Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5438/15 (S. Ž.)
Odluka donesena 10. 02. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5438/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5438/15, rješavajući zahtjev Seada Žile za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Seada Žile za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Žilo (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ ZT Zenica), podnio je 7. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 056519 15 Kž od 15. septembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 056519 12 K od 3. marta 2015. godine. Apelant je 18. januara 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanta sa izdržavanja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 056519 12 K od 3. mrta 2015. godine apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo „prijevare“ iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa je na osnovu navedenog zakonskog propisa, te čl. 41., 42., 43. i 49. KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci. Navedenom presudom apelant je obavezan naknaditi štetu oštećenoj firmi-preduzeću „JESS“ d.o.o. Busovača u iznosu od 19.678,00 KM sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Također apelant je obavezan da plati paušal u iznosu od 120 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nakon dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je između apelanta i oštećenog Dž.A., koji je umro, postojao poslovni aranžman. Navedenu činjenicu sud je utvrdio na osnovu izjave Dž.A. koju je dao u svojstvu svjedoka, a koju je sud smatrao tačnom. Navedenu činjenicu nije ni osporavao ni apelant već je apelant pred sudom potvrdio da su oni na neki način poslovali. Nesporno je utvrđeno da apelant nije ni vlasnik niti zakonski zastupnik firmi „KOMAT OLAH“ i „VIVAX“, te je navedena činjenica utvrđena na osnovu uvjerenja o činjenicama i službene evidencije Općinskog suda od 9. septembra 2011. godine i uvjerenja Općinskog suda od 11. oktobra 2011. godine.
4. Općinski sud je naveo da je ostalo sporno da li se apelant lažno predstavljao kao vlasnik spomenutih firmi, da li je postojao poslovni odnos između njega i umrlog oštećenog Dž.A., vlasnika i direktora firme „JESS“ d.o.o. Busovača, koji je podrazumijevao izvršenje radova na opremanju pumpe do 4. novembra 2005. godine, firme „JESS“ d.o.o. Busovača u koju svrhu mu je Dž.A. predao iznos od 19.678,17 KM (u materijalu i novcu) iako je apelant unaprijed znao i prilikom sklapanja posla da neće i stvarno izvršiti ugovorene radove na benzinskoj pumpi.
5. Istaknuto je da je apelant u cilju lažnog prikazivanja činjenica koristio čak pečat naziva firme koja ne postoji što jasno upućuje na zaključak da je na taj način lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu oštećenog, te ga naveo da učini nešto na štetu svoje imovine tj. da mu preda iznos od 19.678,17 KM (u materijalu i novcu), a sve u namjeri kako bi sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist.
6. Općinski sud je naveo da je prilikom izbora i odmjeravanja sankcije cijenio sve okolnosti te je od olakšavajućih uzeo njegove porodične prilike, da je otac troje djece od kojih dvoje maloljetno, da je nezaposlen, njegovo korektno držanje tokom postupka dok je kao otežavajuće okolnosti uzeo činjenicu da je kažnjavan tj. da se radi o licu sklonom vršenju krivičnih djela, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra koja se ogleda u količini pribavljene protupravne imovinske koristi.
7. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 51 0 K 056519 15 Kž od 15. septembra 2015. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da po nalaženju Kantonalnog suda prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je opravdano u cijelosti prihvatio iskaz preminulog svjedoka-oštećenog Dž.A., vlasnika i direktora firme „JESS“ d.o.o. Busovača jer je dajući svoj iskaz na glavnom pretresu svjedok-oštećeni u cijelosti ostao kod navoda koje je dao pred Kantonalnim tužiteljstvom u Travniku jer nije bilo niti jednog razloga za sumnju u vjerodostojnost iskaza svjedoka-oštećenog. Istaknuto je da je iskaz tog svjedoka u cijelosti potkrijepljen objektivnim materijalnim dokazima kako je to naveo prvostepeni sud u svojoj presudi.
9. Po mišljenju Kantonalnog suda u radnjama apelanta su se ostvarila bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, te da je paušalan prigovor apelanta da se iskazu oštećenog ne može pokloniti vjera iz razloga što apelant u vrijeme njegovog svjedočenja nije imao branitelja pa stoga nije mogao unakrsno ispitati svjedoka. Istaknuto je da je apelant imao pravo i sud ga je na to poučio da može unakrsno ispitati oštećenog što je apelant iskoristio. Upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora
10. Općinski sud u Zenici je uputnim aktom broj 43 0 K 035298 15 Iks od 4. juna 2015. godine uputio apelanta na izdržavanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvije godine i devet mjeseci u koju kaznu je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počev od 28. juna 2008. godine do 5. avgusta 2008. godine (ekstradicijski pritvor), od 6. avgusta 2008. godine do 5. septembra 2008. godine i od 28. februara 2012. godine do 23. marta 2012. godine kao i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne po ranijim pravosnažnim presudama i to: pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 035298 10 K od 26. marta 2012. godine-jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 031573 13 K od 4. aprila 2014. godine-kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 047826 08 K od 16. marta 2012. godine-kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci a sve na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 035298 15 Kv od 5. maja 2015. godine. U navedenom uputnom aktu je istaknuto da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ ZT Zenica.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2 i 3. a) i d) Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ukazuje na povredu principa donošenja odluke u razumnom roku. Smatra da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Navodi de je optužnica protiv njega potvrđena tek 7. decembra 2011. godine odnosno šest godina nakon „prijave“ što dovodi u razumnu sumnju vođenje cjelokupnog krivičnog postupka. Navodi da se apelant od 2014. godine nalazi na izdržavanju kazne zatvora te da je apelantu zbog dužine postupka uskraćena mogućnost korištenja vanzavodskih pogodnosti koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS) čime je apelantu povrijeđeno pravo na privatni i porodični život. Smatra da u predmetnom postupku nije moglo doći do promjene sudije i vođenja pretresa iz početka i izvođenja svih dokaza pri čemu je apelantu bilo onemogućeno da ispituje svjedoke protiv sebe i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u apelantovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega. Ukazuje na povredu presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo.
12. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je 14. jula 2014. godine upućen na izdržavanje kazne zatvora u KPZ ZT Zenica u trajanju od 18 mjeseci a prema pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 035298 10 K. Ističe da je navedenu kaznu izdržao ali su u toku izdržavanja kazne pristigle i presude po uputnom aktu broj 430K 035298 15 Iks od 4. juna 2015. godine. Ukazuje da je Ustavnom sudu podnio apelaciju AP-17/13 koja je odbačena kao nedopuštena (očigledno (prima facie) neosnovana), te da je podnio zahtjev za preispitivanje navedene odluke. Ukazuje i na svoju apelaciju registrovanu u Ustavnom sudu pod brojem AP-
4137/15 (odbačena kao nedopuštena zbog toga što je ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine). Navodi da je izdržao kaznu koja je predmet apelacije AP-17/13, te da ga je potrebno s obzirom na nove okolnosti osloboditi. Također, ukazuje na svoje porodične prilike i to na teško zdravstveno stanje supruge i kćerke, da je otac troje djece od kojih je jedno maloljetno (četiri godine) Dalje, navodi tešku socijalnu situaciju porodice, nezaposlenost supruge bez bilo kakvih prihoda, ponašanje apelanta u toku izdržavanja kazne zatvora budući da je kategorisan u grupu „A“, te da je dobio ocjene 5 bez prekršaja ili disciplinske prijave kao i da se sam javio na izdržavanje kazne zatvora po uputnom aktu.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant od Ustavnog suda traži da ga do donošenja odluke o apelaciji pusti sa izdržavanja kazne zatvora budući da je izdržao kaznu po ranijim pravosnažnim presudama a da nove okolnosti ukazuju da ga treba osloboditi. Dakle, apelant u suštini od Ustavnog suda traži da mu se dozvoli prekid izdržavanja kazne zatvora. Apelant upućuje na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju u kojoj se nalazi njegova porodica (zdravstveno stanje supruge i kćerke, nezaposlenost supruge, maloljetno dijete itd.). Također, ukazuje i na svoje dobro vladanje u zatvoru.
16. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da član 57. ZIKS-a reguliše postupak prekida izdržavanja kazne zatvora, te upućuje da se na navedeni postupak primjenjuju odredbe čl. 27., 28., 29. i
31. ZIKS-a. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbema ZIKS-a, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio prekid izdržavanja kazne zatvora, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i da razlozi ekonomsko-socijalne prirode koje apelant naveo za donošenje privremene mjere sami po sebi ne mogu predstavljati relevantan razlog za udovoljavanje zahtjevu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman