Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-757/12 (E. D.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- In dubio pro reo
- Ratni zločin
- Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Pritvor
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Krivično djelo
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-757/12
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 757/12, rješavajući apelaciju Edina Džeke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Džeke podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 002675 11 KV2 od 23. decembra 2012. godine i broj S1 1 K 2675 09 Krn od 21.
decembra 2011. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Džeke podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine - Vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4.
decembra 2015. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 010294 12 Kri od 5. juna 2014. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edin Džeko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Edina Rešidović i Vasvija Vidović iz Sarajeva, podnio je 21. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 002675 11 KV2 od 23. decembra 2012. godine i S1 1 K 2675 09 Krn od 21. decembra 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „ukinuo dio prvostepenog rješenja o pritvoru u dijelu činjeničnog osnova za osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje je suprotno molbi za izručenje“. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 757/12.
2. Isti apelant je, posredstvom advokata iz Sarajeva Edine Rešidović, Jesenke Rešidović i Aide Beganović-Handanović, 17. aprila 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine - Vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 010294 12 Kri od 5. juna 2014. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1854/15.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog apelanta i istog krivičnog postupka, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 757/12 i AP 1854/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 757/12.
4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda BiH zatraženo je 9. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 757/12, a na osnovu člana 23. važećih Pravila Ustavnog suda, 9. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1854/15.
5. Odgovor na apelaciju broj AP 757/12 Sud BiH je dostavio 21. marta, a Tužilaštvo BiH 19. marta 2012. godine. Odgovor na apelaciju broj AP 1854/15 Sud BiH je dostavio 17. decembra, a Tužilaštvo BiH 16. decembra 2015. godine.
6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. aprila 2012. godine i 23. decembra 2015. godine. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) U odnosu na AP 757/12
8. Sud BiH, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih osumnjičenih zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), donio je Rješenje broj X-KRN-09/786 od 21. decembra 2009. godine kojim je određen pritvor apelantu zbog razloga predviđenih tačkom a) stava 1. člana 132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te je izdata naredba za raspisivanje međunarodne potjernice.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH 14. decembra 2009. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i R.H. i izdavanje naredbe za raspisivanje potjernice broj KT-RZ-107/05. U odnosu na apelanta, tužilac je predložio određivanje pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) i b) KZBiH u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH, smatrajući da se apelant nalazi u bjekstvu.
10. U obrazloženju rješenja je, dalje, navedeno da je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene (u daljnjem tekstu: SOPN) pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH „Zulfikar“, što proizlazi iz dokumenta Vob-8 za apelanta o pripadnosti jedinici „Zulfikar“ 1994. godine. Sud BiH je istakao da iz dostavljenog borbenog izvještaja od 16. aprila 1993. godine proizlazi osnovana sumnja da su jedinice „Zulfikar“ i „Crni labudovi“ angažirane oko Konjica zbog poznatih sukoba sa HVO-om, te da su učestvovale u napadu na selo Trusine 16. aprila 1993. godine. Dalje, navedeno je da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi osnovana sumnja da je 16. aprila 1993. godine, u jutarnjim satima, izvršen napad na selo Trusine, te da je apelant kritičnog dana viđen u selu Trusine. Naime, iz iskaza zaštićenih svjedoka A, B, D, O proizlazi da su, nakon ulaska u selo pripadnika jedinica „Zulfikar“ i „Neretvice“, oni izvršili napad na civilno stanovništvo kojom prilikom je ubijeno 19 civila, tri vojnika i ranjena četiri lica o čemu svjedoče dostavljeni podaci o smrti poginulih iz Matičnog ureda Konjic. Na osnovu svega navedenog i cjelokupnog sadržaja priloženih dokaza, Sud BiH je ocijenio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su navedeni osumnjičeni počinili predmetne inkriminirane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora.
11. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je smatrao da u konkretnom slučaju postoje okolnosti i dokazi koji ukazuju na to da se apelant krije i nalazi van granica BiH, pa je, stoga, Sud BiH smatrao opravdanim i neophodnim da odredi apelantu mjeru pritvora zbog razloga predviđenog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je evidentno da je apelant, koji je državljanin BiH, trenutno nedostupan organima gonjenja i da se ne nalazi na teritoriji BiH, odnosno da se nalazi u SAD, te da zbog toga istražitelji SIPA-e nisu mogli izvršiti naredbu za lišavanje slobode.
12. Apelant je 20. decembra 2011. godine ekstradiran iz Sjedinjenih Američkih Država.
13. Sud BiH, odlučujući po prijedlogu Tužilaštva BiH broj KT-RZ-24/10 za određivanje pritvora od 21. decembra 2011. godine, donio je osporeno Rješenje broj S1 K 2675 09 Krn od 21. decembra 2011. godine kojim je određen pritvor apelantu zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec od dana i sata lišavanja slobode, odnosno do 20. januara 2012. godine do 14.35 sati. Rješenje Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 21. decembra 2009. godine je stavljeno van snage.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, utvrđeno na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora. Naime, iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi da je apelant bio pripadnik SOPN pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH „Zulfikar“, što proizlazi iz dokumenta Vob-8 za apelanta o pripadnosti jedinici „Zulfikar“ 1994. godine, kao i iz zapisnika o saslušanju svjedoka A, B, D, O. Zatim, iz dostavljenog borbenog izvještaja od 16. aprila 1993. godine proizlazi osnovana sumnja da su pripadnici jedinica „Zulfikar“ i „Crni labudovi“ angažirani oko Konjica zbog poznatih sukoba sa HVO-om, te da su učestvovali u napadu na selo Trusina 16. aprila 1993. godine. Dalje, da je 16. aprila 1993. godine izvršen napad na stanovništvo hrvatske nacionalnosti sela Trusina u kojem je došlo do ranjavanja i ubijanja civilnog hrvatskog stanovništva, proizlazi iz iskaza svjedoka B, E, X, I, H, G. Također, svjedoci I, G. i H, tadašnji stanovnici sela Trusina, u svojim iskazima detaljno su opisali na koji način se izvodio napad. Sud BiH je zaključio da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi osnovana sumnja da je apelant kritičnog dana, 16. aprila 1993. godine, viđen u selu Trusina. Naime, iz iskaza zaštićenih svjedoka A, B, D, O, kao i iz iskaza ostalih svjedoka, proizlazi da su, nakon ulaska u selo pripadnika jedinica „Zulfikar“ i „Neretvice“, oni izvršili napad na civilno stanovništvo u kojem je ubijeno 18 civila, četiri vojnika i ranjena četiri lica o čemu svjedoče dostavljeni podaci o smrti poginulih iz Matičnog ureda Konjic. Na osnovu navedenog, kao i priloženih dokaza, Sud BiH je ocijenio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetne inkriminirane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora.
15. U vezi sa posebnim razlozima za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, navedeno je da, u situaciji kada postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor se može odrediti ukoliko se osumnjičeni krije, ili ukoliko postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva (član 132. stav 1. tačka ZKPBiH). U kontekstu ovog posebnog pritvorskog razloga, Sud BiH je prihvatio navode Tužilaštva BiH, te ih smatrao dovoljnim i adekvatnim. Naime, Sud BiH je prihvatio navode Tužilaštva BiH da je apelant bio nedostupan organima krivičnog gonjenja, te, na kraju, 20. decembra 2011. godine i ekstradiran u BiH. Također, Sud BiH je prihvatio navode Tužilaštva BiH da je apelantova porodica nastanjena u SAD, da i apelant tamo ima prebivalište, odnosno da ne postoji njegova dovoljno jaka veza sa državom BiH. Sud je, dalje, naveo da je apelant na upit suda na kojoj adresi ima prebivalište odgovorio da nema adresu, odnosno da mu se pismena mogu dostavljati na adresu brata i sestre u Mostaru, ali nije znao koja je to adresa, te je naveo da će adresu dostaviti naknadno. Sud BiH je istakao da, iako je odbrana navela da se apelant nije krio i da je bio zainteresiran za odvijanje krivičnog postupka, ove tvrdnje nije mogao prihvatiti s obzirom na to da one nisu potkrijepljene nijednim dokumentom. Također, Sud BiH nije prihvatio navod odbrane da je apelant pristao na izručenje državi BiH kao činjenicu koja ukazuje da ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Sud BiH je istakao da je, prilikom analiziranja svih navedenih okolnosti na način da postoje razlozi za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog osnova, prema apelantu postupljeno u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koja u ovom smislu ističe „da se pri analiziranju okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva mora imati u vidu karakter umiješanog lica, njegov moral, njegova imovinska veza sa državom u kojoj je lice optuženo, kao i njegovi međunarodni kontakti“. Činjenica da je apelantova porodica nastanjena u SAD ukazuje na mogućnost da je apelant već sklopio određena poznanstva, te da ima međunarodne kontakte. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se tereti apelant, a za koje je predviđena kazna zatvora u rasponu od deset godina do dugotrajnog zatvora. S obzirom na to da se apelant tereti za jedno od najtežih krivičnih djela, kao i da je suočen sa mogućnošću da se izrekne kazna dugotrajnog zatvora, Sud BiH je smatrao da je jasno da apelant ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje, a što je očigledno i do sada činio, jer je lišen slobode na osnovu međunarodne potjernice, i to upravo u vrijeme kad je već bila podignuta optužnica protiv jednog broja saizvršilaca. Na kraju, Sud BiH se pozvao i na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 u kojoj se navodi da „pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom, težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako je relevantan element za odlučivanje“. Na osnovu navoda iznesenih na održanom ročištu proizlazi da se osumnjičeni apelant nalazio u Sjedinjenim Američkim Državama, te da je svjesno izbjegavao da dođe na prostor BiH i na taj način bio nedostupan pravosudnim organima. Pri takvom stanju stvari Sud BiH je smatrao da je osnovan prijedlog tužioca da se apelantu odredi pritvor zbog razloga predviđenih u odredbi člana 132. stav 1. tačka a)
ZKPBiH.
16. U odnosu na pritvorski razlog iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je zaključio da je i ovaj razlog osnovan. Naime, u dosadašnjem toku postupka 19 svjedoka je zatražilo određivanje mjera zaštite, te su rješenjima Suda BiH njihovi podaci proglašeni povjerljivim. Također, iz dostavljenih dokaza uz prijedlog za produženje pritvora je evidentno da je u dosadašnjem toku postupka došlo do ometanja istrage. U toku istrage protiv ostalih osumnjičenih koji su u jednoj procesnoj zajednici i koji su, kao i apelant, osumnjičeni za učestvovanje u istom događaju u ovom predmetu je izvršen utjecaj na svjedoke, što se u znatnoj mjeri odrazilo i na svjedočenje u toku ovog postupka. Zbog svega navedenog, Sud BiH je smatrao da postoji realna mogućnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao kontaktirati sa saučiniocima i pomagačima, a radi iznošenja odbrane, na način da se uskrate relevantne informacije u izjavama, daju lažna svjedočenja, a sve s ciljem opstruiranja vođenja krivičnog postupka. Sud BiH je, konačno, istakao da se predmet nalazi u osjetljivoj fazi istrage, koju Tužilaštvo BiH još provodi, te pokušava pribaviti još neke materijalne dokaze, te je, stoga, neophodno u ovom momentu okončati eventualne opasnosti i stvoriti uvjete za okončanje istrage. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju zaključak da će osumnjičeni apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, te je produženje pritvora opravdano po ovom osnovu.
17. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 002875 11 Kv2 od 23. decembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 0025675 09 Krn od 16. decembra 2011. godine.
18. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, budući da žalba osporava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djela za koja se tereti, Apelaciono vijeće ispitalo njeno postojanje u obimu koji zahtijeva istražna faza postupka, a u kontekstu održivosti mjere pritvora. Apelaciono vijeće je istaklo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, kao opći uvjet iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, utvrdilo na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora iz kojih proizlazi da je u inkriminirano vrijeme apelant bio pripadnik SOPN pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH „Zulfikar“, što proizlazi iz dokumenta Vob-8 za apelanta o pripadnosti jedinici „Zulfikar“ 1994. godine, kao i iz zapisnika o saslušanju svjedoka A, B, D, O. Dalje, iz dostavljenog borbenog izvještaja od 16. aprila 1993. godine proizlazi osnovana sumnja da su jedinice „Zulfikar“ i „Crni labudovi“ angažirane oko Konjica zbog poznatih sukoba sa HVO-om, te da su učestvovale u napadu na selo Trusina 16. aprila 1993. godine. Također, da je 16. aprila 1993. godine izvršen napad na stanovništvo hrvatske nacionalnosti sela Trusina u kojem je ranjeno i ubijeno civilno hrvatsko stanovništvo, proizlazi iz iskaza svjedoka B, E, X, I, H, G. Svjedoci I, G i H, tadašnji stanovnici sela Trusina, u svojim iskazima detaljno su opisali na koji način se izvodio napad. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi osnovana sumnja da je 16. aprila 1993. godine apelant viđen u selu Trusina. Naime, iz iskaza zaštićenih svjedoka A, B, D, O, kao i iz iskaza ostalih svjedoka, proizlazi da su, nakon ulaska jedinica „Zulfikar“ i „Neretvice“ u selo, pripadnici tih jedinica izvršili napad na civilno stanovništvo u kojem je ubijeno 18 civila, četiri vojnika i ranjena četiri lica o čemu svjedoče dostavljeni podaci o smrti poginulih iz Matičnog ureda Konjic. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ocijenio da su netačni apelantovi navodi da prvostepeno rješenje ne utvrđuje postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta, već se samo bavi okolnostima napada. Na osnovu navedenog, kao i priloženih dokaza, Apelaciono vijeće je ocijenilo da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetne inkriminirane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora, te su, shodno tome, neosnovani apelantovi prigovori da je u prvostepenom rješenju propušteno da se utvrdi postojanje osnovane sumnje na odgovarajući način, bez preciziranja apelantove uloge u navedenim događajima. Naime, konkretan vid učešća i oblik odgovornosti za počinjeno krivično djelo apelanta mogu biti ustanovljeni nakon svestrane ocjene provedenih dokaza, a u ovoj fazi postupka Sud je samo ocijenio postojanje osnovane sumnje u kontekstu održivosti mjere pritvora, te u znatno manjem stepenu vjerovatnoće od onog koji zahtijeva faza podizanja i potvrđivanja optužnice. Apelaciono vijeće je, također, istaklo da bi svaka drugačija ocjena priloženih dokaza predstavljala prejudiciranje sudske odluke o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.
19. Preispitujući postojanje posebnih pritvorskih osnova iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je imalo u vidu da se po navedenom zakonskom osnovu pritvor može odrediti ukoliko se osumnjičeni krije, ili ukoliko postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva (član 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH). S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ponovilo razloge istaknute u prvostepenom rješenju, te ocijenilo da na apelantovoj strani postoje posebni pritvorski osnovi iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH i da su neosnovani apelantovi prigovori istaknuti u tom pravcu.
20. Preispitujući postojanje posebnih pritvorskih osnova iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvenstveno imalo u vidu da je u dosadašnjem toku postupka 19 svjedoka zatražilo određivanje mjera zaštite, što je Sud ocijenio kao osnovano. Također je navedeno da iz dostavljenih dokaza uz predmetni prijedlog, koji su ocijenjeni i u prvostepenom rješenju, evidentno je da je u dosadašnjem toku postupku došlo do ometanja istrage (službena zabilješka Državne agencije za istrage i zaštitu - Centar za istraživanje ratnih zločina od 26. februara 2010. godine i službena zabilješka Državne agencije za istrage i zaštitu od 8. februara 2010. godine). Apelaciono vijeće je istaklo da su neprihvatljivi apelantovi navodi da utjecaj na svjedoke koji je izvršila jedna grupa osumnjičenih ne može imati odraza na druge saosumnjičene u predmetu, jer se mora imati u vidu da se radi o jednom kritičnom događaju koji je predmet istrage, te da se sva osumnjičena lica nalaze u formi procesne zajednice u kojoj je izbjegavanje ili umanjenje krivične odgovornosti zajednički interes. U pogledu apelantovih navoda o tome da je neophodno konkretizirati utjecaj na svjedoke, Sud BiH je uputio na odluku Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (Rješenje broj X-KR-07/442 od 24. novembra 2008. godine) koja precizira da pojam utjecaj ne obuhvata nužno silu, prijetnju i zastrašivanje, već se može odnositi i na davanje ili obećanje imovinske ili druge koristi kako bi se potencijalni svjedok naveo da lažno svjedoči, ili mijenja iskaz u korist optuženog. Također, Apelaciono vijeće je smatralo da je svrsishodno ukazati na stav koji je zastupljen u dosadašnjoj praksi Suda BiH, a koja predviđa da pritvorski razlog iz tačke b) citiranog člana ZKPBiH ne mora biti konkretiziran, već se može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do zabranjenog utjecaja na svjedoka doći, što je dodatno potkrijepljeno i stavom iznesenim u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 6/08, kada je razmatrano određivanje pritvora zbog koluzijske opasnosti. Zbog svega navedenog, Apelaciono vijeće je smatralo da postoji realna mogućnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao kontaktirati sa saučesnicima i pomagačima u svrhu iznošenja odbrane na način da uskrate relevantne informacije u izjavama, daju lažna svjedočenja, a sve s ciljem da se opstruira vođenje krivičnog postupka, odnosno njegove najosjetljivije istražne faze u kojoj je neophodno omogućiti nesmetano prikupljanje materijalnih dokaza i izjava svjedoka, pa je zaključilo da na apelantovoj strani postoje posebni pritvorski osnovi iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH i da su neosnovani apelantovi prigovori u tom pravcu.
21. Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da je u konkretnom slučaju razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora, ali da, ipak, sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju na to da u ovom trenutku nijedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna kako bi se osiguralo apelantovo prisustvo, a što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka.
b) U odnosu na AP 1854/15
22. U opisu činjeničnog stanja u ovom predmetu Ustavni sud će se ograničiti samo na one činjenice koje su relevantne s obzirom na pitanja koja apelant postavlja pred Ustavni sud u ovoj apelaciji. Iz osporenih presuda i druge dostavljene dokumentacije, činjeničnog stanja u relevantnom dijelu proizlazi sljedeće:
23. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 010294 12 Kri od 5. juna 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog vijeća broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine, apelant je proglašen krivim za: 1) ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona i 2) ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ. Za krivično djelo iz tačke 1) apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a za djelo iz tačke 2) kazna zatvora u trajanju od sedam godina, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 12 godina. Vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, od 20. decembra 2011. godine do 3. juna 2013. godine, uračunato je u izrečenu kaznu. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. Krivičnog zakona SFRJ u odnosu na sve tačke oslobađajućeg dijela izreke prvostepene presude onako kako je u tom dijelu izreke detaljno navedeno.
24. Tačkom 1) osuđujućeg dijela prvostepene presude apelant je proglašen krivim, zato što je Sud BiH utvrdio da je u jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine, sudjelujući u ranije isplaniranom napadu na selo Trusina, općina Konjic, zajedno sa Rasemom Handanović, zvanom Zolja, i drugim pripadnicima SOPN Armije RBiH „Zulfikar“ koji su njemu poznati, sudjelovao u ubistvu strijeljanjem šest bojovnika HVO-a koji su se prethodno predali. Tačkom 2) osuđujućeg dijela prvostepene presude apelant je proglašen krivim, zato što je Sud BiH utvrdio da je istog dana, sudjelujući u istom napadu, apelant pucnjevima iz vatrenog oružja ubio dvoje civila, bračni par Iliju i Anđu Ivanković.
25. U postupku pred prvostepenim sudom saslušan je veliki broj svjedoka i izvršen je uvid u materijalne dokaze koji su uloženi u spis, a koji su popisani u aneksu presude i koji su njen sastavni dio. U tač. 25-39. prvostepene presude Sud BiH je detaljno obrazložio razloge prihvatanja ili odbijanja da se izvedu neki dokazi Tužilaštva BiH, te razloge odbijanja prigovora odbrane u odnosu na neke dokaze koje je predložilo Tužilaštvo BiH.
26. U odnosu na tačku 1) osuđujućeg dijela presude, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza najprije zaključio da je apelant bio pripadnik SOPN jedinice „Zulfikar“, koja je u prvoj polovini 1993. godine, dakle i u inkriminirajuće vrijeme, djelovala na području Hercegovine, te da je kao obični vojnik učestvovao u akciji „Trusina“, što ni apelant nije osporavao. Ovo su potvrdili i apelantovi saborci, koji su, također, učestvovali u navedenoj akciji i koji su saslušani kao svjedoci. Dalje, iz iskaza ovih svjedoka Sud BiH je utvrdio da je oko 40 pripadnika SOPN „Zulfikar“, među kojima i apelant, u inkriminirano vrijeme krenulo u napad na selo Trusina, tako što su podijeljeni u grupe. Jedan od saslušanih svjedoka je izjavio da je on bio u grupi u kojoj je vođa bio apelant, a nabrojao je i druge pripadnike te iste grupe. Sud BiH je u vrlo iscrpnom obrazloženju ovog dijela presude naveo da je „odbrana pokušavala da ospori kredibilitet određenih svjedoka koji nisu na saglasan način svjedočili u pogledu činjenice koliko grupa je bilo formirano i s koliko je grupa jedinica krenula u napad na selo Trusina“. Naime, Sud BiH je ukazao da su neki svjedoci izjavili da su bile dvije, a neki da su bile tri grupe, kao i da je bilo svjedoka koji se o tome nisu izjašnjavali. Prema mišljenju Suda BiH, kako je obrazloženo, ovakve nedosljednosti su se mogle pripisati okolnostima kojima su svi učesnici u događaju bili izloženi i „koje su po svojoj prirodi i intenzitetu takve da prelaze prag uobičajene stresnosti i straha“, proteku vremena i različitim perceptivnim sposobnostima svjedoka koje su individualne. Osim toga, Sud BiH je obrazložio da nedosljednosti u izjavama u vezi sa brojem grupa na koje su učesnici u akciji bili podijeljeni nisu „takvog intenziteta da bi bitno utjecale na vjerodostojnost iskaza u cijelosti“ (tač. 162-174. prvostepene odluke).
27. Dalje, Sud BiH je, također analizom provedenih dokaza, zaključio da je apelant u inkriminirano vrijeme bio naoružan automatskom puškom M 16, ali je naglasio da to nije „činjenica koja je od odlučnog značaja i da se kao takva ne mora utvrditi van svake sumnje“. Naime, Sud BiH je naveo da čak ni apelantova tvrdnja da nije imao automatsko naoružanje „ne bi bila ekskulpirajuća po njega, jer ono što je bitno jeste da je nesumnjivo utvrđeno da je optuženi kritične prilike poduzeo radnju, odnosno otvorio vatru iz naoružanja podobnog da nanese smrtonosne povrede oštećenim, bez obzira na to da li je to naoružanje bilo automatsko ili poluautomatsko kako to on tvrdi. S obzirom na to da je nesporno i za odbranu da su neki pripadnici jedinice kritične prilike, odnosno prilikom napada na selo Trusina, imali automatsko naoružanje, te da je nesporno da je u likvidaciji učestvovalo više pripadnika (četiri do pet), to je očigledno da je barem jedan od njih imao automatsko naoružanje, što objašnjava činjenicu da su svjedoci čuli zvuk rafalne paljbe prilikom likvidacije postrojenih bojovnika HVO-a, a o kojim činjenicama se detaljnije obrazlaže u nastavku presude“. U vezi sa ovim, Sud BiH je podsjetio i na sudsku praksu i standard utvrđivanja činjenica u sličnim predmetima ratnih zločina „prema kojoj je moguće utvrditi da više počinilaca postupaju zajedno i da su odgovorni kao neposredni izvršioci u ubistvu više žrtava, ako je na osnovu ponuđenih dokaza moguće izvesti zaključak da je svaki od izvršilaca fizički učestvovao u materijalnim elementima krivičnog djela ubistva, zajedno sa ostalim počiniocima [...], kao i da nije potrebno da se pokaže čijim je metkom ubijena svaka žrtva“.
28. Dalje, Sud BiH je utvrdio, na osnovu saslušanja svjedoka, čije su izjave detaljno interpretirane u obrazloženju prvostepene presude (tač. 185-197. prvostepene presude), da je nakon ranjavanja dvojice pripadnika SOPN „Zulfikar“ apelant ranjene prevezao autom do Gostovića, gdje je bila improvizirana ambulanta i gdje im je ukazana prva pomoć. Međutim, Sud BiH je, dalje, vrlo detaljno obrazložio zašto nije prihvatio odbranu optuženog apelanta i njegov iskaz u dijelu kojim je tvrdio da je, nakon ukazivanja prve pomoći ranjenima, u kontinuitetu učestvovao u transportu ranjenika i da je neprekidno bio s njima sve do njihovog dolaska u bolnicu u Suhodolu. Sud BiH je naveo da je utvrdio „pojedinačne vremenske okvire za svaki događaj, te utvrdio da se napad na selo Trusina desio u jutarnjim satima, u samu zoru“ o čemu su svjedočili svjedoci optužbe koji su, također, učestvovali u tom napadu. Dalje, Sud je utvrdio „da je od momenta napada na selo do momenta ranjavanja dvojice pripadnika SOPN ARBiH „Zulfikar“ prošlo oko pola sata do četrdeset minuta“. U vezi s tim, Sud BiH je naveo vrlo određene iskaze svjedoka (tačka 199. prvostepene presude). Sud BiH je, također, detaljno obrazložio da je iskaze svjedoka u vezi sa vremenskim periodima ocijenio „u kontekstu činjenice da je od tada do danas protekao duži vremenski period, da je percepcija svakog čovjeka o proteku vremena inače drugačija, te da naročito ovisi od toga šta se dešavalo u tom periodu za koji se od njih traži da se izjasne koliko dugo je trajao“. Sud BiH je naglasio da se od svjedoka tražilo da se, nakon dužeg proteka vremena, izjasne o „sjećanju povodom činjenica koliko je vremena prošlo u izrazito stresnoj situaciji, odnosno u situaciji borbenog konteksta, pažnje usmjerene na dvojicu ranjenih pripadnika, pažnje usmjerene na otklanjanje opasnosti, odnosno neutraliziranje neprijateljskog položaja sa kojeg se na njih pucalo, potom pažnje usmjerene na izvlačenje ranjenih pripadnika, njihovo zbrinjavanje i na dalju akciju, usljed čega sve izjave o proteku vremena Vijeće prihvata sa velikim oprezom i uzima ih kao relativno ili okvirno tačne“. Što se tiče strijeljanja zarobljenih bojovnika HVO-a, Sud BiH je naveo da su svjedoci izjavili da je to trajalo „otprilike 15-20 minuta“ i da se „dogodilo oko podneva“ kritičnog dana. Također, Sud BiH je naveo da iz izjava svjedoka, učesnika napada, od kojih je jedan i sam bio ranjen tom prilikom, utvrdio da je od mjesta ranjavanja dvojice pripadnika SOPN „Zulfikar“ kod raskrsnice do mjesta gdje se nalazila ambulanta „otprilike 950 metara do kilometar“.
29. Dalje, Sud BiH je, također, obrazložio da je, na osnovu iskaza očevidaca i apelantovih saboraca (svi navedeni u tački 204. obrazloženja prvostepene presude), nesumnjivo utvrdio da je dokazan navod optužnice da je kritičnog dana u zaseoku Gaj, selo Trusina, ubijeno šest muškaraca, jer su svi svjedoci saglasno izjavili da se strijeljanje dogodilo onako kako je to opisano u tački 1) izreke prvostepene presude i „da je taj događaj uslijedio nakon ranjavanja dvojice pripadnika SOPN ARBiH 'Zulfikar'“. U nastavku obrazloženja Sud BiH je vrlo detaljno naveo izjave svih saslušanih svjedoka u vezi sa navedenim, od kojih su četvero bili očevici likvidacije šest bojovnika HVO-a i svi potvrdili da je apelant bio u streljačkom vodu koji je pucao na zarobljene, a ostali da su bili prisutni u blizini mjesta događaja, ali da nisu vidjeli strijeljanje zarobljenika, već da su čuli rafalnu paljbu (tač. 205-218. obrazloženja prvostepene presude).
30. Sud BiH je, dalje, naveo da je odbrana tvrdila da apelant nije mogao učestvovati u likvidaciji zarobljenih bojovnika HVO-a, jer je, navodno, u to isto vrijeme učestvovao u transportu ranjenih u bolnicu u Suhodolu, dakle, da nije bio ni prisutan na mjestu strijeljanja. U vezi sa ovim, nakon opširnog navođenja izjava svjedoka i njihove analize (tač. 221-232. prvostepene odluke), Sud BiH je zaključio da iskazi svjedoka koji su se nakon ubistva zarobljenika priključili drugim vojnicima koji su nosili ranjenike ne dovode u sumnju iskaze očevidaca koji su posvjedočili da su apelanta vidjeli na mjestu strijeljanja, zato što je „nesporno utvrđeno da je ubistvo šest muškaraca izvršeno prije dolaska ranjenih u Suhodol“, pa da iskazi tih svjedoka koji su se priključili transportu ranjenika nakon ubistva „ne pružaju saznanja iz kojih se mogu utvrditi činjenice od odlučnog značaja u ovom predmetu“. S druge strane, Sud BiH je naveo da je poklonio vjeru svjedocima koji su bili apelantovi saborci i koju su ga lično poznavali, te bili prisutni kako ranjavanju dvojice saboraca, tako i strijeljanju zarobljenika. Sud BiH je naveo da su svi ovi svjedoci naveli i posvjedočili da je apelant tokom svih dešavanja bio prisutan i u selu Trusina i u zaseoku Gaj u vrijeme ubistva zarobljenika i da je „pri tome preduzeo radnju izvršenja“.
31. Sud BiH je, također, naveo da je odbrana pokušala da ospori kredibilitet ovih svjedoka, navodeći da je Rasema Handanović, zvana Zolja, „duboko motivirana i da ima lični interes da tereti optuženog apelanta iz razloga što je upravo ona izvršila krivična djela koja su njemu stavljena na teret. Odbrana je navela da je ona ubijala civile tokom akcije u Trusini, ponašajući se veoma okrutno, kao i to da je učestvovala u ubistvu talijanskih humanitaraca u Gornjem Vakufu, stoga nalaze da se radi o veoma pristrasnom i neprijateljski raspoloženom svjedoku, koji je dao svoj iskaz kako bi izbjegao vlastito krivično gonjenje“. Međutim, Sud BiH je zaključio da ti navodi apelantove odbrane, kao ni činjenica da je ovaj svjedok priznao djelo i sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum kojim se obavezao da svjedoči u postupcima u vezi sa kritičnim događajem, ne dovode u pitanje istinitost njegovog svjedočenja. Sud BiH je naveo da je isto takvo pitanje razmatrao i u drugim predmetima, a zatim se pozvao i na standarde Ustavnog suda u vezi sa pitanjem dokazne snage svjedočenja svjedoka koji je zaključio sporazum o krivici (tač. 235-237. obrazloženja prvostepene presude). Sud BiH je, ocjenjujući iskaz ovog svjedoka, naveo da informacije koje je on dao smatra pouzdanim, da je dao vrlo detaljno i sveobuhvatno svjedočenje, kao i to da je njegovo svjedočenje bilo „potkrijepljeno drugim dokazima, odnosno drugim iskazima svjedoka“, zbog čega „Vijeće nije imalo sumnje u pogledu uvjerljivosti njegovog iskaza“.
32. Također, Sud BiH je obrazložio da se „odbrana u svojoj završnoj riječi bavila i kredibilitetom svjedoka Ramiza Bećirija“, te da je smatrala da je njegov iskaz na pretresu različit u odnosu na ranije izjave koje je taj svjedok dao. Sud BiH je naveo da „iskaz ovog svjedoka nije bio u potpunosti logičan, a za što mogući razlog Vijeće nalazi u činjenici da je i sam učestvovao u napadu na selo, te da vrlo vjerovatno nije mogao pojedine situacije predočiti na pouzdan način, jer bi došao u situaciju da sam sebe inkriminira“. Međutim, Sud BiH je obrazložio da se na njegov iskaz oslonio u vezi sa činjenicama o početku akcije na selo Trusina i na okolnost izgleda optuženog tog dana, da su taj dio iskaza potvrdili i drugi svjedoci, dakle, da se na iskaz ovog svjedoka oslonio samo u odnosu „na činjenice posredne prirode“. U vezi sa osporavanjem kredibiliteta zaštićenih svjedoka „R“, „E“, „J4“ i „X“, u kontekstu navoda apelantove odbrane (npr. izjava jednog od njih „da je morao dati izjavu“ Tužilaštvu BiH, da je jedan od njih bio disciplinski kažnjavan zbog pijanstva i bjekstva iz jedinice, da su bili nedosljedni u svojim izjavama i sl.), Sud BiH je nakon vrlo detaljne analize (tač. 241-260. prvostepene presude) ocijenio da se navodima odbrane o kredibilitetu ovih svjedoka ne dovode u pitanje suština, niti valjanost iskaza koje su oni dali. Naime, Sud BiH je zaključio da se na ovaj način ne dovode u pitanje kredibilitet ovih svjedoka, niti istinitost njihovih iskaza, ocijenivši da je svjedok koji je izjavio da je „morao dati izjavu“ govorio o „vlastitom doživljaju davanja izjave [...] nakon što je pozvan u Tužilaštvo i nakon što je po zakonu bio dužan da daje izjavu“, da ranije disciplinsko kažnjavanje svjedoka zbog pijanstva i bjekstva nije od bitnog značaja za donošenje odluke o prihvatanju njegovog iskaza, zato što nema dokaza da je u vrijeme izvršenja djela taj svjedok bio pod utjecajem alkohola i sl.
33. U odnosu na svjedočenje zaštićenog svjedoka „E“ i navode odbrane o nedosljednosti njegovih iskaza ranije i na pretresu, Sud BiH je naveo da odbrana nije uvela u spis njegove ranije iskaze kao dokaz, mada je „predočila ove dokumente svjedoku tokom njegovog unakrsnog ispitivanja“. Zbog toga, kako je obrazloženo, Sud nije mogao utvrditi da li zaista postoje bitne razlike u odnosu na svjedočenje na glavnom pretresu, „a razmatrajući sporni dio ranije izjave koji je citirala na glavnom pretresu odbrana, Vijeće je, ipak, utvrdilo da je svjedok 'E' spominjao [apelanta] kao lice koje je zarobilo vojnike HVO-a, pri tome navodeći i da je Džoni pucao na njih“. Sud je naveo da to i nije sporno, jer i iz iskaza Raseme Handanović proizlazi da je „s njima pucao i Džoni, što samo po sebi ne isključuje njegov kasniji navod da je u tome učestvovao i [apelant]“. Sud je odbio i druge navode apelantove odbrane koji su se odnosili na tvrdnju svjedoka „E“ prilikom direktnog ispitivanja da je vidio strijeljanje u zaseoku Gaj i njegovu izjavu tokom unakrsnog ispitivanja, kada je na pitanje apelantove odbrane o tome da li je i on bio u streljačkom vodu, izjavio „da nikad u životu nit' sam bio u Gaju, ni, ni...“, zato što odbrana, kako je Sud BiH obrazložio, tu izjavu nije citirala do kraja. Naime, Sud BiH je obrazložio da je nastavak te izjave „do zadnjeg onog trenutka kad se strijeljanje desilo“, te da je na taj način svjedok samo negirao svoje učešće u streljačkom vodu, „nadovezujući se na riječi braniteljice“. Sud BiH je, dalje, naveo da je apelantova odbrana citirala dijelove iskaza ovog svjedoka datog prilikom direktnog ispitivanja u vezi sa tim ko je pucanjem označio početak napada na selo Trusina (tačka 247. prvostepene presude), zatim, dio iskaza o tome kako je jedan od ranjenika bio smješten u auto (tačka 248. prvostepene presude), način na koji je opisivao postrojavanje jedinice itd. U vezi sa svim prigovorima odbrane u odnosu na ovog svjedoka i njegovo svjedočenje, Sud BiH je te prigovore odbio i, između ostalog, obrazložio da je sve činjenice na koje se odbrana pozivala u vezi sa ovim svjedočenjem razmatrao u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te je utvrdio da razlike u iskazu ovog svjedoka nisu takve prirode da bi dovele u pitanje istinitost njegovog svjedočenja, pa je njegov iskaz dat na pretresu prihvatio kao jasan, nedvosmislen i dosljedan i „u bitnim dijelovima saglasan sa ostalim iskazima svjedoka datim u postupku“. Sud BiH je naročito naglasio da su svi svjedoci „bili upoznati sa tim da je optuženi vozio ranjenike do ambulante, pa bi bilo nelogično da, i pored ovog saznanja, upravo na njega 'svaljuju' odgovornost za pojedina dešavanja, ukoliko zaista nisu sigurni, odnosno ukoliko ga nisu vidjeli da u njima učestvuje“ (tač. 247-249. prvostepene presude).
34. Također, Sud BiH je vrlo detaljno obrazložio zbog čega nije prihvatio ni navode odbrane kojima se želio osporiti kredibilitet svjedoka „J4“ zbog njegove „problematične prošlosti“, navodeći da su „generalno svi ili većina pripadnika ove jedinice bili 'problematičnog' ponašanja, što samo po sebi ne isključuje mogućnost davanja istinitog svjedočenja“. U odnosu na osporavanje kredibiliteta svjedoka X, za kojeg je odbrana tvrdila da nije ni bio učesnik akcije na selo Trusina, Sud BiH je naveo da je ovakva tvrdnja odbrane „bez posebne težine, imajući u vidu da je nejasno zbog čega bi bilo ko opisivao svoje učešće u akciji zajedno sa pripadnicima koji se sumnjiče za ratne zločine ukoliko u toj akciji zaista nije i učestvovao“ (tač. 255-256. prvostepene presude).
35. U odnosu na tačku 2. osuđujućeg dijela presude, ubistvo bračnog para Ivanković, Sud BiH je obrazložio da je iz provedenih dokaza, saslušanja svjedoka koji su oštećeni ovim krivičnim djelom, među njima i kćerke ubijenih, utvrdio da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Sud BiH je, također, obrazložio da je odbrana isticala razlike u iskazima saslušanih svjedoka u odnosu na to gdje su se tijela nalazila, ali da je Sud doveo u vezu iskaze i drugih saslušanih svjedoka Raseme Handanović i Ramiza Bećirija, te svjedoka „M“, „J4“, „X“ i na iskazu svjedoka odbrane „U4“, detaljno obrazloživši njihove iskaze i svoju ocjenu tih iskaza (tač. 271-287. prvostepene presude). Analizirajući ove iskaze, Sud BiH je, između ostalog, naveo da iskaz svjedoka odbrane „U4“ potvrđuje da su „muškarac i žena ubijeni ispred svoje kuće kojom prilikom je bila prisutna grupica vojnika među kojim i jedna žena, a što je u saglasnosti sa iskazom Raseme Handanović, koja i sama potvrđuje da se nalazila u neposrednoj blizini u momentu kada je [apelant] pucao“. Sud BiH je naveo da, iako su svjedoci Handanović i „E“ „imali direktan motiv da ubistvo bračnog para pripišu nekom drugom zbog toga što su i sami bili potencijalni osumnjičeni, odnosno optuženi, Vijeće je njihovim iskazima, a u pogledu činjenice da je upravo [apelant] pucao, poklonio vjeru“. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je prilikom unakrsnog ispitivanja odbrana tvrdila da su upravo svjedoci Handanović i „E“ pucali, ali da je svjedok „E“ „ostao dosljedan svojoj izjavi, navodeći da je siguran u to što je vidio i da to neće zaboraviti do smrti, a da svjedok odbrane 'U4' nije na bilo koji način doveo u sumnju iskaz svjedoka 'E' s obzirom na to da je svjedok 'U4' i prilikom davanja iskaza u istrazi, a i na pretresu bio decidiran da je u grupi vojnika koji su se nalazili u blizini supružnika bila i žena vojnik, međutim, on ni u jednom momentu nije bio decidiran da je ona i pucala, odnosno rekao je da je to bila možda ona, a možda i neko od vojnika u njenoj neposrednoj blizini“. Sud BiH je, dalje, obrazložio da je, imajući u vidu činjenicu da je Rasema Handanović bila jedina žena vojnik među grupom muškaraca, „logično da ju je i svjedok uočio i da mu je ostala u sjećanju kao prisutna, ali je upravo zbog te činjenice i izvjesno da bi uočio i zapamtio da je upravo žena, a ne neko od prisutnih muškaraca vojnika i pucao u civile. Suprotno navedenom, on je [svjedok 'U'] u pogledu ove činjenice bio neodređen“. S druge strane, Sud BiH je u analizi iskaza svjedoka „E“ naveo da je on svjedočio na detaljan i pouzdan način, kao i da je, „uzimajući u obzir i druge okolnosti njegovog svjedočenja, naročito činjenicu da je svjedočeći inkriminirao i sebe, navodeći da je on sam pucao i lišio života jednog muškarca prilikom napada na selo Trusina“, pa je zaključio da je njegovo svjedočenje potpuno saglasno sa svjedočenjem Raseme Handanović o istom događaju.
36. Što se tiče motiva i kredibiliteta ova dva svjedoka, Sud BiH je naveo da odbrana nije ponudila niti jedan razlog zbog kojeg bi oni lažno optužili upravo apelanta, jer su „na isti način mogli teretiti i nekoga drugog ko se u isto vrijeme nalazio na istom mjestu ili u neposrednoj blizini“. Što se tiče svjedočenja Redže Poturovića da se apelant hvalio ubistvom ovog bračnog para, Sud BiH je naveo da je to jedini iskaz koji je ponudila odbrana da devalvira svjedočenje svjedoka „E“, te da mu Sud nije poklonio vjeru, „naročito imajući u vidu da je prilikom istog napada u selu ubijeno više civila, pri čemu u još najmanje jednom slučaju su to bili muškarac i žena (supružnici Drljo)“.
37. Apelaciono vijeće je, odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH i apelantovih braniteljica, u drugostepenoj Presudi broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine, između ostalog, odbilo navode odbrane da je apelantu prekršen princip in dubio pro reo, zato što prvostepeni sud nije prihvatio apelantov alibi - da je u vrijeme strijeljanja zarobljenika on kontinuirano prevozio ranjenike, te da zato nije mogao učestvovati u tom događaju. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da optužnica u činjeničnom opisu nije ni sadržavala tezu da je apelant „bilo odlazio, bilo da se u mjesto Gaj vratio nakon što je ranjenike ostavio u ambulanti u Gostovićima“, zato što je apelantu na teret stavljeno učestvovanje u ubistvu zarobljenika. Navodi o onome što je tome prethodilo, ranjavanje dvojice pripadnika SOPN „Zulfikar“, odvoženje ranjenika u ambulantu i sl., prema stavu Apelacionog vijeća, „analizirani su od prvostepenog suda samo u dijelu koji je bio od značaja za ocjenu od odbrane istaknutog alibija [apelanta]“. Apelaciono vijeće je zaključilo da ne postoje bitne povrede postupka na koje je ukazivala odbrana, zato što je prvostepeni sud utvrdio i dovoljno jasno i uvjerljivo obrazložio zašto je zaključio da je dokazano da je apelant bio prisutan na mjestu strijeljanja zarobljenika, kao i zašto nije poklonjena vjera svjedocima odbrane koji su svjedočili na okolnost apelantovog prisustva u daljnjem transportu ranjenika nakon što im je ukazana pomoć u ambulanti. Apelaciono vijeće je navelo da neprihvatanjem alibija na apelanta nije prebačen teret dokazivanja, jer je „Tužilaštvo dokazivalo njegovo prisustvo na mjestu strijeljanja, a što je prvostepeno vijeće našlo dokazanim, za razliku od tvrdnji odbrane da nije bio tu, odnosno da nije realno mogao ni stići na mjesto strijeljanja“.
38. U vezi sa istim pitanjem, Apelaciono vijeće je navelo da, „iako alibi ocijenjen kao dokazno sredstvo, kako su to zaključila žalbena vijeća u predmetima Zigiranyirazo i Čelebići, ne predstavlja odbranu u pravom smislu riječi, pozivanjem na alibi optuženi samo poriče da je bio u prilici da počini krivično djelo za koje je optužen. Ako je alibi ispravno izložen, Tužilaštvo mora dokazati van razumne sumnje da su, uprkos alibiju, činjenice navedene u optužnici istinite. To nikako ne znači da je u situaciji kada se odbrana optuženog pozove na alibi, a kako to braniteljice kroz žalbu nastoje predstaviti, nužno da Tužilaštvo izvodi nove dokaze kojima će pobijati odbranu alibijem, nego znači da Vijeće nije obavezno da prihvati alibi optuženog ako i na osnovu ostalih izvedenih dokaza ocijeni da su dokazani navodi optužbe“. U konkretnom slučaju Apelaciono vijeće smatra da je za neprihvatanje apelantovog alibija dato dovoljno relevantnih razloga u prvostepenoj odluci. U vezi s tim, Apelaciono vijeće naročito ističe da, „iako prvostepeno vijeće u značajnoj mjeri polemiše sa vremenom koje bi optuženom bilo potrebno za odlazak od tačke A do tačke B [...] a pri tome ne utvrđuje tačno vrijeme predmetnog događaja, odlučujuće za zaključak Vijeća da se alibi [apelanta] ne može prihvatiti je upravo činjenica da je [apelant] od više svjedoka inkriminiranog događaja identificiran na mjestu strijeljanja kao lice koje je u istom uzelo direktno učešće“. Apelaciono vijeće je navelo i da upravo zbog tog razloga prvostepeno vijeće nije, kako je to i navedeno u prvostepenoj presudi, detaljnije ulazilo u iskaze svjedoka koji su govorili o apelantovom stalnom prisustvu za vrijeme transporta ranjenih iz ambulante u Gostovićima do bolnice u Suhodolu. Takvi iskazi su, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, u direktnoj suprotnosti sa iskazima svjedoka očevidaca strijeljanja koji apelanta vežu za mjesto predmetnog događaja. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da odbacivanjem apelantovog alibija nije prekršeno njegovo pravo na odbranu, niti je na njega prebačen teret dokazivanja, kako to apelant tvrdi.
39. Dalje, Apelaciono vijeće je razmotrilo i žalbene navode koji se odnose na apelantovu tvrdnju da je njegovim braniteljicama bila uskraćena mogućnost da svjedocima Tužilaštva BiH, naročito svjedoku Rasemi Handanović i svjedoku „E“ „koji svojim iskazima teško inkriminiraju [apelanta]“ postavljaju određena pitanja, ili je svjedocima „zabranjeno da odgovore na postavljena pitanja braniteljica“, te da je na taj način odbrana onemogućena da diskreditira te svjedoke. U odgovoru na ovaj žalbeni navod Apelaciono vijeće je, između ostalog, zaključilo da su pitanja koja je odbrana postavljala svjedoku Rasemi Handanović bila takvog karaktera da bi je izložila krivičnom gonjenju, te da zato nije ni postojala obaveza svjedoka da na takva pitanja odgovara. Stoga je, prema zaključku Apelacionog vijeća, predsjednik prvostepenog vijeća pravilno „zabranio pitanje ili odgovor na to“. Druga grupa pitanja se odnosila na događaje koji nisu bili obuhvaćeni optužnicom, pa su i ta pitanja, odnosno odgovori na takva pitanja, prema ocjeni Apelacionog vijeća, pravilno bili zabranjeni u skladu sa odredbom 263. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu:
ZKPBiH).
40. Dalje, Apelaciono vijeće je odbilo i žalbene navode koji su se odnosili na to da je činjenica o tome koliko je apelantu trebalo vremena da stigne iz ambulante u Gostovićima u zaselak Gaj, gdje su strijeljani zarobljenici, ostala nerazjašnjena. Naime, apelantova odbrana je smatrala da je Sud trebalo da provede dodatne dokaze u tom pravcu, ili da primjenom principa in dubio pro reo oslobodi apelanta. U tom pravcu Apelaciono vijeće je navelo da je osnovno pravilo u krivičnom postupku, prema ZKPBiH, da strane u tom postupku imaju pravo da pozivaju svjedoke i da izvode dokaze, a da sud izvodi dokaze samo ako u toku postupka ocijeni da je to potrebno radi utvrđivanja i razjašnjenja odlučnih činjenica. Dakle, sud ima mogućnost, ali ne i obavezu, da izvodi dokaze. Zbog toga, kako je dalje obrazloženo, stranke ne mogu prigovor bitne povrede postupka temeljiti na činjenici da sud nije izveo ili predložio izvođenje nekog dokaza, jer to nije propisano zakonom, već predstavlja diskrecionu ocjenu postupajućeg vijeća. Kada je u pitanju vrijeme za prelazak udaljenosti od jedne do druge tačke, kako je dalje obrazložilo Apelaciono vijeće, odbrana je, ako je smatrala da je to odlučna činjenica, imala mogućnost da predloži vještačenje na tu okolnost. Osim toga, odbrana je ispitala svjedoka „E“, „pa ako je smatrala da postoje neke relevantne činjenice izložene različito od onoga što je svjedok rekao na glavnom pretresu, mogla je i trebalo da predloži uvođenje takvog zapisnika kao dokaza u sudski spis“. Pošto to odbrana nije učinila, Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepeno vijeće nije ni moglo ocijeniti takav iskaz.
41. Što se tiče žalbenih navoda o tome da prvostepena presuda ne sadrži razloge o više odlučnih činjenica koje je odbrana u žalbi detaljno navela (zakonitost apelantovog izručenja, nedostatak obrazloženja o razlozima zabrane određenih pitanja ili u odnosu na apelantov alibi itd., tačka 48. drugostepene presude), Apelaciono vijeće je navelo da apelantova odbrana pri isticanju ovih činjenica nije navela zbog čega bi se činjenice na koje se odbrana poziva smatrale odlučnim, odnosno da ti žalbeni navodi ne predstavljaju bitnu povredu postupka, već se time osporava utvrđeno činjenično stanje. Stoga je te navode ocijenilo u odnosu na taj žalbeni osnov i u vezi s tim je zaključilo da su ti žalbeni navodi neosnovani. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće „iscrpno analiziralo sve okolnosti od značaja za predmetni događaj i to kako okolnosti koje su prethodile samom strijeljanju, a koje se odnose na napad na selo Trusina, ranjavanje dvojice pripadnika SOPN 'Zulfikar' i njihov transport u ambulantu radi pružanja prve pomoći, a potom i u udaljeniju ambulantu radi potpunog medicinskog zbrinjavanja, okolnost samog strijeljanja na osnovu iskaza neposrednih očevidaca toga događaja, te, konačno, okolnosti vezane za alibi [apelanta], pa je na osnovu detaljne analize dokaza na sve navedene okolnosti izvelo zaključak da se alibiju [apelanta] po kojem on nije mogao učestvovati u strijeljanju zarobljenih pripadnika HVO-a ne može pokloniti vjera“. O svemu tome, kako je dalje obrazloženo, dati su relevantni razlozi, kao i o tome zašto prvostepeno vijeće „nije našlo dokazanim da je optuženi nakon previjanja ranjenih i dalje u kontinuitetu učestvovao u njihovom transportu [...]“ zbog čega nije prihvaćen apelantov alibi. Drugačiji zaključak, kako je dalje obrazloženo, nije moglo izvesti ni Apelaciono vijeće ocjenom i analizom iskaza svjedoka koji su svjedočili na tu okolnost, budući da su izjave svjedoka odbrane koji su o tome svjedočili bile neodređene, „neuvjerljive i pristrasne“, jer niko od njih nije eksplicitno potvrdio apelantovo kontinuirano prisustvo pri zbrinjavanju ranjenika (tačka 84. i tač. 89-93. drugostepene presude), a izjave očevidaca o apelantovom prisustvu i učestvovanju u strijeljanju bile su vrlo određene. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da, isto kao i prvostepeno vijeće, ne smatra alibi optuženog, kako je on prezentiran sudu, „dovoljno uvjerljivim u mjeri u kojoj bi se njemu mogla pokloniti vjera i koji bi, nasuprot iskazima svjedoka koji na dosljedan, uvjerljiv i međusobno saglasan način pozicioniraju optuženog u streljački vod u mjestu Gaj, identificirajući ga kao jednog od pripadnika Zukine jedinice koji je sudjelovao u strijeljanju [...]“, niti takav alibi može na bilo koji način dovesti u sumnju pravilnost takvog činjeničnog zaključka.
42. Što se tiče vremenskih okvira na kojima je insistirala odbrana, Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo i da je odbrana zanemarila jednu odlučnu činjenicu, a to je da je Tužilaštvo u optužnici postavilo vremenski okvir za ovu tačku, tako da se predmetni događaj desio „16.4.1993. godine u jutarnjim satima“, a taj okvir je, prema zaključku Apelacionog vijeća, „dokazan i tačan, te dovoljno odrediv“. Činjenica da prvostepeno vijeće nije precizno utvrđivalo vremenski okvir kada se predmetni događaj desio, već je zaključilo da se desilo „u jutarnjim satima“, kako je to i postavljeno optužnicom, ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga su, kako je dalje zaključilo Apelaciono vijeće, irelevantni žalbeni navodi o nužnosti da se utvrdi tačna udaljenost od mjesta strijeljanja u Gaju do priručne ambulante u Gostovićima, što je sve detaljno obrazloženo (tač. 85-88. drugostepene presude).
43. Što se tiče prigovora o tome da je prvostepeno vijeće poklonilo vjeru nekredibilnim svjedocima (Rasemi Handanović i svjedocima „R“, „E“, „J4“ i „X“), Apelaciono vijeće je, nakon analize iskaza navedenih svjedoka (tač. 94-99. drugostepene presude), zaključilo da su ti iskazi međusobno saglasni u pogledu odlučnih činjenica, te da se iz njih ne može zaključiti da im je namjera bila prebaciti krivicu za inkriminirane događaje na apelanta, kako je to odbrana insistirala. Apelaciono vijeće je, između ostalog, ukazalo da je svjedok Rasema Handanović priznala krivično djelo i sklopila sporazum sa Tužilaštvom BiH, da je navela imena i drugih pripadnika jedinice koji su zajedno s njom stajali u streljačkom stroju, među kojima je i apelant, a da su ostali svjedoci ili akteri istog događaja ili neposredni očevici tog događaja, pa su svi, bez izuzetka, naveli ista lica, uključujući i apelanta, kao počinioce predmetnog krivičnog djela. U odnosu na ostale okolnosti koje je apelantova odbrana isticala u vezi sa karakteristikama ličnosti svjedoka, sklonosti alkoholu, nediscipliniranom ponašanju unutar jedinice i sl., Apelaciono vijeće je zaključilo da to nikako nije dovelo u pitanje odlučnu činjenicu - da je apelant stajao u streljačkom stroju i učestvovao u strijeljanju zarobljenika, što je detaljno obrazložilo (tač. 100-104. drugostepene presude).
44. Što se tiče tačke 2. osuđujućeg dijela prvostepene presude, Apelaciono vijeće je navelo da se žalbenim navodima dovodilo u pitanje utvrđeno činjenično stanje, a naročito apelantovo prisustvo tom događaju, pitanje kredibilnosti svjedoka u vezi s tim događajem, te navodima o tome da, ako se ubistvo supružnika Ivanković desilo kako su to opisali svjedoci kojima je sud povjerovao, onda bi „tijela ubijenih morala biti u drugom položaju, koji ne odgovaraju položaju u kojem ih je svjedok [kćerka ubijenih] zatekao“, a u čemu je apelantova odbrana vidjela nedosljednost. Obrazlažući zašto nije prihvatilo ovakve žalbene navode, Apelaciono vijeće je ponovo analiziralo iskaze svjedoka koji su saslušani na ove okolnosti, pa je zaključilo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo iskaze svih saslušanih svjedoka i na osnovu toga pravilno utvrdilo apelantovu krivicu o čemu je dalo opširno obrazloženje (tač. 110-117. drugostepene presude).
45. Što se tiče iskaza Nedžada Šahića, koji je dao izjavu kod notara, nakon što je okončan prvostepeni postupak i donesena prvostepena presuda, a koja je dostavljena uz žalbu, Apelaciono vijeće je zaključilo da takva izjava, imajući u vidu njen sadržaj, sve i kada bi bila prihvaćena i izvedena kao dokaz, ne bi mogla dovesti do drugačijeg utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je naročito naglasilo da, kako to proizlazi iz dostavljene izjave, lice koje je dalo izjavu uopće ne poznaje apelanta, te da se, stoga, postavlja pitanje kako može tvrditi da apelant nije lice koje je ubilo supružnike Ivanković. Naime, kako je dalje navelo Apelaciono vijeće, „identifikacija navodnog počinioca ubistva, samo po činjenici da je riječ o licu koje je govorilo 'sandžačkim naglaskom', a čiji nadimak je svjedok naknadno navodno saznao, prema ocjeni ovog vijeća, ne može dovesti u sumnju pouzdanost iskaza svjedoka koji su na istovjetan način opisali sam čin ubistva, te koji su [apelanta] identificirali kao počinioca“. Apelaciono vijeće je odbilo i žalbene prigovore koji su se odnosili na položaj tijela ubijenih i vrstu oružja kojim je počinjeno ubistvo, obrazloživši da je prvostepeno vijeće detaljno analiziralo iskaze svjedoka u vezi s tim pitanjem, te da ti iskazi ne dovode u pitanje pouzdanost iskaza svjedoka koji su kao počinioca ubistva identificirali apelanta (tač. 118-122. drugostepene presude).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije broj AP 757/12
46. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 2. i 3. tač. b, c. i d. Evropske konvencije. Apelant se, također, žali na povredu prava iz člana 9. st. 1, 3. i 4, člana 12. stav 2. i člana 14. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 3, 11. stav 1, 13. i 14. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
47. U odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelant navodi da mu je u postupku pred Sudom BiH, koji se vodi protiv njega zbog navodnog izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. KZBiH, nezakonito određen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH.
48. Apelant, prije svega, ističe da Sud BiH nije utvrdio postojanje osnovane sumnje u odnosu na njega da je počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo BiH tereti. Ističe da je Sud BiH ustanovio postojanje osnovane sumnje samo i isključivo u odnosu na dvije činjenice, a to je da je apelant bio pripadnik jedinice „Zulfikar“, te da je kritičnog dana viđen u selu Trusina, a da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. S tim u vezi, ističe da se razlozi za određivanje pritvora, između ostalog, moraju odnositi na lice o kojem se odlučuje, te da je Evropski sud nalazio povredu člana 5.3. Evropske konvencije u slučajevima kada se razlozi za pritvor nisu mogli pripisati konkretnom licu kojem je pritvor određen, a što jasno proizlazi i iz odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH. Stoga, smatra da osnovana sumnja da je apelant bio pripadnik određene jedinice i da je određenog dana bio viđen na određenom mjestu ne zadovoljava takav standard. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je Sud BiH, primjenjujući standarde niže od onih koji se zahtijevaju prema domaćim i međunarodnim standardima prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, na nezakonit način odredio pritvor apelantu, a što je u suprotnosti sa garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav
3. Evropske konvencije.
49. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH, apelant je istakao da je Sud BiH neosnovano zaključio da je apelant bio nedostupan organima gonjenja BiH, jer apelant nikada nije dobio poziv za saslušanje niti u Bosni i Hercegovini, ni u SAD. Također je pristao da bude izručen Bosni i Hercegovini. Navodi da je otišao u SAD u martu 2001. godine, kao i mnogi drugi građani BiH, zbog egzistencijanih razloga, te da u to vrijeme nije bila pokrenuta istraga protiv njega, niti je bilo kakvih naznaka da bi se to moglo desiti. Samim tim, njegov odlazak i boravak u SAD nisu mogli značiti izbjegavanje krivičnog gonjenja, niti biti motivirani time, pa je Sud BiH bez ijednog dokaza i bez postojanja bilo kakve indicije u tom smjeru na apelantovu štetu zaključio da je očigledno izbjegavao krivično gonjenje. Također, ističe da nije tačno da je izbjegavao dolazak u BiH, jer je 2007. godine dolazio s porodicom na odmor, a 2008. godine je došao zbog očeve smrti, te da Sud BiH nije ničim potkrijepio da je apelant bio svjestan činjenice da se protiv njega vodi istraga u BiH, niti mu je bio ikada uručen poziv za saslušanje niti u BiH, ni u SAD. Apelant, dalje, ističe da se nije mogla kao razlog za određivanje pritvora uzeti činjenica da adresu brata i sestre trenutno nije znao napamet u momentu kada je tek bio ekstradiran u BiH. S tim u vezi, apelant je posebno istakao stav Evropskog suda, koji je u predmetu Makarov protiv Rusije naglasio da puko odsustvo fiksnog prebivališta ne predstavlja osnov za opasnost od bjekstva. Konačno, istakao je da je Sud BiH uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se apelant tereti na način da je jasno da apelant ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje, pozivajući se na Odluku broj AP 6/08, zanemarivši da je u istoj odluci Ustavnog suda, a i u praksi Evropskog suda, naglašeno da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji sam po sebi može opravdati produženje pritvora ukoliko nema drugih osnovanih, relevantnih i dovoljnih dokaza, što je slučaj u njegovom predmetu. Apelant se pozvao i na zaključak Ustavnog suda u predmetu broj AP 1150/10 da činjenica da apelant posjeduje dvojno državljanstvo i nekretnine u susjednoj državi sama po sebi ne može biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega.
50. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, apelant je istakao da Sud BiH za odluku o pritvoru po ovom pritvorskom osnovu kao prvi razlog navodi činjenicu da je 19 svjedoka zatražilo i dobilo mjere zaštite, te da su oni saslušani u predmetu Mensur Memić i da se ne zna da li će biti pozvani da svjedoče u predmetu protiv apelanta, te da nijedan od svjedoka koji je zatražio mjere zaštite nije ih zatražio zbog apelanta, pa na taj način Sud BiH nije konkretizirao ove razloge u odnosu na apelanta, odnosno nije ih doveo u vezu sa apelantom, već je svoj zaključak o opasnosti od utjecaja na svjedoke temeljio na tzv. procesnoj zajednici apelanta sa drugim osumnjičenim ili optuženim (Mensur Memić i dr.), što je, prema apelantovom mišljenju, suprotno principu individualne krivične odgovornosti. Stoga, navedena činjenica ne može biti razlog za određivanje pritvora apelantu po ovom osnovu. Apelant, dalje, navodi da je Sud BiH kao drugi razlog na kojem temelji postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) naveo činjenicu da je u dosadašnjem toku postupka došlo do ometanja istrage, pozivajući se na službene zabilješke SIPA-e koje ni na koji način ne ukazuju da je apelant utjecao na svjedoke, niti na njegov pokušaj da stupi u kontakt bilo sa svjedocima, bilo sa optuženima u predmetu Mensur Memić i ostali. Da bi se takvi navodi mogli uzeti kao relevantni za određivanje pritvora, morali bi se odnositi na samog apelanta. Osim toga, ističe da navodi iz službenih zabilješki nisu ničim potkrijepljeni, a takvi navodi, prema zaključcima Evropskog suda, nisu dovoljni za određivanje pritvora. Apelant, također, smatra da Sud BiH proizvoljno navodi u obrazloženju osporenih rješenja da se predmetni postupak nalazi u osjetljivoj fazi istrage koju Tužilaštvo BiH još provodi, te pokušava pribaviti još neke materijalne dokaze i da je, stoga, neophodno u tom momentu otkloniti eventualne opasnosti i stvoriti uvjete za njeno okončanje, jer je istraga protiv apelanta pokrenuta još 2008. godine u predmetu Mensur Memić i ostali u kojem je optuženo šest lica, te da je većina dokaza već prikupljena i da je Tužilaštvo BiH saslušalo svih 68 svjedoka koji su navedeni u prijedlogu Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu.
51. Apelant, također, navodi da je Sud BiH, ne obrazlažući ili neadekvatno obrazlažući na čemu je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, povrijedio apelantovo pravo garantirano članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant vidi i u činjenici da su prijedlog za određivanje pritvora i obimna dokumentacija uz njega dostavljeni sat vremena prije početka ročišta i da nije imao mogućnost da pažljivo razmotri dokaze, što njegovoj braniteljici nije dalo mogućnost da se adekvatno pripremi za ročište.
52. Konačno, apelant osporava pravilnost rješenja o određivanju pritvora zbog činjenice da činjenični opis krivičnog djela ne odgovara činjeničnom opisu krivičnog djela u izreci osporenih rješenja. U vezi s tim, ističe da su u uvodu svih rješenja pobrojana četiri krivična djela, a da je on ekstradiran za samo jedno od njih iako mu se, u skladu sa ZKPBiH i članom 14. Evropske konvencije o ekstradiciji, može suditi samo za djelo za koje je ekstradiran.
53. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je osporenim Rješenjem broj S1 1 K 2675 09 Krn od 21. decembra 2011. godine Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti pred Sudom BiH na izmijenjenom činjeničnom osnovu u odnosu na činjenični osnov koji je bio naveden u molbi za izručenje.
b) Odgovori na apelaciju
54. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je, u odnosu na apelantov prigovor koji se tiče osporavanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, naveo da je sudija za prethodni postupak postojanje osnovane sumnje utvrdio iz dokaza Tužilaštva BiH dostavljenih uz prijedlog za određivanje mjere pritvora iz kojih nedvojbeno proizlazi da je u inkriminirano vrijeme apelant bio pripadnik SOPN pri Štabu Vrhovne komande Armije RBiH „Zulfikar“, koja jedinica je 16. aprila 1993. godine izvršila napad na stanovništvo hrvatske nacionalnosti u selu Trusina, a krivično vijeće je podržalo zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način i u vrijeme kako mu se to stavlja na teret.
55. U odnosu na apelantove prigovore koji se odnose na osporavanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je rješenje o određivanju pritvora, naredbe za raspisivanje potjernice 21. decembra 2009. godine, na osnovu kojih je apelant na teritoriji SAD lišen slobode i izručen organima krivičnog gonjenja BiH, donio na osnovu dokaza koji su ukazivali na činjenicu da se apelant ne nalazi na teritoriji BiH, da se krije i izbjegava krivično gonjenje. Prilikom donošenja navedene odluke sudija za prethodni postupak je utvrdio da su nadležne službe BiH preduzele sve neophodne aktivnosti radi pronalaska navedenog lica, čiji rezultat je bio da se apelant nalazi na teritoriji SAD, bez poznate tačne adrese na teritoriji SAD, zbog kojih razloga apelant nije dobio poziv za saslušanje u BiH, niti u SAD. Razmatrajući prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje mjere pritvora zbog pritvorskog razloga iz tačke a) člana 132. ZKPBiH, nakon završenog postupka ekstradicije, sudija za prethodni postupak je ocijenio sve relevantne okolnosti, a koje su navedene u rješenju o određivanju mjere pritvora od 21. decembra 2011. godine, te zaključio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog bjekstva, a taj zaključak je prihvatilo i krivično vijeće Suda BiH prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi.
56. U odnosu na apelantov prigovor koji se odnosi na osporavanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je istakao da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u rješenju o određivanju mjere pritvora od 21. decembra 2011. godine. U vezi sa apelantovim navodima da se odluka o pritvoru po ovom pritvorskom osnovu temelji na činjenici da je 19 svjedoka zatražilo i dobilo mjere zaštite, te da su oni saslušani u predmetu Mensur Memić i da se ne zna da li će biti pozvani da svjedoče u predmetu protiv apelanta, Sud BiH je istakao da se radi o svjedocima iz konkretnog predmeta istrage koja se vodi protiv osumnjičenog apelanta povodom predmetnih inkriminiranih događaja, te da je činjenica hoće li i da li su oni saslušani u predmetu protiv Mensura Memića, koji se nalazi u fazi glavnog pretresa, nebitna. U svjetlu prethodno navedenog, apelantovi navodi da sudija za prethodni postupak svoj zaključak o opasnosti od utjecaja na svjedoke temelji na tzv. procesnoj zajednici apelanta sa drugim osumnjičenim ili optuženim (Mensur Memić i dr.), što je, prema apelantovom mišljenju, suprotno principu individualne krivične odgovornosti, Sud BiH je napomenuo da je apelant pogrešno interpretirao jezičku konstrukciju procesna zajednica, jer Sud BiH nije imao na umu, niti to proizlazi pravilnim tumačenjem sadržaja rješenja o određivanju mjere pritvora, procesnu zajednicu lica u smislu Zakona o parničnom postupku, već individualizaciju lica koje se, u biti, tereti za iste, činjenično određene inkriminirane događaje (u konkretnom slučaju napad na selo Trusina). Također, u vezi sa službenim zabilješkama od 8. februara 2010. godine i 26. februara 2010. godine spornim za apelanta, na kojim se, pored ostalih činjenica, temelji postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke b), Sud BiH je zaključio da njihov sadržaj, autentičnost i zakonitost nisu ničim dovedeni u pitanje.
57. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
58. Tužilaštvo BiH je istaklo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo kao pripadnik SOPN pri Štabu Vrhovne komande Armije RBiH „Zulfikar“ kao općeg uvjeta za određivanje pritvora proizlazi iz iskaza svjedoka i materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo BiH iscrpno pobrojalo. Tužilaštvo je istaklo da je kao rezultat provedene istrage u vezi sa počinjenjem predmetnih krivičnih djela do sada podiglo četiri optužnice protiv šest lica. Tužilaštvo je zaključilo da iz svih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora predviđen članom 132. stav 1. ZKPBiH.
59. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na pritvorske razloge predviđene članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Tužilaštvo BiH je istaklo da su neosnovani navodi koji se odnose na zaključak Suda BiH da je apelant nedostupan organima Bosne i Hercegovine, odnosno da je bjekstvom izbjegavao krivični progon, Tužilaštvo BiH je navelo da je pritvor apelantu određen još na osnovu Rješenja Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 21. decembra 2009. godine, te da je isti dan izdata i naredba Suda BiH pod istim brojem za raspisivanje međunarodne potjernice za apelantom. Također je istaknuto da apelantova odbrana nije ponudila niti jedan dokaz da apelant ima prijavljeno mjesto prebivališta u Bosni i Hercegovini, pa, prema mišljenju Tužilaštva BiH, Sud BiH nije mogao pokloniti vjeru apelantovim navodima, a zanemariti činjenicu da je apelant izručen iz SAD na osnovu međunarodne potjernice, koja je izdata po naredbi Suda BiH još 21. decembra 2009. godine. Dakle, Sud nije mogao zanemariti činjenicu da se apelant nalazio pune dvije godine u bjekstvu i da mu odobri boravak na nepoznatoj adresi u Mostaru. Konačno, Tužilaštvo BiH je istaklo da se iz samog pobijanog rješenja vidi da Sud BiH nije odredio pritvor po ovom osnovu samo zbog težine optužbe koja se apelantu stavlja na teret već je uzeo u obzir sve okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva u skladu sa praksom Evropskog suda.
60. U pogledu navoda u odnosu na član 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Tužilaštvo BiH je istaklo da su prijetnje upućene svjedocima, ovlaštenim službenim licima SIPA-e koja su postupala u ovom krivičnom predmetu, te postupajućem tužitelju izuzetno konkretne i jasne i da su usmjerene ka ometanju zakonite istrage u ovom krivičnom predmetu. Tužilaštvo BiH je uz odgovor dostavilo CD sa materijalima kako bi potkrijepilo navedene tvrdnje.
61. Tužilaštvo je posebno napomenulo da smatra ispravnim stav Suda BiH da se u navedenom slučaju radi o procesnoj zajednici optuženih i osumnjičenih u ovom predmetu, koji su, ujedno, i pripadnici SOPN ŠVK „Zulfikar“. Jasni utjecaji na zaštićene svjedoke u ovom predmetu, koji su, ujedno, i bivši pripadnici navedene jedinice, da ne svjedoče o činjenicama koje su im poznate idu u korist svih optuženih i osumnjičenih koji su u navedenom periodu bili pripadnici SOPN ŠVK „Zulfikar“.
c) Navodi iz apelacije broj AP 1854/15
62. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a. i d. Evropske konvencije. U veoma opširnom obrazloženju ovih navoda apelant, uglavnom, iznosi iste navode kao i u žalbi protiv prvostepene presude. U odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, apelant se, u suštini, poziva na to da mu je prekršeno načelo in dubio pro reo, zato što smatra da je tokom postupka njegova odbrana iznijela dovoljno argumenata da dokaže da on ima alibi za vrijeme u kojem su strijeljani zatvorenici. U vezi s tim, apelant, u suštini, smatra da u takvoj situaciji, kada je „alibi kako treba iznesen od [apelanta], Tužilaštvo mora dokazati van razumne sumnje da su, uprkos alibiju, činjenice koje navodi, ipak, istinite“. Apelant smatra da je Tužilaštvo BiH moralo „ne samo oboriti validnost alibija nego, također, mora ustanoviti van razumne sumnje krivnju optuženog na način koji je naveden u optužnici“. Pri tome apelant smatra da „uspješan alibi [...] ne zahtijeva konkluzivan dokaz o lokaciji optuženog i ne postoji uvjet koji bi zahtijevao da alibi 'isključi mogućnost' da je [apelant] počinio krivično djelo. Alibi samo treba podići razumnu sumnju da je optuženi bio u poziciji da počini djelo“. Apelant smatra da je alibi koji je on iznio „podigao razumnu sumnju“, ali da je Sud BiH, „zahtijevajući 'čvrst i jasan dokaz' o alibiju, odnosno smatrajući da 'nije nužno da Tužilaštvo izvodi nove dokaze kojima će pobijati odbranu alibijem', na grub način povrijedio načelo in dubio pro reo i prebacio teret dokazivanja na apelanta“. U vezi sa ovim pitanjem je i drugo pitanje koje apelant postavlja: Da li je Sud pravilno utvrdio vremenski okvir za inkriminirana događanja? Apelant smatra da nije, te navodi da je, nakon što je izrečena prvostepena presuda, angažirao vještaka iz oblasti geodezije koji je „izvršio prostorna mjerenja između ambulante u Gostovićima i zaseoka Gaj“ na osnovu čega je major Oružanih snaga BiH D.G. „dao procjenu vremena kretanja na istoj ruti“. Nakon što je opširno izložio te nalaze, apelant smatra da je „Sud morao utvrditi vrijeme koje je bilo potrebno [apelantu] da u situaciji borbenog konteksta stigne od Ilića kuće u Gostovićima do Gaja, kao jednu od odlučnih činjenica u postupku, a što je Sud propustio učiniti“. Te iste navode apelant iznosi i u odnosu na kršenje prava na obrazloženu odluku, navodeći da Sud svoje zaključke o vremenskom okviru i apelantovom prisustvu i učestvovanju u strijeljanju nije obrazložio. U vezi s tim, apelant smatra i da je odrednica da se inkriminirani događaj dogodio „u jutarnjim satima“, bez bližeg određenja vremenskog okvira tog događaja, kako je to Sud uradio, nedovoljna i da „prema stavu Suda, sve što je potrebno da određeni navod postane utvrđena činjenica je pronaći par svjedoka, i to po mogućnosti što manje kredibilnih [...] koji će potvrditi taj navod“.
63. Dalje, apelant smatra i da je Sud BiH, u osuđujućem dijelu presude za ubistvo bračnog para Ivanković, također, prekršio načelo in dubio pro reo, smatrajući da je „pitanje krivice apelanta u najmanju ruku dovedeno u razumnu sumnju“. U vezi s tim, apelant navodi da se svjedok „E“, nakon akcije na selo Trusina, „hvalio kako je ubio čovjeka i ženu u Trusini“ o čemu je svjedočio drugi svjedok, ali da je Sud to svjedočenje odbio obrazloživši da je to „jedini iskaz koji je ponuđen od odbrane kako bi potvrdio tvrdnju da je svjedok 'E' ubio dvoje civila u selu Trusina, a ne [apelant]“, zbog čega Sud tom svjedoku nije poklonio vjeru. Apelant, također, navodi da je svjedok optužbe „U4“ kao izvršioca ovog djela imenovao Rasemu Handanović, a da iz njegovih kasnijih iskaza proizlazi da se ne sjeća ko je izvršio ubistvo. Apelant navodi da Sud ovo svjedočenje nije ni ocijenio, već je samo obrazložio da je logično što je ovaj svjedok uočio Rasemu Handanović među ostalim vojnicima, budući da je ona bila jedina žena, te da je rekao da „on ni u jednom momentu nije bio decidiran da je ona pucala, odnosno rekao je da je to bila možda ona, a možda i neko od vojnika u njenoj neposrednoj blizini“. Apelant smatra da je sve ovo bilo dovoljno „da dovede u razumnu sumnju iskaze krajnje nekredibilnih svjedoka“.
64. Dalje, apelant navodi da je sa odbranom, nakon što je donesena prvostepena presuda, e-mailom kontaktirao Nedžad Šahić, kao svjedok o ovom događaju, pa da je taj svjedok zajedno sa advokatima odbrane „priznao svoj potpis na pismenoj izjavi kao svoj i istinit“ pred notarom. U toj izjavi Nedžad Šahić je naveo da je bio od djetinjstva drug sa sinom ubijenog bračnog para, da je putem sredstava informiranja saznao da je za to proglašen krivim „neki Edin Džeko“ za kojeg nikad ranije nije čuo, niti ga je vidio, a pošto je bio svjedok tog događaja, smatra da bi njegov iskaz „mogao biti od koristi za utvrđivanje istine“. Isto lice je izjavilo i da je „vidio jednu ženu i jednog 'crnog povisokog vojnika', koga sam i kasnije viđao u selu [...], te da je taj vojnik prišao ženi i pucao joj u glavu“, a da se kasnije hvalio tim ubistvom. Apelant smatra da iz ovakvog iskaza nesumnjivo proizlazi da apelant nije počinio ovo ubistvo, ali da je drugostepeni sud odbio ovakve žalbene prigovore, obrazloživši da ovakvo svjedočenje „ne bi dovelo do drugačijih utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica“. U vezi s tim, apelant smatra da je Sud počinio „brojne povrede prava apelanta“, između ostalog, da je prihvatio posredne dokaze koji su, kako to apelant tvrdi, „hiljadama svjetlosnih godina udaljeni od takvog kvaliteta da bi predstavljali 'čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantne činjenice'“, kako je to, kako apelant ističe, Ustavni sud naveo u svojoj praksi u vezi sa ovim pitanjem. Apelant, dalje, ponovo detaljno osporava utvrđeno činjenično stanje, te osporava kao proizvoljan i zaključak Suda da „niko od saslušanih svjedoka nije sa sigurnošću potvrdio da je u supružnike pucao svjedok Handanović, a posebno niko ne spominje svjedoka E kao počinioca predmetnog ubistva“, ponovo se pozivajući na dokazivanje „van razumne sumnje“ i na kršenje principa in dubio pro reo.
65. Dalje, apelant smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 3.a. Evropske konvencije, zato što, kako navodi, nije podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe. U vezi s tim, apelant navodi da se „sa tezom Tužilaštva“ da se on, nakon što je prevezao ranjenike u Gostoviće, vratio u Gaj, „prvi put sreo u prvostepenoj presudi“, te da mu „uopće nije jasan zaključak Suda iz drugostepene presude da je u toku suđenja trebalo da predlaže dokaze na te okolnosti“. Apelant smatra da je bila obaveza Tužilaštva „ne samo da informira apelanta o tome nego i da takvu tezu dokaže van razumne sumnje“. Apelant smatra da optužnica ne sadrži takvu tezu, a da je „odbrana tokom cijelog postupka dokazivala da apelant uopće nije bio u Gaju, već da je za to vrijeme [...] bio sa ranjenicima na sasvim drugim lokacijama“. Apelant smatra da mu je na ovaj način uskraćeno pravo da bude podrobno obaviješten o onome šta mu se stavlja na teret „da bi se nakon toga prebacio teret dokazivanja na apelanta (a Tužilaštvo oslobodilo obaveze dokazivanja van razumne sumnje)“. Apelant smatra da mu je na taj način onemogućeno i korištenje efektivnog pravnog lijeka na koji je prema zakonu imao pravo.
66. Dalje, apelant smatra da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku, pa u tom pravcu navodi, u suštini, da je Sud ocijenio proizvoljno odlučne dokaze, „prebacivanjem tereta dokazivanja na apelanta i zanemarivanjem načela in dubio pro reo“, čime je prekršio, kako dalje navodi, ne samo pravo iz stava 1. već i stava 2. člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim, apelant opsežno iznosi činjenično stanje i analizira sudsku ocjenu dokaza iz prvostepene presude, ponovo se poziva na obavezu dokazivanja „van razumne sumnje“, neprihvatanje apelantovog alibija, ali i to što Sud nije poklonio vjeru dvama svjedocima odbrane u vezi sa apelantovim alibijem, zato što su, kako je Sud naveo, „pokušali da poljuljaju iskaz [svjedoka 'E']“, te da su „dali iskaze isključivo sa ciljem potvrđivanja alibija [apelanta] i koji su stoga pravilno ocijenjeni neuvjerljivim i pristrasnim“. U vezi sa ovim pitanjem, apelant se pozvao i na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 661/04, prema kojoj neprihvatanje izjava određenih svjedoka samo zato što nisu bile uvjerljive i objektivne, ili zato što su date kako bi se optuženom pomoglo u njegovoj odbrani, „nije zadovoljavajuće sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako to Zakon zahtijeva, niti sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije“, kao i da „Ustavni sud smatra da obrazloženje koje su sudovi dali [...] nije dovoljno precizno i jasno, te da se iz takvog obrazloženja ne vidi način na koji su sudovi primijenili princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta“. Također, apelant smatra da su razlozi koje je Sud iznio o ovom pitanju „zasnovani na apsolutno netačnim navodima i/ili krajnje proizvoljnoj ocjeni dokaza u postupku“. U vezi s tim, apelant navodi da je kao razloge za nepoklanjanje vjere dvama svjedocima odbrane Sud naveo: a) da su ovi svjedoci prilikom opisivanja transporta potencirali samo apelantovo ime dok nikog drugog nisu prepoznali, niti vidjeli, mada su spomenuli da je bilo 10-ak vojnika koji su, također, učestvovali u transportu ranjenika, b) da ovi svjedoci nisu poznavali apelanta odranije, te da su za njegovo ime saznali tako što je jedan od ranjenika uzvikivao: „Džeko, pomozi mi“, c) da je u situaciji kada je sva pažnja usmjerena na ranjenike i pomoć, teško vjerovati da su ova dva svjedoka mogla zapamtiti i decidirano se izjasniti da li je apelant sve vrijeme bio s njima i d) da grupa koja je učestvovala u transportu ranjenika nije bila „stabilna“, da su se vojnici koji su nosili ranjene mijenjali, a da su im se u jednom trenutku priključili i pripadnici jedinice sa ženama i djecom koje su sproveli iz mjesta Gaj. Apelant u nastavku vrlo opširno ponavlja navode koje je iznosio i u žalbi o tome zašto smatra da je ovakvim obrazloženjem i prihvatanjem ovakvih zaključaka prekršeno njegovo pravo na obrazloženu presudu, odnosno pravo na ravnopravnost strana u postupku, smatrajući da je Sud proizvoljno prihvatio iskaze svjedoka optužbe, a odbacio iskaze dva svjedoka odbrane.
67. Dalje, apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo na adekvatno ispitivanje svjedoka iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, uglavnom zato što smatra da je uskraćen za pravo da dokaže nekredibilnost svjedoka optužbe i nevjerodostojnost njihovih iskaza. U vezi s tim, apelant iscrpno navodi zašto smatra da je svjedok optužbe Rasema Handanović nekredibilan (strana 39. apelacije), te navodi da je to isto isticao i tokom postupka, a da Sud „takvom svjedoku 'poklanja punu vjeru'“. Također, apelant navodi da je Sud BiH zaključio da je odbrana „tvrdila“ da je ovaj svjedok zaključio sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH i da se na njegovom iskazu ne može zasnivati osuđujuća presuda, te navodi da to nikada nije istakao, već je insistirao da se njegovom iskazu ne može pokloniti vjera, zato „što se radi o neiskrenom, nepouzdanom svjedoku, čijem iskazu se ne može pokloniti vjera ni u kojoj mjeri, a koji je zaključio takav sporazum“. Apelant navodi da se prvostepeni sud u svojoj presudi u vezi sa ovim pitanjem pozvao na praksu Ustavnog suda o tome da svjedoci koji su sklopili ovakav sporazum „često mogu biti nepouzdani“ i „to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera“, ali smatra da je tu praksu pogrešno primijenio u konkretnom slučaju, jer „gledano u kontekstu cjelokupne 'ličnosti i djela' ovog svjedoka [sporazum] postaje itekako relevantan“. Također, apelant opširno osporava i prihvatanje iskaza drugih svjedoka, dovodeći u pitanje njihovu kredibilnost i navodeći da je određene razlike u njihovim iskazima datim ranije (svjedoci „E“, „J4“ i „R“) Sud BiH ocijenio proizvoljno i da nije dao relevantne razloge o tome zašto je prihvatio iskaze koje su dali na glavnom pretresu, a ne njihove ranije iskaze, ponavljajući već ranije iznesene žalbene navode. Apelant smatra da, iako je njegova odbrana „uporno ukazivala i na motiv ova četiri svjedoka da svjedoče kako su svjedočila“, Sud BiH je naveo da „ostaje nejasno zbog čega bi svi svjedoci, koji prema tezi odbrane imaju interesa da lažno optužuju druge zbog radnji koje su sami počinili, terete upravo [apelanta], a ne nekog od drugih prisutnih pripadnika“. Apelant, u vezi s tim, ponavlja svoje žalbene navode o tome da je „Sud bio obavezan utvrditi [apelantovu] krivnju van razumne sumnje“, ali da je pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na apelantov alibi, oslanjajući se na iskaze nekredibilnih svjedoka. Također, navodi da je Sud pogrešno zaključio da je za događaje u selu Trusina „u predmetu Memić i dr. trenutno optuženo pet lica“, te da su svjedoci Rasema Handanović, „J4“, „E“ i „R“ teretili i druge pripadnike jedinice „Zulfikar“, a ne samo apelanta. Apelant smatra da je ova činjenica veoma značajna, jer iako su „mnogi svjedoci-oštećeni svjedočili o zločinima počinjenim od svjedoka Raseme Handanović, zvane Zolja, 'J4', 'R' i 'E', svjedoci 'J4', 'R' i 'E' se nikada nisu našli na optuženičkoj klupi i sigurno imaju želju da tako i ostane, dok se svjedok Rasema Handanović nagodio sa Tužilaštvom“.
68. Također, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na adekvatno ispitivanje svjedoka, detaljno iznoseći svoje razumijevanje odredaba ZKPBiH, i zato što je Sud BiH neka pitanja „koja se tiču kredibiliteta pojedinih svjedoka Tužilaštva“ zabranio, ili je svjedoke upućivao da na neko pitanje ne odgovore. Apelant navodi da njegovoj odbrani nije bilo dozvoljeno ni da svjedoku Rasemi Handanović „prezentira dokumente na okolnosti pouzdanosti i istinitosti njenih iskaza“, kao npr. „prezentiranje službenog dokumenta koji potvrđuje da ovaj svjedok nije bio pripadnik jedinice, iako je tvrdio da je bio“, iako je odbrana „na početku ispitivanja ovog svjedoka jasno obrazložila da se bavi pitanjem kredibiliteta ovog svjedoka“. Dalje, apelant navodi da su njegovoj odbrani bila zabranjena pitanja istom svjedoku „vezana za njena ponašanja prema hrvatskom stanovništvu“ iako se, prema apelantovom mišljenju, ovo pitanje „ticalo direktno njenog svjedočenja i pripisivanja njenih radnji radnjama apelanta“. Apelant navodi da je predsjedavajući prvostepenog vijeća zabranio svjedoku da odgovori na ta pitanja, navodeći da „nigdje to nije stavljeno u optužnicu“, ili da „nije relevantno za ovaj postupak“, iako je prije svjedočenja „već nekoliko puta bila upozorena da ne mora odgovoriti na pitanja koja bi je izložila krivičnom gonjenju“. Također, apelant navodi i da svjedoku „E“ nije bilo dozvoljeno da odgovori na pitanje da li je Rasema Handanović učestvovala u ubistvu talijanskih humanitaraca u Gornjem Vakufu, odnosno da je Sud zabranio to pitanje uz obrazloženje da se neće „baviti ovim stvarima, Zoljom...“, kao i da se ne mogu postavljati pitanja „vezana za druge događaje“, ali „može vezano za ove događaje“.
69. Apelant navodi da je i drugostepeni sud zaključio da su pitanja koja je odbrana postavljala „prvenstveno svjedoku Rasemi Handanović“ bila ispravno zabranjivana, „i to kako pitanja koja bi svjedoke 'izložila krivičnom gonjenju', tako i pitanja 'o događajima koji nisu bili obuhvaćeni optužnicom'“. Apelant u vezi sa ovim ističe da zakon „ne daje mogućnost zabrane pitanja kada odgovori na takva pitanja mogu izložiti svjedoka krivičnom gonjenju, već zakon samo daje pravo svjedoku da ne odgovori na takva pitanja“, a da nakon što je „svjedok poučen o tom pravu, ne mora dati takav odgovor, ali da svjedok treba sam odlučiti da li će dati odgovor ili ne“. Dalje, apelant smatra da ovo pravo pripada svjedoku samo „ako bi odgovor mogao izložiti krivičnom gonjenju njega samog, a ne neko drugo lice“. Smatra da Sud nije imao pravo zabranjivati takva pitanja čak i u odnosu na pitanja za koja je Sud zaključio da se odnose na događaje koji nisu bili obuhvaćeni optužnicom, jer je zakonom predviđeno da se u unakrsnom ispitivanju mogu postavljati pitanja „u korist vlastitih tvrdnji“. Apelant smatra da se to odnosi i na pitanja u vezi sa događajima koji nisu obuhvaćeni optužnicom, a koji „bacaju svjetlo na pitanje kredibiliteta svjedoka Tužilaštva“.
d) Odgovori na apelaciju
70. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je sadržaj izjavljene apelacije istovjetan sadržaju apelantove žalbe protiv prvostepene presude, te da se u apelaciji ne iznosi niti jedan novi argument ili dokaz „na koje se drugostepeno vijeće nije već referiralo kod ocjene žalbenih prigovora“. Stoga, Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana.
71. Tužilaštvo BiH je, također, osporilo apelacione navode, ističući, između ostalog, da je apelacija „viđenje apelanta kako je i na koji način prvostepeno, a potom i Apelaciono vijeće trebalo cijeniti i ocijeniti sve provedene dokaze“. Tužilaštvo BiH smatra da nijednim dokazom nisu dovedene u sumnju osporene odluke, niti ima bilo šta što ukazuje na povredu bilo kojeg prava na koje se apelant poziva. Stoga, Tužilaštvo BiH predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
72. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 173.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi ili počini koje od ovih djela:
a) napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, a taj je napad posljedovao smrću, teškom tjelesnom ozljedom ili teškim narušenjem zdravlja ljudi;
b) napad bez izbora cilja kojim se pozljeđuje civilno stanovništvo;
c) ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
73. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija dostupna ovdje), relevantne odredbe glase: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 50.
Preduzimanje radnji od strane branitelja (1) Branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.
(2) Prava i dužnosti branitelja ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti.
Član 84.
Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.
[...] Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
[...] Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
Član 231.
Pregovaranje o krivici (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacionim vijećem pregovarati s tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. [...] Član 239.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branitelja odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
Član 261.
Izvođenje dokaza Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.
Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
[...]
e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće, [...] (3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.
Član 262.
Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka (1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branitelja (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se i odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mu mogu postavljati pitanja. [...] (3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
Član 263.
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 269.
Angažovanje vještaka (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i Sud.
(2) Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290.
Sadržaj presude [...] (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
74. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
75. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na AP 757/12
76. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 002675 11 KV2 od 23. decembra 2012. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 21. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
77. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na AP 1854/15
78. U ovoj apelaciji predmet osporavanja je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
79. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
a) U odnosu na AP 757/12
80. Apelant pobija rješenje o određivanju pritvora, tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
81. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
82. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
83. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
84. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH koje mu Tužilaštvo BiH stavlja na teret. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu Tužilaštvo BiH stavlja na teret u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke prvenstveno ukazao na iskaze saslušanih svjedoka (koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
85. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
86. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
87. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH (kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH, tj. zbog opasnosti od bjekstva, i kada naročite okolnosti ukazuju na to da će optuženi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike (kao posebnih uvjeta za određivanje i produženje pritvora).
88. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP propisano da, "ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva".
89. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
90. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ukazali da je apelant bio nedostupan organima gonjenja BiH, te da je na kraju ekstradiran, da je apelantova porodica nastanjena u SAD, da i apelant tamo ima prebivalište, odnosno da ne postoji njegova dovoljno jaka veza sa državom BiH. Također je ukazano da apelant nije znao adresu na kojoj će boraviti u BiH, odnosno nije znao tačnu adresu brata i sestre u Mostaru, koju je, osim toga, naveo kao adresu na koju mu se mogu dostavljati pismena, a ne i kao adresu na kojoj će boraviti. Sud BiH je, također, ukazao da činjenica da je apelantova porodica nastanjena u SAD ukazuje na mogućnost da je apelant već sklopio određena poznanstva, te da ima međunarodne kontakte. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se apelant tereti a za koje je predviđena kazna zatvora u rasponu od deset godina zatvora do kazne dugotrajnog zatvora, te je smatrao da apelant dodatno ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje, a što je očigledno i činio, jer je lišen slobode na osnovu međunarodne potjernice, i to upravo u vrijeme kad je već bila podignuta optužnica protiv jednog broja saizvršilaca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Suda BiH slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
91. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi utvrdili da postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
92. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op. cit., presuda Becciev, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
93. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Sud BiH je istakao da je u dosadašnjem toku postupka 19 svjedoka zatražilo određivanje mjera zaštite, te su rješenjima Suda BiH njihovi podaci proglašeni povjerljivim, da je u dosadašnjem toku postupka protiv ostalih osumnjičenih, koji su kao i apelant osumnjičeni za učestvovanje u istom događaju, došlo do ometanja istrage - izvršen je utjecaj na svjedoke, što se u znatnoj mjeri odrazilo i na svjedočenje u toku apelantovog postupka, pa je Sud BiH smatrao da postoji realna mogućnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao ostvariti kontakt sa saizvršiocima i pomagačima radi iznošenja odbrane na način da se uskrate relevantne informacije u izjavama, daju lažna svjedočenja, a sve s ciljem opstruiranja vođenja krivičnog postupka, jer im je svima izbjegavanje ili umanjenje krivične odgovornosti zajednički interes. Također, Sud BiH je uzeo u obzir da Tužilaštvo BiH još provodi istragu, te pokušava da pribavi još neke materijalne dokaze, te je, stoga, neophodno u ovom momentu otkloniti eventualne opasnosti i stvoriti uvjete za okončanje istrage. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak i utjecati na svjedoke, te time ometati krivični postupak izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
94. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije neosnovani.
95. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
96. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog lišavanja slobode. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH protiv prvostepenog rješenja sudije za prethodni postupak Suda BiH. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće Suda BiH o žalbi odlučilo u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojim je on utemeljen. Iako apelant navodi da mu je prijedlog za određivanje pritvora dostavljen sat vremena prije početka ročišta i obimna dokumentacija uz njega, te da nije imao mogućnost da pažljivo razmotri dokaze, suprotno apelacionim navodima, apelant je bio upoznat, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu održao ročište na kojem su apelant i njegova braniteljica bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
97. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
98. Apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud neće posebno razmatrati, jer navedeni članovi, također, garantiraju pravo na ličnu slobodu i sigurnost, imajući u vidu već data obrazloženja u vezi sa ovim ustavnim pravima.
b) U odnosu na AP 1854/15
99. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.a. i d. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je ovo pravo prekršeno nesavjesnom, odnosno proizvoljnom ocjenom dokaza, povredom prava na ravnopravnost u postupanju, presudom koja nije obrazložena, povredom principa in dubio pro reo, prebacivanjem tereta dokazivanja na apelanta, povredom prava da bude odmah obaviješten o svim optužbama protiv njega i povredom prava na adekvatno ispitivanje svjedoka.
100. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;[...] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
101. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da se na apelanta primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
102. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog, kako to apelant ističe, proizvoljne ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da se ovi apelantovi navodi, u bitnom dijelu, odnose na to da je Sud BiH „proizvoljno i nesavjesno“ ocijenio dokaze u vezi sa apelantovim alibijem, zato što činjenica da je apelant bio prisutan i da je učestvovao u strijeljanju zarobljenih pripadnika HVO-a, te činjenica da je upravo on ubio i bračni par Ivanković nisu dokazane „van razumne sumnje“. Također, u odnosu na ovo pitanje, apelant navodi i da je sud poklonio vjeru „krajnje nekredibilnim“ svjedocima od kojih je jedan svjedok, Rasema Handanović, sklopio sporazum sa Tužilaštvom BiH.
103. Prema tzv. doktrini četvrte instance Evropskog suda, „funkcija tog suda nije da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je, navodno, počinio domaći sud ukoliko i samo u mjeri u kojoj je moglo biti prekršeno pravo ili sloboda garantirana Konvencijom“ (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. septembra 1999. godine, tačka 28). Štaviše, iako član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopustivosti dokaza, niti o načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, što su pitanja koja se, u prvom redu, imaju urediti domaćim pravom i odlukama domaćih sudova (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988, Serija A broj 140, tač. 45-46). Važno je ukazati da samo u predmetima u kojima je Evropski sud nadležan da utvrđuje činjenice predmeta kako bi mogao primijeniti konvencijsku garanciju (npr. da li je došlo do nehumanog tretmana suprotno članu 3. Evropske konvencije), taj sud nije ograničen činjeničnim utvrđenjima domaćeg suda (vidi, Evropski sud, Ribitch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995. godine, Serija A broj 336, tačka 32). Član
6. Evropske konvencije pruža samo proceduralne garancije i Evropski sud ispituje eventualno kršenje tih garancija.
104. Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio ovakvu praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine” (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je jasno i iz prakse na koju se i sam apelant poziva (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.
105. Međutim, Ustavni sud ocjenjuje i to da Evropska konvencija daje minimum garancija i da u domaćem sistemu pravično suđenje može podrazumijevati i neke druge elemente. U vezi s tim, treba ponovo istaći da Evropska konvencija ne nameće državama članicama bilo kakvu obavezu da svoj ukupni pravni, pa i krivičnopravni sistem urede na neki određeni način, pa je i način na koji će se ocjenjivati dokazi pitanje koje se rješava domaćim zakonom (vidi reference u tački 103. ove odluke). Tako je krivičnim procesnim zakonima u BiH slobodna ocjena dokaza propisana kao način na koji će sudovi ocijeniti izvedene dokaze u krivičnom postupku. Imajući to u vidu, Ustavni sud je, kao „domaći sud“ koji predstavlja konačnog zaštitnika ljudskih prava na domaćem nivou, u svojoj praksi usvojio i stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je, također, naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (AP 661/04, ibid, tačka 35). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi, AP 661/04, op. cit., tačka 30).
106. Naime, Ustavni sud je u svojoj praksi konzistentno ukazivao i da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke, a domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali. Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad radom sudstva (vidi, Ustavni sud, između ostalih, i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine, tačka 27).
107. U konkretnom slučaju apelant smatra da je ocjena dokaza koja je iznesena u prvostepenoj i ocjena njegovih žalbenih navoda u drugostepenoj presudi proizvoljna, jer smatra da njegova krivica nije dokazana „van razumne sumnje“. Također, apelant smatra da je iznio „valjan alibi“ i da je već to bilo dovoljno da postoji „razumna sumnja“ koju je, kako smatra, Tužilaštvo „moralo otkloniti dodatnim dokazima“. Također, apelant smatra da „razumna sumnja postoji“ i zbog toga što su svjedočili svjedoci koje on smatra nekredibilnim bilo zbog njihovog učešća u istom događaju, bilo zbog djela koja su, kako navodi, ti svjedoci počinili ranije ili njihove „problematične prošlosti“.
108. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da je dokazivanje „van razumne sumnje“, na način kako to apelant razumije i argumentira, karakteristično za adverzarijalne pravne sisteme, čiji je tipični predstavnik krivičnopravni sistem SAD. U takvom sistemu sud nema „dužnost da utvrdi istinu“, što je karakteristika kontinentalnih sistema, već je njegova obaveza da osigura pravičan krivični postupak u kojem optuženi ima na raspolaganju potrebne procesne mogućnosti za odbranu. U takvom adverzarijalnom sistemu sud je sastavljen od laičke porote koja odlučuje o (ne)postojanju krivice i sudije koji tokom postupka, prije svega, vodi računa o poštivanju procesnih formalnosti i izriče krivičnu sankciju, ako je prethodno porota odlučila da je dokazana krivica optuženog. Također, u takvom sistemu tužilac mora dokazati krivicu optuženog „van razumne sumnje“, a sud nema dužnost da utvrđuje „istinu“ koja kao načelo nije ni proklamirana. Naravno, ni u takvom krivičnom postupku istina nije bez značaja, ali sud za njom ne traga ex officio, već se isključivo oslanja na dokazne aktivnosti stranaka. Dakle, sudija ima prilično pasivnu ulogu u dokaznom postupku, a njegova dužnost je i da poroti dâ određene instrukcije koje se tiču primjene prava na utvrđene činjenice, pri čemu sudija mora objasniti poroti koja strana snosi teret dokazivanja u odnosu na određene činjenice, te kakvo je značenje fraze „van razumne sumnje“ (beyond a reasonable doubt).
109. S druge strane, u Bosni i Hercegovini, za razliku od prijašnjeg sistema koji je bio tipično kontinentalni, inkvizitorski, na snazi je mješoviti sistem krivičnog zakonodavstva u kojem su zastupljeni i inkvizitorski i adverzarijalni elementi. Naime, odredbama važećeg ZKPBiH uspostavlja se ravnoteža između dva osnovna načela dokaznog postupka: načela istine (inkvizitorski element) i načela adverzarijalnosti. Na taj način prepliću se dva modela krivičnog postupka koji stvaraju pretpostavke za novi način „utvrđivanja istine“ koja je kao načelo propisana, mada ne eksplicitno u dijelu u kojem su navedena ostala načela, već u članu 239. ZKPBiH, kojim je propisana dužnost sudije da se „stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak“ (nagl. dodan). Dakle, iako u važećem krivičnopravnom sistemu ima elemenata adverzarijalnog postupka, dokazni postupak je zadržao i inkvizitorsko načelo utvrđivanja istine, i to kao dužnost sudije. To, naravno, ne znači da sud uvijek realno mora utvrditi istinu, već da sud mora steći uvjerenje da je utvrdio istinu, odnosno mora u toku cijelog postupka težiti da utvrdi istinu i mimo dokazne inicijative stranaka, a to svoje uvjerenje mora logično i jasno obrazložiti analizom provedenih dokaza. Zbog takve dužnosti, sud u krivičnopravnom sistemu u BiH ima aktivnu dokaznu ulogu. Naime, ne samo da sud ima obavezu da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi i, na osnovu toga, zaključi da li je optužba dokazana ili ne (član 281. stav 2. ZKPBiH) već ima i aktivnu ulogu u dokaznom postupku. Iako je dokazna inicijativa zakonom stavljena na stranke u postupku (adverzarijalni element), i sud ima takvu inicijativu, i to bez prijedloga ili saglasnosti strana u postupku, tako što ima pravo da naredi izvođenje dokaza (član 261. stav 2. tačka e) ZKPBiH) i da u svakom trenutku postavi pitanje svjedoku optužbe ili odbrane (član 262. stav 1. ZKPBiH). Kroz ovakvu istražnu aktivnost suda ispunjava se i zahtjev iz člana 14. ZKPBiH – jednakost u postupanju prilikom ispitivanja i utvrđivanja činjenica koje terete, odnosno idu u korist optuženom. Na ovaj način ograničava se adverzarijalno načelo, a osigurava kontrolna funkcija suda, čiji je cilj izvođenje svih procesnih radnji u skladu sa zakonom i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari (član 239. stav 2. ZKPBiH). Osim toga, sud je taj koji, kako je već rečeno, na osnovu slobodne procjene odlučuje da li je optužba dokazana ili ne, a njegova ocjena, prema članu 15. ZKPBiH, nije ograničena posebnim formalnim dokazima, ali mora biti, kako je već rečeno, „savjesna“.
110. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci osporene prvostepene presude počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pri tome sud je vrlo iscrpno naveo pojedina svjedočenja, a onda i svoju ocjenu tih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja u apelaciji: od toga zašto je povjerovao svjedocima optužbe koji su svi identificirali apelanta kao počinioca krivičnih djela za koja je proglašen krivim, vremenski okvir inkriminiranih događaja do toga zašto pojedinim dokazima nije poklonio vjeru, uključujući i svjedočenja koja su se na glavnom pretresu u dijelovima razlikovala od prethodno datih iskaza. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u prvostepenoj presudi detaljno analizirao pitanje apelantovog alibija i dao vrlo detaljno obrazloženje o tome zašto nije prihvatio apelantove argumente u tom pravcu, kao i zašto je prihvatio izjave svjedoka koje su apelanta locirale na mjestu zločina, odnosno zašto nije stekao uvjerenje da je optužba dovedena u pitanje apelantovim alibijem koji je ponudio. To je već detaljno izneseno u ovoj odluci, pa nema potrebe da se ta obrazloženja iz osporene prvostepene presude ovdje ponavljaju. Ovakve zaključke suda potvrdilo je i Apelaciono vijeće, koje je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitalo apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbilo i o tome dalo relevantne i dovoljne razloge, koji su, također, već navedeni u ovoj odluci. Ovakve zaključke ne dovodi u pitanje ni apelantovo ponavljanje žalbenih navoda o tome da je Sud BiH odrednicom da se inkriminirani događaj desio „u jutarnjim satima“ propustio da utvrdi tačno vrijeme strijeljanja zarobljenika, te da je na taj način zanemario apelantovu odbranu. Naprotiv, Sud BiH je o tome dao detaljno i jasno obrazloženje, a i Apelaciono vijeće je jasno obrazložilo da je takav vremenski okvir „dokazan i tačan, te dovoljno odrediv“, naročito kad se ima u vidu svjedočenje saslušanih svjedoka i oštećenih koje je Sud BiH pažljivo analizirao.
111. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila „očigledno proizvoljna“, kako to tvrdi apelant, jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u osporenim presudama pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka Suda o apelantovoj krivici, što je u skladu sa standardima navedenim u tač. 103. i 104. ove odluke. Apelant u tom pravcu, u suštini, samo ističe svoje nezadovoljstvo takvom ocjenom dokaza, ali ne nudi ništa što bi objektivno pokazalo eventualnu „nesavjesnost“ ili „proizvoljnost“ Suda BiH u ocjeni dokaza ili Apelacionog vijeća u odnosu na apelantove žalbene navode. Pri tome su apelantovi navodi da optužba nije dokazana „van razumne sumnje“ irelevantni, jer o tome da li je nešto dokazano ili ne odlučuje sud na osnovu vlastite slobodne ocjene dokaza i slijedeći dužnost propisanu zakonom da „utvrdi istinu“ o čemu se mora dati relevantno obrazloženje. Ustavni sud smatra da Sud ni u prvostepenom a ni u drugostepenom postupku nije propustio dati takvo obrazloženje, kako je to već obrazloženo.
112. Osim toga, apelant se poziva na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 661/04 u kojoj je Ustavni sud naveo da neprihvatanje izjava određenih svjedoka samo zato što „nisu bile uvjerljive i objektivne“, ili zato što su „date kako bi se optuženom pomoglo u njegovoj odbrani“, nije zadovoljavajuće sa aspekta načela savjesne ocjene dokaza, kako to zakon zahtijeva, niti sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, u odluci na koju se apelant poziva Ustavni sud je utvrdio da je odluka suda bila zasnovana, „u najvećoj mjeri, na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum sa tužilaštvom o priznanju krivice, kao jedinom neposrednom dokazu“, a ostali dokazi bili su posredni dokazi (indicije). Za razliku od tog predmeta, u konkretnom slučaju Sud BiH je vjeru poklonio svjedocima od kojih su neki i sami učestvovali u izvršenju istog krivičnog djela, ili su bili neposredni očevici izvršenja tog djela, tako da se ne može govoriti o tome da je u konkretnom slučaju postojao samo jedan iskaz svjedoka, te da nije bilo drugih neposrednih dokaza. Osim toga, u Odluci broj AP 661/04 je, također, utvrđeno da obrazloženje presude nije zadovoljilo standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što su sudovi najveću vrijednost dali jednom jedinom neposrednom dokazu, a sve ostalo su samo bili posredni dokazi za koje se iz obrazloženja presuda nije moglo zaključiti da predstavljaju „sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi, […] upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret” (AP 661/04, op. cit., tačka 39), što nije slučaj sa osporenim presudama u konkretnom slučaju, a što je već obrazloženo.
113. Dalje, u vezi sa istim navodima jeste i apelantova tvrdnja da je Sud BiH prekršio princip in dubio pro reo. Ustavni sud smatra da, s obzirom na ovo što je do sada obrazloženo, jasno proizlazi da nema ništa što bi ukazalo da je ovaj princip prekršen, jer je očigledno da Sud BiH, nakon analize svih provedenih dokaza, nije imao bilo kakvu sumnju o apelantovoj krivici. Osim toga, kako je već rečeno, osporene odluke su obrazložene u odnosu na sve ono što apelant želi dovesti u pitanje ovom apelacijom i što je na isti način osporavao u žalbenom postupku. Ustavni sud ponovo ističe da su ovakva obrazloženja kakva su data u osporenim presudama zadovoljavajuća sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije samostalno i u vezi sa stavom 2. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti ni navode o tome da je neprihvatanjem apelantovog alibija na njega prebačen teret dokazivanja, suprotno stavu 2. člana 6. Evropske konvencije, zato što Sud BiH nije naložio Tužilaštvu da izvede dodatne dokaze u vezi sa vremenskom mogućnošću apelanta da bude prisutan strijeljanju zarobljenika na čemu insistira apelant. Međutim, apelant ne navodi zašto vještačenje za koje je angažirao vještaka, nakon što je donesena prvostepena presuda, nije predložio tokom prvostepenog postupka. Naravno, Ustavni sud ima u vidu da je u krivičnom postupku Tužilaštvo dužno da pruži dokaze o apelantovoj krivici, ali ukazuje apelantu i na to da je članom 50. stav 1. ZKPBiH propisano da branilac „mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje s ciljem utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog“, a prema članu 269. stav 1. istog zakona, „vještaka mogu angažirati stranke, branilac i Sud“. To nikako ne znači da je teret dokazivanja prebačen na optuženog, odnosno apelanta u konkretnom slučaju, kako to on tvrdi, već znači da je i odbrana dužna doprinositi utvrđivanju istine o činjenicama koje idu u njenu korist, budući da je dokazna inicijativa, u principu, na strankama (vidi tačku 109. ove odluke), što je upravo posljedica unošenja adverzarijalnih elemenata u krivični procesni zakon o čemu je već bilo riječi.
114. Također, apelant navodi da su izjave „krajnje nekredibilnih svjedoka“ bile „dovoljne da dovedu u razumnu sumnju“ zaključak Suda o njegovoj krivici. Zbog već navedenih razloga, Ustavni sud ne može doći do takvog zaključka, a to ne dovode u pitanje ni apelantovi navodi o svjedoku Nedžadu Šahiću, koji je dao notarski ovjerenu izjavu o tome da apelant nije počinio krivično djelo, a koja je dostavljena uz žalbu protiv prvostepene presude. Naime, Ustavni sud je već naveo suštinski dio obrazloženja drugostepenog suda u vezi s tim (tačka 45. ove odluke) iz kojeg se vidi da je Sud ove žalbene navode ocijenio, te da je takvu izjavu, iako to nije bio dokaz koji je proveden pred Sudom, podvrgao analizi, zaključivši da, „imajući u vidu sadržaj navedene izjave [...] pa ni samo saslušanje svjedoka, i da bude prihvaćeno i izvedeno kao dokaz u ovom krivičnom postupku, ocijenjeno zasebno i u vezi sa ostalim dokazima“, ni na koji način ne može dovesti u sumnju zaključak o odlučnim činjenicama u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, u odnosu na apelantove navode da su izjave „krajnje nekredibilnih svjedoka“ morale izazvati „razumnu sumnju“ u ono što su oni svjedočili, dao jasno i detaljno obrazloženje u odnosu na svakog svjedoka čiji je kredibilitet apelantova odbrana pokušavala osporiti, što je već detaljno navedeno u ovoj odluci. Ovakva obrazloženja svih spornih pitanja u vezi sa primjenom principa in dubio pro reo ne ostavljaju Ustavnom sudu mjesta za zaključak o tome da Sud u prvostepenom ili drugostepenom postupku nije imao u vidu taj princip, već samo zaključak o tome da je Sud, slobodnom i savjesnom ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, zaključio da apelant nije ponudio ništa što bi uspješno zahtijevalo da se, primjenom tog principa, dođe do drugačijeg zaključka. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je apelant, upravo u skladu sa navedenim principom, oslobođen određenih tačaka optužnice, budući da je Sud BiH zaključio da optužba nije uspjela dokazati te tačke.
115. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da je Sud BiH „proizvoljno ocijenio dokaze“, da o odlučnim činjenicama koje su dovele Sud do zaključka da je kriv za krivična djela za koja je proglašen krivim i osuđen nije dao obrazloženje koje bi zadovoljilo standarde člana 6. stav 1, ili da nije primijenio princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
116. Argumente u odnosu na to da u postupku koji je rezultirao osporenim presudama nije poštovan princip ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant, uglavnom, zasniva na istim tvrdnjama koje su već razmotrene u prethodnom dijelu. Međutim, apelant, u vezi s tim, ističe i neke druge navode. Naime, apelant smatra da mu je navedeno pravo prekršeno, zato što mu je, kako navodi, uskraćeno pravo da „dokaže nekredibilnost svjedoka optužbe i nevjerodostojnost njihovih iskaza“, a osporava i način na koji je Sud BiH primijenio praksu Ustavnog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka koji je sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice kad je u pitanju svjedok Rasema Handanović „gledano u kontekstu cjelokupne 'ličnosti i djela' ovog svjedoka“. Također, apelant smatra da mu je isti princip prekršen i zato što je Sud BiH zabranio određena pitanja ili odgovore u odnosu na kredibilitet svjedoka, čime je, kako navodi, prekršeno i njegovo pravo na adekvatno ispitivanje svjedoka iz člana 6. stav 3.d. u vezi sa stavom 1. Evropske konvencije.
117. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da garancije iz stava 3.d. člana 6. Evropske konvencije predstavljaju specifične aspekte prava na pravično suđenje garantiranog u stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, koji se moraju uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja pravičnosti postupka. Kako slijedi iz prakse Evropskog suda, zadatak tog suda, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, jeste, prvenstveno, da ocijeni pravičnost krivičnog postupka općenito, „imajući na umu prava odbrane kao i interes javnosti i žrtve da se krivični progon pravilno provede, te imajući u vidu, kada je to potrebno, i prava svjedoka“. Evropski sud, također, ističe da je dopustivost dokaza prvenstveno pitanje koje uređuje domaće pravo i o čemu odlučuju domaći sudovi, a zadatak Evropskog suda je „jedino da razmotri da li je postupak vođen pravično“. Specifična garancija iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije predstavlja princip prema kojem se, prije nego što se odluči o krivičnoj optužbi protiv optuženog, svi dokazi protiv njega, u principu, moraju izvesti u njegovom prisustvu na javnom suđenju s ciljem kontradiktornosti postupka. Izuzeci od ovog načela su mogući, ali ne smiju vrijeđati prava odbrane, koja, u pravilu, zahtijevaju da se optuženom omogući „odgovarajuća i stvarna mogućnost osporavanja i ispitivanja svjedoka protiv njega bilo u vrijeme kada svjedok daje svoju izjavu, ili u kasnijem stadiju postupka“ (vidi, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. decembra 2011. godine, tačka 118).
118. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branitelje i da je imao „odgovarajuću i stvarnu mogućnost“ da izvodi svoje dokaze na isti način kao i Tužilaštvo BiH, te da ispituje i dovodi u pitanje dokaze optužbe. Apelant je imao i koristio mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe, što i ne osporava, ali se žali da mu je, zabranom Suda da postavlja određena pitanja ili upozoravanjem svjedoka da nisu obavezni da odgovore na neko pitanje, uskraćena mogućnost da diskreditira određene svjedoke. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da je Sud BiH dao relevantne i dovoljne razloge o tome zašto je određena pitanja zabranio, ili zašto je svjedoke upozoravao tokom ispitivanja da ne moraju odgovoriti, jer bi se mogli samoinkriminirati, kao i zašto odbrana, pokušavajući diskreditirati svjedoke kao ličnosti, nije uspjela osporiti suštinu njihovih iskaza (vidi tač. 31-35. ove odluke). Ustavni sud smatra da apelant, u konkretnom slučaju, nije dostavio bilo kakav dokaz da je prvostepeni sud proizvoljno odbio bilo koji njegov prijedlog za izvođenje dokaza, ili da mu je onemogućio da ispituje svjedoke optužbe na način propisan zakonom, niti u osporenim presudama ima bilo čega što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH zabranjivanjem određenih pitanja u skladu sa članom 263. ZKPBiH, koja je smatrao irelevantnim za konkretni postupak, upravljao postupkom na način propisan zakonom i sa ciljem da se utvrdi istina, što je njegova dužnost, kako je već više puta navedeno. S druge strane, upozoravanjem svjedoka da na određena pitanja koja nisu bila direktno u vezi sa inkriminiranim događajem (npr. pitanje ko je ubio talijanske humanitarce u Gornjem Vakufu i sl.) Sud BiH je, kako je i obrazložio, štitio prava svjedoka, što je, kako je već rečeno, jedan od zadataka suda u smislu osiguranja pravičnosti postupka. S obzirom na to, ni činjenica koju apelant ističe, da je Sud mogao upozoriti svjedoke samo prije nego što daju iskaz, ali ne i tokom davanja iskaza, ne dovodi u pitanje ovakav zaključak Ustavnog suda, budući da nema ništa što ukazuje da svjedoci nisu mogli, ako su željeli, odlučiti da na takva pitanja, ipak, odgovore.
119. Dalje, u obje osporene presude sudovi su odgovorili na apelantov prigovor o kredibilitetu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice. Iako se apelant poziva na praksu Ustavnog suda u vezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant pri tome ne uzima u obzir ukupni kontekst i cjelinu stavova Ustavnog suda u vezi s tim pitanjem. Najprije, Ustavni sud u svojoj praksi zaista jeste ukazao da „ovakvi svjedoci [koji su zaključili sporazum] često mogu biti nepouzdani“, ali je naveo i to da „to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera“, te da zakon „daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira“. Dakle, Ustavni sud nije isključio svaku mogućnost da se iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum pokloni vjera, jer bi to bilo u suprotnosti sa prirodom i ratiom uvođenja tog instituta u krivičnopravno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine. Ono što je Ustavni sud naglasio u vezi s tim jeste da je „neophodno i na ovakvu vrstu dokaza primijeniti druga osnovna načela krivičnog procesnog prava, kao što su brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo“ (AP 661/04, op. cit., tač. 37-38). Imajući u vidu ovo, Ustavni sud smatra da je već detaljno obrazložio da je Sud BiH sve dokaze ocijenio upravo u skladu sa ovim principima, a apelant svojim argumentima ni na koji način to nije uspio dovesti u pitanje. Osim toga, iste navode apelant je isticao i u žalbenom postupku, o njima je odlučilo Apelaciono vijeće i o tome je dalo jasno obrazloženje, koje je Ustavni sud već ocijenio zadovoljavajućim. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz stava 3. u vezi sa stavom 1. člana
6. Evropske konvencije neosnovani.
120. U vezi sa apelantovim navodima da nije podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe u smislu člana 6. stav 3.a. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da se sa „tezom Tužilaštva“ da se on, nakon što je prevezao ranjene saborce u Gostoviće, vratio u zaselak Gaj i učestvovao u strijeljanju zarobljenika, „prvi put sreo u prvostepenoj presudi“. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant nije znao šta mu se stavlja na teret, budući da je od početka bio optužen za strijeljanje zarobljenika. Osim toga, apelant je upravo u tom pravcu iznio alibi, o tome je unakrsno ispitivao svjedoke, pa Ustavni sud smatra da ovakve apelantove navode o kršenju prava iz člana 6. stav 3.a. Evropske konvencije ne treba posebno ispitivati, jer nema ništa što ukazuje da bi takva povreda prava na pravično suđenje bila moguća.
121. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.a. i d. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
122. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c., te st. 3. i 4. člana 5. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke Suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za određivanje pritvora, kada su odluke Suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da bude ispitan u prisustvu branioca i da Sud u kratkim rokovima preispita zakonitost pritvora u najširem smislu, te kada je Sud ispitao zakonitost lišavanja slobode prema relevantnim zakonskim odredbama, a apelant ne nudi bilo kakve argumente ili dokaze koji bi ukazali na to da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva ovaj član.
123. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.a. i d. Evropske konvencije kada je apelant imao jednaku mogućnost, kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, da unakrsno ispituje svjedoke optužbe i da te dokaze osporava, te kada su sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto su određenim dokazima poklonili vjeru, zašto određene dokaze nisu prihvatili kao uvjerljive, kao i o tome zašto su zaključili da je dokazano da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje ni kada je Sud, koristeći ovlaštenja propisana zakonom, zabranjivao određena pitanja koja je smatrao irelevantnim za konkretni predmet, niti kada je svjedoke upozoravao da ne moraju odgovoriti na pitanja koja njih mogu inkriminirati, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
124. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
125. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
126. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman