Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1547/15 (M. V.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Sloboda kretanja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1547/15
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1547/15, rješavajući apelaciju Milana Vučenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka 1), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Milana Vučenovića podnesene protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008235 14 Kv 10 od 6. novembra 2015. godine, broj S1 2 K 008235 14 K od 26. oktobra 2015. godine, broj S1 2 K 008235 14 Kv 8 od 5.
maja 2015. godine i broj S1 2 K 008235 14 K od 20. aprila 2015.
godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Milana Vučenovića podnesene protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008235 14 Kv 10 od 6. novembra 2015. godine, broj S1 2 K 008235 14 K od 26. oktobra 2015. godine, broj S1 2 K 008235 14 Kv 8 od 5.
maja 2015. godine i broj S1 2 K 008235 14 K od 20. aprila 2015.
godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su preuranjene.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Vučenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 008235 14 K 9 od 26. marta 2015. godine. Apelant je 26. maja 2015. godine u odgovoru na dopis Ustavnog suda osporio i u međuvremenu donesena rješenjā Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 Kv 8 od 5. maja 2015. godine i broj S1 2 K 008235 14 K od 20. aprila 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1547/15.
2. Apelant je 8. januara 2016. godine podnio apelaciju protiv rješenjā Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 Kv 10 od 6. novembra 2015. godine i broj S1 2 K 008235 14 K od 26. oktobra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 137/16.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1547/15 i AP 137/16 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1547/15.
Apelacija broj 1547/15
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je zatraženo 21. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore 27, odnosno 29. aprila 2015. godine.
6. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od apelanta i Suda BiH je zatraženo 19. maja 2015. godine da obavijeste Ustavni sud da li je žalbeni postupak protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 K od 20. aprila 2015. godine okončan.
7. Apelant je odgovorio 26. maja 2015. godine, a Sud BiH je odgovor dostavio 27. maja 2015. godine.
Apelacija broj 137/16
8. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je zatraženo 18. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
9. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore 20. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Apelacija broj 1547/15
11. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 008235 14 K 9 od 26. marta 2015. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene prema apelantu i drugom optuženom B.V. mjera zabrane određenih Rješenjem tog suda broj S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine, i to zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i obaveza povremenog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, kao i mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH određenih Rješenjem tog suda broj S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11. februara 2015. godine. Navedeno rješenje je doneseno u postupku obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti mjera zabrane prema apelantu.
12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je pred Sudom BiH pokrenut krivični postupak protiv apelanta i drugih optuženih optužnicom Tužilaštva BiH od 27. juna 2014. godine koja je potvrđena 7. jula 2014. godine. Navedenom optužnicom apelant je optužen da je počinio krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Također je navedeno da se predmetni postupak nalazi u fazi glavnog pretresa.
13. U obrazloženju rješenja je, dalje, navedeno da su u ranijem toku postupka Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine apelantu izrečene mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH prema kojim se apelantu oduzimaju putne isprave, zabranjuje izdavanje novih putnih isprava i zabranjuje upotreba lične karte za prelazak državne granice BiH i obaveza javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, prema kojoj apelant ima obavezu da se jednom sedmično, svakog petka u periodu od 9 do 10 sati, javlja nadležnom državnom organu, i to Policijskoj stanici Gradiška. Dalje je navedeno da je Rješenjem tog suda broj S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11. februara 2015. godine apelantu izrečena i mjera zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH tako što je apelantu zabranjeno sastajanje ili na bilo koji način kontaktiranje (posredno ili neposredno) sa optuženima koji su poimenično navedeni, uključujući i približavanje njima na udaljenosti od 100 metara. Također, apelantu je zabranjeno i sastajanje sa svjedocima navedenim u optužnici od 27. juna 2014. godine, kao i sa svjedocima koji su poimenično nabrojani u rješenju, uključujući i približavanje njima na udaljenosti od 100 metara. Navedenim rješenjem je određeno da će se o izvršenju predmetne mjere zabrane starati Policijska stanica Gradiška, koja će pismenim putem obavijestiti Sud BiH ukoliko apelant prekrši navedenu zabranu.
14. Sud BiH je istakao da je članom 126.b stav 6. ZKPBiH propisano da je postupajući sudija dužan da svaka dva mjeseca ispita da li je primjena mjera zabrane još potrebna, te je Sud, postupajući prema navedenoj obavezi po proteku dva mjeseca od posljednje kontrole mjera zabrane, na zakazanom ročištu za glavni pretres 18. marta 2015. godine pozvao stranke da se izjasne u pogledu mjera zabrane, koje su najavile pismeno izjašnjenje, koje nije dostavljeno.
15. Prema stanju u spisu, Sud BiH je utvrdio da u proteklom periodu nije došlo do bitnih promjena odlučnih okolnosti, odnosno da okolnosti kojima se Sud rukovodio kod određivanja predmetnih mjera zabrane apelantu i dalje postoje. Osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, po ocjeni Suda, i dalje postoji a što je opći uvjet za primjenu mjera zabrane apelantu (kao vid legitimnog ograničenja njegovog prava). Dalje je istaknuto da je navedeni uvjet ispunjen, budući da je optužnica Tužilaštva BiH u konkretnom predmetu potvrđena. Tom prilikom je sudija za prethodno saslušanje ocijenio sve dokaze dostavljene uz optužnicu i utvrdio da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta i druge optužene, te da do sada u provedenim dokazima tokom glavnog pretresa navedena osnovana sumnja nije umanjena. Sud BiH je istakao da je provođenje dokaza još u toku i da će konačna odluka biti donesena nakon okončanja postupka, kada će se ocijeniti svi dokazi pojedinačno i u međusobnoj povezanosti.
16. Sud BiH je, dalje, ispitao da li u odnosu na apelanta postoje druge okolnosti koje u konkretnoj fazi postupka opravdavaju primjenu navedenih mjera zabrane. U odnosu na mjeru zabrane putovanja, Sud je kao okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva ili skrivanja apelanta u daljnjem toku postupka ocijenio da apelant, pored državljanstva BiH, ima i državljanstvo Republike Srbije, gdje ima prijavljeno i prebivalište. Imajući u vidu da se postupak nalazi u fazi glavnog pretresa, odnosno dokaznog postupka, nakon čega slijedi donošenje meritorne sudske odluke za ozbiljno krivično djelo sa zaprijećenim zatvorskim kaznama, prema ocjeni Suda, kod apelanta može se stvoriti odluka da bijegom iz BiH izbjegne krivično gonjenje u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. Također je istaknuto da Republika Srbija garantira svojim državljanima da ih neće isporučivati drugim državama radi krivičnog gonjenja, te je Sud zaključio da bez primjene predmetnih mjera zabrane postoji objektivna opasnost od apelantovog bjekstva. Osim toga, Sud je ocijenio činjenicu da apelant živi i radi u Moskvi, u Ruskoj Federaciji, gdje mu je nastanjena i porodica. Navedena okolnost, po ocjeni Suda, također upućuje na zaključak da apelant može uspješno pobjeći iz BiH. Isti zaključak Sud je izveo u odnosu na primjenu obaveze javljanja državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH s obzirom na to da je svrha navedene mjere da se dodatno osigura apelantovo prisustvo u daljnjem toku postupka. Također, Sud je na apelantovoj strani našao okolnosti koje i dalje opravdavaju primjenu mjere zabrane sastajanja sa određenim licima (koja su taksativno navedena u rješenju), odnosno da postoji opasnost od ometanja toka postupka utjecajem na svjedoke.
17. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja od 26. marta 2015. godine. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 008235 14 Kv 7 od 16. aprila 2015. godine uvažilo apelantovu žalbu, te je pobijano rješenje ukinulo i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u pobijano rješenje od 26. marta 2015. godine Vijeće utvrdilo da je postupajući sudija prilikom kontrole opravdanosti izrečenih mjera naveo da mjera zabrane sastajanja sa određenim licima egzistira u odnosu na optuženog B.V. i apelanta iako apelantu navedena mjera nije određena rješenjem od 11. februara 2015. godine. Vijeće je zaključilo da iz navedenog proizlazi da pobijanim rješenjem nije pravilno utvrđeno činjenično stanje na šta je opravdano ukazano u apelantovoj žalbi.
18. U ponovnom postupku Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 K od 20. aprila 2015. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje prema optuženom B.V. i apelantu opravdavaju primjenu mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH i obaveze povremenog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, a prema optuženom B.V. (a ne i prema apelantu) i mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c)
ZKPBiH.
19. Apelant se protiv navedenog rješenja od 20. aprila 2015. godine žalio Vijeću Suda BiH, koje je Rješenjem broj S1 2 K 008235 14 Kv 8 od 5. maja 2015. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Vijeće je u obrazloženju rješenja navelo da je u pobijanom rješenju ispravno utvrđeno da je u konkretnoj fazi postupka mjera zabrane putovanja uz obavezu povremenog javljanja nadležnom policijskom organu jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati apelantovo prisustvo, kao i nesmetano vođenje predmetnog postupka. U odnosu na apelantove žalbene navode da bi ukidanjem mjere zabrane putovanja mogao otići u Moskvu i prikupiti sve materijalne dokaze koje bi koristio u svojoj odbrani u konkretnom postupku, Vijeće je ocijenilo neosnovanim. Vijeće je pri tome ocijenilo činjenicu da apelant sa porodicom živi u Moskvi duži vremenski period, gdje vrlo vjerovatno ima i širok krug prijatelja i poznanika a koji bi evidentno mogli pomoći apelantovoj odbrani pri osiguravanju dokaza materijalne prirode ukoliko se za tim ukaže potreba. Stoga je Vijeće zaključilo da nije neophodno da navedeno apelant uradi lično. Vijeće je zaključilo da je ispravan zaključak u pobijanom rješenju da činjenica da se predmet nalazi u fazi glavnog pretresa, zatim, težina krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, kao i zaprijećena kazna kada se dovedu u vezu sa činjenicom da apelant ima i državljanstvo Republike Srbije, gdje ima prijavljeno prebivalište, te da mu u Moskvi žive supruga i dvoje djece i da tamo ima ekonomske interese, da sve navedeno predstavlja realnu opasnost i bojazan od bjekstva. Pored toga, Vijeće je smatralo da se primjenom mjera zabrane – obaveze povremenog javljanja nadležnom policijskom organu osigurava kontrola ponašanja i kretanja apelanta, odnosno osigurava se svrha zbog koje je navedena dodatna mjera prvobitno i određena.
Apelacija broj 137/16
20. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 K od 26. oktobra 2015. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje prema apelantu i optuženom B.V. opravdavaju primjenu mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH koja je određena Rješenjem tog suda broj S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine.
21. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem tog suda od 10. septembra 2015. godine u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane apelantu i drugom optuženom ukinuta mjera obaveznog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, tako da je ostala na snazi mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH. Dalje je istaknuto da je, postupajući u skladu sa obavezom iz člana 126.b stav 6. ZKPBiH kojim je propisano da je postupajući sudija dužan da svaka dva mjeseca ispita da li je primjena mjera zabrane još potrebna, Sud BiH dopisom od 19. oktobra 2015. godine pozvao Tužilaštvo i apelantovu odbranu da se izjasne u tom pravcu. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo istaklo da se nisu promijenile okolnosti zbog kojih je mjera zbrane određena. Navedeno je da je apelantova odbrana osporila postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i zatražila da se navedena mjera zabrane ukine. Sud BiH je naveo da je ocijenio stanje kompletnog spisa i da je utvrdio da u proteklom periodu nije došlo do bitnih promjena odlučnih okolnosti koje bi dovele do ukidanja mjere zabrane. Istakao je da je provođenje dokaza još uvijek u toku i da će konačna odluka o postojanju osnovane sumnje biti donesena nakon okončanja postupka, kada će se ocijeniti svi dokazi pojedinačno i u međusobnoj korelaciji i izvesti zaključak u pogledu vinosti, odnosno apelantove nevinosti. U pogledu primjedaba apelantove odbrane o povredi člana 14. ZKPBiH i prava na odbranu, Sud BiH je utvrdio da se primjenom mjere zabrane putovanja ni na koji način ne ugrožava apelantovo pravo da prikuplja dokaze u svoju korist i osporava tvrdnje Tužilaštva, pri čemu, po ocjeni tog suda, nije nužno da apelant putuje izvan BiH. Sud BiH je utvrdio da na apelantovoj strani i dalje postoji opasnost od bjekstva. Pri tome je Sud i dalje posebno ocijenio činjenice da apelant živi i radi u Moskvi, gdje mu je nastanjena i porodica. Pored toga, Sud je ocijenio i činjenicu da se predmetni postupak nalazi u fazi glavnog pretresa, odnosno dokaznog postupka, nakon čega će biti donesena meritorna sudska odluka.
22. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 008235 14 Kv 10 od 6. novembra 2015. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja od 26. oktobra 2015. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je ispravan zaključak pobijanog rješenja da, kada se činjenice da se predmet nalazi u fazi glavnog pretresa, težina počinjenog krivičnog djela, kao i zaprijećena kazna dovedu u vezu sa činjenicom da apelant ima i državljanstvo Republike Srbije, gdje ima prijavljeno prebivalište, da mu u Moskvi žive supruga i dvoje djece, te da tamo ima ekonomske interese, postoji realna opasnost i bojazan od apelantovog bjekstva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6, 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Apelant je istakao da je Ustavni sud u predmetu broj AP 4597/14 odlukom od 14. maja 2015. godine odbio kao neosnovanu apelaciju kojom je apelant osporavao rješenja Suda BiH kojima je odbijen apelantov prijedlog da mu se, umjesto izrečenih mjera zabrane, odredi mjera jemstva. Apelant i dalje smatra da je u njegovom slučaju trebalo odrediti mjeru jemstva. Dalje je istakao da je apelaciju broj AP 1547/15 podnio protiv rješenja od 26. marta 2015. godine protiv kojeg je podnio žalbu i da je žalbeni postupak bio u toku, predloživši da Ustavni sud spoji navedene predmete i donese jednu odluku. U odgovoru na dopis Ustavnog suda apelant je istakao da je njegova žalba protiv rješenja od 26. marta 2015. godine usvojena, ali da je u ponovnom postupku doneseno konačno rješenje od 5. maja 2015. godine kojim su apelantu i dalje određene predmetne mjere zabrane. Apelant smatra da osporenim rješenjima nije utvrđena osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da nisu navedeni konkretni razlozi zbog kojih postoji opasnost od bjekstva apelanta, odnosno da postoji opasnost da će apelant pokušati izbjeći krivični postupak koji se vodi protiv njega. U apelaciji broj AP 137/16 apelant je istakao da je na snazi i dalje ostala mjera zabrane putovanja zbog čega apelant ne može otputovati u Rusku Federaciju i Azerbejdžan kako bi prikupio dokaze koji mu idu u korist u predmetnom krivičnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 1547/15 istakao da je predmetna apelacija preuranjena, budući da je u međuvremenu po apelantovoj žalbi doneseno rješenje tog suda od 20. aprila 2015. godine protiv kojeg je žalbeni postupak u toku. U odnosu na navode iz apelacije broj AP 137/16, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 1547/15 istaklo da je predmetna apelacija preuranjena, budući da je žalbeni postupak u toku. U odnosu na navode iz apelacije broj AP 137/16, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
27. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Član 209.
Pranje novca (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(2) Ako je počinilac djela iz stava 1. ovog člana istovremeno i počinilac ili suučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava 1. ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(5) Novac i imovinska korist iz st. 1. do 4. ovog člana će se oduzeti.
28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a Ostale mjere zabrane (1)Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
(...)
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i (…) (2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(…) (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stava (7) ovog zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Član 126.d Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniteljem u Bosni i Hercegovini.
(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje u apelacijama br. 1547/15 i 137/16
31. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije preuranjene.
33. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj 1547/15 je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 Kv 8 od 5. maja 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 5. maja 2015. godine, a apelantov odgovor Ustavnom sudu kojim je osporio to rješenje je dostavljen 26. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zatim apelacijom broj 137/16 je osporeno Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 Kv 10 od 6. novembra 2015. godine koje je apelant primio 11. novembra 2015. godine, a apelacija je primljena 8. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u odnosu na ostala prava ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant pobija osporena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 7. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
38. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja koja su donesena u postupku obavezne dvomjesečne procjene opravdanosti mjera koje su apelantu izrečene, tj. zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, te obavezno javljanje nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH.
39. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišavanja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud, dalje, ističe da razgraničenje hapšenja i lišavanja slobode, s jedne strane, i ograničenja slobode kretanja, s druge strane, ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišavanje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjere koju je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišavanje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere preduzete prema pojedincu.
40. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišavanjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi, Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišavanja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišavanje slobode, u smislu člana 5. Evropske konvencije, predstavlja boravak u zatvoru, dakle, u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti potpada pod lišavanje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi, Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Kao kriterij za razgraničenje lišavanja i ograničenja prava slobode kretanja može da posluži slučaj Guzzardi protiv Italije u kome se aplikant slobodno kretao na površini od dva i pol kvadratna kilometra na jednom ostrvu. Međutim, Evropski sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o lišavanju slobode, a ne ograničenju prava slobode kretanja, jer je aplikant bio pod stalnim nadzorom pri čemu mu je bio zabranjen izlaz od 22 sata. Također, aplikant nije mogao da koristi telefon, niti da održava bilo kakve socijalne, uključujući i porodične kontakte. Najzad, rok od 16 mjeseci bio je jedan od glavnih indikatora da se radilo o mjeri lišavanja slobode. U pogledu vremenskog kriterija kao što proizlazi iz slučaja Guzzardi, vremenski faktor je odlučujući za ocjenu da li se in casu radi o lišavanju slobode ili ograničenju prava slobode kretanja. Međutim, u odnosu na kratkotrajna hapšenja koja vrši policija (policijski pritvor od 48 sati, prinudno dovođenje svjedoka, prinudni tjelesni pregled lica, zadržavanje lica od policije radi identifikacije), Evropski sud je smatrao da se i takvi slučajevi, s obzirom na intenzitet i svrhu mjere, smatraju lišavanjem slobode. U odnosu na poseban pravni položaj lica, Ustavni sud zapaža da se član 5. Evropske konvencije ne primjenjuje na lica koja su već osuđena na kaznu zatvora i kojima je po tom osnovu već oduzeta sloboda. Ali, svako daljnje ograničenje već oduzetog prava na slobodu Evropski sud može da kontrolira u okviru poštivanja prava iz člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, ističe da je u svojoj Odluci broj AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje da li mjera ograničenja kretanja, u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, rezultira lišavanjem slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije ili ograničenjem kretanja u smislu člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo da (tačka 30): „Uzimajući u obzir razloge ograničavanja kretanja apelantici, trajanje mjere i karakteristike centra u kojem je apelantica bila smještena, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.“ S tim u vezi, Ustavni sud je ukazao (tačka 31) „da je apelantici mjera ograničenja kretanja izrečena rješenjem Ministarstva na osnovu člana 114. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, u proceduri propisanoj zakonom, kao mjera neophodna u demokratskom društvu, a da bi se izvršila provjera apelanticinog identiteta (…). Također, Ustavni sud zapaža da je ta mjera trajala ograničeno vrijeme (90 dana) u okviru kojeg je sa sigurnošću utvrđen apelanticin identitet, (...) Također, navedena mjera koju je izrekao upravni organ bila je predmet preispitivanja Suda BiH u upravnom sporu apelantici, kojoj, kako je vidljivo iz osporenih odluka, za vrijeme trajanja mjere nije bila uskraćena stručna pravnička pomoć“. Zatim, Ustavni sud je, imajući pri tome u vidu uvjete u PC „Rakovica“ u kojim je mjera ograničenja kretanja izvršavana (tačka 32), ukazao (tačka 33) „da je apelantici bila ograničena sloboda kretanja na određen period - 90 dana - ali kao mjera neophodna u demokratskom društvu, budući da je postojala potreba za utvrđivanjem apelanticinog identiteta (…). Osim toga, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju, u odnosu na prostor u okviru kojeg je apelantici kretanje ograničeno, radi o prostoru otvorenog tipa u kojem ne postoji policijski nadzor nad korisnicima, te time ni striktna kontrola ulaza i izlaza iz centra, (…). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju ograničenje kretanja određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju“.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelantu osporenim rješenjima u apelaciji broj 1547/15 produžene mjere zabrane, i to: zabrana putovanja i obavezno javljanje nadležnom organu jednom sedmično, dok mu je osporenim rješenjima u apelaciji broj 137/16 produžena mjera zabrane putovanja, a ne i mjera javljanja nadležnom organu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su predmetne mjere zabrane propisane u Poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“ ZKPBiH, gdje su članom 123. ZKPBiH propisane kao mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka.
42. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), Ustavni sud ističe da su standardi koje uspostavi Evropski sud minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Evropskom konvencijom a što ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da taj standard proširi u smislu šire zaštite prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i navode apelacije, Ustavni sud će osporena rješenja kojima su apelantu određene mjere zabrane ispitati u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije.
43. Apelant, najprije, tvrdi da u osporenim rješenjima nije utvrđena osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti, a što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, kao i mjera zabrane.
44. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, naprimjer za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid., Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštivanje člana 5. stav
3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
45. Ustavni sud primjećuje da je Vijeće Suda BiH utvrdilo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i dalje postoji, odnosno da je optužnica Tužilaštva BiH u konkretnom predmetu potvrđena. Također je navedeno da je prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje ocijenio sve dokaze dostavljene uz optužnicu i utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Pored toga, Vijeće je utvrdilo da provedenim dokazima tokom glavnog pretresa navedena osnovana sumnja nije umanjena, kao i da predstoji izvođenje i ostalih dokaza. Stoga, imajući u vidu razloge koje su sudovi naveli u osporenim rješenjima u pogledu zaključaka da u konkretnoj fazi postupka, odnosno glavnog pretresa postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti.
46. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je prema apelantu i dalje opravdana mjera zabrane putovanja i obaveznog javljanja nadležnom državnom organu s tim da je rješenjem suda od 6. novembra 2015. godine na snazi ostala samo mjera zabrane putovanja. Kao razloge za svoj zaključak, redovni sudovi su naveli da apelantova porodica ne živi u BiH, da je apelant živio i radio u Moskvi, u Ruskoj Federaciji, gdje mu i dalje žive supruga i dvoje djece i gdje apelant ima ekonomske interese, te da je apelant suočen sa optužbom za krivično djelo za koje je zaprijećena velika zatvorska kazna. Također je navedeno da apelant tvrdi da u Moskvi i u Azerbejdžanu postoje materijalni dokazi koje bi koristio za svoju odbranu i koje bi lično pribavio. Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali dovoljne i jasne zaključke o tome da nije došlo do promjena razloga i okolnosti zbog kojih su predmetne mjere zabrane određene apelantu a u svrhu osiguranja njegovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka.
47. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja od 26. marta 2015. godine, koja je uvažena, te je postupak ponovljen. Ustavni sud smatra da činjenica da apelantova žalba protiv rješenja od 20. aprila 2015. godine nije rezultirala apelantovim uspjehom, to jest da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoje, ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Također, apelant je koristio i žalbu protiv rješenja Suda BiH od 26. oktobra 2015. godine o kojoj je odlučilo Vijeće Suda BiH. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost neosnovani.
Ostali navodi
49. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u ovom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantirana navedenim članovima. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede tih prava.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, u okviru obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane, zaključili da i dalje postoje razlozi zbog kojih su one opravdane u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i vođenja krivičnog postupka, temeljeći ovaj zaključak na detaljnim razlozima i obrazloženjima o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnih razloga za izricanje svake od konkretnih mjera, te kada nije uskraćena mogućnost da ovakvu odluku preispita sud.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene odluke, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka 1) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman