Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1779/14 (R. K.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Stanarsko pravo
  • Prekid postupka
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1779/14

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1779/14, rješavajući apelaciju Ranke Koviljac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ranke Koviljac podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 186667 13 Rev od 23. januara 2014. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186667 11 P od 23. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ranka Koviljac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijela je 16. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 186667 13 Rev od 23. januara 2014. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 186667 11 P od 23. decembra 2011. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1669/13 (kojom je obuhvaćen i apelanticin predmet registriran pod brojem AP 2547/13) od 19. novembra 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelanticina apelacija koju je podnijela 11. juna 2013. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 V 108269 11 Gz od 3. aprila 2013. godine (određivanje nosioca stanarskog prava) i Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine (radi utvrđenja, iseljenja i naknade štete). U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 19. stav (3) Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme donošenja navedene odluke, dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 20. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. novembra 2015. godine, Kantonalni sud 3. decembra 2015. godine, a Općinski sud 28. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanticinih i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Parnični postupak

6. Apelantica je 21. februara 2011. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Borivoja Koviljca i Aziza Hrustemovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja, iseljenja i naknade štete, vs. 1.000,00 KM.

7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 186667 11 P od 23. decembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine, prekinuo postupak pokrenut apelanticinom tužbom do pravosnažnog okončanja vanparničnog postupka u pravnoj stvari određivanja nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici Nedima Filipovića broj 23 u Sarajevu.

8. Nakon toga, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 186667 13 Rev od 23. januara 2014. godine odbacio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 3. aprila 2013. godine.

9. Iz predočenih dokumenata proizlazi da predmetni parnični postupak nije okončan. Vanparnični postupak

10. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 V 108269 09 V od 8. novembra 2010. godine za nosioca stanarskog prava na [spornom stanu] određen je Borivoje Koviljac, bivši apelanticin suprug.

11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 V 108269 11 Gž od 3. aprila 2013. godine potvrdio prvostepeno rješenje.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 V 108269 13 Rev od 3. septembra 2015. godine odbio reviziju protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica obrazlaže uskraćivanjem prava pristupa sudu, budući da je Općinski sud prekinuo parnični postupak radi vanparničnog postupka o određivanju nosioca stanarskog prava. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i naloži Kantonalnom sudu da hitno okonča postupak po žalbi na rješenje Općinskog suda od 23. decembra 2011. godine, te da joj se isplati kompenzacija u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da navedenim odlukama nije došlo do kršenja apelanticinih prava.

15. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da nije bilo kršenja apelanticinih prava, jer je odluka, po mišljenju tog suda, obrazložena i na zakonu zasnovana. Osim toga, Kantonalni sud je naveo „da su razlozi zbog kojih je prekinut parnični postupak prestali, jer je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 V 108269 11 Gž od 3. aprila 2013. godine potvrdio prvostepeno Rješenje Općinskog suda broj 65 0 V 108269 09 V od 8. novembra 2010. godine da se za nosioca stanarskog prava na [spornom stanu] odredi Borivoje Koviljac, bivši suprug [apelantice]“. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je i „Vrhovni sud Rješenjem broj 65 0 V 108269 13 Rev od 3. septembra 2015. godine odbio reviziju protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda“. Budući da je pravomoćno završen vanparnični postupak određivanja nosioca stanarskog prava, stekli su se zakonski uvjeti za nastavak parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda Ustavom zagarantiranih prava i sloboda apelantice.

16. U odgovoru na apelaciju koju je dostavio Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu i pravo na pristup sudu, niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Opće odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drugačije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 379.

(1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju; [...];

Član 380.

(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.

(2) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.

(3) Parnične radnje koje je stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.

Član 381.

(1) Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staralac ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

(2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.[...] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 186667 13 Rev od 23. januara 2014. godine, Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 186667 11 P od 23. decembra 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine koiom je meritorno odlučeno o apelanticinoj žalbi.

22. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2547/13 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1669/13 od 19. novembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelantica protiv rješenja Kantonalnog suda od 3. aprila 2013. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu 20. maja 2013. godine, to se podrazumijeva da je rješenje Kantonalnog suda apelantica morala primiti prije navedenog datuma, a apelaciju u predmetu broj AP 2547/13 podnijela 11. juna 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelantica smatra da je osporenim rješenjem o prekidu parničnog postupka povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – „pravo na pristup sudu“

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelacija podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 P 186667 11 P od 23. decembra 2011. godine (o prekidu parničnog postupka). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio da su u takvim predmetima član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, st. 20. i 21, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama o prekidu postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, Serija A broj 18, stav 35) usvojio stav da bi bilo „neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka“. Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načelo po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

29. Također, Evropski sud je ukazao na to da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).

30. Ustavni sud zapaža da je apelantica 21. februara 2011. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi utvrđenja, iseljenja i naknade štete. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 186667 11 P od 23. decembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine, prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari do okončanja postupka u kome se odlučuje o prethodnom pitanju ko je nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Naime, Općinski sud je ocijenio da odluka nadležnog suda o tome ko je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu predstavlja prethodno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari kojom apelantica predlaže iseljenje iz stana drugotuženog Aziza Hrustemovića za kojeg navodi da stan koristi po osnovu predugovora. Općinski sud je naveo da od prethodnog pitanja ovisi i aktivna legitimacija apelantice. Uporište za tu svoju odluku Općinski sud je našao u čl. 12. stav 2. i 379. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku. Pored toga, iz dokumentacije koja je prezentirana Ustavnom sudu proizlazi da je vanparnični postupak utvrđivanja nosioca stanarskog prava pravosnažno okončan rješenjem Vrhovnog suda od 3. septembra 2015. godine. Naime, Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da „su razlozi zbog kojih je prekinut parnični postupak prestali jer je Kantonalni sud rješenjem od 3. aprila 2013. godine potvrdio prvostepeno rješenje Općinskog suda od 8. novembra 2010. godine da se za nosioca stanarskog prava na [spornom stanu] odredi Borivoje Koviljac, bivši suprug [apelantice], kao i da je Vrhovni sud rješenjem od 3. septembra 2015. godine odbio reviziju protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud sasvim opravdano odlučili da prekinu parnični postupak i da se pitanje nosioca stanarskog prava riješi u vanparničnom postupku (koji je u međuvremenu pravomoćno okončan, nakon čega su se stekli uvjeti za nastavak parničnog postupka), sve u smislu važeće domaće zakonske regulative.

31. Prema tome, donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 186667 12 Gž od 3. aprila 2013. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 P 186667 11 P od 23. decembra 2011. godine nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U odnosu na apelanticin zahtjev da joj se isplati kompenzacija u iznosu od 5.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelanticinog prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelantici ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su Općinski i Kantonalni sud opravdano odlučili da prekinu parnični postupak, sve u smislu važeće zakonske regulative, odnosno kako bi se stvorili uvjeti za rješavanje prethodnog pitanja.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1779/14 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio