Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3850/15 (M. P.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Uporedive situacije
  • Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3850/15

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3850/15, rješavajući apelaciju Maria Primorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Maria Primorca.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 018538 15 Kv od 24. jula 2015. godine i S1 1 K 018538 15 Krn 17 od 16. jula 2015. godine o određivanju pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Maria Primorca podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 018538 15 Kv od 24. jula 2015. godine i S1 1 K 018538 15 Krn 17 od 16. jula 2015.

godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mario Primorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Alen Nakić i Džemo Hadžiomeragić, advokati iz Sarajeva, podnio je 6. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 018538 15 Kv od 24. jula 2015. godine i S1 1 K 018538 15 Krn 17 od 16. jula 2015. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da ga odmah pusti na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 20. novembra 2015. godine, a Tužilaštvo BiH 19. novembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH (u daljnjem tekstu: sudija za prethodni postupak) broj S1 1 K 018538 15 Krn 17 od 16. jula 2015. godine, donesenim u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih Jerke Vicana i dr. (još tri osumnjičena lica među kojima je i apelant), apelantu, koji je lišen slobode 13. jula 2015. godine u 10.30 sati, određena je mjera pritvora na osnovu odredaba člana 132. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) koje se odnosi na krivično djelo organizirani kriminal, u vezi s krivičnim djelom iz člana 210a. KZBiH (nedozvoljen promet akciznih proizvoda), s tim da mjera pritvora može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode, odnosno do 13. augusta 2015. godine.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da Tužilaštvo BiH u svom prijedlogu ističe da je Državna agencija za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), postupajući prema naredbama Suda BiH, u proteklom periodu provodila posebne istražne radnje prema apelantu i Jerki Vicanu (u daljnjem tekstu: prvoosumnjičeni) zbog postojanja sumnje da su sa još dvoje osumnjičenih počinili krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom nedozvoljeni promet akciznih proizvoda, i drugih krivičnih djela. Dalje je navedeno da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela prvoosumnjičeni imao čitavu mrežu saradnika s različitim zadacima, pa je tako apelantova uloga bila da osigurava krivotvorene dokumente, da stupa u kontakte s licima koja će prvoosumnjičenom osigurati fiktivni plasman duhana, odnosno dokumentaciju kojom će iskazati da je prvoosumnjičeni prodao duhan tobože tim firmama, poput firme „Automat pro Vlašić“ iz Kaknja i pravnom licu „Varda“ iz Ljubuškog i drugim za sada neidentificiranim pravnim licima.

7. Sudija za prethodni postupak najprije je utvrdio postojanje osnovane sumnje, i to na osnovu velikog broja materijalnih dokaza (preciznije označenih na str. 6. i 7. prvostepenog rješenja) koje je Tužilaštvo dostavilo uz navedeni prijedlog za određivanje pritvora. Ocjenjujući dokaze u međusobnoj vezi, a imajući u vidu logiku događaja, sudija za prethodni postupak izveo je zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant, s drugim osumnjičenim, počinio radnje u kojima se stiču obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret (što je sud u odnosu na apelanta obrazložio na str. 10. rješenja). Sve činjenice i okolnosti koje se odnose na postojanje osnovane sumnje, a koje su u osporenom rješenju opisane i obrazložene u ranoj fazi istrage, kako zaključuje sudija za prethodni postupak, zadovoljavaju stepen osnovane sumnje kao neophodnog uvjeta za odlučivanje o pritvoru. Kako navodi sudija za prethodni postupak, zaključak o postojanju osnovane sumnje je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, na osnovu dobijenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantificirao nivo sumnje. Dakle, sudija za prethodni postupak je u konkretnoj fazi postupka pružio dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da su osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.

8. U odnosu na apelanta i prvoosumnjičenog, u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana

132. ZKPBiH stav 1. tačka a), sudija za prethodni postupak je pošao od činjenice da se apelantu i prvoosumnjičenom utvrđenom osnovanom sumnjom na teret stavlja teško krivično djelo, za koje je propisana stroga kazna zatvora. Dakle, ta činjenica upućuje na zaključak da su apelant i prvoosumnjičeni u potpunosti svjesni mogućnosti njihovog kažnjavanja, što može realno predstavljati motiv za bjekstvo i napuštanje BiH. Dalje, kod postojećih okolnosti, odnosno činjenice da apelant i prvoosumnjičeni uz državljanstvo BiH imaju i državljanstvo Hrvatske, sud nalazi da kod utvrđene osnovane sumnje da je počinjeno predmetno krivično djelo postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva osumnjičenih u Hrvatsku ili neku drugu državu. Dalje se navodi da sudija za prethodni postupak naglašava da činjenica dvojnog državljanstva sama po sebi ne predstavlja osnov za pritvor, međutim, kada se dovede u vezu s činjenicom da su osumnjičeni svjesni da se osnovano sumnjiče za teško krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora od najmanje pet godina, to zasigurno može kod osumnjičenih stvoriti odluku da, koristeći ustavno pravo koje im garantira Hrvatska, bijegom iz BiH izbjegnu krivično gonjenje u BiH, ili pak pobjegnu i sakriju se u neku drugu državu. Dalje je istaknuto da je sud pažljivo razmotrio i niz drugih činjenica i okolnosti, od kojih je posebno ocijenio vrstu i prirodu samih krivičnih djela, činjenicu da je u izvršenju učestvovalo više lica međunarodno povezanih, od kojih su neki vjerovatno u inostranstvu, te također realnu činjenicu da sigurno raspolažu značajnim finansijskim sredstvima koja mogu koristiti za boravak u inostranstvu. Istaknuto je da sve navedeno upućuje na osnovan zaključak da osumnjičeni mogu imati snažan motiv da u slučaju njihovog puštanja na slobodu napuste teritoriju BiH.

9. Kada je u pitanju postojanje posebnih pritvorskih razloga kod apelanta i ostalih osumnjičenih predviđenih tačkom b) stav 1. član 132. ZKPBiH, Sud BiH je utvrdio da postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, odnosno da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. U konkretnom slučaju, kako zaključuje sudija za prethodni postupak, očigledno je da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata više osumnjičenih lica od kojih se veći broj nalazi na slobodi, a ta lica se terete za ozbiljna i teška krivična djela, zatim da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi lica (lancu lica) s podijeljenim ulogama, te da su istražne radnje još uvijek u toku. Provođenje navedenih istražnih radnji bilo bi otežano ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi, jer je opravdano očekivati da bi osumnjičeni s ciljem izbjegavanja ili umanjenja svoje krivične odgovornosti mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače (posebno jer su neki od osumnjičenih/svjedoka koji su dali izjavu i nalaze se na slobodi priznali krivično djelo, te na taj način inkriminirali i te osumnjičene), kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. Također je navedeno da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli raspolagati imovinom stečenom krivičnim djelom, te bi time ugrozili ciljeve istrage i utvrđivanje tokova novca koje su stekli izvršenjem krivičnih djela. Konačno je istaknuto da, nasuprot navodima odbrane, Sud ukazuje na to da nije potrebno dokazivati konkretan utjecaj osumnjičenih na svjedoke i saučesnike, jer i sama osnovana bojazan da će se utjecaj desiti dovoljna je da sud stekne uvjerenje da bi osumnjičeni boravkom na slobodi, direktno ili indirektno, mogao kontaktirati svjedoke ili sučesnike s ciljem opstruiranja vođenja krivičnog postupka. Dovoljno je da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja, kao i da bi osumnjičeni mogao imati koristi od tog utjecaja, nezavisno o toga da li postoje dokazi da je neko od osumnjičenih direktno uključen u pokušaj utjecaja na svjedoke i saučesnike.

10. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je razmatrana i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, kako je predložila odbrana, a u skladu s garancijama iz člana 123. stav 2. ZKPBiH, kao i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa je u tom smislu sud našao da se u konkretnom slučaju potrebna svrha može postići jedino mjerom pritvora i da za sada niti jedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna zbog navedenih razloga.

11. Rješenjem Vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) broj S1 1 K 018538 15 Kv od 24. jula 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih protiv prvostepenog rješenja.

12. Kako se navodi u obrazloženju rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje, za počinjenje krivičnog djela koje se apelantu i ostalim osumnjičenima stavlja na teret kao preduvjet za egzistiranje bilo koje mjere osiguranja prisustva osumnjičenih, prema ocjeni Vijeća, sudija za prethodni postupak je pravilno ocijenio da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenima stavljaju na teret. Nakon ponovne ocjene svih priloženih dokaza Vijeće u potpunosti prihvata zaključak sudije za prethodni postupak. Nasuprot prigovorima odbrane, Vijeće je izvelo zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili radnje u kojima se stiču obilježja krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Sve činjenice i okolnosti koje se odnose na postojanje osnovane sumnje u osporenom rješenju su konkretno i jasno opisane i obrazložene u odnosu na svakog osumnjičenog pojedinačno, te u ranoj fazi istrage zadovoljavaju stepen osnovane sumnje kao neophodnog uvjeta za odluku o određivanju pritvora. Vijeće nalazi neosnovanim navod da rješenje o određivanju pritvora ne nudi obrazloženje dokaza iz kojih se izvodi osnovana sumnja da je apelant počinio krivičnopravne radnje. Naime, prema ocjeni Vijeća, u rješenju su jasno navedeni dokazi na osnovu kojih je sudija za prethodni postupak došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant učestvovao u počinjenju krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom nedozvoljeni promet akciznih proizvoda iz člana 210a. KZBiH. U tom smislu u osporenoj odluci navedeni su zakonito presretnuti razgovori između prvoosumnjičenog i apelanta, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant ne samo upoznat već i uključen u nezakonito poslovanje uvoza i prodaje duhana.

13. U pogledu prigovora branilaca osumnjičenih da odbrani nisu dostavljeni dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH uz prijedlog za određivanje pritvora, a koje je Sud ocijenio prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje, Vijeće konstatira da su oni neosnovani, te utvrđuje da obrazloženje dato u pogledu navedenog u osporenom rješenju sadrži dovoljne razloge za nedostavljanje dokaza odbrani. Kao što je to utvrđeno i u predmetnom rješenju, Tužilaštvo BiH je na osnovu razloga propisanih zakonom uskratilo dostavljanje dokaza odbrani, s obzirom na to da se radi o dokazima za koje je Tužilaštvo BiH smatralo da bi njihovo otkrivanje u toj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage. Vijeće je utvrdilo da su osumnjičeni i njihovi branioci bili upoznati s tim da su dokazi dostavljeni Sudu, kao i da je na ročištu održanom na prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora tužilac obrazložio sadržaj dokaza. Imajući u vidu samu prirodu i težinu krivičnih djela koja su osumnjičenima stavljena na teret, te ocjenjujući da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH propisano da se braniocu može uskratiti pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, kao i da je odbrani data mogućnost osporavanja te odluke Suda, odnosno da je odbrana iskoristila žalbu kao redovni pravni lijek, tj. da je izvršena i sudska kontrola zakonitosti takvog postupanja sudije za prethodni postupak, Vijeće je utvrdilo da ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno povreda odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te su time žalbeni prigovori odbrane odbijeni kao neosnovani.

14. Iako je Tužilaštvo BiH u dotadašnjem provođenju istrage saslušalo određeni broj svjedoka i osumnjičenih, na šta je odbrana žalbama osnovano i ukazala, proces osiguravanja dokaza i provođenja istražnih radnji u postupku tek slijedi. Stoga, Vijeće nalazi ispravnim zaključak prvostepenog suda da je neophodno preduzeti sve potrebne korake kako bi se zaštitio krivični postupak, odnosno kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage u krivičnopravnoj stvari. S tim u vezi, u odnosu na opravdanost mjere pritvora iz razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Vijeće navodi da je prvostepeni sud kao okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva osumnjičenih pravilno ocijenio činjenicu da su osumnjičeni svjesni utvrđene osnovane sumnje da su počinili ozbiljna i teška krivična djela za koja im se mogu izreći zatvorske kazne, što nesumnjivo upućuje na zaključak da kod osumnjičenih postoje motiv i okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva. Također, kod procjene opasnosti od bjekstva nije zanemariva priroda i karakter predmetnih krivičnih djela koja upućuje na to da se radi o dobro organiziranoj grupi, odnosno da je u izvršenju krivičnih djela učestvovalo više lica međusobno povezanih, što uz činjenicu da osumnjičeni raspolažu značajnim finansijskim sredstvima ukazuje na postojanje opasnosti da će pobjeći, a nesumnjivo imaju i mogućnost za bijeg i finansijska sredstva koja im mogu osigurati boravak u inostranstvu.

15. Vijeće nalazi potrebnim istaći da je u ovoj fazi postupka, kada je sasvim očigledno da dokazi u postupku još uvijek nisu osigurani, stepen uvjerenja koji mora postojati u odnosu na egzistiranje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere pritvora iz razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH (ometanje krivičnog postupka) zasigurno manji u odnosu na onaj stepen bojazni koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage. Nasuprot navodima branilaca, Vijeće ukazuje na to da nije potrebno dokazivati konkretni utjecaj osumnjičenih na svjedoke i saučesnike, jer i sama osnovana bojazan da će se utjecaj desiti dovoljna je da sud stekne uvjerenje da bi osumnjičeni boravkom na slobodi, direktno ili indirektno, mogli kontaktirati svjedoke ili saučesnike s ciljem opstruiranja vođenja krivičnog postupka. Kako zaključuje Vijeće, dovoljno je da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja, kao i da bi osumnjičeni mogli imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga da li postoje dokazi da je neko od osumnjičenih direktno uključen u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoka i saučesnike. Kod takvih činjenica i okolnosti Vijeće zaključuje da se u ovoj fazi krivičnog postupka samo primjenom mjere pritvora mogu na najefikasniji način osigurati ciljevi istrage (efikasno vođenje krivičnog postupka), a da se time ne ugrožavaju ljudska prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

17. Apelant navodi da Sud BiH uopće ne iznosi razloge o odlučnim činjenicama, nego samo iznosi dokaze (koje je dostavilo Tužilaštvo BiH) iz kojih, navodno, proizlazi osnovana sumnja, obrazlažući to sadržajem pojedinih prisluškivanih razgovora, pa je stoga u cijelosti izostala bilo kakva logičko-psihološka analiza pobrojanih dokaza, a posebno ona koja bi bila zasnovana na međusobnom dovođenju u vezu pojedinih dokaza i činjenica koje navodno proizlaze iz tih dokaza. Apelant smatra da se iz obrazloženja osporenog rješenja ne može zaključiti da je zadovoljen standard osnovane sumnje kako je definiran odredbom člana 20. stav 1. tačka 1. ZKPBiH, niti da postoje činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine).

18. Apelant navodi da u smislu prethodno iznesenog, a imajući u vidu činjenicu da se u osporenom rješenju navodi da su procesnopravnu osnovu za određivanje mjere pritvora osumnjičenima predstavljali dokazi, a u odnosu na koje odbrani nije bila data mogućnost da se izjasni, niti joj je bilo predočeno da će osnovu za odlučivanje predstavljati i ti nepoznati dokazi (za koje je i danas odbrani nejasno šta dokazuju), pa je shodno tome odbrana ukazivala na to da je takvim postupanjem i zasnivanjem osporenog rješenja na tim dokazima učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d. ZKPBiH. S tim u vezi, kako navodi apelant, odbrana je isticala da su u kontekstu apelantovog prava na odbranu, kao osnovnog prava, apsolutno neodrživi razlozi sa 14. stranice (posljednji pasus) i 15. stranice (prvi pasus) osporenog rješenja u kojima se navodi da je za dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo BiH ocijenjeno da bi njihovo dostavljanje odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage, sigurnost lica i njihovih porodica koje su dale iskaz pred Tužilaštvom BiH, a kojima terete osumnjičene, te bi osumnjičeni na njih mogli utjecati.

19. Dalje, odbrana je žalbom posebno istakla da bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH postoji i zbog toga što osporeno rješenje uopće ne sadrži navode odbrane kojima je osporila postojanje osnovane sumnje na počinjenje spomenutih krivičnih djela, kao ni u odnosu na razloge kojima se odbrana usprotivila prijedlogu za određivanje mjere pritvora na osnovu odredbe člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH.

20. Prije svega, kada je u pitanju procesnopravna osnova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, tj. opasnost iz bjekstva, apelantova odbrana je ukazala na to da se indicirana bitna povreda odredaba krivičnog postupka ogleda u tome što se osporeno rješenje u pogledu te procesnopravne osnove zasniva isključivo na apstraktnim i stereotipnim konstruiranim razlozima, te na činjenici da je apelant Hrvat, da osim domicilne, ima i državljanstvo Republike Hrvatske, kao i na činjenici da se istraga vodi zbog teških krivičnih djela za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne.

21. Kada je u pitanju procesnopravna osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, apelantova odbrana je ponovno ukazala na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH, koja se ogleda u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, pa je zbog toga izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude. Zbog navedenih razloga, apelant smatra da se navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka ogleda u tome da Sud BiH u osporenom rješenju, kao ni Tužilaštvo BiH u podnesenom prijedlogu za određivanje mjere pritvora, uopće ne iznosi činjenice i okolnosti koje bi ukazivale na to da je apelant lično ili pak preko nekog drugog pokušao utjecati na bilo kojeg od navodnih svjedoka ili navodnih saučesnika. Slijedom iznesenog, apelantova odbrana je ukazala na to da navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji zbog toga što sud tek paušalno navodi da se u konkretnom slučaju radi o postojanju konkretnih mogućnosti svakog od osumnjičenih, pri čemu u cijelosti ostaje nejasno koje su to konkretne okolnosti, šta je to osumnjičeni činio u odnosu na kojeg od svjedoka, pa da bi koluzijska opasnost bila konkretna i jasna i da bi kao takva predstavljala osnovu za produženje mjere pritvora u smislu citirane pritvorske osnove.

22. Imajući u vidu sve istaknuto, apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku o usvajanju apelacije, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine osporena rješenja i predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da odmah donese novu odluku. Imajući u vidu evidentno kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, apelant s ciljem sprečavanja nastupanja nepopravljivih posljedica predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru da ga Sud BiH odmah pusti na slobodu.

b) Odgovori na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da sud nalazi neosnovanim apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, imajući u vidu da je u osporenim rješenjima Sud BiH pravilno ocijenio da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Navedeni dokazi su konkretizirani i navedeni u osporenim rješenjima i iz njih nedvojbeno proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant učestvovao u počinjenju krivičnopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret. U tom smislu u osporenim odlukama navedeni su zakonito presretnuti razgovori između prvoosumnjičenog i apelanta, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant bio ne samo upoznat već i uključen u nezakonito poslovanje uvoza i prodaje duhana, te je na osnovu njih utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant, kako se to osnovano sumnja, izvršio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, i to u obimu koji je neophodan u fazi u kojoj se predmet tada nalazio (istraga). Dakle, nasuprot apelantovim navodima, Sud BiH navodi da su u osporenim odlukama dati argumentirani razlozi i detaljno obrazloženje, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora tako i posebnih pritvorskih razloga pozivajući se na konkretne dokaze i citirajući sadržaj pojedinih dokaza koji potkrepljuju navedene sudske odluke.

24. U odgovoru na apelaciju Tužilaštva BiH navodi se da su apelantovi navodi neosnovani i netačni i da je apelacija u cijelosti neosnovana. Također, Tužilaštvo BiH ističe da apelant u sadržajnom smislu od Ustavnog suda traži zadiranje u meritum odluke podvodeći svoj zahtjev pod navodnu povredu ljudskih prava i povrede iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Kako navodi Tužilaštvo BiH, apsolutno nije sporno da sloboda može biti uskraćena pojedincu na način propisan Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonom. U konkretnom slučaju, nakon provedene posebne istražne radnje izvedeno je dovoljno dokaza da je apelant učestvovao u vršenju krivičnog djela i ti dokazi su dostavljeni Sudu BiH koji je prihvatio postojanje osnovane sumnje kao preduvjeta mjere pritvora da se on uopće odredi. Nakon što je mjera pritvora određena, kratko vrijeme nakon određivanja, na prijedlog Tužilaštva BiH, ta mjera je ukinuta i određene su mjere zabrane koje su još uvijek na snazi. Apelacija je, prema tome, neosnovana, a predložena privremena mjera postala je irelevantna, jer je mjera pritvora ukinuta.

V.Relevantni propisi

25. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Nedozvoljen promet akciznih proizvoda Član 210a.

(1) Ko nezakonito proizvede, stavi u promet odnosno proda ili prodaje proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreznim markicama na način propisan poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Proizvodi iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti.

Organizirani kriminal Član 250.

[….] (2) Ko kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

[...]

26. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju Član 47. stav 1.

(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

[….] Član 131.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću. [...] Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti: [...]

a) ako se krije ili postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 134.

Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužitelja.

(2) Rješenje o pritvoru sadrži ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.

Član 297. stav 1. tačke d) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, [...]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. [...] VI.Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 018538 15 Kv od 24. jula 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 6. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. tačka 1. st. 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela [...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

U odnosu na član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

33. U konkretnom slučaju, apelant je lice koje je lišeno slobode i u vrijeme podnošenja apelacije se nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

34. Ustavni sud podsjeća i na to da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

35. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

a)Član 5. stav 1. Evropske konvencije

36. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i drugi osumnjičeni, kao i njihovi branioci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo BiH uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao opći uvjet iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.

37. Dalje, iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim održao ročišta na kojima su apelant i njegov branilac bili obaviješteni o dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Vijeće i dalo razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, te odredbu člana 47. stav 1. ZKPBiH, prema kojoj se braniocu može uskratiti razmatranje spisa i razgledanje predmeta ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je u smislu stava 2. navedenog člana Tužilaštvo BiH sudiji za prethodno saslušanje dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. U pogledu apelantovih navoda da mu prije određivanja pritvora nisu dostavljeni dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo BiH uz prijedlog, a koje je naveo u obrazloženju, postupio u skladu s navedenim odredbama ZKPBiH, te da su apelant i njegov branilac, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 41).

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede garancija prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, evidentno je da je u smislu garancija navedenog člana rješenje o određivanju pritvora donio nadležni sud, nakon što je na osnovu predočene dokumentacije detaljno ispitao dokaze dostavljene na okolnosti postojanja osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni na navedeni način počinili predmetna krivična djela. Pri tome, Ustavni sud ponovo ukazuje na to da potrebni nivo sumnje apsolutno ne znači da u toj fazi, tj. trenutku određivanja pritvora, Tužilaštvo treba da raspolaže s takvim nivoom dokaza koji su dovoljni „za podnošenje optužbe u trenutku hapšenja“, jer je u smislu prakse Evropskog suda cilj ispitivanja tokom pritvora koji slijedi nakon hapšenja „napredovanje u krivičnoj istrazi potvrdom ili negiranjem konkretnih sumnji na kojim je hapšenje zasnovano“ (vidi Evropski sud, Margaret Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, stav 55). Dalje, evidentno je da su, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, u konkretnom slučaju apelant i ostali osumnjičeni uhapšeni odnosno određen im je pritvor radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, budući da je Sud BiH utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, izvršili konkretno krivično djelo iz KZBiH zbog čega se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi o povredi člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.

b) Član 5. stav 3. Evropske konvencije

39. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH. Poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH

40. U pogledu opasnosti od bjekstva iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je posebno ocijenio da se istraga vodi zbog teških krivičnih djela za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne, da apelant posjeduju državljanstvo Republike Hrvatske koja ne izručuje svoje državljane organima gonjenja drugih država, da apelant živi u blizini granice s Republikom Hrvatskom, kao i da su vršenjem krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van države BiH. Usprkos apelantovim žalbenim navodima da zbog njegovih konkretnih ličnih okolnosti ne postoji takva opasnost, te da se isti cilj može postići i blažim mjerama zabrane propisanim zakonom, Sud BiH je smatrao opravdanim da se apelantu pritvor odredi i prema članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Stogmuller protiv Austrije u pogledu određivanja pritvora zbog opasnosti od bjekstva istakao sljedeće: „Kao drugo, tražilo se opravdanje za nastavak pritvora Stogmullera oslanjajući se na rizik od njegovog bjekstva. U tom pogledu, navodi se da je Stogmuller mogao očekivati težu kaznu naročito nakon produžetka (...) preliminarne istrage u pogledu drugih djela te da su mu njegova pilotska dozvola i očev avion omogućavali da u inostranstvo ode bilo kada. Mora se primijetiti, u tom pogledu, da do opasnosti od njegovog bjekstva ne dolazi samo zato jer je moguće ili mu je lako preći preko granice (u svakom slučaju, bilo bi dovoljno u tu svrhu da se od njega traži da preda pasoš); mora postojati čitav niz okolnosti, posebno, teška kazna koja se očekuje ili posebno gnušanje optuženog na pritvor, ili nedostatak dobro uspostavljenih veza u zemlji, koje bi mogli biti razlog da se pretpostavi da bi posljedice i opasnosti leta bile manje zlo za njega od samog nastavka izdržavanja pritvora. Ali njegovo ponašanje jasno pokazuje da to nije bila njegova situacija.“ (vidi Evropski sud, Stogmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, aplikacija broj 1601/62, tačka 15). U predmetu Letellier protiv Francuske, Evropski sud je u pogledu opasnosti od bjekstva ocijenio da je podnositeljica predstavke majka maloljetne djece i direktorica kompanije koja predstavlja njen jedini izvor prihoda. U odluci je navedeno: „Kako opasnost od bjekstva nije bila očigledna od samog početka, date odluke su sadržavale neadekvatne navode o razlozima utoliko što nisu spomenute okolnosti podobne za utvrđenje takve opasnosti“ (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, tačka 41).

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH, u okolnostima apelantovog slučaja, u obrazloženju osporenih rješenja, osim konstatacija da se radi o istrazi za teška krivična djela, te navoda o dvojnom državljanstvu i okolnosti da se osnovano sumnja da su osumnjičeni pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van države, nije ponudio relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta za zaključak da se zaista radi o riziku od bjekstva i da je pritvor neophodno odrediti i prema toj zakonskoj osnovi.

43. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo garantirano članom 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

Poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH

44. S druge strane, što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka

b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da je za ispunjenje razloga iz tog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja, bez obzira na to da li je apelant pokušao da to učini ili ne.

45. U vezi s tim rezoniranjem Suda BiH, Ustavni sud podsjeća na svoj stav u predmetima koji su s tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 23), a u kontekstu tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, istakao: „Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno ukazao da 'ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši uticaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju'“ (tačka 38. predmetne odluke). Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno citiranog jasno proizlazi da redovni sud, prilikom određivanja pritvora po osnovi člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke. Stoga, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo rezoniranje Suda BiH da prilikom određivanja pritvora po toj pritvorskoj osnovi nije neophodno dokazivati da je osumnjičeni pokušao da ostvari naročit i konkretan utjecaj na svjedoke, budući da to, suprotno shvatanju Suda BiH, ne proizlazi iz navedene odluke Ustavnog suda.

46. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u apelantovom slučaju, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant i ostali osumnjičeni, ukoliko budu na slobodi, mogli utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH ocijenio niz okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ocijenio da se radi o obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata više osumnjičenih lica od kojih se veći broj nalazi na slobodi, da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi lica s podijeljenim ulogama, da bi provođenje istražnih radnji bilo otežano i da je u takvim okolnostima opravdano očekivati da bi osumnjičeni, među kojima i apelant, mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, posebno jer su neki od njih koji su dali izjavu i nalaze se na slobodi priznali krivično djelo, te na taj način inkriminirali i ove osumnjičene, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. Također, Sud BiH je ocijenio da bi boravkom na slobodi osumnjičeni mogli raspolagati imovinom stečenom krivičnim djelom, te bi time ugrozili ciljeve istrage i utvrđivanje tokova novca koje su stekli izvršenjem krivičnih djela.

47. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje sud navodi nesumnjivo predstavljaju konkretizaciju utjecaja na svjedoka, te čini neosnovanim prigovore branilaca da se taj, poseban pritvorski razlog zasniva na apstraktnim konstrukcijama. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzijske opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i osumnjičene. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju jasno precizirao na koji način „težina optužbi“ koje se apelantu stavljaju na teret može utjecati na tok krivičnog postupka, odnosno zbog čega sud smatra da bi apelant boravkom na slobodi utjecao na svjedoke, odnosno ometao krivični postupak imajući u vidu težinu optužbi koje mu se stavljaju na teret.

48. U tom smislu apelant je navodio određen broj odluka Evropskog suda smatrajući da se one mogu odnositi i na pravnu situaciju u kojoj se nalazi. Međutim, navođenje većeg broja odluka Evropskog suda o određivanju pritvora može, prema ocjeni Ustavnog suda, imati utjecaja na sagledavanje konkretne prakse, ali ti stavovi iz navedenih odluka nisu relevantni u konkretnom predmetu.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

50. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da je u međuvremenu na prijedlog Tužilaštva BiH ukinuta mjera pritvora i da su određene mjere zabrane, koje su još uvijek na snazi. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana članom 5. stav 3. Evropske konvencije u pogledu određivanja pritvora prema zakonskoj osnovi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, te da u tom dijelu nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

U odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije

51. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer mu sudovi, kako navodi, propustili da odluče o čitavom nizu žalbenih razloga i navoda koji su ukazivali na bitne povrede krivičnog postupka.

52. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode, a koje nisu značajno manje od garancija u krivičnom postupku, kad je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, te garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da se ispitaju zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.

53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da na ročištu za razmatranje prijedloga o određivanju pritvora, kao i u žalbenim postupcima protiv donesenih rješenja o određivanju pritvora, podnese žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora i da se apelant navedenim mogućnostima i koristio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da su redovni sudovi razmotrili apelantove žalbene navode, te da su detaljno i jasno obrazložili zašto ti navodi nisu osnovani, što je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke. Sama činjenica da ti apelantovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni kao osnovani ne može predstavljati kršenje apelantovih prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer navedeno pravo ne podrazumijeva garanciju prihvatanja navoda vezanih za određivanje pritvora pred sudskim organima. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi neosnovani.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Pretpostavka nevinosti

55. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

56. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

57. Apelant navodi i povredu prava na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavu 2. člana 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavu 1. (…). U svom relevantnom aspektu član 6. stav 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…).“ (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138).

58. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41˗45).

59. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što, kako navodi, Sud BiH smatra praktično dokazanim da je apelant izvršio krivično djelo. Međutim, Ustavni sud konstatira da to ne proizlazi iz obrazloženja rješenja Suda BiH, niti proizlazi da je taj sud igdje u rješenju naveo bilo kakvu tvrdnju vezanu za apelanta, a da prije nje nije postojala odrednica „optuženi“ i „osnovana sumnja“. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da Sud BiH u osporenom rješenju nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

61. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

62. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema njemu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 25, stav 226).

63. Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na diskriminaciju u vezi s pravom iz člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelant ne navodi prema kojoj osnovi smatra da je diskriminiran, odnosno prema kojoj bi osnovi trebalo da se ocjenjuje, navodno, različit tretman, niti nudi bilo kakve dokaze kojima bi svoje tvrdnje o diskriminaciji potkrijepio, a niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, postojanje osnove za pritvor, shodno relevantnim odredbama ZKPBiH koje reguliraju to pitanje, procjenjuje se u svakom konkretnom slučaju, odnosno u odnosu na svakog osumnjičenog posebno. Suprotno tumačenje navedenih odredbi vodilo bi zaključku da sud svim osumnjičenim u istom predmetu treba izricati identične mjere, što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu. Stoga, Ustavni sud smatra da se i u tom pogledu apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druge osumnjičene, odnosno optužene u nekom drugom predmetu u okolnostima konkretnog predmeta pokazuju u cijelosti kao neosnovani.

64. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je Sud BiH propustio da navede dovoljne i razumne razloge za zaključak da je opravdano apelantu odrediti pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. točka a) ZKPBiH.

66. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je odluku o određivanju pritvora donio ustanovljeni nadležni sud, na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu je Sud BiH na jasan i argumentiran način obrazložio kako postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, te kad je apelant imao i koristio pravo da podnese žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora, a koju je ispitao nadležni sud.

67. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelanta kao osumnjičenog utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja je osumnjičen, a što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao apelantovu krivnju.

68. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 5. Evropske konvencije kada se postojanje osnove za pritvor mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka, s obzirom na specifičnosti svakog pojedinog predmeta, predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekoj zabranjenoj osnovi.

69. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3850/15 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio