Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5106/15 (Z. A.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5106/15

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5106/15, rješavajući apelaciju Zdenka Andabaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zdenka Andabaka podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 012625 15 Krž 5 od 3. studenog 2015. godine, S1 1 K 012625 15 Krž 4 od 28. listopada 2015. godine i S1 1 K 012625 15 Kri od 21.

listopada 2015. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao neutemeljena apelacija Zdenka Andabaka podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 012625 15 Krž 5 od 3. studenog 2015. godine, S1 1 K 012625 15 Krž 4 od 28. listopada 2015. godine i S1 1 K 012625 15 Kri od 21.

listopada 2015. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdenko Andabak (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ Mostar, kojega zastupa Bajro Čilić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 19. studenog 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 012625 15 Krž 5 od 3. studenog 2015. godine, S1 1 K 012625 15 Krž 4 od 28. listopada 2015. godine i S1 1 K 012625 15 Kri od 21. listopada 2015. godine.

2. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje pobijanih rješenja, uz prijedlog da se odmah pusti na slobodu uz eventualne mjere zabrane u skladu sa ZKPBiH do donošenje konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 16. prosinca 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 21. prosinca 2015. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017302 14 Kv 2 od 12. studenog 2014. godine odbijen je prijedlog Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTRZ 00009181 14 od 10. studenog 2014. godine za produženje mjere pritvora, pa je apelantu ukinut pritvor određen Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017302 14 Krn3 od 17. listopada 2014. godine, te se apelant treba pustiti na slobodu odmah nakon što Sudu BiH preda sve važeće putne isprave koje mu je na njegovo ime izdala Bosna i Hercegovina ili neka druga država, a kojima apelant raspolaže ili su pod njegovom kontrolom. Istovremeno, apelantu se određuje mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja, na temelju članka 126. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), na način da mu se zabranjuje napuštanje mjesta boravišta, odnosno adrese Suhača b.b., Općina Livno, bez prethodnog odobrenja Suda BiH, izuzev ukoliko ga napušta da bi se pojavio pred Sudom BiH u tom kaznenom postupku ili na poziv Tužiteljstva BiH. Također, apelantu je određena i mjera zabrane sastajanja s određenim osobama iz članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017302 15 Krl od 12. veljače 2015. godine izmijenjeno je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 017302 Kv 2 od 12. studenog 2014. godine u stavku 1 (zabrana napuštanja boravišta), kojim su apelantu određene mjere zabrane, tako da se apelantu odobrava napuštanje adrese stanovanja, Suhača b.b., Općina Livno, i kretanje unutar područja općine Livno. Istim stavkom rješenja apelantu se zabranjuje napuštanje općine Livno bez prethodnog odobrenja Suda BiH, izuzev ukoliko ju napušta da bi se pojavio pred Sudom BiH u kaznenom postupku ili na poziv Tužiteljstva BiH. Dalje se navodi da, ukoliko je potrebno da apelant hitno napusti područje navedene općine, neophodno je da se obrati Sudu BiH kako bi mu to bilo odobreno. Stavkom II. istog rješenja je, u skladu s člankom 126a. stavak 1. točka d) ZKPBiH, apelantu određena mjera zabrane povremenog javljanja državnom organu, te mu je nalaženo da se jednom tjedno (ponedjeljkom), u razdoblju od 08.00 do 12.00 sati, javlja u nadležnu policijsku stanicu Livno, o čemu će policijska stanica pismenim putem izvještavati Sud BiH. Stavkom III. istog rješenja određeno je da sve ostale mjere zabrane, propisane člankom 126. stavak 2 (zabrana putovanja – privremeno oduzimanje svih putnih isprava, zabrana izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine) i člankom 126a. stavak 1. točka c) ZKPBiH (zabrana kontaktiranja ili povezivanja na bilo koji način sa svjedocima Tužiteljstva BiH i suizvršiteljima, uključujući i približavanje njima na udaljenosti od 100 metara), koje su apelantu određene Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017302 14 Kv 2 od 12. studenog 2014. godine, i dalje ostaju na snazi.

Pobijane odluke

8. Rješenjem prvostupanjskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko vijeće) broj S1 1 K 012625 15 Kri od 21. listopada 2015. godine, donesenim u kaznenom predmetu protiv optuženog S. V. i dr., među kojima je i apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h), u svezi s točkama a), e), f) i k) Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), usvojen je prijedlog Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTRZ 0000366 06 od 21. listopada 2015. godine, pa je temeljem odredbe članka 137. st. 1. i 2. točka d) ZKPBiH apelantu određen pritvor zbog postojanja pritvorskih razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, koji prema tom rješenju može trajati najduže tri godine računajući od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 28. travnja 2018. godine ili do nove odluke Suda BiH. Za izvršenje izrečene mjere pritvora određuje se pritvorska jedinica Kazneno-popravnog zavoda Mostar.

9. U obrazloženju je prvenstveno navedeno da je 15. travnja 2015. godine Tužiteljstvo BiH protiv osumnjičenih podnijelo optužnicu u sklopu koje je podnijelo i prijedlog za produženje mjera zabrane prema tada osumnjičenom apelantu. Istaknuto je da je optužnica potvrđena 28. travnja 2015. godine i da su apelantu nakon potvrđivanja optužnice produžene mjere zabrane rješenjem Suda BiH od 5. svibnja 2015. godine. Međutim, navedeno je da je na glavnom pretresu održanom 21. listopada 2015. godine Tužiteljstvo BiH predložilo određivanje mjere pritvora apelantu zbog kršenja mjera zabrane odnosno nedopuštenog kontaktiranja i vršenja utjecaja na svjedoke optužbe u predmetu. Dalje se navodi da je potvrđivanjem optužnice na temelju dokaza dostavljenih uz optužnicu Sud BiH utvrdio da postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je apelant počinio kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h), u svezi s točkama a), e), f) i k) KZBiH koje mu je optužnicom stavljeno na teret, zbog čega je i ispunjen prvi i temeljni uvjet za egzistiranje mjere pritvora. Prvostupanjsko vijeće je utvrdilo da se u dosadašnjem tijeku postupka nisu promijenile okolnosti u odnosu na postojanje osnovane sumnje, onako kako je to utvrđeno i obrazloženo u ranijim rješenjima o određivanju, produženju i kontroli mjera zabrane.

10. Ocjenjujući osnovanost prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora prema članku 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je utvrdilo da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da će apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike u izvršenju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, zbog čega sud nalazi nužnim određivanje pritvora po tom posebnom pritvorskom razlogu. U tom kontekstu, prvostupanjsko vijeće je detaljno analiziralo dokaze koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora (više službenih zabilješki SIPA-e i ispis poziva koji je dostavio nadležni operater telekomunikacija nakon naredbe Suda BiH), te je utvrđeno da je optuženi apelant neovlašteno kontaktirao poimenično navedene svjedoke. U svezi s tim, prvostupanjsko vijeće je istaklo da primjećuje da apelant svojim postupcima potpuno svjesno krši izrečene mjere zabrane, iako je rješenjima Suda BiH uredno upozoren da mu se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera može odrediti pritvor. Prvostupanjsko vijeće nalazi da navedeni utjecaj na svjedoke u ovoj fazi postupka predstavlja nedopušteno vršenje pritiska kojim apelant nastoji zastrašiti svjedoke i onemogućiti ih u nastojanju da pred prvostupanjskim vijećem svoj iskaz daju objektivno i nepristrano, bez straha od bilo kakvih pritisaka ili prijetnji, jer se samo na takvom iskazu može u konačnici temeljiti sudska odluka. Kako dalje navodi prvostupanjsko vijeće, apelant je u ovom trenutku u potpunosti svjestan svog procesnopravnog položaja, te je upoznat sa sadržajem iskaza svih predloženih svjedoka iz optužnice, a kako je to vidljivo iz prethodno opisanog, apelant se uopće ne pridržava izrečenih mjera Suda BiH nego, naprotiv, konstantno ih krši, kontaktirajući s većim brojem svjedoka optužbe u dužem razdoblju, čime jasno pokazuje svoje nastojanje da neovlaštenim utjecajem na svjedoke opstruira daljnji tijek predmetnog kaznenog postupka. Kako zaključuje prvostupanjsko vijeće, nesporno je da je apelant motiviran da utječe na svjedoke i suizvršitelje, a što se iz priloženih dokaza Tužiteljstva BiH može i utvrditi, pa kako do sada izrečene mjere zabrane, kao blaže mjere, nisu mogle ostvariti svrhu propisanu zakonom, to prvostupanjsko vijeće nalazi da je u konkretnom slučaju mjera pritvora neophodna kako bi se osiguralo uspješno i neometano vođenje glavnog pretresa.

11. Rješenjem apelacijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 012625 15 Krž 4 od 28. listopada 2015. godine odbijena je kao neutemeljena, kako je navedeno, „žalba branitelja optuženog“ apelanta protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 012625 15 Kri od 21. listopada 2015. godine. U pogledu postojanje osnovane sumnje apelacijsko vijeće zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno ispitao postojanje osnovane sumnje, ne nalazeći da je njen utvrđeni stupanj umanjen provedenim dokazima. Prema ocjeni apelacijskog vijeća, postojanje osnovane sumnje je faktičko pitanje koje se ocjenjuje in concreto, na temelju dobivenih dokaza, njihovom slobodnom ocjenom, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantificirala razina sumnje, pri čemu je stupanj uvjerenja koji je potreban za takav zaključak u ovoj fazi nesumnjivo manji od uvjerenja da je neka osoba kriva za izvršenje kaznenih djela koja joj se stavljaju na teret.

12. Ocjenjujući osnovanost prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, prvostupanjski sud je, prema ocjeni apelacijskog vijeća, pravilno zaključio da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, s obzirom na to da je konkretizirana i argumentirana opasnost da će apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike. Kako to proizlazi iz spisa, na temelju službenih zabilješki, kao i ispisa telefonskih razgovora, nesumnjivim se ukazuje da je apelant kontaktirao osobe koje, prema izrečenim mjerama zabrane, nije smio kontaktirati. U skladu s tim, apelacijsko vijeće podsjeća na odredbu članka 126.b stavak 3. ZKPBiH koja nalaže da se apelant upozori da mu može biti određen pritvor ukoliko prekrši obvezu danu izrečenom mjerom. Dakle, uzimajući u obzir sve navedeno, a naročito ocjenjujući da je utjecaj na svjedoke već konkretiziran, što proizlazi iz činjenice da je jedan od svjedoka već promijenio iskaz koji je ranije dao, apelacijsko vijeće je istaklo da nalazi da je prvostupanjsko vijeće donijelo pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku kada je apelantu odredilo pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. U skladu s navedenim, apelacijsko vijeće je sve žalbene prigovore, i u tom pogledu, odbilo kao neutemeljene.

13. Rješenjem apelacijskog vijeća broj S1 1 K 012625 15 Krž 4 od 3. studenog 2015. godine odbijena je kao neutemeljena „žalba branitelja optuženog“ apelanta protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 012625 15 Kri od 21. listopada 2015. godine.

14. Na kraju obrazloženja rješenja navedeno je da apelacijsko vijeće nalazi za shodno ukazati na to da je svojim rješenjem broj S1 1 K 012625 15 Krž 4 od 28. listopada 2015. godine sasvim opravdano ocijenilo da odlučuje o žalbi branitelja optuženog apelanta, s obzirom na to da se u njoj na svakoj stranici nalazio pečat branitelja odvjetnika Bajre Čilića, iako je očito, s obzirom na braniteljevu žalbu, da se tada radilo o osobnoj žalbi optuženog apelanta.

15. Razmatrajući navode žalbe apelantovog branitelja, apelacijsko vijeće je utvrdilo da je prvostupanjsko vijeće ispravno ocijenilo postojanje osnovane sumnje, te pravilno navelo da utvrđeni stupanj osnovane sumnje nije umanjen do tada provedenim dokazima. Stoga, s obzirom na to da je predmet u fazi glavnog pretresa, pretresno vijeće će, kako zaključuje apelacijsko vijeće, u predstojećoj fazi postupka biti u najboljoj poziciji da ocijeni dokaze koji će biti izvedeni i da na temelju njih izvodi zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Imajući u vidu sve navedeno, apelacijsko vijeće nalazi neutemeljenim žalbene prigovore kojima se pobija taj opći formalni pritvorski uvjet jer se njima ne iznose bilo kakve konkretne činjenice i okolnosti koje bi po svom kvalitetu mogle dovesti do drugačije odluke suda.

16. Dalje, apelacijsko vijeće ukazuje na to da je odredbom članka 131. stavak 3. ZKPBiH predviđeno da se obrazložen prijedlog za produženje pritvora podnosi najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Dakle, navedeni rok odnosi se isključivo na slučajeve kada je pritvor već određen, pa se podnosi prijedlog za njegovo produžavanje. U slučaju kada se tek određuje pritvor, nema nikakve ni zakonske ni logične osnove za primjenu navedenog roka, pa je apelacijsko vijeće braniteljeve prigovore na navedenu okolnost odbilo kao neutemeljene.

17. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, apelacijsko vijeće nalazi da je prvostupanjsko vijeće ispravno zaključilo da postoji koluzijska opasnost. Naime, kako se to konstatira u prvostupanjskom rješenju, konkretizirana je i argumentirana opasnost da će apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike. Kako to proizlazi iz službenih zabilješki ovlaštenih službenih osoba, kao i dostavljenih ispisa telefonskih razgovora, nespornim se ukazuje da je apelant kontaktirao osobe koje, prema izrečenim mjerama zabrane, nije smio kontaktirati. Ukazujući na odredbu članka 126.b stavak 3. ZKPBiH, apelacijsko vijeće nalazi da je dovoljna osnova za primjenu te odredbe i sam ispis telefonskih poziva iz kojeg proizlazi da je apelant sa svog privatnog mobilnog telefona kontaktirao određene svjedoke. Dakle, prema ocjeni apelacijskog vijeća, očito je da se izrečenim mjerama ne može eliminirati opasnost komuniciranja sa svjedocima i suučesnicima, pa sudu nije preostalo ništa drugo nego donijeti ispravan zaključak o potrebi određivanja mjera pritvora po osnovi članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Dakle, uzimajući u obzir sve navedeno, a naročito ocjenjujući da je utjecaj na svjedoke već konkretiziran, što proizlazi iz činjenice da je jedan od svjedoka već promijenio iskaz koji je ranije dao, apelacijsko vijeće nalazi da je prvostupanjsko vijeće donijelo pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku kada je apelantu odredilo pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

19. Apelant, prije svega, navodi da mu je pritvor određen a da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH. Dalje, apelant ističe da ni sam prijedlog za pritvor nije uručen u skladu s odredbama ZKPBiH – najmanje pet dana ranije, te navodi da mu nije pružena prilika na adekvatno izjašnjenje. Apelant, također, postavlja i pitanje osnovane sumnje kao temeljnog uvjeta za egzistiranje mjere pritvora, zaključujući kako je ona umanjenog stupnja u odnosu na do tada provedene dokaze, dok u pogledu posebnog pritvorskog razloga ističe da ne postoji nikakav utjecaj na svjedoke, te da je poštovao sve mjere koje mu je sud odredio. Apelant smatra da su službene zabilješke i telefonski ispisi nezakoniti, odnosno da su pogrešno utvrđene činjenice u pogledu utjecaja na svjedoke. U tom smislu, apelant posebno ističe da je kućni telefon koji se navodi u telefonskim ispisima na ime P. A., odnosno njegovog oca, a da on sa suprugom i kćerkom živi u odvojenom domaćinstvu u kojem koristi mobilni telefon. Apelant posebno navodi da u konkretnom slučaju sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ukidajući mu mjeru zabrane navodeći kao razlog ukidanja mjera zabrane činjenicu da je neovlašteno kontaktirao svjedoka Đ. K. koji je saslušan pred sudom na okolnosti ratnih dešavanja 1992. godine. On pobija navod iz zapisnika SIPA-e da je dva dana prije suđenja viđen sa svjedokom Đ. K. i osobom B. B. u jednom ugostiteljskom objektu, te da je apelant „veoma aktivan“ u kontaktu sa svjedocima, kao i da pojedine svjedoke kontaktira i obilazi po kućama, te da se i s pojedinim svjedocima javno viđa po ugostiteljskim objektima. Apelant smatra da se sâmo pozdravljanje i razmjena uobičajenih riječi ne može kvalificirati kao utjecaj na svjedoke niti je opisanim postupcima potpuno svjesno kršio mjere zabrane, iako je upozoren da mu u slučaju nepridržavanja može biti izrečena mjera pritvora.

20. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, ukazuje na nepravilnosti u prikupljanju i ocjeni dokaza na kojima se temelje pobijana rješenja koja su time neodrživa jer se ne temelje na utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da nikog nije prisiljavao na davanje iskaza u njegovu korist niti je koristio „pritiske i prijetnje na svjedoke“. On zaključuje da mu je tijekom cijelog postupka onemogućeno pravo na obranu, čime su mu povrijeđena temeljna ljudska prava u kaznenom postupku. Na kraju, apelant navodi da su pobijana rješenja neodrživa, s obzirom na to da se, prema njegovom mišljenju, ne temelje na utvrđenim činjenicama, te predlaže da se mjera pritvora stavi izvan snage ili da se zamijeni mjerama zabrane.

21. Također, apelant predlaže i donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje rješenja o pritvoru, uz eventualne mjere zabrane, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

b) Odgovori na apelaciju

22. S obzirom na to da je apelant prije svega naveo da mu je prijedlog trebao biti dostavljen pet dana ranije, Sud BiH navodi da je odredbom članka 131. stavak 3. ZKPBiH predviđeno da se obrazložen prijedlog za produženje pritvora podnosi najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Dakle, navedeni rok odnosi se isključivo na slučajeve kada je pritvor već određen, pa se podnosi prijedlog za njegovo produžavanje. Kako dalje navodi Sud BiH, u slučaju kada se pritvor tek određuje, nema nikakve zakonske osnove za primjenu navedenog roka, a iz zapisnika s glavnog pretresa od 21. listopada 2015. godine jasno proizlazi da je poštovano apelantovo pravo na obranu, tj. da je bio u mogućnosti izjasniti se o okolnostima iz prijedloga koji mu je predočen.

23. Vezano za mjeru određivanja pritvora, Sud BiH navodi da odredba članka 126.b stavak 3. ZKPBiH jasno nalaže da se apelantu da upozorenje da mu može biti određen pritvor ukoliko prekrši obvezu danu izrečenom mjerom, iz čega proizlazi osnova određivanja pritvora u slučaju kršenja mjera zabrane. U svezi s navedenom odredbom, a slijedom apelantovog prigovora, dovoljna osnova za njezinu primjenu jeste i sam ispis telefonskih poziva iz kojeg proizlazi da je apelant sa svog mobilnog telefona kontaktirao određene svjedoke, bez potrebe da se ocjenjuju svi ostali dokazi koji su konkretizirali utjecaj na svjedoke, tj. službene zabilješke i ispis kućnog telefona. U svezi sa službenim zabilješkama, Sud BiH podsjeća na to da je njihovo sačinjavanje u okviru poslova koje obavljaju organi unutarnjih poslova redovita metoda njihovog rada regulirana odgovarajućim propisima koji se odnose na tu službu. Stoga, kako zaključuje Sud BiH, službena zabilješka predstavlja dokument koji, kao i bilo koji drugi, može pod određenim uvjetima biti korišten u kaznenom postupku radi utvrđivanja relevantnih činjenica.

24. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstva BiH navodi se da je Tužiteljstvo BiH, uzimajući u obzir da je apelant ostvario kontakt s navedenim osobama, pristupilo provjeri i ostalih brojeva koji su sadržani u dostavljenom ispisu dolaznih i odlaznih poziva za navedene brojeve koje posjeduje apelant. Nakon uvida utvrđeno je da je apelant ostvario telefonske kontakte sa još dva svjedoka Tužiteljstva BiH. Tužiteljstvo BiH posebno ističe da se postupak nalazi u ranoj fazi, odnosno da je saslušan manji broj svjedoka (a predloženo ih je 86 u optužnici) i da je apelant sada svjestan svih svjedoka koji ga inkriminiraju i koje će Tužiteljstvo BiH tek predložiti za saslušanje zbog rasvjetljavanja navedenih inkriminiranih događaja, te bi apelant daljnjim boravkom na slobodi mogao utjecati na preostale svjedoke i time ugroziti daljnji tijek postupka (s obzirom na to da je to već radio). Tužiteljstvo BiH napominje da se na temelju telefonskih kontakata s nekim od svjedoka koji još uvijek nisu svjedočili uvjerilo da apelantovo opisano ponašanje već ima negativan utjecaj na te svjedoke i njihovo svjedočenje.

V.Relevantni propisi

25. U Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Zločini protiv čovječnosti Članak 172.

(1) Tko, kao dio šireobuhvatnog ili sustavnog napada upravljenog bilo protiv kojeg civilnog pučanstva, znajući za takav napad, počini koje od ovih djela:

a) usmrćivanje drugoga;

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje tjelesne slobode suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava;

f) mučenje;

h) progon bilo koje grupe ljudi ili zajednice na političkom, rasnom, nacionalnom, etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju koji je općeprihvaćen kao nedozvoljen po međunarodnom pravu, u svezi bilo kojeg kaznenog djela iz ovoga stavka ovoga članka, bilo kojeg kaznenog djela propisanog ovim Zakonom ili bilo kojeg kaznenog djela u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

k) druga nečovječna djela slične naravi, namjerno nanoseći tešku patnju ili ozbiljnu tjelesnu ozljedu, duševnu povredu ili narušenje zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

26. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Odjeljak 4 - Mjere zabrane Članak 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Sud može optuženiku obrazloženim rješenjem zabraniti da bez odobrenja napusti mjesto boravišta ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo.

(2) U okolnostima iz stavka (1) ovoga članka, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Članak 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu, Članak 126.b stavak 3.

Izricanje mjera zabrane (3) Osumnjičenik ili optuženik će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obvezu iz izrečene mjere.

Članak 131.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produljuje rješenjem Sud na prijedlog Tužitelja, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenika odnosno optuženika o okolnostima razloga zbog kojih se predlaže pritvor, osim u slučaju iz članka 132. stavak (1) točka a) ovog zakona. (3) Tužitelj je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku odnosno optuženiku i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik ili optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću.

Članak 132.

Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače, (2) U slučaju iz stavka 1. točke b. ovoga članka, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Članak 134.

Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužitelja.

(2) Rješenje o pritvoru sadrži ime i prezime osobe kojoj se oduzima sloboda, kazneno djelo za koje se tereti, zakonsku osnovu za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, te službeni pečat i potpis suca koji određuje pritvor.

VI.Dopustivost

27. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije

29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su rješenja Suda BiH br. S1 1 K 012625 15 Krž 5 od 3. studenog 2015. godine i S1 1 K 012625 15 Krž 4 od 28. listopada 2015. godine (donesena povodom žalbe apelantovog branitelja i povodom apelantove žalbe) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 19. studenog 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

b) Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije

31. Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije.

32. U svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje imaju li apelanti ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštivano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“broj 38/03).

33. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo procesna rješenja kojim je apelantu određen pritvor. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da pobijana rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanata u smislu članka 6. Europske konvencije.

34. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

VII. Meritum

35. Apelant navodi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. točka 1c. i stavak 3. Europske konvencije.

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela; [...]

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

37. U konkretnom slučaju, apelant je osoba koja je lišena slobode i u vrijeme podnošenja apelacije nalazi se u pritvoru na temelju odluka redovitog suda o određivanju pritvora i koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na slobodu i sigurnost osobe ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Europske konvencije.

38. Ustavni sud podsjeća i na to da je postojanje osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila neko kazneno djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. protiv Francuske, 23. rujna 1998. godine, stavak 102, Reports 1998˗VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

39. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

40. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz pobijanog rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon ukidanja mjera zabrane sastajanja sa svjedocima i suučesnicima. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, suprotno apelacijskim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja pobijanih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo BiH uz prijedlog za određivanje pritvora na temelju kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacijskim navodima, da je u pobijanim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na temelju kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Suda BiH o određivanju pritvora nisu u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Europske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH.

41. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je kazneno djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.

42. U svezi s određivanjem pritvora prema članku 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko vijeće najprije utvrdilo da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da će apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike u izvršenju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, zbog čega je sud odlučio odrediti pritvor po tom posebnom pritvorskom razlogu. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da je apelant kontaktiranjem sa svjedocima Tužiteljstva BiH potpuno svjesno kršio izrečene mjere zabrane, iako je rješenjima Suda BiH uredno upozoren da mu se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera može odrediti pritvor. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da navedeni utjecaj na svjedoke u konkretnoj fazi postupka predstavlja nedopušteno vršenje pritiska kojim apelant nastoji zastrašiti svjedoke i onemogućiti ih u nastojanju da svoj iskaz pred prvostupanjskim vijećem daju objektivno i nepristrano, bez straha od bilo kakvih pritisaka ili prijetnji, jer se samo na takvom iskazu može u konačnici temeljiti sudska odluka.

43. Obrazlažući posebne razloge za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko vijeće zaključilo da je apelant, s obzirom na to da je u datom trenutku u potpunosti svjestan svog procesnopravnog položaja, upoznat sa sadržajem iskaza svih predloženih svjedoka iz optužnice, a sam apelant uopće se nije pridržavao izrečenih mjera Suda BiH nego, naprotiv, konstantno ih je kršio kontaktirajući s većim brojem svjedoka optužbe u dužem razdoblju, čime jasno pokazuje svoje nastojanje da neovlaštenim utjecajem na svjedoke opstruira daljnji tijek kaznenog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da je apelacijsko vijeće zaključilo da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, s obzirom na to da je zbog apelantovog ponašanja tijekom trajanja mjera zabrane konkretizirana i argumentirana opasnost da će apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike. Kako to proizlazi iz spisa, na temelju službenih zabilješki, kao i ispisa telefonskih razgovora nesumnjivim se ukazuje da je apelant kontaktirao osobe koje, prema izrečenim mjerama zabrane, nije smio kontaktirati. Dakle, uzimajući u obzir sve navedeno, a naročito ocjenjujući da je utjecaj na svjedoke već konkretiziran, što proizlazi iz činjenice da je jedan od svjedoka već promijenio iskaz koji je ranije dao, Ustavni sud zaključuje da Sud BiH, odbijajući apelantovu žalbu i žalbu njegovog branitelja, nije povrijedio apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

44. Ustavni sud, stoga, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u određivanju pritvora apelantu u situaciji kada je Sud BiH pritvor odredio u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, pri čemu je razmotrio i apelantove navode vezane za pravovremenost dostavljanja prijedloga za određivanje pritvora, te kada je zaključio da se u apelantovom slučaju izrečenim mjerama zabrane, upravo zbog apelantovog ponašanja, ne može osigurati uspješno vođenje kaznenog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelant u konkretnom slučaju lišen slobode u postupku propisanom zakonom i kada postoji opravdana sumnja da je izvršio kazneno djelo, u okviru značenja članka 5. stavak 1.c i stavak 3. Europske konvencije, te da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c i stavak 3. Europske konvencije u situaciji kada odluka o određivanju pritvora sadrži iscrpne i jasne razloge kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta propisanih u točki b) iste odredbe, jer se u tijeku postupka pokazalo da se prethodno izrečenim mjerama zabrane upravo zbog apelantovog ponašanja nije moglo osigurati uspješno vođenje kaznenog postupka protiv apelanta.

46. Na temelju članka 18. stavak 3. točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5106/15 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio