Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1247/14 (I. H., A. Č., M. S. i N. P.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1247/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 03. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-1247/14, rješavajući apelacije Islama Haskovića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Islam Hasković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 048572 10 RSZ od 22. januara 2014. godine;

Amir Čaušević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 040475 09 RSZ od 19. juna 2014. godine;

Mustafa Stovrag, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 040475 09 RSZ od 19. juna 2014. godine;

Nermin Pacoli, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 040475 09 RSZ od 19. juna 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Islam Hasković, Amir Čaušević, Mustafa Stovrag i Nermin Pacoli, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 21. marta do 23. jula 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP-1247/14, AP-1248/14, AP-3419/14 i AP-3420/14, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1247/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Presudama Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime neisplaćenih plaća isplati određene novčane iznose za periode označene u presudama. Apelanti, zaposlenici Federalnog ministarstva odbrane koji su, u periodima obuhvaćenim tužbama, kod tužene imali status raspolaganja, su svoje tužbene zahtjeve zasnivali na odredbama Zakona o radu, kao i odredbama Pravilnika i Ugovora o radu koje su zaključili s tuženom. U predmetu AP-3419/14 presudom Općinskog suda obavezana je tužena apelantu isplatiti plaću u iznosu i za period označen u presudi.

4. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. U predmetu AP-3419/14 Kantonalni sud je uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio na način da je obio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaće. U obrazloženjima presuda Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelantima rješenjima tužene određen status raspolaganja u trajanju od šest mjeseci nakon čega im je prestala vojna služba, kao i da među parničnim strankama nije sporno da apelanti, dok su bili u statusu raspolaganja nisu radili, nego su s radom ponovno počeli potpisivanjem novih ugovora o radu.

5. Kantonalni sud je ukazao da je rješenjima tužene apelantima određen status raspolaganja u trajanju od šest mjeseci, nakon čega im je prestala vojna služba, u skladu s odredbom člana 84. stav 4. Zakona o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 34/04). Apelanti svoje zahtjeve za isplatu plaće temelje na rješenjima tužene kojima su ponovno primljen u radni odnos. Kantonalni sud je istaknuo da činjenica da je tužena rješenjima kojima ih je ponovno primila u radni odnos retroaktivno omogućila apelantima ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (povezivanje radnog staža) ne daje apelantima pravo na plaću za period kada su imali status raspolaganja. Ovi iz razloga što je plaća novčani iznos koji je poslodavac dužan isplatiti zaposleniku za rad koji je zaposlenik obavio za poslodavca prema unaprijed utvrđenim osnovama i mjerilima za određeno radno mjesto u skladu sa Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu i Zakonom o radu. S obzirom da je tokom postupaka nesporno utvrđeno da apelanti u utuženim periodima nisu radili, jer se nisu javljali na dužnost niti su imali status zaposlenika, Kantonalni sud je zaključio da im ne pripada pravo na isplatu plaće, niti im je tu pravo priznato rješenjem tužene kojima im je uspostavljen novi radni odnos.

6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti u apelacijama ponavljaju iste razloge koje su isticali u postupcima redovnim sudovima, i, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1247/14 (I. H., A. Č., M. S. i N. P.) | Sudska praksa | Aktio