Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-289/13 (J. P.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-289/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 289/13, rješavajući apelaciju Josipa Pavlovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Josipa Pavlovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001703 11 Rev od 30. listopada 2012. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u skladu s člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Josipu Pavloviću, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati Josipu Pavloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s člankom 72. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Josipa Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001703 11 Rev od 30. listopada 2012.

godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. lipnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 001703 98 P od 15. siječnja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na članak 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 23. siječnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 001703 11 Rev od 30. listopada 2012. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. lipnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj 07 53 P 001703 98 P od 15. siječnja 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja Presude Kantonalnog suda broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. lipnja 2011. godine koje se provodi u predmetu Općinskog suda broj 53 0 P 001703 11 I. Apelant je 21. siječnja 2015. godine dostavio dopunu apelacije i istodobno ponovo zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja Presude Kantonalnog suda broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. lipnja 2011. godine koje se provodi u predmetu Općinskog suda broj 53 0 P 001703 11 I.

II.Postupak pred Ustavnim sudom Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP 289/13 od 28. veljače 2013. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda kao i od „Auto-kuće Čapljina“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 18. veljače 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 25. veljače do 14. ožujka 2013. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je 17. ožujka 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta i Glorije Pavlović (u daljnjem tekstu: drugotužena) kojom je tražio da mu tuženi vrate u posjed njegovu imovinu (alate i rezervne dijelove). Općinski sud je 28. travnja 2006. godine donio Presudu broj P- 89/98 kojom je odlučio o tužbenom zahtjevu. Odlučujući o prizivima parničnih stranaka Kantonalni sud je 14. prosinca 2006. godine, svojom odlukom broj 007-0-Gž-06-000872, ukinuo navedenu presudu Općinskog suda i vratio predmet Općinskom sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 001703 98 P od 15. siječnja 2010. godine naloženo je apelantu i drugotuženoj da tužitelju predaju u posjed rezervne dijelove, precizno navedene u izreci presude, koji su tužiteljevo vlasništvo, a koji se nalaze u poslovnom objektu koji je u vlasništvu apelanta i drugotužene u Čapljini (stavak I. izreke presude). Istom presudom je naloženo apelantu da tužitelju preda u posjed specijalne alate, preciznije označene u izreci presude, koji su tužiteljevo vlasništvo, a nalaze se u poslovnom objektu apelanta (stavak II. izreke presude). Apelant i drugotužena su obvezani solidarno naknaditi štetu tužitelju nastalu pogoršanjem i propašću stvari i rezervnih dijelova i opreme za automobile iz stavka I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 45.482,33 KM u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja (stavak III. izreke presude). Navedenom presudom obvezan je apelant tužitelju naknaditi štetu zbog pogoršanja i propasti stvari, specijalnih alata iz stavka II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.411,45 KM u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja (stavak IV. izreke presude). Apelant i drugotužena su obvezani solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan prigovor pasivne legitimacije drugotužene (koja je razriješena dužnosti skladištara kod tužitelja), potom pravna osnova tužbenih zahtjeva, visina tužbenih zahtjeva, dok nije sporno da se predmetni rezervni dijelovi i dio opreme nalaze u posjedu apelanta. Također, nije sporno da je apelantu i drugotuženoj 31. prosinca 1997. godine prestao radni odnos kod tužitelja. Dalje je navedeno da nije sporno da je apelant suosnivač tužitelja. Međutim, sporna je osnova tužbenog zahtjeva s obzirom da je apelant tijekom postupka isticao da između njega i tužitelja kao suosnivača predmetnog društva s ograničenom odgovornošću nije izvršena diobena bilansa, da su mu povrijeđena imovinska prava po osnovi 35% udjela zbog čega je bio prinuđen da sredstva koja su se zatekla u njegovu posjedu zadrži do odluke suda o njegovu tužbenom zahtjevu protiv tužitelja. Općinski sud je, pozivajući se na članak 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima zaključio da je tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari podnio vlasničku tužbu upravljenu na povrat stvari, tzv. rei vindicatio kojom vlasnik neposjednik zahtijeva od nevlasnika da mu povrati njegovu stvar u posjed, a te stvari je tužitelj identificirao, individualizirao i poimenično odredio.

8. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke. Odlučujući o prizivima Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. lipnja 2011. godine kojom je priziv tužitelja djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u stavku III. izreke tako da je apelant obvezan tužitelju naknaditi štetu nastalu pogoršanjem i propašću stvari, rezervnih dijelova i opreme iz stavka I. izreke presude u iznosu od 239.503,65 KM umjesto dosuđenih 45.482,33 KM. Kantonalni sud je također djelomično uvažio apelantov priziv i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je odbijen zahtjev tužitelja iz stavka IV. izreke prvostupanjske presude za naknadu štete zbog pogoršanja i propasti stvari specijalnih alata iz stavka II. izreke prvostupanjske presude u iznosu od 20.411,45 KM. U ostalom dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (st. I. i II. izreke prvostupanjske presude - predaja u posjed rezervnih dijelova i specijalnih alata) apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda je potvrđena. Navedenom presudom priziv drugotužene je uvažen i u odnosu na tu tuženu tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. U dijelu odluke o troškovima postupka prvostupanjska presuda je preinačena i apelant je obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 17.480,75 KM umjesto dosuđenih 17.745,00 KM. Navedenom presudom tužitelj je obvezan drugotuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 14.333,50 KM. Tužitelj je obvezan apelantu i drugotuženoj naknaditi troškove za sastav priziva, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na priziv odbijen.

9. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje parnične stranke. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 001703 11 Rev od 30. listopada 2012. godine revizije odbio kao neutemeljene.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje da su stvari koje su predmet spora (rezervni dijelovi i alati) imovina tužitelja (društvo s ograničenom odgovornošću), da je apelant isključen iz društva (odluka skupštine društva od 11. studenog 1999. godine) i da su iste u faktičkoj vlasti apelanta, pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za povraćaj određenih stvari. Dalje je navedeno da je apelant i u reviziji ponovio i tijekom postupka isticao tvrdnje da je suvlasnik sa 35% u predmetnim stvarima, po osnovi svog udjela u društvu, a navedene prigovore su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili neutemeljenim. Istaknuto je da nakon osnivanja društva uložena novčana sredstva, stvari i prava prestaju biti vlasništvo ulagača i postaju vlasništvo osnovanog društva. Razmjerno svom ulogu osnivač ili član društva stječe udio u društvu. U skladu s odredbama Zakona o poduzećima, odnosno važećeg Zakona o gospodarskim društvima (članak 342. stavak 2.), član koji je istupio i član koji je isključen iz društva ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva, dok ne može pridržati nikakvo pravo niti može društvu nametnuti ograničenja na stvarima i pravima koje je unio kao ulog u društvo. Shodno navedenom, kako je dalje navedeno, ako je ulog činilo pravo vlasništva na stvarima one ostaju u imovini društva, a član će biti obeštećen isplatom naknade tržišne vrijednosti udjela. Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud pravilno odlučio kada je tužitelju dosudio naknadu štete nastale pogoršanjem i propašću stvari, rezervnih dijelova i opreme u skladu s odredbama članka 45. stavak 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za vrijeme od kada je apelant nesavjestan posjednik, od kada je po zahtjevu tužitelja odbio izvršiti predaju stvari. Visinu naknade štete drugostupanjski sud je utvrdio kao razliku u vrijednosti stvari za to razdoblje, to jest na dan 31. prosinca 1997. godine i na dan procjene od strane vještaka za vrijeme za koje tužitelj nije u posjedu stvari. S obzirom da bi tužitelj kao vlasnik stvari, da su stvari bile u njegovu posjedu iste mogao prodati ili koristiti kao dijelove za zamjenu, Vrhovni sud je ocijenio da stvari u tom slučaju ne bi propale i da tužitelj ne bi imao štetu koju traži i koja mu pripada. Tužitelju je dosuđen povrat stvari umanjene vrijednosti i naknada štete nastala zbog pogoršanja i propasti stvari, pa se ne može smatrati, kako je zaključio Vrhovni sud, da je apelantu dosuđeno dvostruko ispunjenje jedne iste obveze, kako je apelant istaknuo u reviziji.

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz odredbi čl. II/3.e) i

k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i čl. 13. i 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i očigledno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Istaknuo je da ako je obvezan na povrat svih rezervnih dijelova prema popisu iz prvostupanjske presude, te specijalnih alata prema istom popisu onda, po apelantovom mišljenju, ne može biti obvezan na novčano obeštećenje, posebno ne za propast stvari. Ako je apelant obvezan da plati na ime pogoršanja i propasti stvari cjelokupnu vrijednost tih stvari onda se ne može obvezati i na povrat. Apelant smatra da je sud morao zahtijevati od tužitelja uređenje tužbe i razdvajanje obveze u smislu koje se stvari vraćaju, a koje se nadoknađuju u novcu zbog pogoršanja, odnosno propasti. Apelant smatra da mu je nezakonito nametnuta obveza dvostrukog ispunjenja (slijedi da su dosuđene „i jare i pare“, a po pravilnoj primjeni materijalnog prava moralo je biti dosuđeno „ili jare ili pare“). U okviru prava na pravično suđenje apelant je također naveo i povredu prava na suđenje u razumnom roku i prava na pristup sudu.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje pri razlozima danim u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neutemeljene. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda, kojom su prizivi parničnih stranaka djelomično uvaženi i osporena presuda Općinskog suda preinačena, nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Općinski sud je u odgovoru naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija kao neutemeljena odbije.

15. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi apelacije neutemeljeni, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

IV.Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06)) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarijeva.

Članak 45. stavak 3.

Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika.

18. U Zakonu o gospodarskim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13) relevantne odredbe glase: Članak 342.

Istupanjem i isključenjem iz članstva u društvu prestaju prava koja iz tog članstva proizlaze.

Član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.

Ako je ulog člana bio u obliku prava korištenja određene stvari, ona će se vratiti članu po proteku roka određenog ugovorom ili statutom, koji ne može biti duži od tri mjeseca. Po isteku roka iz stavka 3. ovog članka, društvo ima pravo koristiti stvar dok bivši član ne ispuni obveze prema društvu.

V.Dopustivost

19. U skladu s člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 001703 11 Rev od 30. listopada 2012. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 12. prosinca 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VI.Meritum

23. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu navedenog prava, potom članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je tužitelj od apelanta potraživao povrat svoje imovine i naknadu štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na suđenje u „razumnom roku“

27. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava s aspekta njegove duljine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantna načela

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

29. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64., Izvješća 1997-IV).

30. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).

b) Razdoblje koje se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 17. ožujka 1998. godine, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 30. listopada 2012. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste razdoblje od 14 godina i sedam mjeseci.

c) Analiza duljine trajanja postupka

32. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi povrata imovine i naknade štete tužitelju od strane apelanta, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

33. Potom, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao 14 godina i sedam mjeseci, što je neprihvatljivo dugo razdoblje. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljiv početni zastoj u radu Općinskog suda koji je nakon podnošenja tužbe presudu donio u roku od osam godina, dok je u ponovnom postupku odluku donio nakon razdoblja od tri godine. Ustavni sud dalje zapaža da je ponovni postupak proveden na tri sudbene instance i da je trajao nepune tri godine što je razumno vrijeme za taj dio postupka. Ustavni sud zaključuje da je početni zastoj pred Općinskim sudom od osam godina izvan razumnog roka, što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na prekomjernu duljinu cjelokupnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da za takvu pasivnost Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje. Ustavni sud smatra da je razdoblje od 14 godina i sedam mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak a priori izvan razumnog roka. Njegova bi se duljina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. Također, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud odlučujuće doprinio prekomjernoj duljini postupka. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

35. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka Ustavni sud podsjeća da prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 2.100,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 14 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovitih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja radi povrata imovine i naknade štete, tvrdeći da su osporene presude donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

39. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redoviti sudovi odlučivali na tri sudbene instance, te da je u konačnici Vrhovni sud donio odluku kojom je apelant obvezan tužitelju vratiti u posjed predmetne rezervne dijelove i specijalne alate, kao i da mu u pogledu rezervnih dijelova i opreme naknadi štetu nastalu pogoršanjem i propašću stvari. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u provedenom postupku isticao prizivne i revizijske prigovore, o kojima su redoviti sudovi odlučivali i dali razloge za svoje odluke. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud djelomično usvojio apelantov priziv, a da je Vrhovni sud potvrđujući drugostupanjsku presudu dao razloge zašto apelantovi revizijski prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redoviti sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje pred redovitim sudovima, a to je da su stvari koje su predmet spora (rezervni dijelovi i alati) imovina tužitelja kao društva s ograničenom odgovornošću, da je apelant isključen iz društva odlukom skupštine društva 1999. godine i da su predmetne stvari u faktičkoj vlasti apelanta, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za povraćaj stvari, dajući za svoj zaključak obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, u odnosu na apelantove prigovore da je on suvlasnik sa 35% u predmetnim stvarima, po osnovi svog udjela u društvu, Vrhovni sud se, obrazlažući svoj zaključak o obvezi vraćanja stvari i naknadi štete, pozvao na odredbe članka 342. stavak 2. Zakona o gospodarskim društvima prema kojima član koji je istupio i član koji je isključen iz društva ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva, dok ne može pridržati nikakvo pravo niti može društvu nametnuti ograničenja na stvarima i pravima koje je unio kao ulog u društvo. U odnosu na apelantove navode da mu je dosuđeno dvostruko ispunjenje jedne iste obveze Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe članka 45. stavak 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u svojoj odluci dao detaljna obrazloženja zašto je u konkretnom slučaju tužitelju dosuđena i naknada štete nastala zbog pogoršanja i propasti stvari. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

40. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na učinkovit pravni lijek

41. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je ovo pravo prekršeno, ne navodi niti jedan argument kao prilog za svoju tvrdnju. Imajući u vidu navedeno, te pošto u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je ovo apelantovo pravo prekršeno, budući da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

Pravo na nediskriminaciju

42. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

43. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.

Ostali navodi

45. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o pravu na suđenje u „razumnom“ roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravu na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoje stajalište u prethodnim točkama ove odluke. VII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 14 godina i sedam mjeseci za čije trajanje je utvrđena odgovornost Općinskog suda u razdoblju donošenja prvobitne prvostupanjske presude, za šta taj sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

48. Nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada apelant, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa.

49. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

50. Na temelju čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov ponovni prijedlog za donošenje privremene mjere.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-289/13 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio