Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-330/13 (M. G.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-330/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 330/13, rješavajući apelaciju Milana Gavrilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Gavrilovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 V 012476 12 Gž od 18. decembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 V 012476 07 V od 24. jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 V 012476 12 Gž od 18. decembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 V 012476 07 V od 24. jula 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog, kao i od predlagateljice Majde Hadžiefendić (u daljnjem tekstu: predlagateljica) zatraženo je 29. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. januara 2015. godine, a predlagateljica 11. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Predlagateljica je 20. aprila 2007. godine protiv apelanta (protivnik predlagateljice) i Mevlide Gavrilović podnijela prijedlog radi diobe nekretnina označenih po novom premjeru kao k.č. broj 688/1, upisanih u pl. broj 1102 k.o. Simin Han, a po starom premjeru označena kao k.č. broj 2182/2, upisana u zk. ul. broj 47 k.o. Gornja Tuzla (sporne nekretnine).
6. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 V 012476 07 V od 24. jula 2012. godine određena je dioba spornih nekretnina u suposjedu i suvlasnišvu predlagateljice i protivnika predlagateljice sa dijelom od po ½, pa se izdvajaju njihovi suvlasnički dijelovi na način opisan u stavu I prvostepenog rješenja. Stavom II istog rješenja je utvrđeno da sastavni dio ovog rješenja čini skica snimanja lica mjesta – diobe - četvrti prijedlog vještaka geometra Mileta Stanišića od 6. marta 2012. godine, koji je kod suda primljen 4. juna 2012. godine. I, konačno, stavom III istog rješenja je utvrđeno da će se na osnovu ovog rješenja izvršiti potrebna cijepanja i provođenja u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama.
7. Nakon ocjene provedenih dokaza sud je donio odluku kao u izreci rješenja, polazeći najprije od identifikacije spornih čestica po starom i novom premjeru. Dalje je u obrazloženju rješenja navedeno da iz iskaza predlagateljice slijedi da je ona suposjednik i suvlasnik na predmetnoj nekretnini postala na osnovu ugovora o poklonu, tj. da joj je njen otac kao raniji suposjednik i suvlasnik predmetne nekretnine poklonio svoj suposjednički i suvlasnički dio, da su na predmetnoj nekretnini izgradnju stambenog objekta započeli njezin otac, protivnik predlagateljice i njegova tadašnja supruga, i to tako da protivniku i njegovoj tadašnjoj supruzi pripadne dio koji je sada ozidan crvenom blok-ciglom a njenom ocu dio na kojem se sada nalaze izgrađeni temelji iza kojih je potporni zid. Općinski sud dalje navodi da iz iskaza protivnika predlagateljice slijedi da je on sam finansirao pribavljanje urbanističko-tehničke dokumentacije za izgradnju stambenog objekta na predmetnoj parceli, kao i projektovanje objekta i saglasnost za prilaz predmetnoj parceli, da je zajedno sa ocem predlagateljice izgradio temelje, a da je vlastitim sredstvima izgradio dio od crvene blok-cigle. Što se tiče iskaza svjedoka Ševketa Hadžiefendića, Općinski sud mu nije poklonio vjeru iz razloga što je imenovani svjedok otac predlagateljice i direktno zaintresiran za ishod ovog spora, a pored toga, predlagateljica se postredstvom opunomoćenika saglasila da protivniku pripadne dio na kome se nalazi započeti stambeni objekt izgrađen crvenom blok-ciglom. Osim toga, Općinski sud je izvršio uvid i u spis Općinskog suda broj P -1542/02 u kojem je odlučivano o utvrđivanju bračne stečevine protivnika predlagateljice i bivše supruge protivnika predlagateljice, ali ovaj dokaz sud posebno nije ocijenio iz razloga što je među vanparničnim strankama nesporno da su upisi u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama tačni i da su na predmetnoj nekretnini suposjednici i suvlasnici predlagateljica i protivnik predlagateljice sa dijelom od po 1/2.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 V 012476 12 Gž od 18. decembra 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
9. Obrazlažući osporeno rješenje, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 166. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku kojim je propisano da, ako suvlasnici ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno, i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa odgovarajućim propisima materijalnog prava, donijeti riješenje o diobi nekretnina u suvlasništvu.
10. Dosljedno činjeničnom utvrđenju iz prvostepenog rješenja, koje protivnik predlagateljice nije dovodio u pitanje tokom prvostepenog postupka, što ne čini ni u žalbi, prvostepeni sud je pravilno prihvatio četvrti prijedlog diobe vještaka geometra od 6. marta 2012. godine. Kantonalni sud dalje navodi da je pri tome imao u vidu izvedene dokaze, kao i rezultate cjelokupnog postupka, navode protivnika predlagača da je on izgradio dio objekta od crvene cigle, te činjenicu da mu se takvom diobom omogućava ulaz u pripadajući mu dio sa već formiranog prilaza predmetnoj parceli, zbog čega je prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci pobijane odluke i o tome u njenom obrazloženju dao jasne i odgovarajuće razloge. Shodno tome, druge iskaze svjedoka Kantonalni sud nije posebno ni ocijenio, a iskaz oca predlagateljice u tom smislu nije prihvatio, pravilno smatrajući da je zainteresiran za ishod spora (pristrasan), suprotno navodima žalbe iznesenim, u suštini, samo kao vid konstatacije, te zaključio da nisu od utjecaja na pravilnost ocjene izvedenih dokaza od prvostepenog suda (čl. 8. i 123. stav 2. ZPP), pa kako se spomenuta materijalna dokumentacija u žalbi (urbanistička saglasnost i druga) uglavnom odnosi na poslovni objekt koji se nalazi izvan parcele koja je predmet diobe u ovom postupku (na parceli predlagateljice), to se izneseni navodi žalbe pokazuju neprihvatljivim čak i nebitnim za odluku u ovoj pravnoj stvari.
11. Stoga, Kantonalni sud nije prihvatio navod žalbe da je trebalo prekinuti ovaj postupak dok se ne ukloni privremeni objekt-kiosk i pitanje legalizacije tog objekta, jer nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i ne predstavlja prethodno pravno pitanje od kojeg bi zavisila njena pravilnost i zakonitost. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je protivnik predlagateljice tokom postupka prisustvovao zakazanim ročistima, gdje je iznosio svoje navode vezane za predmetnu pravnu stvar, prijedloge i primjedbe, zapisnike bez primjedbi potpisivao. Činjenica da zapisnik sa posljednjeg ročišta na licu mjesta (25. juna 2012. godine) nije potpisao, iako je bio prisutan, a ročište napustio nakon što se pristupilo obilježavanju međe prema četvrtom prijedlogu vještaka geometra, smatrajući da nema potrebe da više prisustvuje ročištu, i to bez odobrenja suda, što je na zapisniku i konstatirano ne znači, kako zaključuje Kantonalni sud, da je protivniku predlagača onemogućeno da raspravlja pred sudom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant smatra da u konkretnom postupku sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, niti pravilno primijenio materijalno pravo. On smatra da osporena riješenja nije ni trebalo donositi, jer je u pitanju presuđena stvar po pravosnažnoj Presudi Općinskog suda broj P. 1542/02 od 27. decembra 2005. godine. Po apelantovom zahtjevu Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 032 0106- 017193 od 16. januara 2007. godine kojim se dozvoljava izvršenje Presude Općinskog suda broj P. 1542/02 od 27. decembra 2005. godine, a izvršni postupak ni do danas nije proveden, iako je apelant podnio nekoliko urgencija za ubrzanje izvršnog postupka. Apelant traži da se ponište ili ukinu osporena rješenja kao nezakonita.
b) Odgovor na apelaciju
14. Osnovni sud navodi da je apelant tokom postupka bio dužan dokazati izvan svake razumne sumnje postojanje punovažnog ugovora o kupoprodaji, što tokom postupka nije učinio iz kojih razloga je sud, primjenom standarda dokazivanja iz člana 126. ZPP, odlučio kao u izreci prvostepene presude. Naime, kako zaključuje Osnovni sud, sud mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje određene činjenice da bi na toj činjenici zasnovao svoju odluku, a pod sigurnošću se podrazumijeva takav stepen uvjerenosti u postojanje neke činjenice kod kojeg bi bila isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg drugog, pa sud zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava na koje se apelant poziva.
15. Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, tako da sud ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi. Okružni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 166.
Ako osobe iz člana 165. ovog zakona ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno i vjestačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odgovarajućim propisima materijalnog prava, donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tom suvlasniku. Ako se dioba stvari ima izvršiti njenom prodajom, prodaja će se dozvoliti i izvršiti po odredbama Zakona o izvrsnom postupku.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 V 012476 12 Gž od 18. decembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem apelant osporava način na koji je sud izvršio diobu nekretnina u vanparničnom postupku. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
24. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud u parničnom postupku dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u prethodnom postupku, a koje su Općinski i Kantonalni sud ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te proizvoljnom utvrđivanju relevantnih činjenica u predmetnom postupku, te da, stoga, apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno proizvoljnost kod utvrđivanja relevantnih činjenica, pri čemu su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman