Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1421/12 (S. Ć.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Porez
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Nadležan sud
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1421/12

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1421/12, rješavajući apelaciju Slobodana Ćurčića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Ćurčića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003425 11 Kž od 23. decembra 2011. godine i S1 2 K 003425 10 K od 25. avgusta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Ćurčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg, kao i u redovnom postupku, zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003425 11 Kž od 23. decembra 2011. godine i S1 2 K 003425 10 K od 25. avgusta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1421/12 od 9. oktobra 2013. godine podnesenu apelaciju odbacio zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Međutim, apelant je zatražio preispitivanje ove odluke Ustavnog suda, pa je Ustavni sud Rješenjem broj AP 1421/12 od 16. septembra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje ranije donesene odluke.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 30. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 15. oktobra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 003425 10 K od 25. avgusta 2011. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv optuženog D.O. (u daljnjem tekstu: prvooptuženi), apelanta kao drugooptuženog i pravnog lica “Omega“ d.o.o. Živinice, kao trećeoptuženog, apelanta proglasio krivim što je u vremenskom periodu od 10. novembra do 30. decembra 2005. godine, na način preciziran u izreci presude, kao osnivač, vlasnik i direktor „Sloboproma“ d.o.o. Lončari (u daljnjem tekstu: „Sloboprom“) i porezni obveznik u smislu člana 8 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službeni glasnik BiH“ broj 62/04, u daljnjem tekstu: Zakon o porezu), počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 210 stav 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Slijedom toga, Sud BiH je apelanta, uz primjenu člana 210 stav 2 i čl. 39, 42 i 48 KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je, uz primjenu člana 110 KZBiH, odredio da se od apelanta oduzima iznos od 114.545,68 KM kao imovinska korist stečena krivičnim djelom. Istom presudom, na osnovu člana 188 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant i drugi optuženi su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka, čiju visinu će odrediti Sud BiH posebnim rješenjem.

7. Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant s namjerom da izbjegne plaćanje poreza na promet u svojim poslovnim knjigama prikazao prodaju robe firmi „Marlyn comerc“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: „Marlyn comerc“ ili kupac) u ukupnom iznosu od 528.824,65 KM na koji, protivno čl. 21, 24, 26 i 27 Zakona o porezu nije obračunao i prijavio, niti platio porez, a da bi to prikrio na osnovu nepotpunih i poresko ništavnih narudžbenica i izjava putem fiktivnih i time poresko ništavnih računa, prenio je obavezu obračuna i plaćanja poreza na promet na kupca bez ispunjavanja uslova iz člana 5 Zakona o porezu, tako što je novac od prodaje robe njemu poznatim kupcima ustupio direktno ili preko posrednika prvooptuženog koji mu ga je uz naknadu transferisao sa svog računa na račun „Sloboproma“, lažno prikazujući da je robu prodao i isporučio „Marlyn comercu“, sa kojim nije ostvario stvarni promet, na koji način je izbjegao i nije platio porez na promet proizvoda u iznosu od 114.545,68 KM.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant kako na ročištu za izjašnjenje o krivici od 29. januara 2010. godine, tako i u daljnjem toku postupka, između ostalog, osporavao stvarnu nadležnost Suda BiH tvrdnjama da se u konkretnom slučaju radi o porezu na promet proizvoda i usluga koji je u inkriminisano vrijeme (oktobar – decembar 2005. godine) bio entitetski prihod, a ne državni, slijedom čega se postupak nije mogao pokrenuti i voditi pred Sudom BiH. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je prilikom potvrđivanja optužnice protiv apelanta (broj KT-80/06 od 16. novembra 2009. godine), u skladu sa članom 228 stav 1 ZKPBiH, zaključio da je stvarno nadležan za postupanje u konkretnom predmetu. Takođe, Sud BiH je istakao da, prema odredbama člana 210 st. 1 i 2 KZBiH, krivično djelo poreska utaja čini onaj ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreskim zakonodavstvom BiH, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno 50.000,00 KM. Prema ocjeni Suda BiH, u vrijeme obuhvaćeno optužnicom (oktobar - decembar 2005. godine) poresko zakonodavstvo BiH činili su entitetski zakoni iz oblasti poreza, i to Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/02) i Zakon o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/98, 40/98, 18/99 i 29/00), prema kojim su apelant i drugi optuženi izbjegli da izvrše obračun i plaćanje poreza na promet, što ovaj bitni elemenat krivičnog djela poreska utaja – zaštitni objekat čini ispunjenim. Upravo zbog navedenih razloga, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu koje je propisano KZBiH, to Sud BiH nije prihvatio istaknute prigovore odbrane, ocjenjujući da je, prema članu 7 stav 1 Zakona o Sudu BiH, nadležan za krivična djela utvrđena KZBiH i drugim zakonima BiH.

9. Nadalje, Sud BiH je pojasnio koji elementi čine biće krivičnog djela člana 210 st. 1 i 2 KZBiH, te da je, ukoliko su u pitanju pravna lica kao poreski obveznici, počinilac djela odgovorno lice u pravnom licu s tim da se ovo krivično djelo može počiniti samo s namjerom. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je nesporno da je apelant, upisan kao osnivač i odgovorno lice u pravnom licu “Sloboprom”, koje je registrovano kod Osnovnog suda u Bijeljini za djelatnost, pored ostalih, trgovina na veliko i malo. Takođe je nesporno da iz finansijske dokumentacije koja je predočena tokom dokaznog postupka proizilazi da je u inkriminisanom periodu pravno lice “Marlyn comerc” obavljalo finansijske transakcije sa pravnim licem “Sloboprom”. Sporno je bilo, kako je istakao Sud BiH, da li je bilo stvarnog prometa robe između tih pravnih lica, što je odlučna činjenica za pravilno i zakonito rješavanje ove krivičnopravne stvari.

10. Dalje, Sud BiH je naveo da je, ocjenjujući materijalne dokaze koje je prezentovalo Tužilaštvo u toku dokaznog postupka, a koje je u cijelosti prihvatio, jer su međusobno neprotivrječni i čine logičnu cjelinu, te dovodeći ih u vezu sa iskazima svih saslušanih svjedoka, na nesumnjiv način utvrdio da je pravno lice “Sloboprom” obveznik plaćanja poreza na promet proizvoda, te da nije bilo uslova za oslobađanje, odnosno prenošenje te obaveze na drugog obveznika (“Marlyn comerc”). Sud BiH je zaključio da je apelant izbjegao i da nije platio porez na promet proizvoda u iznosu od 114.545,68 KM. Ovakvo utvrđenje Suda BiH proizilazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka finansijske struke (u daljnjem tekstu: vještak optužbe) od 5. januara 2008. godine, te pojašnjenja nalaza od 27. aprila 2010. godine, koji je vještak usmeno obrazložio na glavnom pretresu, zatim, materijalne dokumentacije, iskaza svjedoka Tužilaštva, pa i iz iskaza prvooptuženog, koji je dao u svojstvu svjedoka, neposredno na glavnom pretresu. S tim u vezi, Sud BiH je detaljno opisao okolnosti koje proizilaze iz nalaza i mišljenja vještaka optužbe. Navedeno je da je „Sloboprom“ pravnom licu „Marlyn comerc” u periodu od 10. novembra do 30. decembra 2005. godine ispostavio 58 računa na iznos od 528.824,65 na ime isporučene robe (bijela tehnika) na kojima stoji klauzula da su cijene veleprodajne bez uračunatog poreza na promet proizvoda. Vještak je utvrdio da „Marlyn comerc“ nema valjanu dokumentaciju kojom bi se potvrdilo da je prikazana kupljena roba stvarno i prevezena iz skladišta “Sloboproma” u skladište i prodajne prostore „Marlyn comerca”. Prema mišljenju vještaka, računi-otpremnice i narudžbenice-izjave ne sadrže sve zakonski obavezne podatke, koje je vještak precizirao, na osnovu kojih bi se posredno moglo zaključiti da je roba stvarno prevezena, niti postoje precizirana dokumenta kojima bi se dokazalo da je roba stvarno i prevezena iz čega vještak izvodi zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom prometu robe između “Sloboproma” i “ Marlyn comerca”. Vještak je sačinio i pojašnjenje datog nalaza od 27. aprila 2010. godine u kojem navodi da je zaključak o nepostojanju stvarnog prometa robe između „Sloboproma” i “ Marlyn comerca”, izveden analizom ne samo dokumentacije koju su posjedovala ta dva pravna lica već i analizom poslovanja “Marlyn comerca”, koja, po ocjeni Suda BiH, upućuje na zaključak da stvarnog prometa robe nije bilo, niti je moglo biti, već da se samo radilo o finansijskim transakcijama između navedenih pravnih lica. U prilog zaključku da se radilo o fiktivno sačinjavanoj dokumentaciji kojom je prikrivan stvarni tok robe Sud BiH je naveo i iskaze svjedoka, službenika SIPA-e, koji su sprovođenjem istražnih radnji imali neposredna saznanja o pravnom licu “Marlyn comerc”. S tim u vezi je navedeno da iz iskaza svjedoka M.A. (istražioca) i V.R. (inspektora za finansijski kriminal i korupciju) i Š.A. (istražioca) proizilazi da je „Marlyn comerc“ imao otvorene račune u bankama, ali da prilikom provjere na terenu nije nađeno sjedište te firme, da ta firma nije imala dokumentaciju, skladišta i transportna sredstva, niti maloprodajne objekte i da se nije moglo utvrditi odakle potiče kompletan iznos prometa koji je iznosio 700-800.000,00 KM. Navedeno, po ocjeni Suda BiH, upućuje na zaključak da se radi o pravnom licu koje se nije moglo baviti, niti se bavilo trgovinom na veliko s obzirom na to da nije imalo skladište, prodajne prostore, prevozna sredstva, zaposlenike i sl., što dalje upućuje na nesumnjiv zaključak da “Marlyn comerc” nije mogao ni stvarno prometovati sa drugim pravnim licima, te da je registrovan radi nezakonitog poslovanja, na osnovu čega se posredno izvodi zaključak i da je prikazano poslovanje sa pravnim licem „Sloboprom” bilo fiktivno.

11. Nadalje, navedeno je da je apelantova odbrana dokazivala da se „Sloboprom” u poslovanju sa drugim pravnim licima nastojao da zaštiti od poslovanja sa firmama koje izbjegavaju zakonske obaveze, te da je od nadležne Poreske ispostave Tuzla stigao odgovor da je „Marlyn comercu ” dodijeljen identifikacioni broj, ali da se ta firma nije obratila za dodjelu djelovodnog broja. Dalje je navedeno da je apelantova odbrana izvršila vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke (u daljnjem tekstu: vještak odbrane), koji je sačinio nalaz i mišljenje od 14. aprila 2010. godine u kojem je dato mišljenje da je „Sloboprom” vodio poslovne knjige u skladu sa Zakonom o računovodstvu, te primjenjivao Zakon o porezu. Navedeno je da je vještak odbrane utvrdio da, kada se na kompletan promet od 528.824,65 KM primijeni viša poreska stopa od 20%, dobije se iznos poreske obaveze od 105.764,93 KM, a ne 114.545,68 KM, kako to tvrdi vještak optužbe, te da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni poreska stopa od 16,67 %, prema čemu bi poreska obaveza iznosila 88.155,07 KM. Vještak odbrane je istakao da se poslovni odnos između „Marlyn comerca” i „Sloboproma” odvijao na način propisan zakonom i da je bio stvaran, odnosno da je naručena roba fizički i preuzimana u skladištu prodavca, da je pravno lice „Sloboprom” poslovalo potpuno uredno, te da je „Marlyn comerc”, svjesno poslujući na nepropisan način, pokušao da za ukupno ostvaren promet sa „Slobopromom” od 528.824,65 KM izbjegne plaćanje poreskih obaveza u iznosu od 88.155,07 KM. Navedeno je da je vještak ostao kod svog nalaza i prilikom saslušanja na glavnom pretresu. Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana saslušala i druge svjedoke, pokušavajući dokazati da je između ta dva pravna lica bilo stvarnog prometa robe. Sud BiH je naveo da je ocijenio iskaze svjedoka apelantove odbrane u skladu sa njihovom relevantnošću i dokaznom vrijednošću i u kontekstu svih izvedenih dokaza kako odbrane, tako i optužbe, nalazeći da nijedan od tih iskaza nema uticaj na odluku o meritumu ovog krivičnog predmeta. Ovo posebno kada su u pitanju četiri svjedoka, koji su zaposlenici u “Slobopromu” i koji, po ocjeni Suda, nisu objektivno iznosili svoja neposredna saznanja, budući da su zainteresovani da se njihov poslodavac, apelant, oslobodi krivičnopravne odgovornosti. Takođe, Sud BiH je naveo da iskaze svjedoka R.P. i S.G. nije ocijenio kao relevantne, budući da ti svjedoci nisu zaposlenici u pravnim licima „Sloboprom” ili „Marlyn comerc”, niti su mogli imati neposredna saznanja o poslovanju između navedenih pravnih lica. Dakle, ni izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka odbrana nije mogla dovesti u sumnju utvrđeno činjenično stanje u pogledu nepostojanja stvarnog prometa robe između pravnih lica „Marlyn comerc” i „Sloboprom”. Dalje, evidentno je da je vještak odbrane tokom saslušanja na glavnom pretresu i u pisanom nalazu iznio mišljenje da je sva finansijska dokumentacija „Sloboproma” sa aspekta poreskih propisa bila uredna i validna. Po ocjeni Suda BiH, pismeni nalaz vještaka ne dovodi u sumnju utvrđeno činjenično stanje i Sud BiH ga u većem dijelu prihvata, ali činjenicu u pogledu nepostojanja stvarnog prometa robe između pravnih lica „Sloboprom” i „Marlyn comerc” Sud BiH je utvrdio na osnovu drugih sprovedenih dokaza u kom pravcu dokaznu vrijednost navedenog finansijskog vještačenja Sud BiH ne tretira kao odlučnu. Prema mišljenju Suda, čak ni potpuno uredna finansijska dokumentacija ne bi sama po sebi bila pouzdan dokaz da je stvarni promet robe i obavljen, a posebno ne uz dokumentaciju kakva je bila u konkretnom slučaju. Utvrđene nepravilnosti u finansijskoj dokumentaciji pravnih lica „Sloboprom” i „Marlyn comerc”, dovedene u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka, te iskazom vještaka optužbe iz kojeg se nesporno može utvrditi da su između navedenih pravnih lica postojale samo finansijske transakcije, nesumnjivo potvrđuju činjenicu da do stvarnog prometa robe nije došlo. Po ocjeni Suda BiH, apelant je navedeno krivično djelo preduzeo sa direktnim umišljajem, svjestan djela i posljedica preduzetih radnji.

12. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 2 K 003425 11 Kž od 23. decembra 2011. godine apelantovu žalbu, izjavljenu protiv Presude broj S1 2 K 003425 11 Kž od 25. avgusta 2011. godine, odbilo kao neosnovanu i prvostepenu presudu u odnosu na apelanta potvrdilo u cijelosti. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo, u vezi sa prigovorima o nenadležnosti Suda BiH, tvrdnjama da je u inkriminisanom periodu porez na promet proizvoda i usluga bio entitetski prihod, da je apelant proglašen krivim što je kao poreski obveznik, u smislu člana 8 Zakona o porezu, počinio krivično djelo iz člana 210 stav 2 KZBiH. Dakle, kako je pojasnilo Apelaciono vijeće, nesumnjivo je da je u inkriminisanom periodu KZBiH od 1. marta 2003. godine bio na snazi, da je njima propisano predmetno krivično djelo, te da je ono u izvornoj nadležnosti Suda BiH. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je i blanketni propis koji je naveden u izreci pobijane presude Zakona o porezu zakon koji je Parlamentarna skupština BiH usvojila na sjednicama Predstavničkog doma i Doma naroda održanim 29. decembra 2004. godine i koji se primjenjivao od 1. januara 2005. godine, a članom 50 tog zakona propisano je da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti entitetski propisi. Slijedom toga, kako je istaklo Apelaciono vijeće, iz navedenih činjenica proizilazi da je apelantovo postupanje bilo suprotno odredbama poreskog zakonodavstva države BiH, te da je opisanim radnjama u pobijanoj presudi počinio krivično djelo poreska utaja propisano KZBiH zbog čega, konačno, nadležnost Suda BiH u konkretnom slučaju nije upitna. Nadalje, ukazano je da apelantovi žalbeni prigovori da je u inkriminisanom periodu porez na promet proizvoda i usluga i dalje bio entitetski prihod ne dovodi u pitanje postojanje i primjenu državnog Zakona o porezu, čijim su stupanjem na snagu, bez sumnje, prestali da važe svi entitetski propisi koji se odnose na oporezivanje proizvoda i usluga u prometu, a koji su se primjenjivali na području entiteta i Distrikta Brčko. Pri tome Apelaciono vijeće je naglasilo da su posve ispravni apelantovi žalbeni navodi o pogrešnom obrazloženju prvostepenog suda u odnosu na primjenu entitetskih poreskih propisa i da obrazloženje pobijane presude u tom smislu nije u skladu sa njenom izrekom u pogledu predmetnog blanketnog propisa. Međutim, kako je očigledno da je izrekom presude na ispravan način istaknut navedeni blanketni propis i da je obrazloženje pobijane presude u tom pravcu potpuno u suprotnosti sa njom, Apelaciono vijeće je zaključilo da se u konkretnom slučaju isključivo radi o pogrešnoj interpretaciji primjene materijalnog prava, koja je rezultat pogrešnog obrazloženja, ali koja nije uticala na pravilno i ispravno zaključivanje u pogledu odlučnih činjenica u rješavanju ove krivičnopravne stvari.

13. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani žalbeni prigovori koji se tiču osporavanja analize nalaza i mišljenja vještaka optužbe, te njegove ocjene nedostataka materijalne dokumentacije koja prati promet robe između ,,Marlyn comerca“ i „Sloboproma“, te da je odbrana selektivno analizirala zaključke nalaza, bez sagledavanja cjelokupnih argumenata iznesenih u pogledu odlučnih činjenica. Naime, iz sadržine osporavanog nalaza, a što je ispravno ocijenio i prvostepeni sud, proizilazi da je poslovni odnos ova dva pravna lica dvostrano obvezujući i da su obje strane u tom odnosu podjednako odgovorne i obavezne da ispravno posluju.

14. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da ocjena dokaza u pobijanoj presudi nije izvršena u skladu sa odredbama člana 281 stav 2 ZKPBiH, budući da je zaključeno da je prvostepeni sud na temelju takve ocjene izveo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje na osnovu savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, te da je iz ispravne interpretacije iskaza saslušanih svjedoka izveo zaključke o svim odlučnim činjenicama, relevantnim za apelanta kao odgovornog lica „Sloboproma“. Navedeno je da je prvostepeni sud dao razloge zbog kojih je određene dokaze prihvatio u cijelosti, dok je neke dokaze, i to posebno subjektivne prirode, ocijenio kao neobjektivne, te im u tom smislu nije uopšte ili im je samo djelimično poklonio vjeru. Analizirajući sadržinu pobijane presude, posebno u dijelu ocjene iskaza saslušanih svjedoka N.K., S.K., E.B., P.R., te konačno iskaza i prvooptuženog, a koji se apelantovom žalbom posebno ocijenjeni i valjano dovedeni u vezu sa drugim izvedenim dokazima, te je na osnovu takve ocjene nesumnjivo izveden pravilan zaključak da je pravno lice „Sloboprom”, čije je odgovorno lice apelant, obveznik plaćanja poreza na promet proizvoda u iznosu od 114.545,68 KM, te da uslova za oslobađanje, odnosno prenošenje te obaveze na drugog obveznika “Marlyn comerc” u konkretnom slučaju nije bilo. Navedeno je da apelantova tvrdnja da je roba izvedena iz veleprodajnog magacina „Sloboproma“ nije sporna, ali da navodi da je ona stvarno predata u posjed kupcu ,, Marlyn comercu“ nemaju utemeljenje u činjenično utvrđenom stanju. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je iskaze svjedoka na valjan način interpretirao i doveo u vezu sa izvedenim materijalnim dokazima, posebno u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka optužbe od 5. januara 2008. godine iz kojeg proizilazi da je vještačenjem utvrđeno da „Marlyn comerc” nema valjanu dokumentaciju kojom bi se potvrdilo da je prikazana kupljena roba stvarno i prevezena iz skladišta „Sloboproma“ u njegovo skladište i prodajne prostore.

15. Dakle, i po ocjeni Apelacionog vijeća, evidentno je da je “Sloboprom” ostvario prodaju robe, ali nema valjanih dokaza kojim bi se utvrdilo da je robu zaista i prodao pravnom licu “Marlyn comerc”, posebno kada se ima u vidu materijalna dokumentacija iz koje proizilazi da to lice, osim što je registrovano kod nadležnog registracionog suda, a što apelantova odbrana posebno ističe, nema nikakvu drugu potrebnu knjigovodstvenu dokumentaciju koju je po Zakonu o računovodstvu i Međunarodnim računovodstvenim standardima bilo dužno voditi. Sve navedeno jasno pokazuje da niti jedno pravno lice koje ima namjeru da zakonito posluje ne može poslovati sa firmom koja nema potrebnu prateću dokumentaciju. Činjenica da je neka firma registrovana ne ukazuje da ona i zakonito posluje. Stoga je odbijen kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je isključivo to dovoljan podatak za prodavca u jednom poslovnom odnosu, jer je jasno da je u njemu postojala namjera da se zloupotrijebi registrovano pravno lice ,,Marlyn comerc" da vrši inkriminisane radnje, odnosno da počini krivično djelo poreska utaja.

16. Nadalje, prema ocjeni Apelacionog vijeća, a što je ispravno utvrđeno i pobijanom presudom, vještak optužbe pojasnio je da dokumentacija „Sloboproma” u vezi sa poslovanjem sa „Marlyn comercom” ima određenih nedostataka, što je čini nevjerodostojnom u smislu da se njome ne dokazuje da je fakturisana roba i stvarno predata kupcu “ Marlyn comercu”. Imajuću u vidu navedeno, apelantovi žalbeni prigovori da je kupac ,,Marlyn comerc“ dostavio svu potrebnu dokumentaciju za promet, te da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi uslovi iz člana 5 Zakona o porezu su, po ocjeni Apelacionog vijeća, neosnovani. Nesumnjivo, i po ocjeni Apelacionog vijeća, iz izvedenih dokaza proizilazi da nije bilo stvarnog prometa, odnosno da pravno lice „Marlyn comerc” nije moglo stvarno prometovati sa drugim pravnim licima i da je registrovano radi nezakonitog poslovanja, na osnovu čega se posredno izvodi ispravan zaključak da je i prikazano poslovanje sa pravnim licem “Sloboprom” bilo fiktivno.

17. Nadalje, ocijenjeni su kao irelevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u konkretnom slučaju, kao i utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti u odnosu na učinjenje krivičnog djela poreska utaja apelantovi žalbeni prigovori kojima se ukazuje na činjenicu da prvostepenom presudom nije utvrđeno na koji način je apelant davao novac prvooptuženom (lično ili preko posrednika) kako bi ovaj transferisao taj iznos na račun njegove firme. Naime, pobijanom presudom je nesporno utvrđeno da je apelant direktor firme „Sloboprom“ i lice ovlašćeno za zastupanje u pravnom prometu, te da rukovodi poslovanjem firme i da ništa nije moglo biti preduzeto bez njegovog znanja i odobrenja. Okolnost da li je apelant lično ili neko drugi iz „Sloboproma“ davao novac kako bi se on transferisao na račun njegove firme radi pranja neoporezivog gotovinskog pazara dobavljača posve je irelevantna u kontekstu ocjene i utvrđivanja odlučnih činjenica u smislu dokazivanja postojanja bitnih obilježja krivičnog djela poreska utaja iz člana 210 stav 1 KZBiH za koje je pobijanom presudom apelant proglašen krivim. Po ocjeni Apelacionog vijeća, u osporenoj presudi je na valjan i argumentovan način obrazloženo na koji način je prvooptuženi vršio polog na račun „Marlyn comerca”, a potom plaćao neisporučenu robu po ispostavljenim računima „Sloboproma”, pri čemu se pripremala dokumentacija kao da se radilo o prodaji na veliko, odnosno za dalju prodaju, te konačno vršeno plaćanje po ispostavljenim računima na koji način bi se novac vratio u pravno lice „Sloboprom” d.o.o. Lončari, te time izbjeglo plaćanje poreza na promet proizvoda u utvrđenom iznosu od 114.545,68 KM.

18. U odnosu na apelantove žalbene navode kojima ukazuje na razlike u iznosu izbjegnutog plaćanja poreza u nalazima vještaka optužbe i odbrane, Apelaciono vijeće je istaklo da je, prema pismenom nalazu vještaka odbrane, matematičkim proračunom utvrđen iznos od 88.155,07 KM, a ne iznos od 114.545,68 KM, kako je utvrdio vještak optužbe. Suprotno žalbenim prigovorima, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud dao osvrt i ocjenu nalaza i mišljenja jednog i drugog vještaka, te na temelju savjesne ocjene svih dokaza izvedenih u toku prvostepenog postupka, u okviru kojih je kao ključni bio nalaz i mišljenje vještaka optužbe, izveo nesporni zaključak o utajenom porezu, te utvrđenom iznosu tog poreza od 114.545,68 KM. Naime, obračun poreske obaveze „Sloboproma" d.o.o. Lončari dat je u tabelarnom prikazu nalaza i mišljenja vještaka optužbe iz kojeg proizilazi da je „Sloboprom" prodao robu ,,Marlyn comercu" u iznosu od 528.824,65 KM, te da na njega nije obračunao i prijavio, niti platio porez na promet proizvoda u iznosu od 114.545,68 KM. U skladu sa odredbom člana 11 Zakona o porezu, utvrđena je navedena poreska obaveza po opštoj poreskoj stopi od 20 %. Žalbeni prigovori kojim se ukazuje na drugačiji iznos koji je matematičkim proračunom dobio vještak odbrane nisu u skladu sa činjeničnim stanjem u konkretnom slučaju i on je rezultat pogrešne primjene poreske stope od 16,67 %, koja nije primjenljiva u predmetnom slučaju, niti je u skladu sa navedenom odredbom člana 11 Zakona o porezu. Dakle, sve navedene nesumnjivo utvrđene činjenice, po ocjeni Apelacionog vijeća, na nedvojben način potvrđuju da je apelant radnjama opisanim u izreci pobijane presude izbjegao plaćanje davanja propisanih poreskih obaveza, a kojima se ukazuje na manjkavost utvrđenog činjeničnog stanja i odbijaju kao neosnovane. Pošto je, po ocjeni Apelacionog vijeća, činjenično stanje u pobijanoj presudi utvrđeno na pravilan i potpun način, te pošto je na njega pravilno i posve valjano primijenjen KZBiH, kao i blanketni propis koji se primjenjuje od 1. januara 2005. godine, Zakon o porezu, to Apelaciono vijeće ocjenjuje kao neosnovane i istaknute prigovore apelantovog branioca o pogrešnoj primjeni materijalnog zakona. Kao što je već obrazloženo, iz izreke pobijane presude jasno proizilazi kojim radnjama i u koje inkriminisano vrijeme je apelant postupao suprotno relevantnim odredbama Zakona o porezu kojim je nesumnjivo ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela poreska utaja iz člana 210 stav 2 KZBiH. Apelaciono vijeće je istaklo da je kazna izrečena pobijanom presudom pravilno odmjerena, te da su sve okolnosti koje su uticale na formiranje kazne pravilno identifikovane i razmotrene i da je izrečena kazna zatvora adekvatna težini djela i apelantovoj krivici.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu, prije svega, navodi da Sud BiH nije bio stvarno nadležan za postupanje u ovoj krivičnopravnoj stvari. S tim u vezi, ističe da Sud BiH nije obrazložio na čiju štetu je apelant učinio krivično djelo poreska utaja, što je ključno pitanje od kojeg je i zavisilo pitanje nadležnosti Suda BiH za vođenje postupka. Posebno prigovara nepravilnom utvrđenju spornih činjenica, a naročito činjenice o izlasku kupljene robe iz skladišta „Sloboproma“, što, kako smatra, ima suštinski značaj. Nadalje, prigovara da Apelaciono vijeće nije dalo dovoljno argumenata u pogledu istaknutih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka u smislu njihove pravovaljane ocjene u obrazloženju svoje presude. Prigovara da obrazloženje Apelacionog vijeća kojim razjašnjava pitanje iznosa poreske obaveze koji je dobijen od vještaka odbrane i vještaka Tužilaštva nije dovoljno, te u vezi s tim prigovara zaključku Apelacionog vijeća da je prvostepeni sud pravilno utvrdio način na koji je došlo do izbjegavanja plaćanja poreza.

b) Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je istakao da apelacija ne sadrži konkretizovane prigovore u smislu navodnih povreda, nego se ponovo osporava nadležnost Suda BiH i utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je o pitanjima koja su navedena u apelaciji već raspravljeno na dvije sudske instance, te da apelantovo neslaganje sa ocjenama suda ne znači automatski da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično i fer-suđenje.

21. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani. Istaklo je da je Sud BiH zasnovao svoju nadležnost na osnovu zakona i da je na nju pazio tokom cijelog postupka. Takođe je ukazalo da su apelacioni navodi isticani u toku postupka, te da je Sud BiH na njih odgovorio.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme počinjenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, u relevantnom dijelu glasi: Porezna utaja Član 210.

(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza[...]. (2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

23. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga („Službeni glasnik BiH“ broj 62/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav 1. tačka 1.

(1) Obveznik poreza na promet proizvoda je lice i građanin koji:

1) izvrši promet proizvoda namijenjenih krajnjoj potrošnji;

Član 24. st. 1. i 3.

(1) Porez na promet ostalih proizvoda i usluga porezni obveznici plaćaju u roku od pet dana po isteku sedmice u kojoj je obavljen promet na vrijednost prodatih proizvoda i izvršenih usluga.

(3) Porez na promet ostalih proizvoda i usluga plaća se na uplatne račune koje propišu ministri finansija entiteta i Brčko Distrikta.

Član 50.

(1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti svi propisi koji se odnose na oporezivanje proizvoda i usluga u prometu a koji su bili u primjeni na području Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko Distrikta BiH, uključujući:

Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga, prečišćen tekst ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/02, 37/03 i 14/04).

Zakon o akcizama i porezu na promet, ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/02, 30/02, 60/03 i 96/03) i Zakon o osiguranju sredstava za redovno i sigurno odvijanje željezničkog saobraćaja ("Službeni glasnik Republike Srpske ", br.15/96, 19/96).

Zakon o porezu na promet i usluge Brčko Distrikta ("Službene novine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 7/02).

Član 51.

(1)Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivat će se od 1. januara 2005. godine.

24. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05 i 35/05) u relevantnom dijelu, interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, glasi: Član 1. stav 1.

Teritorijalna primjena Ovim zakonom uvodi se obaveza i regulira se sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost (u daljem tekstu: PDV) na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

[...] Član 82.

Prestanak važenja propisa Od 1.1.2006. godine prestaje se primjenjivati Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH", broj 62/04).

Član 83. stav 1.

Stupanje na snagu Ovaj Zakon stupa na snagu 15 dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjuje se od 1.1.2006. godine, izuzev odredbi sadržanih u čl. 72. do 79. ovog zakona, koje se primjenjuju od 1.7.2005. godine".

25. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ br. 49/09, 74/09 - ispravka i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

26. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 23.

Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan:

da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu, […]

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003425 11 Kž od 23. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

35. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da mu nije sudio stvarno nadležan sud, da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da Apelaciono vijeće nije dalo valjano obrazloženje o neosnovanosti apelantovih navoda u vezi sa istaknutim nedostacima o odlučnim činjenicama.

36. U vezi s navodima apelacije o nenadležnosti Suda BiH, Ustavni sud napominje da je, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jedan od njegovih osnovnih principa da o osnovanosti krivične optužbe odlučuje „zakonom ustanovljeni sud“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode isticao tokom cijelog redovnog sudskog postupka i da su ovi prigovori ocijenjeni u više navrata (počevši od ispitivanja nadležnosti prilikom potvrđivanja optužnice), nakon čega je izveden zaključak da je u konkretnom slučaju nadležan Sud BiH. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ove navode dovodi u vezu sa činjenicom da „nije utvrđeno na čiju štetu je učinjeno krivično djelo“ dok je, kako to proizilazi iz osporenih presuda, u toku redovnog postupka te navode dovodio u vezu sa činjenicom da se radi o „entitetskom prihodu“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u konkretnom slučaju zasnovao svoju nadležnost na osnovu člana 7 stav 1 Zakona o Sudu BiH. Tom odredbom je propisano da je Sud BiH nadležan za krivična djela utvrđena KZBiH i drugim zakonima BiH. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo poreska utaja koje je propisano u članu 210 stav 2 KZBiH, te da je i blanketna norma iz tog krivičnog djela, takođe, propisana „drugim zakonima BiH“, tj. odredbama člana 8 Zakona o porezu koji se primjenjivao u inkriminisano vrijeme. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se Zakon o porezu primjenjivao počev od 1. januara 2005. godine (član 51) do 1. januara 2006. godine, kada se taj zakon prestao primjenjivati budući da je stupio na snagu Zakon o porezu na dodatu vrijednost (čl. 82 i 83 stav 1 Zakona o porezu na dodatu vrijednost). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće veoma detaljno pojasnilo da se blanketni propis iz zakona koji je naveden u izreci pobijane presude (Zakon o porezu) primjenjivao od 1. januara 2005. godine, te da je članom 50 Zakona propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti entitetski propisi. Slijedom toga, kako je istaklo Apelaciono vijeće, iz navedenih činjenica proizilazi da je apelantovo postupanje bilo suprotno odredbama poreskog zakonodavstva države BiH, te da je opisanim radnjama u pobijanoj presudi počinio krivično djelo poreska utaja propisano KZBiH, zbog čega, konačno, nadležnost Suda BiH u konkretnom slučaju nije ni upitna, a koje stanovište Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, i Ustavni sud ukazuje da, dakle, u konkretnom slučaju i osnovno krivično djelo (član 210 KZBiH) i blanketna norma (član 8 Zakona o porezu) predstavljaju osnov za zasnivanje stvarne nadležnosti Suda BiH u smislu odredaba člana 7 stav 1 Zakon o Sudu BiH. Imajući u vidu sadržinu navedenih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u tom segmentu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, budući da proizilazi da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u predmetnom postupku postupao „zakonom ustanovljeni sud“ zbog čega se apelantovi navodi da mu nije sudio stvarno nadležan sud pokazuju u cijelosti neosnovanim.

37. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da je Sud BiH, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

39. Dovodeći u vezu navedena stanovišta sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio pojedine iskaze svjedoka (prvenstveno iskaze četiri svjedoka – zaposlenika SIPA-e) koji su dati pred prvostepenim sudom, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka odbrane, tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud ukazuje, kako to proizilazi iz osporene odluke, da je Sud BiH ocijenio sve sprovedene dokaze posebno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza izveo zaključak da je apelant, kao odgovorno lice u pravnom licu „Sloboprom“, počinio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim, dajući detaljno i jasno obrazloženje za izvođenje takvog zaključka u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoja stanovišta u obrazloženju osporene presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

40. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Apelaciono vijeće u svojoj odluci detaljno i jasno obrazložilo zašto, suprotno apelacionim navodima, u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka, te zašto je, prema njegovom stanovištu, prvostepeno vijeće donijelo pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Pri tome je, kako to proizilazi iz obrazloženja drugostepene odluke, Apelaciono vijeće istaklo da nije pravilna odluka prvostepenog vijeća u pogledu tumačenja blanketne norme, ali je taj nedostatak u obrazloženju svoje odluke ispravilo, te naglasilo zašto taj nedostatak ne može uticati na drugačije odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće razmotrilo i druge apelantove žalbene navode, te da je u svojoj presudi dalo odgovor na njih. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće utvrdilo da je prvostepeni sud dao osvrt i ocjenu nalaza i mišljenja vještaka optužbe i odbrane, te na temelju njihove savjesne ocjene, kao i svih dokaza izvedenih u toku prvostepenog postupka izveo zaključak o utajenom porezu u iznosu od 114.545,68 KM, koji Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće jasno obrazložilo zašto je pravilno stanovište prvostepenog vijeća da u konkretnom slučaju iz svih dokaza proizilazi da nije bilo stvarnog prometa robe između „Sloboproma“ i ,, Marlyn comerca“, odnosno da „Marlyn comerc” nije mogao stvarno prometovati sa drugim pravnim licima, te da je registrovan radi nezakonitog poslovanja, na osnovu čega je izveden ispravan zaključak da je i prikazano poslovanje sa pravnim licem „Slobopromom” bilo fiktivno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.

41. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije u kontekstu apelacionih navoda koje je razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je u postupku koji se vodio protiv apelanta odlučivao „zakonom ustanovljeni sud“, kao i kada je redovni sud nedvosmisleno i potpuno jasno obrazložio zašto su u okolnostima konkretnog slučaja apelantovi prigovori neosnovani, a pri tome su svi dokazi analizirani i ocijenjeni pojedinačno, međusobno i zajedno uz obrazloženja i zaključke zasnovane na relevantnim odredbama KZBiH i ZKPBiH.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1421/12 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio