Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5488/14 (N. S. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5488/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5488/14, rješavajući apelaciju Nebojše Skakavca i dr., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nebojša Skakavac, Jovo Nikitović, Armin Škandrić, Nermin Demir i Damir Mutapčić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 010137 14 GŽ od 13. oktobra 2014. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 01037 14 Gž od 13. oktobra 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Skakavac, Jovo Nikitović, Armin Škandrić, Nermin Demir i Damir Mutapčić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

3. Apelanti su Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) podnijeli tužbeni zahtjev kojim su tražili da se Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, Državna agencija za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im na ime naknade za prekovremeni rad i rad subotom i nedjeljom, za periode označene u presudama, isplati određene novčane iznose, koji je Sud BiH odbio.

4. Apelanti su tužbeni zahtjev utemeljili na činjenici da su u periodu navedenom u tužbi radili prekovremeno i da im nije isplaćena naknada za prekovremeni rad niti im je omogućeno korištenje slobodnih sati u razumnom roku u skladu s odredbama Odluke Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama Bosne i Hercegovine broj 234/08 od 29. decembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vijeća ministara).

5. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka utvrdio da su apelanti u vrijeme podnošenja tužbe bili policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu, raspoređeni u Jedinici za operativno osiguranje osoba i objekata, te da su od 1. januara 2011. godine raspoređeni u Direkciju za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine.

6. Sud BiH je ukazao na odredbe člana 97. st. 1.,2. i 5. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08 i 35/09) kojima je propisano da je policijski službenik obavezan raditi u posebnim uvjetima u slučaju kada su takvi uvjeti neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa, a policijskim poslovima smatraju se: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama. Za navedene poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima. Na prijedlog rukovoditelja organa ministar podzakonskim aktom, utvrđuje način isplate i iznos ovih naknada.

7. Dalje, navedeno je da je Odlukom Vijeća ministara, odredbom člana 2. st. 2. i 3., propisano da zaposlenom u institucijama Bosne i Hercegovine, koji obavlja poslove duže od punog radnog vremena, pripada pravo na naknadu osnovne plaće uvećane za 25% razmjerno efektivnom vremenu trajanja tog rada, koja se po pravilu ostvaruje preraspodjelom radnog vremena, i to za svaki efektivni sat prekovremenog rada zaposlenom pripada pravo na 1,25 slobodnih sati. Odluka ne propisuje koji je to razuman rok u kome se mogu koristiti slobodni sati, već je ostavljeno neposrednom rukovoditelju da to procijeni s obzirom na prirodu posla. Prema odredbama Odluke Vijeća ministara, pravo na naknadu za prekovremeni rad ostvaruje se na temelju prijedloga neposrednog rukovoditelja za obračun i isplatu prekovremenih sati, povodom čega se donosi rješenje o isplati naknada po procedurama mjesečnog obračuna i isplate plaće zaposlenog (na temelju evidencije prisustva na radu). Sud BiH je tokom postupka, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrdio da u platnim listama apelanata nema evidentiranog prekovremenog rada, niti evidentiranih sati prekovremenog rada.

8. Dalje, s obzirom da apelanti tužbenim zahtjevom traže naknadu za prekovremeni rad u dane kada su bili upućeni na službeno putovanje i na temelju toga ostvarili pravo na dnevnicu za službeno putovanje, Sud BiH je stava da im ni u tom slučaju ne pripada pravo na naknadu na temelju prekovremenog rada. Naime, uposlenik koji je od strane poslodavca upućen na službeno putovanje po završetku putovanja podnosi izvještaj o obavljenom službenom putu i u određene rubrike na nalogu za službeno putovanje unosi podatke o vremenu provedenom na službenom putu. Na temelju tih podataka policijskom službeniku se isplaćuje dnevnica za službeno putovanje i to ako je na putu proveo 8 do 12 sati pola dnevnice, a ako je na putu proveo više od 12 sati cijela dnevnica. Ako je na putu proveo manje od 8 sati ne ostvaruje pravo na isplatu naknade na temelju dnevnica, ali zadržava pravo na naplatu toplog obroka itd.. Ako je pak policijski službenik upućen na službeno putovanje u neradne dane, on na temelju toga ostvaruje pravo na slobodne sate/dane i pravo na isplatu naknade za dnevnicu kao što je naprijed navedeno, ali nema pravo na naknadu za prekovremeni rad. Na temelju svega navedenog Sud BiH je zaključio da apelanti nisu dokazali da su u periodu navedenom u tužbi zaista ostvarili fond prekovremenih sati čiju naknadu postavljenim tužbenim zahtjevom potražuju.

9. Drugostepeno vijeće Suda BiH je odbilo žalbe apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Drugostepeno vijeće je navelo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze, koji su bitni za rješenje spora između stranaka cijenio na način kako to nalaže odredba člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine. Drugostepeno vijeće je ukazalo da se naknada za prekovremeni rad utvrđuje primjenom odredaba člana 2., st. 2. i 3. Odluke Vijeća ministara, na način da na temelju prijedloga neposrednog rukovoditelja za obračun i isplatu prekovremenih sati, rukovoditelj institucije odlučuje rješenjem. S obzirom da u konkretnom slučaju ova procedura nije provedena, te da u platnim listama i evidencijama prisutnosti na poslu nema evidentiranog prekovremenog rada, proizlazi da apelanti nemaju temelj za ova potraživanja. Drugostepeno vijeće smatra da nisu osnovani ni navodi apelanata da su ostvarili pravo na naknadu za prekovremeni rad u dane kada su bili upućeni na službeno putovanje iz razloga što policijskom službeniku kojeg poslodavac uputi na službeni put pripada pravo na dnevnicu ovisno o tome koliko je sati proveo na putu, a ako službeni put obavlja u neradne dane, u tom slučaju mu pripada pravo na slobodne sate i isplatu naknade za dnevnicu, a ne pripada mu i naknada za prekovremeni rad, zbog čega, stav je Drugostepenog vijeća, apelanti nisu dokazali osnovanost potraživanja naknade za prekovremeni rad.

10. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti tvrde da u odlukama koje su osporili nisu pravilno ocijenjeni dokazi, konkretno nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kao i da je Sud BiH propustio primijeniti odredbe člana 2. Odluke Vijeća ministara prilikom odlučivanja o njihovom tužbenom zahtjevu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, na način da je i u prvostepenoj i drugostepenoj presudi detaljno obrazložio na koji je način cijenio dokaze provedene tokom postupka, te primjenu relevantnih propisa, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata iz apelacije pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman