Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4560/15 (M. K.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4560/15
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4560/15, rješavajući apelaciju Mlađena Kekerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mlađena Kekerovića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 013758 15 Kž 15 od 16. septembra 2015. godine i broj S1 2 K 013758 14 K od 3. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mlađen Kekerović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 013758 15 Kž 15 od 16. septembra 2015. godine i broj S1 2 K 013758 14 K od 3. septembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda zatraženo je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) 20. oktobra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovor na apelaciju 28. oktobra 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) broj S1 2 K 013758 14 K od 3. septembra 2015. godine u postupku redovne kontrole pritvora utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg trajanja pritvora prema apelantu iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pred Sudom BiH u toku krivični postupak protiv apelanta i dr. po Optužnici Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0001559 od 12. decembra 2013. godine, potvrđenoj 27. decembra 2013. godine zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom porezna utaja ili prevara iz člana 210. KZBiH, krivičnog djela pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH, krivičnog djela sprečavanje dokazivanja iz člana 394. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZRS) i dr., da se postupak nalazi u fazi glavnog pretresa, te da je prema apelantu u primjeni mjera pritvora po Rješenju Suda BiH broj S1 2 K 013758 13 Krn od 29. augusta 2013. godine. Rješenjem Suda BiH S1 2 K 013758 13 Ko od 31. decembra 2013. godine pritvor je produžen nakon potvrđivanja predmetne optužnice iz zakonskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH, te je određeno da pritvor u odnosu na apelanta prema ovom rješenju može trajati najduže tri godine, odnosno do 31. decembra 2016. godine.
7. Dalje je navedeno da je Sud BiH, nakon što je razmotrio dostavljena izjašnjenja Tužilaštva BiH i odbrane, te nakon izvršenog uvida u spis, utvrdio da je primjena mjere pritvora prema apelantu neophodna i u daljem toku krivičnog postupka, cijeneći da se ista svrha ne može postići blažim mjerama. Prvostepeno vijeće je smatralo da je ispunjen kako osnovni razlog za pritvor - postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela za koja ih tereti Tužilaštvo BiH predmetnom potvrđenom optužnicom tako i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
8. U pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se predmetnom optužnicom stavljaju na teret, polazeći od činjenice da je postojanje osnovane sumnje ranije utvrđeno potvrđivanjem optužnice Tužilaštva BiH, kojom prilikom je sudija za prethodno saslušanje ocijenio sve dokaze dostavljene uz optužnicu i utvrdio postojanje osnovane sumnje u odnosu na optužene, a imajući u vidu i do sada provedene dokaze, prvostepeno vijeće je zaključilo da postoji dovoljan stepen osnovane sumnje koji u ovoj fazi postupka opravdava primjenu mjere pritvora prema apelantu.
9. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH na strani apelanta, prvostepeno vijeće je, cijeneći postojanje opasnosti od bjekstva, našlo da na strani apelanta postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, pobjegao ili se sakrio i na taj način onemogućio ili pak otežao vođenje krivičnog postupka. Prvostepeno vijeće je u tom smislu cijenilo kao odlučne činjenice da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, da ima prijavljeno prebivalište u Kovinu, Republika Srbija, što dovodeći u vezu s činjenicom da se apelant tereti za teška krivčna djela za koja je zapriječena zatvorska kazna, te imajući u vidu visinu stečene imovinske koristi i vrijednost zaštićenog dobra, ukazuje na postojanje opasnosti od bjekstva, odnosno napuštanja BiH i odlaska u Srbiju ili drugu državu. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je cijenjena i činjenica da je apelant porodičan čovjek, da je njegova porodica nastanjena u BiH, ali da se ne može zanemariti faza u kojoj se postupak nalazi i težina krivičnog djela. Nesnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na Bilateralni sporazum između Srbije i BiH o pružanju pravne pomoći s obzirom na predmet i fazu u kojoj se predmet nalazi. U tom smislu bez značaja je ocijenjena i činjenica da se postupak nalazi u fazi kada odbrana treba iznijeti svoje dokaze, s obzirom da je apelantu određen branilac po službenoj dužnosti koji je dužan preduzimati sve radnje u svrhu njegove odbrane. Sve navedeno, uz činjenicu da Republika Srbija garantira svojim državljanima da ih neće isporučivati drugim državama radi krivičnog gonjenja, predstavljalo je prvostepenom vijeću osnov za uvjerenje o postojanju opasnosti da bi apelant, svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret i zapriječene krivično-pravne sankcije za navedena krivična djela, boravkom na slobodi, zasigurno iskoristio mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju i napustio teritoriju BiH, dajući se u bjekstvo. Osim toga, prvostepeno vijeće je istaklo da nije zanemarljivo da postoji osnovana sumnja da je apelant, izvršenjem predmetnog krivičnog djela, stekao protivpravnu imovinsku korist u većem iznosu, što ukazuje da pored formalne pretpostavke za nesmetan boravak u drugoj državi (posjedovanje dvojnog državljanstva), te drugih osobnih okolnosti apelant na svojoj strani ima i materijalne mogućnosti za život van granica BiH.
10. Najzad, cijeneći sve navedene okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, a imajući u vidu težinu krivičnih djela, te okolnosti pod kojima su počinjena, kao i nastale posljedice, zaključeno je da niti jedna druga mjera, osim pritvora, ne predstavlja adekvatnu mjeru koja bi u konkretnom slučaju ostvarila svrhu uspješnog vođenja krivičnog postupka.
11. Rješenjem apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 013758 15 Kž 15 od 16. septembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, izjavljena protiv Rješenja prvostepenog vijeća broj S1 2 K 013758 K od 3. septembra 2015. godine.
12. Apelaciono vijeće je, prije svega, istaklo da se prvostepeno rješenje pobija žalbom u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga, odnosno da nije osporeno postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora. I pored toga, u obrazloženju rješenja je ukazano da postojanje osnovane sumnje s obzirom na fazu u kojoj se postupak nalazi (glavni pretres) ničim nije dovedeno u pitanje.
13. Apelaciono vijeće je smatralo da je pobijanim rješenjem pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i izvedeni pravilni zaključci o daljnjem postojanju zakonskog razloga za pritvor iz odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH u odnosu na apelanta. S tim u vezi je ukazano da je pravilan zaključak da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, tj. da apelant pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, da ima prijavljeno prebivalište u Kovinu, a što dovodeći u vezu s činjenicom da se apelant tereti za teška krivična djela za koja je zapriječena zatvorska kazna, te imajući u vidu visinu stečene imovinske koristi i vrijednosti zaštićenog dobra, ukazuje na postojanje opasnosti od bjekstva, odnosno napuštanja BiH i odlaska u Srbiju ili drugu državu. Pri tome, ukazano je da Srbija shodno svojim ustavnim garancijama ne izručuje svoje državljane drugim zemljama radi krivičnog gonjenja. Činjenica da je apelant pokrenuo upravni postupak kod nadležnog organa za ispis iz državljanstva Republike Srbije, na koju je u žalbama ukazano, po ocjeni apelacionog vijeća, nema utjecaja na eventualnu odluku o ukidanju pritvora i primjeni blažih mjera prema apelantu s obzirom da apelaciono vijeće nema informaciju da je doneseno pravomoćno rješenje o ispisu iz knjige državljana kojim bi taj upravni postupak bio pravomoćno okončan. Također, ukazano je i da postoji osnovana sumnja da je apelant, izvršenjem predmetnog krivičnog djela, stekao protivpravnu imovinsku korist u većem iznosu, što ukazuje da pored formalne pretpostavke za nesmetan boravak u drugoj državi (posjedovanje dvojnog državljanstva), te drugih osobnih okolnosti apelant na svojoj strani ima i materijalne mogućnosti za život van granica BiH. Značaj navedenih zaključaka, po ocjeni apelacionog vijeća, nije umanjen apelantovim navodima da je pokazao punu spremnost na saradnju s nadležnim organima, kao i da je uslijed dužine trajanja istrage mogao predvidjeti šta mu se može staviti na teret, te da je mogao pobjeći u Srbiju da je to htio. U prilog navedenom ukazano je i na stavove Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Barffus protiv Češke i Muller protiv Francuske, a prema kojima pri određivanju pritvora treba imati u vidu i kontakte koje optuženi ima u inostranstvu, a što su i okolnosti konkretnog slučaja. Najzad, vijeće se u cjelini saglasilo s razlozima prvostepenog suda da niti jedna druga mjera, blaža od pritvora, u konkretnom slučaju ne bi bila adekvatna.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su razlozi osporenih rješenja u pogledu dalje opravdanosti mjere pritvora paušalni i općeniti, bez konkretizacije razloga u odnosu na apelanta. U pogledu postojanja razloga koji opravdavaju mjeru pritvora zbog opasnosti od bjekstva shodno članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, apelant navodi da se Sud BiH u osporenim rješenjima poziva na iste razloge koji su postojali i u vrijeme određivanja mjere pritvora (činjenicu državljanstva Republike Srbije i činjenicu prijavljenog prebivališta u Republici Srbiji), koja traje već dvije godine i da za sve vrijeme nije ponuđen niti jedan novi razlog. U prilog navedenom je ukazao i na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 4309/14. Nadalje, apelant je istakao da je zahtjev za brisanje iz državljanstva Republike Srbije predao Konzulatu u Banjaluci, da je uložio i urgenciju 11. aprila 2014. godine kako bi ubrzao njegovo rješavanje, a iz čega proizlazi da nije imao namjeru napustiti BiH. Apelant smatra i da pri određivanju mjere pritvora nisu cijenjene njegove osobne okolnosti, tj. da je živio i radio na teritoriji BiH, da je porodičan čovjek s petoro djece, da nema imovinu u drugim državama. Nadalje, apelant je ukazao i da je tokom cijelog postupka iskazao spremnost na saradnju s Tužilaštvom BiH, da se odazivao na sve pozive i izjašnjavao se o svim poznatim i raspoloživim informacijama. Najzad, apelant je ukazao i da je 4. septembra 2015. godine s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivice kojim je priznao krivicu za krivična djela za koja se tereti, te da je po ovom sporazumu određena jedinstvena kazna zatvora od deset godina.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana i ne slaže se da su u osporenim rješenjima dati paušalni i neuvjerljivi razlozi, te se poziva na razloge opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora prema apelantu, koji su navedeni u drugostepenom rješenju. U vezi s apelantovim navodima o sporazumu o priznanju krivice ukazano je da on još uvijek nije bio predmet razmatranja pred sudom. Najzad, u odgovoru je ukazano da sud, pri kontroli pritvora, nije obavezan imati nove razloge, već je obavezan utvrditi jesu li eventualno okolnosti identične kao što su bile ili su se promijenile.
16. Tužilaštvo BiH takođe smatra da je apelacija neosnovana, te ističe da je Sud BiH prilikom donošenja odluke o produženju mjere pritvora apelantu u potpunosti utvrdio činjenično stanje, osnovanu sumnju koja se apelantu stavlja na teret kao i činjenice koje se odnose na postojanje posebnog zakonskog razloga za određivanje mjere pritvora.
V. Relevantni propisi
17. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Član 209.
Pranje novca (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(5) Novac i imovinska korist iz stavova od (1) do (4) ovog člana će se oduzeti. Član 210.
Porezna utaja ili prevara (1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Kaznom iz stava (1) ovog člana kaznit će se i onaj ko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovu indirektnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit indirektnih poreza koji prelazi 10.000 KM.
(3) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
Član 250.
Organizirani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
(4) Ko postane pripadnik grupe za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.
(5) Pripadnik grupe za organizirani kriminal iz st. 1. do 4. ovog člana koji otkrije tu grupu, može se osloboditi od kazne.
18. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 131. stav 1.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 132. stav 1. tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Član 137.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 013758 15 Kž 15 od 16. septembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.
27. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
28. Ustavni sud ukazuje da je u smislu člana 132. stav 1. ZKP-a opći uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba izvršila krivično djelo. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem.
29. Međutim, apelant osporava da postoji razlog za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a propisano da: „Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.“
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, ukazali da apelant ima i državljanstvo Republike Srbije (koja garantira svojim državljanima da ih neće isporučivati drugim državama radi krivičnog gonjenja), da ima prijavljeno prebivalište u Kovinu u Republici Srbiji, da je određeno vrijeme bio nedostupan organima gonjenja, da je vršenjem krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, pribavio značajnu imovinsku korist koja će mu omogućiti boravak van BiH, da je, nakon što je optužnica potvrđena i dostavljeni mu dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja protiv njega, postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret i zapriječene krivično-pravne sankcije za navedena krivična djela, što mu može biti dodatni motiv za bjekstvo, te zaključili da sve te okolnosti ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant bio na slobodi. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi zauzeo stav da činjenica da osumnjičena osoba ima dvojno državljanstvo, sama po sebi, ne može biti osnov za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini. Naime, takva situacija se, kao generalno realna opasnost od izbjegavanja pravde, može staviti na teret vlastima Bosne i Hercegovine koje nisu preduzele odgovarajuće mjere i zaključile odgovarajuće međudržavne sporazume na osnovu kojih ne bi bilo moguće izbjeći pravdi i prelaziti iz jedne države u drugu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. aprila 2009. godine, tačka 18, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da činjenica da osumnjičena osoba ima dvojno državljanstvo, da posjeduje osobne dokumente druge države, kao i nekretnine u toj državi, bez navođenja okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da ta osoba ima namjeru ili sklonost k bježanju ili izigravanju pravde ne može biti valjan i opravdan razlog za određivanje pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ovaj svoj stav Ustavni sud afirmirao je i u predmetu AP 4309/14 u kojem je ukazao da činjenica da se istraga vodi zbog teških krivičnih djela za koja su zapriječene visoke zatvorske kazne, da apelanti posjeduju državljanstvo Republike Hrvatske koja ne izručuje svoje državljane organima gonjenja drugih država, da apelanti žive u blizini granice s Republikom Hrvatskom, kao i da su vršenjem krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van BiH ne predstavlja relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelante pojedinačno za zaključak zasnovan na činjenicama koje mogu pokazati da se zaista radi o riziku od bjekstva apelanata i da je pritvor neophodno odrediti i prema tom zakonskom osnovu pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 45, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi ukazali da apelant ima dvojno državljanstvo, da ima prijavljeno prebivalište u drugoj državi, da postoji osnovana sumnja da je vršenjem krivičnih djela pribavio značajnu imovinsku korist koja mu omogućava boravak van BiH. Također, redovni sudovi su ukazali na činjenicu da je apelant nakon potvrđivanja optužnice postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret i zapriječene krivično-pravne sankcije za navedena krivična djela, što mu može biti dodatni motiv za bjekstvo. Najzad, ukazano je i da se predmet nalazi u fazi glavnog pretresa, pa imajući u vidu da shodno ZKPBiH nije moguće suđenje u odsustvu, osiguranje apelanovog prisustva izricanjem mjere pritvora je i zbog toga opravdano. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ovo tim prije što, a suprotno apelantovim tvrdnjama, iz osporenih rješenja proizlazi i da su cijenjene i osobne prilike apelanta. Također, a kako je i ukazao Sud BiH u odgovoru na apelaciju, potrebno je cijeniti postoje li još uvijek okolnosti koje su bile od značaja za određivanje mjere pritvora, a ne i da se nužno ponude novi razlozi. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je potpisan sporazum o priznanju krivice, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u odgovoru na apelaciju ukazao da ovaj sporazum pred sudom još uvijek nije razmatran. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
32. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada je sud u postupku kontrole opravdanosti pritvora utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru i kada je dao jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman