Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2595/14 (Ć. A. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2595/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-2595/14, rješavajući apelacije Ćamila Avdića i dr., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ćamil Avdić i Samir Neradin, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001556 14 GŽ od 9. aprila 2014. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001556 10 P od 8.

novembra 2013. godine;

Mirnes Isaković i Dino Variz, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001539 14 GŽ od 7. aprila 2014. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001539 10 P od 8.

novembra 2013. godine;

Miodrag Matović i Adis Pervan, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001533 14 GŽ od 7. aprila 2014. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001533 10 P od 8.

novembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćamil Avdić i Samir Neradin, Mirnes Isaković i Dino Variz, Miodrag Matović i Adis Pervan (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 6. do 30. juna 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-2595/14, AP-2596/14 iAP-2598/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2595/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Apelanti su tužbenim zahtjevima podnesenim Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) tražili da se obaveže Bosna i Hercegovine, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, Državna agencija za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime naknade za prekovremeni rad, te naknade za pribavljanje odgovarajuće uniforme (odijelo, košulja, kravata), za periode označene u presudi isplati određene novčane iznose, koje je Sud BiH odbio.

5. Sud BiH je tokom postupka utvrdio da su apelanti s tuženom zaključili ugovore o radu na neodređeno vrijeme i to za obavljanje poslova policajca za operativno osiguranje VIP osoba u Jedinici za osiguranje VIP osoba u kretanju, Odjeljenje za osiguranje osoba i objekata. Tim je ugovorima utvrđeno pravo apelanata na plaću, dodatke i ostale naknade kako je propisano u Zakonu o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine i Pravilnikom o plaćama i naknadama za policijske službenike, kao i obaveza tužene da policijskim službenicima osigura pripadajuću uniformu, opremu, naoružanje, radni prostor, sredstva za rad i druge potrepštine i usluge primjerene tom radnom mjestu, u skladu sa posebnim propisima poslodavca.

6. Vezano za dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosi na isplate naknada za prekovremeni rad, Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 87. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 27/04, 63/04, 5/06, 58/06, 15/08, 63/08, 35/09 i 07/12) propisan dodatak za posebne uvjete rada. U navedenoj odredbi je propisano da ovisno od rizika, odgovornosti i složenosti ili posebnih uvjeta rada na određenim radnim mjestima, rukovoditelj institucije odlučuje o trajnom određenom dodatku zbog posebnih uvjete rada na takvim radnim mjestima. Taj dodatak iznosi do 30% od osnovne plaće. Uz navedeni dodatak u posebnim okolnostima i na prijedlog rukovoditelja institucije, ministar može odrediti i veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta koji iznosi 10% od osnovne plaće. U istom je Zakonu, odredbom člana 97., propisano šta se smatra pod posebnim uvjetima rada. Za obavljeni rad u posebnim uvjetima, odnosno prekovremeni rad, policijski službenik ima pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima, za čiju je isplatu postupak utvrđen podzakonskim aktom koji donosi ministar na prijedlog rukovoditelja organa. Odredbom člana 98. Zakona propisano je da se u slučaju kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu policijskim službenicima izdaje naredba za prekovremeni rad.

7. Sud BiH je ukazao da je Odlukom o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane i rad u dane državnih praznika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 4/09; u daljnjem tekstu: Odluka vijeća ministara) Vijeće ministara propisalo način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnog praznika U navedenoj odluci propisano je pravo zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za prekovremeni rad, odnosno pravo na naknadu osnovne plate uvećane za 25%, razmjerno efektivnom vremenu trajanja tog rada pravo na slobodnih 1,25 sati. To se pravo ostvaruje na temelju rješenja koje donosi rukovoditelj institucije. Izuzetno, u slučaju kada priroda posla zahtjeva obimniji prekovremeni rad pa se uvjeti za korištenje slobodnih sati ostvarenih na temelju prekovremenog rada ne mogu stvoriti u razumnom roku, propisano je da se zaposlenom može isplatiti novčana naknada za prekovremeni rad u iznosu 25% od osnovne plaće. Obračun i isplata te naknade se vrši na temelju rješenja rukovoditelja institucije. Odredbom člana 6. navedene Odluke propisano je da se u situaciji kada zaposleni obavlja poslove duže od radnog vremena i ostvaruje pravo na naknadu, u slučaju da je proces rada organiziran na način da noćni rad, rad subotom i nedjeljom i rad u dane državnih praznika predstavlja redovan rad, isključuje pravo naknade za te vidove rada, odnosno isključuje se pravo na kumulaciju naknada, s tim da zaposlenom pripada pravo na najveći postotak naknade.

8. Tužena je 24. februara 2006. godine donijela Odluku o određivanju trajnog dodatka na plaću policijskih službenika zaposlenih u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu u kojoj je određen trajni dodatak na plaću za određena radna mjesta policijskih službenika u skladu sa odgovornošću, složenosti i posebnim radnim uvjetima radnog mjesta na koje je policijski službenik raspoređen. Tom su odlukom obuhvaćena, između ostalih, i radna mjesta na kojima rade apelanti. S obzirom da je tokom postupka utvrđeno da za eventualni prekovremeni rad apelanata rukovoditelj organa nije donio rješenja propisana Odlukom o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknade za vrste rada koje apelanti potražuju tužbama, što je uvjet za isplatu novčane naknade, Sud BiH je stava da tužbom tražena novčana potraživanja apelanata nisu osnovana.

9. Vezano za potraživanja apelanata za naknadu za odgovarajuću uniformu (odijelo, košulja, kravata), koja apelanti temelje na odredbi člana 15. Ugovora o radu koje su zaključili s tuženom, Sud BiH je naveo da je tokom postupka utvrdio da su apelanti, u vrijeme službe, bili odjeveni u civilna odjela. Sud BiH je utvrdio da u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu postoji Pravilnik o nošenju policijske uniforme, u kojemu su propisana opća pravila, način i vremenski period nošenja policijske uniforme u navedenoj agenciji. U tom pravilniku nije propisana nabavka, kao ni nošenje posebne uniforme za službenike koji su raspoređeni u Jedinici za operativno osiguranje VIP ličnosti u kretanju, pa je Sud BiH zaključio da potraživanja apelanata za naknadu za pribavljanje adekvatne uniforme nije osnovano.

10. Presudama Drugostepenog vijeća Suda BiH odbijene su žalbe apelanata i prvostepene presude su potvrđene. Drugostepeno vijeće je navelo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za odluku o tužbenim zahtjevima, na iste je pravilno primijenio materijalno pravo pa je donio zakonitu odluku.

11. Drugostepeno vijeće je istaklo da zbog specifičnosti posla koje obavljaju apelanti – osiguranje VIP osoba u pokretu, rade subotom, nedjeljom i u dane praznika. Za taj im se rad isplaćuje trajni dodatak u skladu sa Odlukom o određivanju trajnog dodatka na plaću policijskog službenika zaposlenog u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu. U periodima za koje tužbom traže naknade u njihovim platnim listama nije evidentiran prekovremeni rad ni prekovremeni radni sati. Pravo na naknadu za prekovremeni rad propisano je odredbom člana 2. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane i rad u dane državnih praznika u institucijama Bosne i Hercegovine. Obračun i isplata naknade za ovu vrstu rada vrši se na osnovu rješenja rukovodioca institucije, a po procedurama mjesečnog obračuna i isplate plaće zaposlenog. Iz navedenog proizlazi da se postojanje prekovremenog rada dokazuje naredbom policijskom službeniku za njegovo obavljanje i rješenjem rukovodioca institucije o isplati naknade za ovu vrstu izvršenog rada. S obzirom da apelanti nisu priložili relevantne materijalne dokaze donesene u propisanoj proceduri, koji bi nesumnjivo potvrdili da su u utuženom periodu prekovremeno radili određen broj sati, Drugostepeno vijeće je stava da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio njihove tužbene zahtjeve za isplatu iznosa novčanog potraživanja po ovom osnovu.

12. Dalje, Drugostepeno vijeće je stava da je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je odbio dio tužbenih zahtjeva opredijeljen na isplatu naknade za pribavljanje adekvatne uniforme za obavljanje posla. S obzirom da odredbe Pravilnika o izgledu policijske uniforme i Pravilnika o nošenju policijske uniforme, kao ni odredbe člana 15. Ugovora o radu koje su apelanti zaključili s tuženom ne opravdavaju osnovanost ovog potraživanja, jer ne propisuju uniformu koja izgledom i vrstom odgovara odjeći opisanoj u tužbi.

13. U svim se apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti tvrde da u odlukama koje su osporili nisu pravilno ocijenjeni dokazi, konkretno nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kao i ocjena rada apelanata koju je sačinio rukovodeći službenik unutrašnje organizacione jedinice, koja je sačinjena na osnovu člana 80. stav 3. i 81. stav 2. Zakona o policijskim službenicima, zbog čega je, stav je apelanata, Sud BiH postupio arbitrarno i time povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje. Dalje, apelanti smatraju da je sud propustio primijeniti odredbe člana 2. Odluke Vijeća ministara prilikom odlučivanja o njihovom zahtjevu za isplatu naknade za prekovremeni rad. Konačno, apelanti su se pozvali na odredbu 15. Ugovora o radu koji su zaključili s tuženom, iz koje, kako navode, nedvojbeno proizlazi da su apelanti imali pravo na adekvatnu opremu (odijela i kravate) primjerene radnom mjestu i prikladnu za obavljanje radnih dužnosti.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Sud BiH je detaljno obrazložio razloge i zakonske propise na temelju kojih je odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili isplatu naknade za prekovremeni rad, te ukazao da apelanti nisu tokom postupka dokazali da je za njihov eventualni prekovremeni rad rukovoditelj organa donio rješenja propisana Odlukom o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknade za vrste rada koje apelanti potražuju tužbama što je uvjet za isplatu novčane naknade. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojima su apelanti potraživali isplatu naknada za pribavljanje adekvatne uniforme, Sud BiH je u obrazloženjima svojih odluka ustvrdio da, s obzirom da u smislu odredbe Pravilnika o izgledu policijske uniforme i Pravilnika o nošenju policijske uniforme, kao i u smislu odredbe člana

15. Ugovora o radu koje su apelanti zaključili s tuženom, ova potraživanja nisu osnovana, jer navedenim propisima nije propisana uniforma koja izgledom i vrstom odgovara odjeći opisanoj u tužbi, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman