Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/14 (M. G., S. H., N. P., E. A., N. M., N. V., I. D., E. D. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2495/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2495/14, rješavajući apelacije Mujo Golo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mujo Golo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012308 14 Gž od 6. maja 2014. godine;

Svevlad Hofman, Naim Pidro, Enes Ahmetović, Nedžad Muratspahić i Neđo Vujičić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 010545 14 Gž od 14. maja 2014. godine;

Ifeta Dedić, Enes Durak, Samir Fišek, Ljiljana Vitković i Mesud Ormanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 010520 14 Gž od 15. maja 2014. godine;

Elvir Muračević, Adnan Kučuk, Osman Avdić i Alma Kadrović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 010753 14 Gž od 15. maja 2014. godine;

Dino Lokmić, Željko Grujić, Midhat Aldžić, Dragan Kalfić i Zijada Selimović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010500 14 Gž od 13. maja 2014. godine;

Dragan Kosjerina, Elvir Krakonja, Svetozar Kašiković, Aleksandar Koprivica, Đorđe Kašiković i Velimir Kovačević, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009719 14 Rev od 8. jula 2014. godine;

Mladen Mastilo, Maksim Kovač, Sabahudin Kazagić, Adisa Kiraz, Dragomir Mandić i Siniša Lalović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009739 14 Rev od 29. oktobra 2014.

godine;

Žarko Rudinac, Idriz Ramić, Jasmin Rašljanin, samir Ramović, Fahrudin Perla, Džemal Rašidović i Edin Pjano, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009735 14 Rev od 23.

oktobra 2014. godine;

Dušan Samardžić, Anđelko Šego, Alem Rahimić, mijo Puljić, Ninoslav Rukelj i Draženko Šakota, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009665 14 Rev od 11. septembra 2014.

godine;

Pavle Govedarica Lučić, Đorđe Janković, Kenan Hajdarević, Adis Granulo, Nebojiša Jojić i Almir Hrvanović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009708 14 Rev od 3. oktobra 2014. godine;

Mario Ćosić, Dinko Doko, Erzedin Džemić, Arzedin Demirović, Josip Ćurić i Smiljan Filipović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009551 14 Rev od 11. septembra 2014. godine;

Tomislav Milićević, Igor Mičić, Bećir Mešić, Muamer Mezit, Stanislav Matić i Radomir Mihajlović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009630 14 Rev od 14. oktobra 2014. godine;

Radomir Jovičić, Mladenko Zeljko, Selvir Mehmedović, Predrag Tomanić, Emir Varupa i Zoran Udovičić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009703 14 Rev od 27. augusta 2014. godine;

Dragan Limov, Boris Luburić, Dražen Krezić, Robert Raguž, Edisa Kapić i Suad Kara, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009607 14 Rev od 4. septembra 2014. godine;

Mile Matić, Ivona Dukić, Miro Čuljak, Ivica Sabljo, Milan Skoko i Jozo Jurković, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009545 15 Gž od 20. marta 2015. godine;

Dražan Vujević, Rešad Zahirović, Robert Vukojević, Ivan Vukšić, Sergej Vujošević i Rusmir Zerčo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009591 15 Gž od 20. marta 2015.

godine;

Vedad Pašić, Vinko Pejović, Goran Radović, Dragan Matović, Neđo Mastilo i Radislav Rebić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009677 15 Gž od 6. aprila 2015. godine;

Mario Aleksić, Novak Stevanović, Ljubomir Češljić, Mirza Zerem, Željko Makera i Zdravko Samardžić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009711 15 Gž od 20. marta 2015.

godine;

Mario Aleksić, Novak Stevanović, Ljubomir Češljić, Mirza Zerem, Željko Makera i Zdravko Samardžić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009711 15 Rev od 25. maja 2015.

godine;

Vedad Pašić, Vinko Pejović, Goran Radović, Dragan Matović, Neđo Mastilo i Radislav Rebić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009677 15 Rev od 26. maja 2015. godine;

Mile Matić, Ivona Dukić, Miro Čuljak, Ivica Sabljo, Milan Skoko i Jozo Jurković, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009545 15 Rev od 26. maja 2015. godine;

Dražan Vujević, Rešad Zahirović, Robert Vukojević, Ivan Vukšić, Sergej Vujošević i Rusmir Zerčo, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009591 15 Rev od 26. maja 2015.

godine;

Drago Drljan, Ivica Džeba, Jelena Jurić, Goran Lugonja, Andrijana Filipović i Emir Derviškadić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009625 15 Rev od 26. maaj 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Golo, Svevlad Hofman, Naim Pidro, Enes Ahmetović, Nedžad Muratspahić, Neđo Vujičić, Ifeta Dedić, Enes Durak, Samir Fišek, Ljiljana Vitković, Mesud Ormanović, Elvir Muračević, Adnan Kučuk, Osman Avdić, Alma Kadrović, Dino Lokmić, Željko Grujić, Midhat Aldžić, Dragan Kalfić, Zijada Selimović, Dragan Kosjerina, Elvir Krakonja, Svetozar Kašiković, Aleksandar Koprivica, Đorđe Kašiković, Velimir Kovačević, Mladen Mastilo Maksim Kovač, Sabahudin Kazagić, Adisa Kiraz, Dragomir Mandić, Siniša Lalović, Žarko Rudinac, Idriz Ramić, Jasmin Rašljanin, Samir Ramović, Fahrudin Perla, Džemal Rašidović, Edin Pjano, Dušan Samardžić, Anđelko Šego, Alem Rahimić, mijo Puljić, Ninoslav Rukelj, Draženko Šakota, Pavle Govedarica Lučić, Đorđe Janković, Kenan Hajdarević, Adis Granulo, Nebojiša Jojić, Almir Hrvanović, Mario Ćosić, Dinko Doko, Erzedin Džemić, Arzedin Demirović, Josip Ćurić, Smiljan Filipović, Tomislav Milićević, Igor Mičić, Bećir Mešić, Muamer Mezit, Stanislav Matić, Radomir Mihajlović, Radomir Jovičić, Mladenko Zeljko, Selvir Mehmedović, Predrag Tomanić, Emir Varupa, Zoran Udovičić, Dragan Limov, Boris Luburić, Dražen Krezić, Robert Raguž, Edisa Kapić, Suad Kara, Mile Matić, Ivona Dukić, Miro Čuljak, Ivica Sabljo, Milan Skoko, Jozo Jurković, Dražan Vujević, Rešad Zahirović, Robert Vukojević, Ivan Vukšić, Sergej Vujošević, Rusmir Zerčo, Vedad Pašić, Vinko Pejović, Goran Radović, Dragan Matović, Neđo Mastilo, Radislav Rebić, Mario Aleksić, Novak Stevanović, Ljubomir Češljić, Mirza Zerem, Željko Makera, Zdravko Samardžić, Drago Drljan, Ivica Džeba, Jelena Jurić, Goran Lugonja, Andrijana Filipović i Emir Derviškadić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva i Jerko Čilić, advokat iz Ljibuškog, podnijeli su u periodu od 2. juna 2014. do 25. juna 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda i rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-2495/14, AP-2496/14, AP-2497/14, AP-2498/14, AP-2499/14, AP-3647/14, AP-4818/14, AP-4819/14, AP-4828/14, AP-4829/14, AP-4830/14, AP-4831/14, AP- 4832/14, AP-4835/14, AP-2744/15, AP-2745/15, AP-2746/15, AP-2747/15, AP-2841/15, AP- 3205/15, AP-3206/15, AP-3207/15 i AP-3208/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2495/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine (Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Granična policija, Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plata za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, sa zakonskom zateznom kamatom i uplatom pripadajućih doprinosa PIO/MIO na razlike plate na navedene iznose, kako je to taksativno navedeno za svakog apelanta posebno. Apelanti su u tužbama, kao i u toku postupka isticali da su u radnom odnosu kod tužene, koja je u spornom periodu izvršila umanjenje plate apelantima shodno Odluci o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u Institucijama Bosne i Hercegovine od 17. juna 2009. godine. Apelanti su u tužbi naveli da smatraju da je navedena Odluka u suprotnosti sa Zakonom o platama i naknadama u Institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te da su im na nezakonit način umanjena primanja.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta Sud BiH je donio presude, koje je potvrdilo drugostepeno vijeće Suda BiH, a kojima je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Istim presudama je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata.

6. Sud BiH u obrazloženjima osporenih presuda navodi da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tužiteljima (apelantima) kao zaposlenicima tužene obračunate plate u skladu sa Odlukom broj 168/09, koju je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo na 92. sjednici održanoj 17. juna 2009. godine, a kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM na 498,10 KM. Članom 1. pomenute Odluke utvrđeno je da se visina osnovice za obračun plata zaposlenima u institucijama BiH određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine poštujući princip fiskalne odgovornosti, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fisklanu godinu. Odredbom člana 4. Odluke Vijeće ministara broj 168/09 propisano je da će se navedena odluka početi primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Nadalje je navedeno da dokument Politika plata u instutucijama Bosne i Hercegovine prema odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama usvaja se na četverogodišnji period. Na osnovu ovog dokumenta odobrava se promjena osnovice za obračun plata i upravo je navedena Odluka broj 168/09 od 17. juna 2009. godine zasnovana na dokumentu koji je usvojio politiku plata za četvreogodišnji period (za period 2007-2010 i 2011-2014). Imajući u vidu navedeno, Sud BiH konstatuje da je tužena pravilno izvršila obračun visine plata. Nadalje je navedeno, da je također neosnovan i zahtjev apelanta za isplatu razlike regresa primjenom odredbe člana 33. stav 1. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH. Naime u izmjenama i dopunama Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 75/09) u članu 33. dodat je stav 4. kojim se daje ovlaštenje Vijeću ministara da u slučaju kada je ugrožena makroekonomska stabilnost BIH može podzakonskim aktom utvrditi visinu regresa za godišnji odmor koji je manji od iznosa utvrđenog u stavu 1. navedenog člana, a što je Vijeće ministara i utvrdilo za period 2010-2012 Odlukama br. 144/10 ("Službeni glasnik BiH", broj 55/10) i 102/11 ("Službeni glasnik BiH", broj 63/11) i 102/12 ("Službeni glasnik BiH", broj 59/12), a koje su bile na snazi i u skladu sa kojima je apelantima regres isplaćen za predmetni period. Također je navedeno da nisu osnovani tužbeni zahtjevi apelanta za ostala potraživanja iz radnog odnosa (razliku naknade za prevoz, razliku naknade po osnovu rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom), a koja su apelantima isplaćena u skladu sa zakonskim ili podzakonskim propisima.

7. Nezadovoljni navedenim odlukama, apelanti su izjavili revizije protiv drugostepenih presuda. Odlučujući po navedenim revizijama Sud BiH je donio rješenja navedena u izreci ove odluke, kojima je odbacio izjavljene revizije kao nedopuštene u skladu sa članom 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 36/04, 84/07 i 58/13), prema kojem revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos 30.000,00 KM. Obzirom da u konkretnim slučajevima, revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, konačne odluke u ovim predmetima su presude drugostepenog vijeća Suda BiH, navedene u izreci ove odluke.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, iznose iste argumente koje su iznosili u postupku pred Sudom BiH, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove Suda BiH, koji je odbio njihove tužbene zahtjeve kao neosnovane. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu se postavlja ključno pitanje da li je Vijeće ministara imalo ovlasti za donošenje sporne Odluke o utvrđivanju osnovice ili je to uradilo suprotno datim ovlastima, odnosno da li je Vijeće ministara imalo nadležnosti da svojom odlukom utvrđuje osnovicu i mijenja zakon. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na zabranu diskriminacije, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu duga na ime razlike plate. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih i podzakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/14 (M. G., S. H., N. P., E. A., N… | Sudska praksa | Aktio