Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-695/13 (A. V.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Oduzimanje imovine
- Miješanje u imovinu
- Šta se smatra imovinom
- Javni interes
- Kontrola korištenja
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-695/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 695/13, rješavajući apelaciju Ante Vasilja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Vasilja podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010653 12 Kž od 16. januara 2013. godine i broj S1 3 K 0010653 12 Kps od 28.
novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ante Vasilj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 010653 12 Kž od 16. januara 2013. godine i broj S1 3 K 0010653 12 Kps od 28. novembra 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedenih rješenja Suda BiH do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP 695/13 od 10. aprila 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 30. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovorio 12. oktobra 2015, godine, a Tužilaštvo nije odgovorilo na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Sud BiH je Presudom broj S1 3 K 0010653 12 K od 13. augusta 2012. godine apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i izrečena mu je uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Sud BiH je utvrdio da je apelant 8. maja 2012. godine oko 18 sati na MGP Doljani u općini Čapljina pristupio graničnoj kontroli upravljajući putničkim automobilom marke „audi 6“, preciziranih oznaka u izreci presude, iz Republike Hrvatske u smjeru BiH u kojem se, protivno članu 8. stav 2. Zakona o nadzoru i kontroli prelaska državne granice, nalazila sakrivena državljanka SR Njemačke U.C.H.N., ispod kožne jakne i ispred suvozačevog sjedišta, bez isprava propisanih za prijelaz državne granice. Dalje je utvrđeno da je apelant znao da je navedenom licu istoga dana oko 15 sati na MGP Orahovlje uskraćen ulazak u BiH zbog posjedovanja pasoša SR Njemačke, preciziranog broja, za kojim je raspisao potragu Interpol, kojem je apelant obećao da će ga bez putnih isprava prevesti preko državne granice do Međugorja u općini Čitluk. Dalje je utvrđeno da je apelant, s namjerom da pribavi korist za drugoga, nedozvoljeno preveo drugo lice preko državne granice, čime je počinio predmetno krivično djelo. U obrazloženju presude je navedeno da je 1. augusta 2012. godine Tužilaštvo BiH sa apelantom zaključilo sporazum o priznanju krivnje prema kojem je apelant u cijelosti priznao krivicu za predmetno krivično djelo, prihvatajući da mu se izrekne uvjetna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine sa rokom provjere od tri godine. Također je utvrđeno da apelantova krivica za radnje koje čine obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, po ocjeni Suda BiH, proizlazi ne samo iz njegovog priznanja nego i iz brojnih dokaza koje je predočilo Tužilaštvo BiH na koje apelantova odbrana nije imala nikakvih prigovora. Navedeno je da se Sud BiH uvjerio da su broj i snaga dokaza opredijelili apelantovu odbranu za pregovaranje i zaključivanje sporazuma o priznanju krivice zbog čega je iz iznesenih razloga Sud BiH sporazum i prihvatio. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 0010653 12 Kps od 28. novembra 2012. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0004332 12 od 24. oktobra 2012. godine o oduzimanju predmeta, pa je od apelanta oduzeto putničko motorno vozilo marke «audi 6», preciznije označeno u izreci rješenja, koje je oduzeto po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 17-11-5-P- 81/12 od 9. maja 2012. godine.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH 24. oktobra 2012. godine podnijelo prijedlog o oduzimanju predmeta od apelanta uz obrazloženje da je Presudom Suda BiH broj S1 3 K 0010653 12 K od 13. augusta 2012. godine apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. KZBiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Budući da predmetnom presudom nije odlučeno o oduzimanju predmeta, Tužilaštvo BiH je predložilo Sudu BiH da, u skladu sa članom 391. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), donese rješenje o oduzimanju predmetnog vozila koje je upotrijebljeno za učinjenje krivičnog djela, koje je uz potvrdu od 9. maja 2012. godine oduzeto od apelanta. Sud BiH je 28. novembra 2012. godine održao ročište povodom prijedloga Tužilaštva BiH na kojem je strankama omogućeno da se izjasne o svim okolnostima u vezi sa podnesenim prijedlogom. Apelant je u svom izjašnjenju naveo da se protivi oduzimanju predmetnog vozila, jer apelant nije vlasnik tog vozila. Istakao je da je članom 74. stav 2. KZBiH propisano da se predmeti mogu isključivo oduzeti ako su vlasništvo učinitelja krivičnog djela, a u okolnostima kada to nisu, predmeti mogu biti oduzeti samo ako je to neophodno radi opće sigurnosti i interesa morala. Također je naveo da Tužilaštvo prilikom potpisivanja sporazuma o priznanju krivice ni u jednom momentu nije zahtijevalo oduzimanje predmeta. Pored toga, apelant je naveo da je predmetno vozilo prodao legalnim pravnim poslom kupcu F.D., koji od apelanta potražuje svoje vozilo.
9. Sud BiH je u obrazloženju dalje naveo da je, nakon uvida u spise predmeta, prijedlog Tužilaštva BiH i dokaze apelantove odbrane, te ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je prijedlog Tužilaštva osnovan. Imajući u vidu, s jedne strane, imperativnu odredbu člana 189. stav 6. KZBiH koja propisuje da će se predmeti ili prevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje krivičnog djela oduzeti, a, s druge strane, da je pravosnažnom Presudom Suda BiH broj S1 3 K 0010653 12 K od 13. augusta 2012. godine, kao i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 9. maja 2012. godine utvrđeno da je predmetno vozilo upotrijebljeno pri izvršenju predmetnog krivičnog djela (u njemu se ispod kožne jakne ispred suvozačevog sjedišta nalazila sakrivena državljanka SR Njemačke U.C.H.N.), Sud BiH je zaključio da je jasno da se navedeno prevozno sredstvo mora oduzeti. Pri tome je navedeno da za Sud BiH nije odlučujuća činjenica ko je vlasnik predmetnog vozila, jer to, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, nije ni bitno s obzirom na to da je propisano da se imaju oduzeti prevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela, a da predmetno vozilo to svakako jeste. Navodi apelantovog branioca koji se tiču odredbe člana 74. KZBiH u konkretnom slučaju, kako je zaključio Sud BiH, nisu relevantni s obzirom na to da se navedena zakonska odredba primjenjuje samo u slučajevima kada za pojedina krivična djela nije propisano u samom članu koji ih regulira imperativno oduzimanje predmeta, pa se to vrši primjenom navedene zakonske odredbe, što u konkretnom predmetu nije slučaj (član 189. KZBiH – krijumčarenje licajasno propisuje imperativno oduzimanje predmeta).
10. Apelant se žalio protiv navedenog prvostepenog rješenja. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH u Apelacionom vijeću je Rješenjem broj S1 2 K 010653 12 Kž od 16. januara 2013. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, Apelaciono vijeće utvrdilo da je prvostepeni sud donio valjanu i na zakonu zasnovanu odluku. Dalje je utvrđeno da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da za donošenje navedene odluke nije odlučujuća činjenica ko je vlasnik predmetnog vozila, jer to nije niti relevantno kada se ima u vidu odredba imperativnog karaktera kojom je propisano predmetno krivično djelo krijumčarenje lica iz člana 189. stav 6. KZBiH. Naime, odredba člana 74. stav 2. KZBiH, na koju se pozvao apelant, propisuje u kojoj situaciji se oduzimaju predmeti kada nisu vlasništvo učinitelja, ali u konkretnom slučaju, pored odredbe člana 189. stav 6. KZBiH koja predstavlja zakonsku obavezu oduzimanja predmeta (koja je kao takva propisana i odredbom člana 74. stav 3. KZBiH), odredba člana 74. stav 2. KZBiH, suprotno navodima žalbe, nema primat u primjeni, niti iz nje proizlazi obaveza da se dovodi u korelaciju sa imperativnom odredbom stava 6. člana 189. KZBiH normiranom uz predmetno krivično djelo. Iz navedenih razloga zaključeno je da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori. Također, Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim apelantove žalbene prigovore da pobijanim rješenjem prvostepeni sud zadire u pravo novog vlasnika predmetnog vozila na mirno uživanje imovine s obzirom na to da se odlukom o oduzimanju predmeta ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od učinitelja, te samim tim nema osnova za tvrdnju da pobijano rješenje predstavlja miješanje u imovinu trećih lica.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbu člana 74. stav 2. KZBiH. Naveo je da, imajući u vidu da je oduzeto predmetno vozilo vlasništvo trećeg lica, a ne apelanta, te s obzirom na to da se ne radi o predmetu čije su oduzimanje zahtijevali interesi opće sigurnosti i morala u skladu sa članom 74. stavak 2. KZBiH, predmetno vozilo nije moglo biti oduzeto od apelanta, niti je mogao biti usvojen prijedlog Tužilaštva BiH od 24. oktobra 2012. godine. Stoga je, po apelantovom mišljenju, Sud BiH u osporenim rješenjima prekoračio ovlaštenja koja ima po zakonu i učinio povredu Krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka e) ZKPBiH. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1783/06, AP 2348/05, AP 884/06, AP 2482/06 i dr. u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz razloga proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što redovni sudovi u obrazloženjima odluka nisu naveli razloge na kojima su te odluke zasnovane. Dalje je naveo da se osporenim rješenjima de facto i de iure krši apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, jer su osporenim odlukama stvorene pretpostavke za ostvarivanje zahtjeva za naknadu štete F.D. prema apelantu. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2078/05 prema kojoj miješanje u imovinu mora biti u skladu sa zakonom i proporcionalno javnom interesu, a što nije slučaj u konkretnom predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da, imajući u vidu sadržaj odredaba člana 189. stav
6. KZBiH i člana 74. st. 2. i 3. istog zakona, apelant navodima apelacije nije doveo u pitanje zakonitost i valjanost osporene odluke o oduzimanju predmetnog putničkog vozila koje je upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela krijumčarenje ljudi iz člana 189. KZBiH. Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju donesena na zakonu zasnovana odluka kada je, imajući u vidu, s jedne strane, imperativnu odredbu člana 189. stav 6. KZBiH, a, s druge strane, da je pravosnažnom presudom Suda BiH od 13. augusta 2012. godine, kao i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 9. maja 2012. godine utvrđeno da je predmetno putničko vozilo upotrijebljeno pri izvršenju predmetnog krivičnog djela i oduzeto od apelanta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
14. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Član 74.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se, kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili kada se u cilju zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje čini neophodno, ako su vlasništvo učinitelja.
(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinitelja ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali time se ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja.
(3) U slučajevima iz stava 2. ovog člana, zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.
Član 189. st. 1. i 6.
Krijumčarenje ljudi (1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(6) Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.
15. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13 ) relevantne odredbe glase:
Član 391. st. 1, 3. i 5.
(1) Predmeti koji se po KZ BiH moraju oduzeti, oduzet će se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se "optuženi" proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti "i interesi morala", o čemu se donosi posebno rješenje.
(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće i kad je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.
(5) Protiv rješenja iz st. 1. do 3. ovog člana, vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 010653 12 Kž od 16. januara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 22. januara 2013. godine. Apelacija je podnesena 15. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta i, s tim u vezi, oduzimanje putničkog vozila koje je upotrijebljeno pri izvršenju krivičnog djela, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
24. Apelant smatra da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na osnovu proizvoljne primjene odredbe člana 74. stav 2. KZBiH, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.
25. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama od apelanta oduzeto predmetno putničko vozilo na temelju odredbi člana 189. stav 6. KZBiH i člana 391. stav 3. ZKPBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u dvostepenom postupku gdje je Apelaciono vijeće Suda BiH ocijenilo sve apelantove žalbene prigovore protiv prvostepenog rješenja o oduzimanju predmetnog vozila. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo - krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH, te da je stavom 6. navedenog člana propisano: „….predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.“ U pogledu odredbe stava 6. člana 189. KZBiH, Ustavni sud zapaža da se radi o imperativnoj zakonskoj obavezi koja ne predviđa diskreciona ovlaštenja sudova. Također, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelantove žalbene navode koji se tiču primjene odredbe člana 74. KZBiH, Sud BiH zaključio da ti navodi nisu relevantni s obzirom na to da se navedena zakonska odredba primjenjuje samo u slučajevima kada za pojedina krivična djela nije propisano u samom članu koji ih regulira imperativno oduzimanje predmeta, pa se oduzimanje vrši primjenom navedene zakonske odredbe, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, dao iscrpne i jasne razloge zašto takvi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja suda, a u danom obrazloženju Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje konačne odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZBiH i ZKPBiH, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ustavni sud je, također, imao u vidu i odluke Ustavnog suda na koje se apelant pozvao u apelaciji, navodeći da je u tim odlukama Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što redovni sudovi u obrazloženjima odluka nisu naveli razloge na kojima su te odluke zasnovane. Međutim, polazeći od prethodnog zaključka u konkretnom predmetu, Ustavni sud nalazi da navedena praksa nije relevantna u konkretnom predmetu.
29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
30. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima od apelanta je oduzeto predmetno putničko vozilo koje je upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela. Apelant je tokom postupka, kao i u apelaciji tvrdio da je predmetno vozilo prodao trećem licu prema kojem, budući da mu je oduzeto vozilo, ima obavezu naknade štete. Stoga, Ustavni sud konstatira da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
35. Pojam «imovina» koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali, općenito shvaćeno, tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda iz 1979, tom 31, stav 50).
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja kojim je od apelanta oduzeto predmetno vozilo nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
37. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati da li je Sud BiH opravdano lišio apelanta njegove imovine. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
38. Razmatrajući pitanje da li su osporena rješenja kojim je apelant lišen imovine zasnovana na zakonu, Ustavni sud ističe da je pri ocjeni pravičnosti postupka već utvrdio da je takvo lišavanje predviđeno zakonom, i to članom 189. stav 6. KZBiH.
39. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
40. Ustavni sud konstatira da odredba člana 189. stav 6. KZBiH propisuje obavezno oduzimanje predmeta ili prijevoznih sredstava upotrijebljenih za izvršenje krivičnog djela krijumčarenje ljudi od lica koje je počinilo navedeno krivično djelo. Cilj ove odredbe je sprečavanje krijumčarenja ljudi, odnosno ilegalnih migracija preko državne granice, kao i upotrebe lažnih putnih ili ličnih isprava. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu.
41. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koje je u javnom interesu, proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
42. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je slično pravno pitanje razmatrao Evropski sud u predmetu Andonoski protiv Bivše jugoslavenske republike Makedonije (vidi, Evropski sud, presuda od 17. septembra 2015. godine). U navedenoj odluci Evropski sud je najprije istakao da je zapljena automobila podnosioca predstavke zasnovana na članu 418-b Krivičnog zakona (kojim je propisano krivično djelo krijumčarenje migranata a stavom 5. da će se predmeti i sredstva transporta upotrijebljena za izvršenje djela oduzeti), kako je to objasnio i Apelacioni sud. Evropski sud je zaključio da je naredba o zapljeni stoga bila propisana zakonom. Dalje je navedeno da je zapljena, također, bila u skladu sa zakonitim ciljem sprečavanja tajne imigracije, te trgovine ljudima. U pogledu uspostavljanja ravnoteže između tog cilja i prava podnosioca predstavke, Evropski sud je ponovio da, kada se oduzme imovina koja je korištena ilegalno, takva ravnoteža zavisi od više faktora, a jedan od njih je i ponašanje vlasnika. Sud je u tom pogledu, prije svega, naveo da je automobil zaplijenjen u kontekstu krivičnog postupka protiv trećeg lica P.K., nakon što je javni tužilac povukao krivičnu optužbu protiv podnosioca predstavke. Sud je istakao da je tužilac naveo da podnosilac predstavke nije bio svjestan da je njegovo vozilo korišteno za ilegalni prevoz migranata, te da je na osnovu izjave tužioca istražni sudija obustavio istragu u odnosu na podnosioca predstavke. Uz to, Evropski sud je ocijenio da podnosilac predstavke radi kao vozač taksija, da nema krivičnih optužbi protiv njega, niti indicija da je njegov automobil ranije korišten da bi se izvršio neki prekršaj ili bilo kakvih razloga za bojazan da će se automobil koristiti za izvršenje drugih prekršaja. Sud je naglasio da je, u skladu sa članom 418-b Krivičnog zakona, zapljena vozila koja se koriste za krijumčarenje migranata obavezna. Drugim riječima, ta odredba osigurava automatsku zapljenu sredstava transporta koja se koriste za krijumčarenje migranata, te ne dozvoljava nikakve izuzetke i primjenjuje se bez obzira na to koja sredstva su u vlasništvu prijestupnika ili trećeg lica, te u konkretnom predmetu, bez obzira na ponašanje trećeg lica ili odnosa prema prekršaju. Evropski sud je smatrao da je u konkretnom predmetu takva automatska zapljena lišila podnosioca predstavke bilo kakve mogućnosti da iznese svoj slučaj, te da ima bilo kakvu šansu da uspije u postupku zapljene. Slično tome, domaći sudovi, u takvim okolnostima, nemaju diskreciju i nisu bili u mogućnosti da ispitaju predmet na osnovu bilo kakvih faktora koji su prethodno navedeni. Konačno, Evropski sud je našao da član 418-b Krivičnog zakona na kojem se zasniva naredba o zapljeni ne nudi mogućnosti za nadoknadu koja je propisana članom 100-a Krivičnog zakona. Vlada nije osigurala bilo kakav primjer domaće prakse koja bi pokazala da je zahtjev za nadoknadu iz člana 100-a stav 5. Krivičnog zakona na raspolaganju, a još manje efikasan, u sličnim okolnostima kao što je slučaj podnosioca predstavke. U takvim okolnostima Evropski sud je zaključio da naredba o zapljeni nije bila proporcionalna, te da je na podnosioca predstavke stavljen pretjeran teret (op. cit., Andonoski protiv Bivše jugoslavenske republike Makedonije, st. 32. do 40).
43. Nasuprot činjenicama koje su utvrđene u navedenom predmetu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku pred Sudom BiH utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH, odnosno da je s namjerom pribavljanja koristi za drugoga nedozvoljeno preveo drugo lice preko državne granice. Dalje je utvrđeno da je apelant znao da je navedenom licu istoga dana na drugom međugraničnom prijelazu uskraćen ulazak u BiH zbog posjedovanja putovnice SR Njemačke i za kojim je raspisao potragu Interpol, kojem je apelant obećao da će ga bez putnih isprava prevesti preko državne granice do Međugorja u općini Čitluk. Pri tome je, kako dalje zapaža Ustavni sud, apelant i sam priznao krivicu za počinjenje navedenog krivičnog djela, te zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom, imajući pri tome u vidu i snagu dokaza koji su protiv apelanta prikupljeni u provedenom postupku. Imajući u vidu navedeni predmet Evropskog suda u kojem je Evropski sud ocijenio posebne olakšavajuće okolnosti na strani podnosioca predstavke, prije svega, da je protiv njega obustavljena istraga, Ustavni sud u načinu apelantovog ponašanja pri izvršenju krivičnog djela ne nalazi slične okolnosti. Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta njegove imovine, odnosno predmetnog vozila, u skladu sa zakonom i javnim interesom, te da je proporcionalno cilju sprečavanja tajne imigracije, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u poređenju sa zahtjevima javnog interesa.
44. Ustavni sud je, također, imao u vidu i Odluku Ustavnog suda broj AP 2078/05 na koju se apelant pozvao. Međutim, imajući u vidu okolnosti u navedenom predmetu (radilo se o oduzimanju putničkog automobila apelantu zbog carinskog prekršaja i u kojem Ustavni sud nije našao povredu prava na imovinu) i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da navedena odluka nije od utjecaja na konkretni predmet.
45. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u situaciji kada Ustavni sud nije ustanovio da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava osnovani, niti da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem na drugi način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Budući da je apelant lišen imovine na osnovu zakona, u javnom interesu i da je to lišavanje proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman