Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2200/13 (M. Đ.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2200/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2200/13, rješavajući apelaciju Mevludina Đerzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mevludina Đerzića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 009247 13 Kž od 8. marta 2013. godine i broj S1 2 K 0009247 12 K od 22. novembra 2012. godine, te protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 009247 13 Kž 3 od 27. maja 2013. godine i broj S1 2 K 009247 12 K od 17. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mevludin Đerzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 009247 13 Kž od 8. marta 2013. godine i S1 2 K 0009247 12 K od 22. novembra 2012. godine. Apelant je 5. juna 2013. godine dopunio apelaciju protiv rješenja Suda BiH br. S1 2 K 009247 13 Kž 3 od 27. maja 2013. godine i S1 2 K 009247 12 K od 17. aprila 2013. godine.

2. Apelant je 16. oktobra 2013. godine izvršio dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 4. novembra 2015. godine, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 009247 12 K od 22. novembra 2012. godine apelant i N.J. su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zbog krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Istom presudom apelant i N.J su obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka primjenom člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Sud BiH, postupajući po potvrđenoj optužnici Tužilaštva broj T20 0 KT 0003284 12, podignutoj po prijavi vlasnika preduzeća „Media Sky“ d.o.o. Živinice Elvisa Mulavdića (u daljnjem tekstu: oštećeni), na temelju brojnih izvedenih materijalnih i nematerijalnih dokaza utvrdio da su apelant i N.J. kao službena lica

- uposlenici Uprave za indirektno oporezivanje Regionalnog centra u Tuzli, raspoređeni na radnim mjestima višeg stručnog saradnika za reviziju i kontrolu i stručnog saradnika, prilikom obavljanja redovne kontrole poslovanja preduzeća u vlasništvu oštećenog u vezi sa izmirivanjem obaveza po osnovu poreza na dodanu vrijednost, od oštećenog zatražili i primili dar u iznosu od 3.000,00 KM. S tim u vezi, Sud BiH je kao nesporno utvrdio da je između apelanta i N.J postojao dogovor da od oštećenog zatraže navedeni iznos kako bi izvršili korekciju zapisnika o kontroli poslovanja preduzeća oštećenog po osnovu plaćanja poreza na dodanu vrijednost ukoliko bi im oštećeni isplatio navedeni iznos, tako što bi realno utvrđene obaveze preduzeća po osnovu poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 27.000,00 KM umanjili na iznos 4.000,00 KM, na koji prijedlog je oštećeni pristao i nakon sačinjene korekcije zapisnika svojim putničkim vozilom 16. marta 2012. godine N.J. predao traženi iznos od 3.000,00 KM koji je ona uzela i prisvojila.

8. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 009247 13 Kž od 8. marta 2013. godine je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv presude Suda BiH od 22. novembra 2012. godine.

9. Sud BiH je odbio kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da se presuda prvostepenog suda temelji na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud na temelju proizvoljne ocjene izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da su apelant i N.J. kao saizvršioci i po prethodnom dogovoru počinili predmetno krivično djelo koje im je stavljeno na teret. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Sud BiH je zaključio da iz spisa predmeta jasno proizlazi da je presuda prvostepenog suda zasnovana na pravilno i zakonito izvedenim dokazima, jer je taj sud sve odlučne činjenice jasno i argumentirano obrazložio i na temelju kojih je zaključio da je nesporno između apelanta i N.J. postojao dogovor da od oštećenog zatraže iznos od 3.000,00 KM kako bi izvršili korekciju zapisnika o kontroli poslovanja preduzeća oštećenog po osnovu plaćanja poreza na dodanu vrijednost na način da, ukoliko bi im oštećeni isplatio navedeni iznos, apelant i N.J. bi realno utvrđene obaveze preduzeća po osnovu poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 27.000,00 KM umanjili na iznos 4.000,00 KM, na koji prijedlog je oštećeni pristao, te nakon sačinjene korekcije zapisnika 16. marta 2012. godine N.J. predao traženi iznos od 3.000,00 KM koji je ona uzela i prisvojila. Prema tome, Sud BiH je konstatirao da je zajednički dogovor apelanta i N.J. rezultirao izvršenjem predmetnog krivičnog djela bez obzira što apelant nije direktno od oštećenog tražio i primio novac, već N.J. Dalje, Sud BiH je naveo da iz izvedenih dokaza jasno slijedi da je apelant svojim radnjama dao odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela na način što je indirektno zahtijevajući od N.J. da od oštećenog zatraži da „plati“ iznos od 3.000,00 KM radi korekcije zapisnika o izvršenoj kontroli preduzeća oštećenog po osnovu poreza na dodanu vrijednost, na način što će oštećeni novac dati N.J., a da će se on kao drugi inspektor sa tako korigiranim zapisnikom saglasiti. Prema tome, Sud BiH je zaključio da je apelant navedenim radnjama oštećenog poticao na plaćanje korigiranog zapisnika, dajući mu posredstvom N.J. smjernice u pogledu prikladnog iznosa novca koji bi trebalo imenovanoj dati radi korigiranja zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu kako bi oštećeni platio manji iznos po osnovu poreza, zbog čega je, po ocjeni tog suda, irelevantno da li je apelant sam tražio od oštećenog novac, te da li je u konačnici on primio novac od oštećenog. Sud BiH je, također, odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode koji se odnose na visinu izrečene kazne zatvora, ocjenjujući da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti na apelantovoj strani zaključio da je kazna zatvora izrečena apelantu u trajanju od jedne godine na granici zakonskog minimuma kazne propisane za krivično djelo iz člana 217. stav 1. KZBiH, te da bi izricanje blaže kazne od izrečene bilo moguće samo usljed postojanja osobito olakšavajućih okolnosti kojih, po ocjeni suda, na apelantovoj strani u konkretnom slučaju nije bilo.

10. Sud BiH je 17. aprila 2013. godine donio Rješenje broj Sl 2 K 009247 12 K kojim je kaznu zatvora izrečenu apelantu Presudom Suda BiH od 22. novembra 2012. godine u trajanju od jedne godine zamijenio novčanom kaznom u iznosu od 36.500,00 KM. Istim rješenjem je utvrđeno da je apelant dužan novčanu kaznu platiti u jednokratnom iznosu u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja, te ukoliko apelant ne uplati novčanu kaznu u iznosu i roku propisanim ovim rješenjem, sud će donijeti odluku o izvršenju izrečene kazne zatvora.

11. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelant sudu 4. aprila 2013. godine podnio zahtjev radi zamjene kazne zatvora novčanom kaznom. Razmotrivši apelantov zahtjev, spise predmeta, kao i dokumente podnesene uz zahtjev, taj sud je primjenom člana 42.a stav 2. KZBiH odlučio kao u izreci rješenja, ocijenivši da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe zakona.

12. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 009247 13 Kž 3 od 27. maja 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Suda BiH od 17. aprila 2013. godine.

13. Sud BiH je naveo da se apelant žalio na dosuđeni iznos novčane kazne, ukazujući da je nezaposlen, na rubu egzistencije, te da konkretna situacija dovodi u pitanje svrhu njegovog zahtjeva, koje navode je Sud BiH odbio kao neosnovane, ukazujući da je apelant podnio zahtjev upravljen na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, da je u prilogu zahtjeva priložio dokumente o svom imovnom stanju, te da je prvostepeni sud pravilno ocjenjujući stanje spisa predmeta i priloženu dokumentaciju uz zahtjev odlučio primjenom odredbe člana 42a. stav 2. KZBiH. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH kojim mu je izrečena kazna zatvora povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o bitnim povredama odredaba ZKPBiH, jer smatra da su sudovi na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza pogrešno zaključili da je zajedno i po prethodnom dogovoru sa N.J. počinio predmetno krivično djelo za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. S tim u vezi, apelant tvrdi da prvostepeni sud nije dokazao „da je između njega i N.J. postojao dogovor za primanje mita, jer nikad od kolegice N.J. nije zahtijevao da od oštećenog prihvati mito“. Apelant, također, ističe da je sud pogrešno poklonio vjeru iskazu oštećenog, ukazujući „da je oštećeni protiv njega lažno svjedočio a radi narušavanja njegovog ugleda“. Dalje navodi da se on u vrijeme kada je N.J. od oštećenog primila mito i kada je privedena, nalazio kod kuće sa porodicom, zbog čega smatra da osporenim presudama nije dokazan njegov nesavjestan rad u službi.

15. Apelant dopunom apelacije od 5. juna 2013. godine osporava rješenja Suda BiH kojim mu je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom. Naime, smatra da mu je osporenim rješenjima zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ove navode obrazlaže svojim imovnim stanjem, ističući „da je na rubu egzistencije, te da konkretna situacija dovodi u pitanje svrhu njegovog zahtjeva“.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra neosnovanim, jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi zaključak da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret i za koje mu je izrečena kazna zatvora, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Saučiniteljstvo Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 39.

Svrha kažnjavanja je:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utječe na učinitelja da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;

c) da se utječe na ostale da ne čine krivična djela;

d) i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 42.

Kazna zatvora (1) Kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana ni duža od 20 godina.

(2) Kazna zatvora izriče se na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. (3) Kazna zatvora iz ovog člana ne može se izreći maloljetnicima. Maloljetnicima se može izreći kazna maloljetničkog zatvora, pod uslovima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona. Kazna maloljetničkog zatvora po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja jeste posebna kazna lišenja slobode.

Član 42a.

Zamjena kazne zatvora (1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48.

(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći pri tome računa o visini njegove plate, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Primanje dara i drugih oblika koristi Član 217.

(4) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica ili da ne izvrši što bi morala izvršiti.

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 03/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 08/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 K 009501 12 Kž od 22. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2013. godine a apelacija je podnesena 22. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Dakle, apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Osim navedenog, u konkretnom slučaju predmet osporavanja dopunom apelacijom je Rješenje Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 0092471 12 K od 17. aprila 2013. godine protiv kojeg, također, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. maja 2013. godine a apelacija je podnesena 5. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

23. Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. na postupak zamjene kazne zatvora novčanom kaznom riješio odlučujući o apelaciji broj AP 2809/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u odnosu na dopustivost u cijelosti poziva na obrazloženje iz citirane odluke.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava presude Suda BiH kojim mu je izrečena kazna zatvora zbog krivičnog djela primanja dara i drugih koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH i rješenja Suda BiH kojim mu je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom, tvrdeći da mu je tim presudama i rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju ne može razmatrati dopunu apelacije od 16. oktobra 2013. godine s obzirom na to da je dopuna apelacije podnesena bez zahtjeva Ustavnog suda iz člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te, stoga, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena izvan roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga će se Ustavni sud fokusirati na ispitivanje navoda iz apelacije od 22. maja 2013. godine i dopune apelacije od 5. juna 2013. godine, imajući u vidu nadležnost Ustavnog suda prema kojoj je obaveza ovog suda da podrži Ustav Bosne i Hercegovine i osnovna ljudska prava i principe koji iz njega proizlaze. Na obavezu zaštite osnovnih fundamentalnih principa, koje ujedno štiti i Ustav Bosne i Hercegovine, ukazala je i Evropska komisija za demokratiju putem prava (u daljnjem tekstu: Venecijanska komisija) u svom mišljenju broj 804/2015 od 29. juna 2015. godine.

U odnosu na osporene presude Suda BiH o izricanju kazne zatvora

29. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer smatra da se osporene presude temelje na bitnim povredama krivičnog postupka zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza, jer smatra da su sudovi pogrešno ocijenili da je postojao dogovor između njega i N.J. za izvršenje predmetnog krivičnog djela, za koje je osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, jer, kako navodi, niti je podstrekavao N.J. da od oštećenog uzme novac, niti zahtijevao uzimanje novca.

30. U pogledu apelantovog navoda o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnosi na način na koji je krivični postupak proveden, prije svega sa aspekta primjene relevantnih propisa, utvrđenog činjeničnog stanja, uključujući i zakonitost dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojima je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

32. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je Sud BiH počinio bitne povrede krivičnog postupka jer je pogrešnom ocjenom dokaza zaključio da je između njega i N.J. postojao dogovor o izvršenju predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u prvostepenom postupku, koju odluku je u tom dijelu potvrdilo i Apelaciono vijeće Suda BiH, postupajući po apelantovoj žalbi a kojom je apelant inicirao istovjetne navode kao u apelaciji, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon izvođenja velikog broja dokaza, iscrpno interpretiranih u obrazloženju te presude, ocjenjujući ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi, jasno i argumentirano obrazložio svoj stav da je nesporno da su u okolnostima konkretnog slučaja apelant i N.J. zajednički i međusobno uvjetovanim radnjama djelovali, jer je izvršenje predmetnog krivičnog djela rezultat dogovora apelanta i N.J., bez obzira što apelant nije direktno od oštećenog tražio novac ili što ga nije primio od njega, jer iz izvedenih dokaza nedvojbeno slijedi da je apelant inicirao dogovor postignut sa N.J., a koja je dalje isti prenijela oštećenom. Dakle, iz činjeničnog utvrđenja jasno slijedi da je apelant svojim radnjama dao odlučujući doprinos izvršenju predmetnog krivičnog djela na način što je indirektno posredstvom N.J. od oštećenog tražio da „plati“ iznos od 3.000,00 KM kako bi sačinio korekciju zapisnika o izvršenoj kontroli preduzeća oštećenog po osnovu poreza na dodanu vrijednost, jer bi se on kao drugi inspektor samo u takvim okolnostima saglasio sa korigiranim zapisnikom. Ustavni sud, prema tome, nalazi da je Sud BiH za svoj stav u osporenim odlukama dao jasno i argumentirano obrazloženje da je apelant nesporno navedenim radnjama poticao oštećenog na plaćanje navedenog iznosa radi korigiranja zapisnika, dajući mu smjernice posredstvom N.J. u pogledu prikladnog iznosa koji bi oštećeni trebalo da da imenovanoj a koji iznos je ona prihvatila. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporena rješenja Suda BiH o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom

33. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima kojim mu je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje apelant obrazlaže trenutnim imovnim stanjem, „da je na rubu egzistencije i da konkretna situacija dovodi u pitanje svrhu njegovog zahtjeva“, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom postupku, postupajući po apelantovom zahtjevu, udovoljio njegovom zahtjevu ocjenjujući stanje spisa predmeta i priloženu dokumentaciju primjenom člana 42.a stav 2. KZBiH. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da je Sud BiH jasno i argumentirano obrazložio svoj zaključak da je o apelantovom zahtjevu odlučivao na temelju priloženih dokaza o njegovom imovnom stanju, jer se novčana kazna ne može izreći nekome ko nema nikakvih prihoda, tj. ko nije u mogućnosti da je plati, zbog čega smatra neosnovanim njegove navode da njegovo trenutno imovno stanje dovodi u pitanje samu svrhu podnesenog zahtjeva.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi za svoju odluku o izrečenoj kazni zatvora dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, pri tome brižljivo ocijenivši svaki dokaz, kao i sve dokaze zajedno, dakle, niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno niti neobrazloženo, iz čega je nesporno proistekao zaključak da je apelant u dogovoru sa N.J. počinio krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Ustavni sud, također, smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje kada su sudovi za svoju odluku kojom su udovoljili apelantovom zahtjevu za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom dali jasno, argumentirano obrazloženje ocjenom priloženih dokumenata o njegovom imovnom stanju, te primjenom odredaba relevantnog materijalnog prava, ukazujući na to da se novčana kazna ne može izreći nekome ko nema nikakvih prihoda, tj. ko nije u mogućnosti da je plati.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2200/13 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio