke D.D. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 017356 12 Rev od 4. septembra 2012.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 017356 11 Pž od 1. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 017356 09 Ps od 14. jula 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bor banka D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Omer Borovac, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 017356 12 Rev od 4. septembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 017356 11 Pž od 1. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 017356 09 Ps od 14. jula 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva finansija - Porezne uprave Zenica - Kantonalnog poreznog ureda Zenica (tužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 26. do 29. maja 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 017356 09 Ps od 14. jula 2011. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženoj u stečajnom postupku DD ,,UKUS“ industrija namještaja Tešanj ne prizna svojstvo razlučnog povjerioca priznato od strane stečajnog upravnika i to na nekretninama pobliže označenim u izreci prvostepene presude, kao i da tužena nema pravo na odvojeno namirenje iznosa od 4.200.783,21 KM iz tih nekretnina, te da se obaveže da apelantici naknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je nad DD ,,UKUS“ industrija namještaja Tešanj (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik) otvoren stečajni postupak u kojem je apelantica, kao jedan od stečajnih povjerilaca stečajnog dužnika, prijavila svoja potraživanja. Dalje, utvrdio je da je i tužena prijavila svoja potraživanja u predmetnom stečajnom postupku, i to kao razlučni povjerilac. Također, utvrdio je da je stečajni upravnik na ispitnom ročištu od 4. marta 2009. godine tuženoj priznao ukupan iznos potraživanja od 4.200.783,41 KM, dok su apelantica, kao i svi drugi povjerioci, nakon prigovora svih prisutnih povjerilaca da ne priznaju pravo tužene na namirenje kao razlučnog povjerioca iz nepokretnih stvari, upućeni na parnični postupak radi osporavanja tuženoj svojstva razlučnog povjerioca, a što je apelantica i učinila podnošenjem predmetne tužbe. Općinski sud je konstatirao da apelantica svoj tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da tužena nije svoju zakonsku hipoteku, propisanu članom 50. Zakona o poreznoj upravi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi), upisala u zemljišnu knjigu kod Općinskog suda u Tešnju, uslijed čega nije stekla razlučno pravo. U vezi s tim, Općinski sud je, prije svega konstatirao da je tužena stečajnom dužniku na osnovu člana 41. stav 2. Zakona o poreznoj upravi izdala ukupno deset naloga za plaćanje dužnih poreznih obaveza kojima mu je naložila plaćanje dužnih poreza, doprinosa, te taksi na firmu i zateznih kamata, od čega je potraživanje iz prvih devet bilo prijavljeno do prvog ispitnog ročišta od 4. marta 2009. godine. Dalje, istakao je da je odredbom člana 50. Zakona o poreznoj upravi propisano da ako porezni obveznik ne plati poreznu obavezu koju je razrezala Porezna uprava u roku određenom u nalogu za plaćanje, iznos porezne obaveze postaje predmet zakonske hipoteke u korist Porezne uprave na imovinu i imovinska prava poreznog obveznika u visini dvostrukog iznosa duga, a da su izuzete samo finansijske pomoći, predmeti domaćinstva, plaće do 250,00 KM, oprema za zaštitu od požara, medicinska oprema i slično. Također, istakao je da prema odredbama člana 50. st. 2. i 3. tog zakona zakonska hipoteka traje do izmirenja porezne obaveze. Općinski sud je ocijenio da je ta hipoteka različita od hipoteke kao stvarnog prava na nekretninama koje se, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, upisuju u zemljišnu knjigu. Naime, istakao je i da je članom 69. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona, te je zaključio da zakonska hipoteka nastaje samim Zakonom o poreznoj upravi, a ne upisom hipoteke na nekretninama u zemljišnim knjigama ili na registriranim pokretnim stvarima kod organa kod kojih se registriraju. Shodno tome, ocijenio je da upis takve hipoteke ima samo tzv. deklarativni, a ne i konstitutivni karakter, kako to apelantica smatra. Također, pozvao se na odredbu člana 38. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, pa smatrajući da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz navedene zakonske odredbe zaključio je da je tužbeni zahtjev neosnovan. Pored toga, istakao je da odredbom člana 50. stav 4. Zakona o poreznoj upravi jeste propisano da će porezni ured koji je odgovoran za naplatu neplaćene porezne obaveze, saglasno utvrđenim procedurama, registrirati zakonsku hipoteku kod zemljišno-knjižnog ureda, ali je zaključio da ta radnja, koju i sam zakon naziva registracijom, slijedi nakon nastale zakonske hipoteke. U vezi s apelanticinim navodima da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) Presudom broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine utvrdio da član 50. Zakona o poreznoj upravi u Federaciji BiH nije u saglasnosti s Ustavom FBiH, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u toj presudi, koja je objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 29/11 od 25. maja 2011. godine, Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da član 50. Zakona o poreznoj upravi nije u saglasnosti s Ustavom Federacije BiH, ali da je stavom 3. izreke ove presude kao prelazno rješenje Parlamentu FBiH data mogućnost da u roku od šest mjeseci od objave ove presude u „Službenim novinama Federacije BiH“ usaglasi Zakon o poreznoj upravi s Ustavom Federacije BiH, do kada se ovaj zakon može primjenjivati, pa kako je navedena zakonska odredba u vrijeme donošenja ove presude još uvijek na snazi, da je u obavezi i primjeniti je.
7. Apelantica je podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda koju je Kantonalni sud, Presudom broj 43 0 Ps 017356 11 Pž od 1. novembra 2011. godine, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Razmatrajući apelanticine žalbene navode, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da su ti navodi neosnovani i da je obrazloženje prvostepene presude u cijelosti valjano i zakonito, a koje je prihvatio i taj sud, pa je apelanticu, prije svega, uputio na obrazloženje prvostepene odluke. Kantonalni sud je zatim istakao da je neosnovan žalbeni navod da tužena nema svojstvo razlučnog povjerioca u smislu člana 38. Zakona o stečajnom postupku jer nema upisanu hipoteku u zemljišnim knjigama na nekretninama stečajnog dužnika. Kantonalni sud je zaključio da je u žalbi na pogrešan način protumačena navedena zakonska odredba, navodeći da je odredbama člana 50. Zakona o poreznoj upravi izričito propisano da iznos porezne obaveze poreznog dužnika koji porezni dužnik ne plati u roku određenom za plaćanje postaje predmet zakonske hipoteke u korist Porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, osim izuzetaka u članu 43. stav 5. tog zakona. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da u smislu člana 50. Zakona o poreznoj upravi hipoteka nastaje na osnovu zakona, i to danom razreza porezne obaveze i da traje sve do potpunog namirenja porezne obaveze ili do poništenja razreza poreza, bez obzira da li je iz nekog razloga propušteno da se ona upiše u zemljišnu knjigu, ili ukoliko upis iste u zemljišnu knjigu iz nekog razloga nije moguć. Ovo jer i odredba člana 69. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predviđa kao jedan od načina nastanka hipoteke stjecanje na osnovu zakona, odnosno stjecanje kad se ispune uvjeti određeni zakonom. Kantonalni sud je ocijenio da Zakon o poreznoj upravi predviđa upravo ovakav način stjecanja tzv. zakonske hipoteke na imovini poreznog dužnika, pa dakle i na nekretninama poreznog dužnika, te je istakao da odredba Zakona o poreznoj upravi o stjecanju hipoteke na imovini poreznog dužnika ima tzv. specijalni karakter u odnosu na način stjecanja hipoteke u smislu odredaba Zakona o zemljišnim knjigama i da, kao takva, ima prvenstvo u primjeni.
9. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan i drugi žalbeni navod koji se odnosi na to da je odlukom Ustavnog suda FBiH odredba člana 50. Zakona o poreznoj upravi, a na osnovu koje odredbe tužena i polaže pravo da ima svojstvo razlučnog povjerioca nad imovinom stečajnog dužnika, proglašena neustavnom. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatirao da je u presudi Ustavnog suda FBiH broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine utvrđeno da član 50. Zakona o poreznoj upravi FBiH nije u saglasnosti s Ustavom FBiH, ali da je u stavu 3. izreke navedene presude kao prelazno rješenje data mogućnost Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od objavljivanja ove presude u Službenim novinama FBiH usaglasi zakone iz tač. 1. i 2. izreke ove presude s Ustavom FBiH, do kada se ovi zakoni mogu primjenjivati. Kantonalni sud je istakao da žalba svjesno ili nesvjesno previđa i ne citira upravo ovaj dio presude Ustavnog suda FBiH, gdje je izričito navedeno da se ovi zakoni mogu primjenjivati do isteka roka od šest mjeseci od objavljivanja navedene presude u Službenim novinama FBiH. Shodno tome, te s obzirom da je navedena presuda Ustavnog suda FBiH objavljena 25. maja 2011. godine u Službenim novinama FBiH broj 29/11, Kantonalni sud je konstatirao da se zakoni koji su navedeni u toj odluci, uključujući i odredbu člana 50. Zakona o poreznoj upravi, mogu valjano primjenjivati sve do 25. novembra 2011. godine, s kojim danom ističe rok od šest mjeseci, a da je prvostepena presuda nesporno donesena prije isteka tog roka.
10. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 43 0 Ps 017356 12 Rev od 4. septembra 2012. godine.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da su, suprotno shvaćanju u reviziji, nižestepeni sudovi primjenom člana 38. Zakona o stečajnom postupku pravilno ustanovili da tuženoj pripadaju prava razlučnog povjerioca iako u zemljišnim knjigama nema upisanu hipoteku na nekretninama u vlasništvu stečajnog dužnika. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana
69. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 50. st. 1. i 4. Zakona o poreznoj upravi. Također, Vrhovni sud je konstatirao da je apelantica u reviziji insistirala na prigovoru pogrešne primjene člana 50. Zakona o poreznoj upravi jer je Ustavni sud FBiH u svojoj Presudi broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine utvrdio da ta zakonska norma nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Međutim, Vrhovni sud je konstatirao da je taj prigovor cijenio drugostepeni sud i da je u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge zašto je u konkretnom slučaju član 50. Zakona o poreznoj upravi bio primjenjiv, odnosno da je u trećem stavu izreke navedene presude Ustavnog suda FBiH kao prelazno rješenje data mogućnost Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od objavljivanja te presude u „Službenim novinama“ usaglasi zakone iz tač. 1. i 2. izreke navedene presude, a da se do tada ta zakonska norma može primjenjivati. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da se usvojeni i predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na pravnu snagu, dok je u stavu 2. navedene zakonske odredbe određeno da će se zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivati, odnosno stupiti na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud. Također, ukazao je da je stavom 3. navedene zakonske odredbe propisano da Ustavni sud može, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, utvrditi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“ o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugih propisa s Ustavom i o prelaznim rješenjima. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da odluke ustavnih sudova djeluju, po pravilu, od momenta objavljivanja (ex nunc). Međutim, pošto je u konkretnom slučaju član 50. Zakona o poreznoj upravi, za koji je Ustavni sud ocijenio da je neustavan i nezakonit, već proizveo određene pravne posljedice Vrhovni sud je istakao da se postavlja pitanje da li će se dozvoliti zadržavanje takvih posljedica, te da se u takvom slučaju pribjegava kompromisnom rješenju, pa s obzirom na težinu nezakonitosti i neustavnosti i s obzirom na štetne posljedice koje je takav propis proizveo Ustavni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o retroaktivnom važenju svoje odluke. Međutim, Vrhovni sud je konstatirao da presudom Ustavnog suda FBiH nije utvrđeno njezino retroaktivno važenje, pa je u roku od šest mjeseci u kojem je data mogućnost Parlamentu za izmjenu navedene odluke, a koji je istekao 25. novembra 2011. godine i, po ocjeni tog suda, bez obzira što je Ustavni sud FBiH proglasio neustavnom odredbu člana 50. Zakona o poreznoj upravi, ta je odredba bila primjenjiva i u prelaznom periodu u kojem su prvostepeni sud i drugostepeni sud donijeli svoje presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. U vezi s tim apelantica smatra da su odredbe člana 50. Zakona o poreznoj upravi, na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, neprimjenjive u konkretnom slučaju jer je Ustavni sud FBiH te odredbe proglasio neustavnim svojom Presudom broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine. Pri tome, apelantica tvrdi da je drugostepeni sud pogrešno tumačio navedenu presudu Ustavnog suda FBiH kada je ocijenio da su se odredbe člana 50. pomenutog zakona mogle primijeniti i u vrijeme donošenja presude tog suda jer nije istekao rok od šest mjeseci koji je pomenutom presudom određen za usaglašavanje zakona i njegovu primjenu. Naime, apelantica smatra da je konkretna zakonska odredba prestala da važi samim donošenjem navedene presude Ustavnog suda FBiH. Tvrdi da je odredbama člana 40. st. 1. 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH regulirano od kada se član zakona koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, a da se, s obzirom da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do izmjene neustavnog člana 50. Zakona o poreznoj upravi u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH, taj član smatra nepostojećim i da se nije se mogao primjenjivati, zbog čega su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili materijalno pravo.
14. Također, apelantica smatra da se tuženoj u konkretnom slučaju nije moglo priznati svojstvo razlučnog povjerioca. Naime, apelantica tvrdi da iz odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, za koji apelantica tvrdi da je lex posteriori i lex specialis zakon u odnosu na Zakon o poreznoj upravi, proizlazi da je za nastanak hipoteke nužan njezin upis u zemljišnu knjigu. Također, smatra da je Kantonalni sud zanemario odredbu člana 50. stav 3. Zakona o poreznoj upravi kojom je, kako također smatra, imperativno utvrđena obaveza Porezne uprave da hipoteku upiše u zemljišne knjige, a da Vrhovni sud nije dao obrazloženje o revizionim navodima koje je istakla u odnosu na primjenu odredbi Zakona o zemljišnim knjigama koje se odnose na nastanak hipoteke. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju neupisanu hipoteku treba tretirati kao neosigurano pravo koje se namiruje nakon osiguranih povjerilaca.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinom stavu, smatra da apelantici nisu uskraćena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju je navodnu povredu ukazao u apelaciji, niti je primjena prava u revizionoj presudi bila proizvoljna.
16. Kantonalni sud je naveo da su redovni sudovi u predmetnom postupku, svaki u svojoj odluci, iznijeli argumente i razloge koji opravdavaju donošenje osporenih odluka. Pri tome, istakao je da ostaje pri obrazloženju iz svoje odluke. Također, ukazao je da apelantica u apelaciji u cijelosti ponavlja navode koje je već isticala u postupku pred redovnim sudovima i na koje su ti sudovi odgovorili u obrazloženju svojih odluka, a što znači da apelantica traži da Ustavni sud de facto preuzme ulogu redovnog suda, a taj zahtjev nije osnovan. Shodno tome, Kantonalni sud je predložio da se apelacija kao očigledno neosnovana odbaci ili odbije.
17. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je strankama u postupku pred tim sudom omogućeno iznositi činjenice, predlagati i izvoditi dokaze kojima potvrđuju svoje navode, te je istakao da u postupku pred tim sudom nisu počinjene povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji.
18. Tužena je ukratko opisala hronologiju stečajnog postupka otvorenog nad stečajnim dužnikom, ističući da joj je u tom postupku prijavljeno potraživanje priznato kao razlučno pravo po osnovu zakonske hipoteke. Dalje, istakla je da iz odredbe člana 2. Zakona o poreznoj upravi proizlazi da odredbe člana 50. istog zakona imaju prioritet u primjeni u odnosu na druge zakone u FBiH. Zatim, istakla je da iz odredbi člana 50. Zakona o poreznoj upravi, koje su važile u vrijeme vođenja predmetnog parničnog postupka, proizlazi da tužena stječe zakonsko založno pravo na imovini poreznog obveznika bez obzira da li je to pravo upisano ili ne u zemljišne ili druge javne knjige. Također, istakla je da se u skladu s odredbama stava 4. citiranog člana zakonska hipoteka smatra jednakom presudi suda, jednakom zalogu na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika. Pored toga, navela je da zakonska hipoteka nastaje od momenta razreza porezne obaveze (a ne od njezine dospjelosti) i traje do izmirenja porezne obaveze ili poništenja razreza poreza. Prema tome, tužena tvrdi da zakonska hipoteka nastaje i prestaje vanknjižno, što je i osnovna karakteristika za zakonsku hipoteku, a da registracija zakonske hipoteke nema konstitutivno dejstvo. Imajući u vidu navedeno, tužena smatra da je prvostepeni sud pravilno tumačio i primijenio tada važeću odredbu člana 50. Zakona o poreznoj upravi koja je, kako tvrdi, u direktnoj vezi s odredbama čl. 38. i 110. stav 5. Zakona o stečajnom postupku. Pored toga, tužena smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u vrijeme donošenja osporene presude još uvijek na snazi bila navedena odredba člana 50. Zakona o poreznoj upravi i da je bio u obavezi primjeniti tu odredbu, a što se jasno vidi iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine. Također, ističe da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud potvrdili prvostepenu presudu. Shodno tome, predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/02, 28/04, 57/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Ako porezni obveznik ne plati poreznu obavezu koju je razrezala Porezna uprava u roku određenom u nalogu za plaćanje, iznos porezne obaveze postaje predmet zakonske hipoteke u korist Porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, osim imovine koja je izuzeta u članu 43. stavu 5. ovog zakona.
Zakonska hipoteka nastaje, na temelju ovog člana, od dana razreza porezne obaveze i traje do izmirenja porezne obaveze ili poništenja razreza poreza.
Porezni ured koji je odgovoran za naplatu neplaćene porezne obaveze u skladu sa utvrđenim procedurama registrirat će zakonsku hipoteku kod zemljišno-knjižnog ureda općinskog suda ili kod nadležnog ureda pri gradu ili općini za područje gdje je porezni obveznik registriran i gdje je porezni obveznik vlasnik nekretnina.
Zakonska hipoteka smatrat će se jednakom presudi suda ili jednakom zalogu na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika. Porezna uprava ima pravo da upravno ili sudski naplati hipoteku prema ovom zakonu ili drugim zakonima Federacije.
Nadležni porezni ured će, u roku od dva (2) radna dana nakon izmirenja odgovarajuće porezne obaveze i u skladu sa utvrđenim procedurama, izbrisati hipoteku u istom uredu (uredima) u kojima je bila i evidentirana.
20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 40/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 24.
U članu 50. u stavu 1. u četvrtom redu riječ „svu“ se briše, a u petom redu iza riječi „obveznika“ dodaju se riječi „u visini dvostrukog iznosa duga“.
Iza stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:
Konkretnu imovinu i imovinska prava na kojima se upisuje zakonska hipoteka u visini dvostrukog iznosa duga određuje Porezna uprava nakon pribavljanja podataka o imovini i imovinskim pravima poreznog obveznika i nakon što ovlašteni sudski vještak procijeni vrijednost konkretne imovine i imovinskih prava, a što osigurava porezni obveznik. Ako porezni obveznik nema imovinu i imovinska prava u vrijednosti koja je jednaka dvostrukom iznosu duga, zakonska hipoteka se upisuje na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika.
St. 2, 3. i 4. postaju st. 3, 4. i 5.
Dosadašnji stav 2., koji postaje stav 3., mijenja se i glasi:
Zakonska hipoteka iz stava 1. ovog člana traje do izmirenja porezne obaveze ili poništenja razreza poreza.
U stavu 4., koji postaje stav 5., riječ „svu“ briše se. Iza stava 4., koji postaje stav 5., dodaje se novi stav 6. koji glasi:
[…] Dosadašnji stav 5. postaje stav 7. stav 5., koji postaje stav 7., mijenja se i glasi: Nadležni porezni ured dužan je u roku od dva (2) radna dana nakon izmirenja odgovarajuće porezne obaveze, odnosno nakon uplate sredstava ostvarenih prodajom dužnikove imovine i imovinskih prava na račune javnih prihoda - bilo da je tu uplatu izvršio sam porezni obveznik - dužnik ili kupac sve ili dijela imovine i imovinskih prava dužnika u skladu sa utvrđenim procedurama, izvršiti brisanje hipoteke u istom uredu (uredima) u kojima su bila i evidentirana.
21. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 5. stav 1.
Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, […].
22. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 69.
Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom. Na osnovu zakona hipoteka se stječe kada se ispune uvjeti određeni zakonom.
23. Zakon o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03, 32/04 i 42/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 38.
Razlučni povjerioci (1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove, u skladu sa odredbama čl. od 102. do 107. ovog zakona.
(2) Razlučni povjerioci su:
1) hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga;
[...]
24. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 40.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.
Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“ o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.
25. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 29/11 od 25. maja 2011.godine) u relevantnom dijelu glasi:
1. Utvrđuje se da član 50. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10) nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
[...]
3. Saglasno članu IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine daje se kao prijelazno rješenje mogućnost Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u „Službenim novinama Federacije BiH“ usaglasi zakone iz tač. 1. i 2. izreke ove presude sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, do kada se ovi zakoni mogu primjenjivati.
VI.Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 017356 12 Rev od 4. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica pobija navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o njezinom tužbenom zahtjevu proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ovo prije svega jer su redovni sudovi svoj zaključak da tužena ima zakonsku hipoteku na nekretninama stečajnog dužnika, pa time i svojstvo razlučnog povjerioca, zasnovali, između ostalog, i na odredbama člana 50. Zakona o poreznoj upravi, za koji je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U- 14/10 od 9. marta 2011. godine utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Također, proizlazi da apelantica smatra da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda i u tome što tužena svoju hipoteku nije upisala u zemljišne knjige, zbog čega se, po apelanticinom mišljenju, nisu stekli zakonom propisani uvjeti za odvojeno namirenje tužene iz nekretnina stečajnog dužnika.
34. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Ustavni sud podsjeća da se jedan od apelacionih navoda u prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju, a koji je apelantica iznosila i u postupku pred redovnim sudovima, tiče činjenice da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine, koja je objavljena 25. maja 2011. godine u „Službenim novinama FBiH“ broj 29/11, utvrđeno da član 50. Zakona o poreznoj upravi, a koji su redovni sudovi primijenili prilikom donošenja odluka u konkretnom sporu, nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 3519/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56) istakao da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc - od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda u okviru konkretnog slučaja nije da se opredjeljuje ni za jednu od tih teorija zbog čega je, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dao svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda FBiH, a koja je problematizirana u navedenoj odluci Ustavnog suda. Ustavni sud će isto učiniti i u konkretnom slučaju u odnosu na stav redovnih sudova izražen u osporenim odlukama. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH važenje zakonskih ili podzakonskih akata veže za momenat njihovog objavljivanja u službenim glasilima, ali da i ostavlja mogućnost Ustavnom sudu FBiH da utvrdi prelazna rješenja koja mogu biti na snazi određeni vremenski period. Naime, odredbom člana 40. stav 1. navedenog zakona je propisano da se zakon ili propis za koji Ustavni sud FBiH utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“, ali je odredbom stava 3. istog člana propisano da uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“ o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa s Ustavom i o prelaznim rješenjima. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u svojoj Presudi broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine utvrdio da član 50. Zakona o Poreznoj upravi („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10) nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (stav 1. izreke presude Ustavnog suda FBiH), ali je istom presudom kao prelazno rješenje eksplicitno (stav 3. izreke navedene presude) ostavio mogućnost Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u „Službenim novinama Federacije BiH“ usaglasi zakone iz tač. 1. i 2. izreke te presude s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine do kada se ovi zakoni mogu primjenjivati. Dakle, Ustavni sud konstatira da iz navedene presude Ustavnog suda FBiH proizlazi da je taj sud, kao prelazno rješenje u smislu člana 40. stav 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH ostavio mogućnost primjene člana 50. Zakona o poreznoj upravi u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te presude u „Službenim novinama FBiH“, a u kojem roku je donesena i osporena prvostepena, a i drugostepena presuda. Imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženja osporenih odluka, u kojima su izneseni slični zaključci do kojih je došao i Ustavni sud u ovoj odluci u vezi s naprijed navedenom presudom Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav redovnih sudova da se član 50. Zakona o poreznoj upravi može primijeniti u konkretnom slučaju iako je tom presudom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da ta zakonska odredba nije u saglasnosti s Ustavom FBiH.
37. Dalje, u odnosu na drugi apelacioni navod da se u konkretnom slučaju nisu ispunili zakonom propisani uvjeti za odvojeno namirenje tužene iz nekretnina stečajnog dužnika jer tužena svoju hipoteku nije upisala u zemljišne knjige, a što je, po apelanticinom mišljenju, bio neophodan uvjet shodno članu 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama kao, kako tvrdi, lex specialis zakonu u odnosu na Zakon o poreznoj upravi, te članu 50. stav 3. Zakona o poreznoj upravi da se tuženoj prizna svojstvo razlučnog povjerioca, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je apelantica u suštini iste navode iznosila u postupku pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi razmatrali u osporenim odlukama. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 50. stav 2. Zakona o poreznoj upravi, u tekstu koji je važio u vrijeme nastanka materijalnog odnosa između tužene i stečajnog dužnika, eksplicitno propisano da: „Zakonska hipoteka nastaje, na osnovu ovog člana, od dana razreza porezne obaveze i traje do izmirenja porezne obaveze ili poništenja razreza poreza“, a da je nakon izmjena i dopuna prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi („Službene novine Federacije BiH“ broj 40/10) odredba člana 52. stav 2. postala odredba člana 52. stav 3. i da je istom i dalje ostalo propisano da: „Zakonska hipoteka iz stava 1. ovog člana traje do izmirenja porezne obaveze ili poništenja razreza poreza.“ Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 69. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jasno propisano: „Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom. Na osnovu zakona hipoteka se stječe kada se ispune uvjeti određeni zakonom.“ Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su, nasuprot apelanticinim navodima, redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali dovoljno jasna i logična obrazloženja za svoj stav da su se u konkretnom slučaju ispunili zakonom propisani uvjeti za stjecanje zakonske hipoteke tužene na nekretninama stečajnog dužnika, iako ta hipoteka nije upisana u zemljišnim knjigama, a u kojima Ustavni sud, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, naročito odredbi člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama i člana 50. stav 3. Zakona o poreznoj upravi.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantica, također, navodi da joj osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženoj ne prizna svojstvo razlučnog povjerioca na određenim nekretninama, priznato od strane stečajnog upravnika u određenom novčanom iznosu u stečajnom postupku vođenom nad stečajnim dužnikom.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman