Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/14 (E. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-202/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-202/14, rješavajući apelaciju Emira Koluha, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Koluh protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004494 12 UVP od 3. oktobar 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 004494 11 U od 10.

februara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Koluh (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 004494 12 UVP od 3. oktobar 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 004494 11 U od 10. februara 2012. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

2. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1141186310 od 2. augusta 2011. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Služba je u obrazloženju navela da je apelant zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu podnio 15. februara 2010. godine na temelju Zakona o razvojačenim braniteljima i članovima njihove obitelji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 61/06; u daljnjem tekstu: Zakon o razvojačenim braniteljima), da je apelant na dan podnošenja zahtjeva imao 53 godine života, da ukupno priznati mirovinski staž apelantu do dana prestanka osiguranja iznosi 27 godina, jedan mjesec i 20 dana, da je u ukupan mirovinski staž priznat i posebni staž – vrijeme provedeno u oružanim snagama Federacije Bosne i Hercegovine od 8. decembra 1991. godine do 14. decembra 1995. godine.

3. Dalje, Služba je ukazala na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o razvojačenim braniteljima, kojom je propisano da se dragovoljcem u organiziranju otpora smatra pripadnik vojnih i policijski postrojbi koji je sudjelovao u pripremi za obranu i u obrani Bosne i Hercegovine u razdoblju od 18. septembra 1991. do 19. juna 1992. godine, kao i druga osoba koja nije bila vojni obveznik u vrijeme dragovoljnog stupanja u Oružane snage i ostala neprekidno u postrojbama do kraja rata ili je ranije razvojačena od nadležnog vojnog tijela. Dalje, odredbom člana 22. Zakona o razvojačenim braniteljima dragovoljac u organiziranju otpora iz člana 2. stav 3. ovog Zakona kojem je priznato sudjelovanje u obrani Bosne i Hercegovine u trajanju najmanje dvije godine stječe pravo na starosnu mirovinu kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina mirovinskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Službene novine F BiH“ broj: 29/98, 49/00 i 32/01 i 18/05). Odredbom člana 2. stav 4. Zakona o razvojačenim braniteljima propisano je da se veteranom smatra osoba koja je stupila u postrojbe Oružanih snaga u razdoblju od 19. juna 1992. godine do kraja 1992. godine i ostala neprekidno do 23. decembra 1995. godine ili je ranije razvojačena od nadležnog vojnog tijela, ali ne na osobni zahtjev. Nadalje, odredbom člana 23. istog Zakona veteran iz člana 2. stav 4. ovog Zakona kojem je priznato sudjelovanje u obrani Bosne i Hercegovine u trajanju najmanje dvije godine stječe pravo na starosnu mirovinu s navršenih 35 godina mirovinskog staža bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu mirovinu kada navrši 60 godina života i najmanje 20 godina mirovinskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom i mirovinskom i invalidskom osiguranju. S obzirom da apelant ne ispunjava gore navede uvjete, Služba je njegov zahtjev odbila.

4. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj FZ3/2-1141186310 od 26. oktobra 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja i to je rješenje potvrđeno.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 004494 11 U od 10. februara 2012. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Zavoda od 26. oktobra 2011. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju stanja u spisu predmeta, te obrazloženja osporenih rješenja utvrdio da apelantu rješenjem Službe od 2. augusta 2011. godine nije priznato pravo na starosnu mirovinu zbog toga što je tokom postupka utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 22. i 23. Zakona razvojačenim braniteljima. Kantonalni sud je utvrdio da su u osporenim rješenjima navedene se sve činjenice utvrđene u postupku koje se odnose na priznavanje ostvarenog staža koji se po zakonu tretira kao staž za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Kantonalni sud je stava da nisu osnovani apelantovi prigovori koji se odnose na to da su organi uprave povrijedili odredbe člana 67. Zakona o upravnom postuku jer je trebao upozoriti apelanta da uptopuni svoj zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu s obzirom da je zahtjev u momentu podnošenja bio formalno ispravan ponesak i time je bio ispunjen bitan uvjet za vođenje postupka i rješavanje upravne stvari pa je u tom smislu organ uprave pravilno postupio kada je ocijenio da zahtjev sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je postupak koji je predhodio donošenju osporenog upravnog akta pravilno proveden, da je činjenično stanje koje je bilo odlučno za rješavanje ove upravne stvari potpuno i pravilno utvrđeno, da nije bilo povreda odredaba upravnog postupka i da je u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 004494 12 Uvp od 3. oktobra 201. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant, koji ima status veterana u smislu Zakona o razvojačenim braniteljima, ne osporava činjenicu da je u momentu podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu mirovinu imao 53 godine života, 27 godina, jedan mjesec i 20 dana mirovinskog staža odnosno staža za koji su uplaćeni doprinosi, a da za period rada od 1. januara 2002. do 31. decembra 2006. godine kao i za period od 1. januara 2008. godine do 3. februara 2010. godine nije izvršena uplata doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. S obzirom na odredbame čl. 22. i

23. Zakona o razvojačenim braniteljima, te odredbu člana 82. stav 5. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, kojom je propisano da se pri ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, koja pripadaju osiguraniku na osnovu mirovinskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos, proizilazi da apelant ne ispunjava propisane uvjete za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

7. Vezano za apelantove navode o povredi odredbe člana 82. stav 5. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju zbog toga što u konkretnom slučaju nije primijenjeno Uputstvo o načinu utvrđivanja iznosa neuplaćenih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za period 1992. do 2009. godine, odnosno Prilog 4 tom uputstvu, Vrhovni sud je ustvrdio da nisu relevantni za odlučivanje o ovom upravnom sporu, jer naplata neuplaćenih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje ne može biti predmet konretnog postupka utvrđivanja prava na starosnu mirovinu, jer je uplata doprinosa predmet drugog upravnog postupka kod izmjene podataka u obrascu M4 koji se vodi u skladu s internim aktom Zavoda, odnosno navedenim uputstvom. Konačno, Vrhovni sud je naveo da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega jr po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je povreda ovih prava učinjena proizvoljnom primjenom, odnosno neprimjenom zakona i propisa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sud, a prethodno i upravni organi, u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/14 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio