Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-312/16 (B. D. i B. Š.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-312/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 312/16, rješavajući apelaciju Bakira Dautbašića i Bilsene Šahman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bakira Dautbašića i Bilsene Šahman podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 020433 16 Kv od 15. januara 2016. godine i S 1 2 K 020433 16 Krn 2 od 12. januara 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bakira Dautbašića i Bilsene Šahman podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 020433 16 Kv od 15. januara 2016. godine i S 1 2 K 020433 16 Krn 2 od 12. januara 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bakir Dautbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokatica iz Bijeljine, i Bilsena Šahman iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 19. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 020433 16 Kv od 15. januara 2016. godine i S 1 2 K 020433 16 Krn 2 od 12. januara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 1. februara 2016. godine, a Sud BiH 2. februara 2016. godine. Tužilaštvo je 9. i 16. februara 2016. godine dostavilo dopune odgovora na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilaštvo je 12. januara 2016. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantima iz pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ometanje rada pravosuđa iz člana 241. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Kako je istaknuto, oni su navedeno djelo učinili na način da su u toku decembra 2015. godine zastrašivali i obećavali nedopuštenu korist A. S. s ciljem da je navedu na davanje lažnog iskaza u krivičnom postupku koji se prema zakonu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) vodi protiv Nasera Kelmendija i dr. po naredbi Tužilaštva o provođenju istrage broj T20 KT 00002564 12 od 13. septembra 2012. godine i protiv Fahrudina Radončića i dr. po naredbi Tužilaštva o proširenju istrage broj T 20 KT 000007620 13 od 18. augusta 2014. godine, te u krivičnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prištini (broj i datum pobliže navedeni u prijedlogu za određivanje pritvora), a koji je Tužilaštvo ustupilo Specijalnom tužilaštvu Eulexa u predmetu protiv Nasera Kelmendija zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. KZFBiH.

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S 1 2 K 020433 16 Krn 2 od 12. januara 2016. godine, donesenim u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih apelanata, apelantima je određen pritvor iz razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačke b) i c) ZKPBiH, koji po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode, i to do 11. februara 2016. godine.

7. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo određene dokaze u prilog svojim navodima o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret (a koji su detaljno pobrojani na str. 4. i 5. predmetnog rješenja) i da je povodom tog prijedloga 12. januara 2016. godine održano ročište pred tim sudom, na kojem je Tužilaštvo u cijelosti ostalo pri podnesenom prijedlogu, a odbrana iznijela svoje navode i prigovore.

8. Sud BiH je u obrazloženju rješenja, prije svega, razmotrio prigovor nedostatka bitnog obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav 1. KZBiH. Ukazao je na to da navedena zakonska odredba propisuje da je predmetno krivično djelo počinio onaj ko koristi fizičku silu, prijetnju, zastrašivanje ili obećava, nudi ili daje nedopuštenu korist, kako bi naveo na davanje lažnog iskaza ili spriječio davanje iskaza ili izvođenje dokaza u krivičnom postupku koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, konstatirao je da je nesporno, kako to odbrana i tvrdi, da se krivični postupak protiv Nasera Kelmendija vodi pred Osnovnim sudom u Prištini po optužnici Specijalnog tužilaštva „Republike Kosovo“. Međutim, zaključio je da je odbrana zanemarila odlučnu činjenicu da su nadležni organi BiH navedeni predmet ustupili pravosudnim organima „Republike Kosovo“ s ciljem procesuiranja tada osumnjičenog Nasera Kelmendija za krivična djela iz nadležnosti Suda BiH i Tužilaštva, s obzirom na to da je to lice bilo nedostupno Sudu BiH i Tužilaštvu, a zbog čega je za njim bila raspisana i međunarodna potjernica. Istakao je da istraga Tužilaštva, povodom koje se trenutno vodi glavni pretres pred Osnovnim sudom u Prištini, nije okončana podizanjem optužnice Specijalnog tužilaštva „Republike Kosovo“, s obzirom na to da se istraga Tužilaštva odnosi na Nasera Kelmendija i druga lica po naredbi o provođenju istrage broj T20 KT 00002564 od 13. septembra 2012. godine i protiv Fahrudina Radončića i dr. po naredbi Tužilaštva o proširenju istrage broj T 20 KT 000007620 13 od 18. augusta 2014. godine. Sud BiH je stoga zaključio da formalnopravno podvođenje krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi s članom 166. KZFBiH pod odgovarajuće odredbe Krivičnog zakona Kosova ne znači da u biti to djelo i dalje ne predstavlja krivično djelo propisano krivičnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine. Ocijenio je da se iz svega navedenog može zaključiti da se krivični postupci, za koje postoji osnovana sumnja da su na njih utjecali apelanti, vode za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi s članom 166. KZFBiH, odnosno po zakonu Bosne i Hercegovine, čime je ostvareno jedno od bitnih obilježja krivičnog djela iz člana 241. KZBiH.

9. Sud BiH je zatim razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret kao općeg uvjeta za određivanje pritvora i ocijenio je da je taj uvjet ispunjen u konkretnom slučaju. Naime, konstatirao je da je pred Osnovnim sudom u Prištini u toku glavni pretres protiv Nasera Kelmendija po optužnici Specijalnog tužilaštva „Republike Kosovo“ (broj i datum pobliže navedeni u obrazloženju rješenja). Uvidom u predmetnu optužnicu Sud BiH je zaključio da je u okviru dokaza koje treba izvesti na tom glavnom pretresu predloženo i saslušanje svjedokinje A. S. Utvrdio je da iz zapisnika o saslušanju svjedokinje A. S. proizlazi da je ona 14. decembra 2015. godine pozvana na Sud BiH radi saslušanja u svojstvu svjedokinje putem videolinka, i to za potrebe krivičnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prištini protiv optuženog Nasera Kelmendija. Dalje je konstatirano da je ta svjedokinja u svom iskazu navela da je 14. decembra 2015. godine s njom u kontakt stupio A. Š., izvršni direktor firme u kojoj je zaposlena, koji joj je tom prilikom rekao da se javi generalnom direktoru firme S. Ž. Sud BiH je zaključio da navedeno potvrđuje i svjedok A. Š., koji je u svojoj izjavi naveo da je kontaktirao svjedokinju A. S. i dao joj broj telefona svjedoka S. Ž. Sud BiH je zatim konstatirao da je ta svjedokinja u svom iskazu navela da se 15. decembra 2015. godine u jutarnjim satima sastala sa svjedokom S. Ž. u njegovoj kancelariji i da joj je on, nakon jednog dijela neformalnog razgovora, rekao: „Zamoljen sam od strane određenih ljudi da s tobom razgovaram u vezi tvog svjedočenja na Kosovu“, i da je rekao da je tome prethodio razgovor s apelantom. Tom prilikom svjedok S. Ž. pozvao je apelanta sa svog telefona, pa su apelant i svjedokinja A. S. kontaktirali, te mu je svjedokinja A. S. na njegov broj telefona poslala SMS poruku sa svojim brojem telefona. Sud BiH je konstatirao da iz analize ostvarenih komunikacija proizlazi da je apelant istog dana u 09.49 sati na broj koji koristi Fahrudin Radončić poslao SMS poruku sljedećeg sadržaja: „Razgovor prošao odlično“. Sud BiH je utvrdio da je svjedok S. Ž. u svom iskazu naveo da se na apelantov poziv s njim sastao u hotelu „Bristol“ nekoliko dana ranije, te da je tema bila svjedokinja A. S. i njeno svjedočenje u postupku protiv Kelmendija, odnosno molba „prema svjedoku“ da sa svjedokinjom A. S. stupi u kontakt i prenese joj da se od nje očekuje da ostane pri ranije datim izjavama. Sud BiH je konstatirao da je svjedokinja A. S. u svom iskazu dalje navela da se 15. decembra 2015. godine sastala s apelantima u njezinom stanu u Sarajevu. Tada su razgovarali o tome da ta svjedokinja ne mijenja iskaz ranije dat u SIPA-i, a da će apelant poštovati dogovor o nepojavljivanju svjedokinje u medijima. Ukazao je na to da sam čin održanog sastanka ne spore ni apelanti u svojim izjavama, ali da osporavaju sadržaj teme sastanka. Utvrdio je da iz izjave svjedokinje A. S. proizlazi da se nakon tog sastanka sastala s apelanticom 17. decembra 2015. godine ispred restorana „Park“ u Vogošći. Tom prilikom apelantica joj je u vezi s predstojećim svjedočenjem u predmetu protiv Nasera Kelmendija rekla: „Šef traži da zaštitiš i Kelmendija“, te da razmisli o sebi, o svojoj budućnosti, karijeri i specijalizaciji. Također je konstatirao da je ta svjedokinja navela da joj je na upit šta se od nje očekuje apelantica pokazala papir sa već datim odgovorima na potencijalna pitanja o ubistvu Ramiza Delalića, a da joj je, nakon što je izjavila da neće mijenjati prvobitni iskaz, apelantica odgovorila: „Znaš li koliko je Kelmendi opasan čovjek, poslat će nekoga odozgo da te odradi za 5.000,00“. Sud BiH je utvrdio da su telefonski kontakti između apelanata i svjedoka A. S. i S. Ž. potvrđeni i analizom ostvarenih komunikacija koju je provela SIPA (broj i datum pobliže navedeni u obrazloženju rješenja), a koju su dobili od BH Telekoma po naredbi tog suda. Također je ocijenio da na osnovanu sumnju u krivičnopravne radnje apelanata ukazuje i sadržaj ovjerene notarske izjave u kojoj su apelanti izjavili da ih je 15. decembra 2015. godine kontaktirala svjedokinja A. S., ali u kojoj, kako je istaknuto, nije navedena činjenica razgovora apelanta sa svjedokom S. Ž. od 15. decembra 2015. godine, a koja proizlazi iz izjave svjedoka S. Ž. i A. Š. To, prema mišljenju Suda BiH, upućuje na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant lice koje je prvobitno stupilo u kontakt sa svjedokinjom A. S. povodom njenog svjedočenja protiv Nasera Kelmendija i u krajnosti utječe na sumnju u istinitost date izjave. Sud BiH je ocijenio da utjecaj apelanata na svjedoka i stvaranje atmosfere nelagode i straha nalazi i u medijskim natpisima u štampanim medijima i na internetskim portalima o svjedokinji A. S. povodom nemilog događaja na Kliničkom centru Univerziteta Sarajevo kada je u vrijeme njenog dežuranja preminuo pacijent. Zaključeno je da u prilog tome govori i presretnuti razgovor apelanta sa Fahrudinom Radončićem (broj 1074 od 8. januara 2016. godine), u kojem je apelant prenosio informacije o „svjedoku“, a s ciljem objavljivanja u dnevnim novinama. Sud BiH je ocijenio da sve navedeno ukazuje na osnovanu sumnju da su apelanti u toku decembra 2015. godine, s namjerom nedopuštenog utjecaja na krivični postupak koji je u toku, stupili u kontakt sa svjedokinjom A. S., te radnjama zastrašivanja i stvaranjem osjećaja straha i nelagode prouzrokovali da svjedokinja A. S. na ročištu pred Sudom BiH od 18. decembra 2015. godine izjavi da ne može svjedočiti s obzirom na to da se zbog svih okolnosti nalazi pod prijetnjom.

10. Sud BiH je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za određivanje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Sud BiH je ukazao na to da je u kontekstu koluzijske opasnosti na prvom mjestu imao u vidu činjenicu da se apelantima na teret stavlja krivično djelo ometanje rada pravosuđa, a da se priroda tog djela, tačnije okolnosti izvršenja radnji koje su, kako se osnovano sumnja, preduzeli apelanti ogledaju upravo u obliku pokušaja ometanja rada pravosuđa utjecajem na svjedokinju s ciljem davanja odgovarajućeg iskaza. Sud BiH je istakao da takve radnje koje su, kako se osnovano sumnja, preduzeli apelanti predstavljaju manifestaciju koluzijske opasnosti u njenom najširem značenju i ukazuju na njihovu spremnost na ometanje krivičnog postupka. Sud je, također, istakao da su u ovoj fazi istrage apelanti nesumnjivo svjesni procesne situacije u kojoj se nalaze, s obzirom na to da su im predočeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da apelanti imaju motiv za ometanje krivičnog postupka i u ovom predmetu. Dalje, Sud BiH je ukazao na to da je istraga u konkretnom predmetu tek na početku i da, prema navodima Tužilaštva, predstoji faza prikupljanja dokaza saslušanjem svjedoka, odnosno da Tužilaštvo aktivno preduzima radnje s ciljem otkrivanja i identifikacije svjedoka i potencijalnih osumnjičenih, koji su svakako poznati apelantima. Stoga, prema ocjeni Suda BiH, postoji realna bojazan da će apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, stupiti u kontakt s tim licima, odnosno potencijalnim svjedocima i osumnjičenim i dogovoriti se o načinu iznošenja odbrane, što nesumnjivo može imati karakter ometanja istrage. Također, Sud BiH je ukazao na to da su apelanti, u kontekstu prikrivanja tragova krivičnog djela koje im se stavlja na teret, pokušali da prikriju radnju izvršenja, te su dali notarski obrađenu izjavu u momentu kada su, kako se osnovano sumnja, saznali da je otvorena istraga protiv njih. Prema ocjeni Suda BiH, dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja upravo upućuju na zaključak da apelantima nisu strani utjecaji i pritisci na svjedoke, što je nužno spriječiti u konkretnom predmetu radi uspješnog okončanja istrage. Sud BiH je zaključio da se navedeno može ostvariti samo zadržavanjem apelanata u pritvoru bar dok svjedoci i saosumnjičeni ne budu identificirani i dok ne budu osigurani ostali dokazi i tragovi značajni za predmetni krivični postupak.

11. Sud BiH je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti za određivanje pritvora i iz posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je ocijenio da je u konkretnom slučaju ispunjen formalni uvjet iz predmetne zakonske odredbe, s obzirom na to da se istraga vodi i zbog krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav

1. KZBiH, za koje je zaprijećena kazna zatvora najmanje tri godine. Imajući u vidu da zakon eksplicitno ne određuje šta se to ima smatrati „naročitim okolnostima“ u smislu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da sve okolnosti konkretnog predmeta imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti ponoviti odnosno dovršiti pokušano krivično djelo. Naime, Sud BiH je zaključio da iz prijedloga Tužilaštva i dostavljenih dokaza proizlazi da se istraga vodi zbog krivičnog djela koje je po svojoj prirodi naročito teško, a koje su, kako to proizlazi iz zapisnika o saslušanju svjedoka, apelanti izvjesno vrijeme planirali i u svrhu njegovog izvršenja preduzimali više radnji s jednim ciljem – stvaranje atmosfere straha kod svjedokinje A. S. Sud BiH je istakao da je s tim u vezi ocijenio i iskaz svjedoka T. M., kolege svjedokinje A. S., koji je izjavio da ga je apelantica kontaktirala u inkriminiranom periodu za vrijeme radnog vremena, tj. dežuranja u KCUS-u. Sud BiH je konstatirao da, iako razgovor nije bio ostvaren, taj je svjedok potvrdio da apelanticu svakako poznaje, ali da je bio iznenađen njenom porukom i vremenom dostavljanja poruke (noćni sati). Navedeno, prema mišljenju Suda BiH, a u kontekstu ostalih dokaza, ukazuje na osnovanu sumnju u apelanticinu upornost da dođe u kontakt sa svjedokinjom A. S. i putem radnih kolega. Sud BiH je zaključio da i transkripti presretnutih razgovora na kojima se, između ostalog, zasniva osnovana sumnja upućuju na to da apelant s ciljem zastrašivanja svjedokinje A. S. nije birao sredstva, nego je na bezobzirniji način imao namjeru da i putem medija, i nakon njenog odbijanja da svjedoči, stvara osjećaj straha iznošenjem detalja događaja kada je preminuo pacijent za vrijeme njenog dežuranja. Sud BiH je zaključio da u prilog tome govori presretnuti razgovor od 8. januara 2016. godine. Također, Sud BiH je istakao da saslušanje svjedoka u predmetu protiv Nasera Kelmendija još uvijek nije okončano, da istraga pred Tužilaštvom još uvijek traje, te da je vođena jedinstvena istraga i da se radi o istim svjedocima. Navedeno, prema ocjeni Suda BiH, predstavlja realnu bojazan da bi se utjecaj na svjedoke mogao ponoviti s istim ciljem – davanje iskaza pred nadležnim organima povoljnog interesima apelanata. Sud BiH je zaključio da sve navedene okolnosti, naročito priroda djela, iskazana upornost i različita sredstva izvršenja djela, imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti ponoviti ili dovršiti krivično djelo.

12. Sud BiH je po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 123. stav 2. ZKPBiH, razmotrio i mogućnost da se na apelante primijene i druge blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Međutim, ocjenjujući sve navedene činjenice i okolnosti u njihovoj sveukupnosti, zaključio je da se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera, konkretno mjera zabrane iz ZKPBiH, te da se u konkretnom procesnom momentu nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora.

13. Sud BiH (vijeće od trojice sudija), odlučujući o žalbama branilaca apelanata podnesenim protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora, donio je Rješenje broj S1 2 K 020433 16 Kv od 15. januara 2016. godine kojim je odbio žalbe kao neosnovane.

14. Sud BiH je u obrazloženju rješenja, prije svega, razmotrio žalbene navode odbrane kojim je istaknuto da nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav 1. KZBiH zbog toga što se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom postupku koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine i zaključio je da su ti navodi odbrane neosnovani. Naime, ocijenio je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučnu činjenicu da se krivični predmet u odnosu na koji je izvršeno ometanje krivičnog postupka vodi po zakonima BiH, zaključivši da to proizlazi iz činjenice da je Tužilaštvo 13. septembra 2012. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv Nasera Kelmendija i drugih osumnjičenih i 18. augusta 2014. godine naredbu o proširenju istrage na Fahrudina Radončića i druga lica obuhvaćena istom naredbom. Sud BiH je zaključio da je sasvim jasno da je počinjenje krivičnog djela osumnjičenih vezano za krivični postupak koji se vodi po zakonu BiH, jer se uz Nasera Kelmendija i u odnosu na druga lica koja su obuhvaćena istom naredbom na području BiH i dalje provode istražne radnje u okviru Tužilaštva za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi s članom 166. KZFBiH.

15. Ispitujući osporeno rješenje u pogledu osnovane sumnje kao osnovne pretpostavke za određivanje pritvora i prigovore branilaca apelanata kojim se ona osporava, Sud BiH je zaključio da se prvostepeni sud prilikom analize dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora rukovodio relevantnim odredbama, standardima i kriterijima ustanovljenim domaćim i međunarodnim pravilima i sudskom praksom. Ocijenio je da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud prilikom ispitivanja postojanja osnovane sumnje razmatrao dokazni materijal dostavljen uz prijedlog Tužilaštva, nakon čega je izveo i detaljno obrazložio zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a s tim zaključkom se u potpunosti složio i taj sud. Analizirajući sve dostavljene dokaze, Sud BiH je i u drugostepenom rješenju zaključio da iz tih dokaza jasno proizlazi osnovana sumnja da su apelanti preduzeli radnju zastrašivanja kao svojevrsni oblik prijetnje svjedokinji A. S., i to sa tačno određenim ciljem takvog djelovanja, koji se ogleda u navođenju na davanje lažnog iskaza prilikom svjedočenja u svojstvu svjedokinje u predmetu protiv Nasera Kelmendija pred Osnovnim sudom u Prištini.

16. Ispitujući osporeno rješenje u kontekstu istaknutih žalbenih navoda branilaca apelanata vezanih za posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje zasniva na valjanim i obrazloženim argumentima i dokazima. U vezi s tim, ocijenio je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se krivično djelo ometanje rada pravosuđa, koje se apelantima stavlja na teret, ogleda upravo u vršenju utjecaja na svjedoke s ciljem davanja odgovarajućeg iskaza. Također, ocijenio je da je ispravan zaključak prvostepenog suda da radnje apelanata za koje se osnovano sumnja da su ih preduzeli predstavljaju manifestaciju koluzijske opasnosti, te ukazuju na njihovu spremnost da ometaju krivični postupak utjecajem na svjedoke. Istakao je da činjenice koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju osporenog rješenja, a koje se odnose i na okolnost da se predmet nalazi u početnoj fazi istrage, da Tužilaštvo namjerava preduzimati druge istražne radnje, odnosno saslušati druge svjedoke i otkriti potencijalne saučesnike, da su apelanti svjesni procesne situacije u kojoj se nalaze, te da su im predočeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja u svojoj ukupnosti i prema ocjeni tog suda predstavljaju ozbiljan rizik da će apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na potencijalne svjedoke i saosumnjičene. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da su ispunjeni razlozi za određivanje pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno da se jedino na taj način može uspješno okončati predmetna istraga i spriječiti da apelanti utječu na svjedoke, odnosno prikriju tragove bitne za okončanje krivičnog postupka.

17. Vezano za posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, ocijenjeno je da je prvostepeni sud ispravno utvrdio ispunjenost objektivnog uvjeta za određivanje mjere pritvora iz ovog pritvorskog razloga, Dalje, ocijenjen je ispravnim i zaključak prvostepenog suda o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti boravkom na slobodi ponoviti ili dovršiti krivično djelo koje im se stavlja na teret, a taj zaključak prvostepeni sud donio je na osnovu sveukupnih okolnosti konkretnog slučaja koje postoje kod apelanata, a koje se ogledaju u prirodi predmetnog krivičnog djela, kao i u upornosti koju su iskazali, tako što se osnovano sumnja da su u više navrata, kako lično tako i preko drugih lica, kontaktirali svjedokinju A. S. s ciljem da je zastraše i navedu na davanje lažnog iskaza. Sud BiH je navedenu argumentaciju, koju je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud detaljno obrazložio u osporenom rješenju, našao dovoljnom za zaključak da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti ponoviti, odnosno dovršiti krivično djelo ukoliko budu pušteni da se brane sa slobode.

18. Vezano za prigovore branilaca apelanata da je prvostepeni sud obrazlažući rješenje narušio presumpciju nevinosti apelanata, Sud BiH je zaključio da taj prigovor nije osnovan s obzirom na to da iz sadržaja obrazloženja osporenog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni sud utvrđivao postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelante, a nije utvrđivao njihovu krivicu. U pogledu navoda branilaca apelanata da se nesmetano vođenje krivičnog postupka moglo osigurati i drugim, blažim mjerama, te da prvostepeni sud nije individualizirao razloge za (ne)primjenu blažih mjera, Sud BiH je našao da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja razmatrao mogućnost izricanja blažih mjera i da je donio ispravan zaključak da sve navedene činjenice i okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na to da se u konkretnom procesnom momentu nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelanti u suštini tvrde da je do povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost došlo zbog toga što u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi da im se odredi pritvor (kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ometanje rada pravosuđa iz člana 241. KZBiH tako i u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačke b) i c) ZKPBiH), smatrajući da redovni sud nije dao valjana i argumentirana obrazloženja koja opravdavaju primjenu mjere pritvora apelantima i neprimjenjivanje blažih mjera, odnosno valjane razloge za neprihvatanje njihovih žalbenih argumenata. Također, smatraju da je do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. došlo zbog toga što je Sud BiH u konkretnom slučaju, kako tvrde, povrijedio njihovo pravo na raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom i princip pretpostavke nevinosti, pozivajući se u pogledu dopustivosti apelacije u ovom dijelu na određene odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda.

20. Naime, apelanti u iscrpnoj apelaciji osporavaju da je u konkretnom slučaju uopće dokazano da postoji osnovana sumnja kao uvjet bez kojeg pritvor nikada ne može biti određen, tvrdeći da su žrtve političkog procesa usmjerenog na Fahrudina Radončića. Apelanti u suštini smatraju da u konkretnom slučaju ne postoje činjenice i dokazi iz kojih bi redovni sud mogao izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje, odnosno da je redovni sud u vezi s tim proizvoljno ocijenio dokaze i utvrdio činjenično stanje i da je dao proizvoljno obrazloženje. Vezano za to, apelanti, između ostalog, smatraju da je redovni sud pogrešno ocijenio iskaz svjedokinje A. S. dat u postupku koji se vodi protiv njih. Pri tome apelanti obrazlažu koje činjenice, prema njihovom mišljenju, proizlaze iz iskaza svjedokinje A. S. Tvrde da se iskazi svjedoka S. Ž., A. Š. i T. M., kao i drugih svjedoka ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa svjedokinjom A. S. Također, tvrde da iz njihovih saglasnih odbrana proizlazi da je apelant obavio kratak razgovor sa svjedokom S. Ž., te potom i sa svjedokinjom A. S., a koji se odnosio na Radončićevu zabrinutost, upravo zbog razloga što bi svjedokinja uslijed pritisaka sa strane mogla promijeniti ranije date izjave. Smatraju da dovodeći iskaz svjedokinje A. S. u kontekst događaja jasno proizlazi da je tek nakon smrti njenog pacijenta, kao i nakon što ju je apelantica obavijestila da joj ne mogu pomoći, započela „konstrukcija o navodnim prijetnjama“. Smatraju da navedeno proizlazi iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima za 23. decembar 2015. godine, pozivajući se na dio sadržaja tog izvještaja. Također, smatraju da su bez ikakvog osnova navodi osporenih rješenja koji se tiču dovođenja pisanja medija, posebno „Dnevnog avaza“, sa stvaranjem atmosfere nelagode i straha kod svjedokinje A. S., obrazlažući iz čega, prema mišljenju apelanata, proizlazi njihova neosnovanost. Osim toga, apelanti smatraju da je prvostepeni sud dao proizvoljno obrazloženje u vezi s njihovim prigovorom da u konkretnom slučaju nisu ispunjena bitna obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav 1. KZBiH, paušalno zaključivši da se postupak vodi po zakonima BiH, a da drugostepeni sud nije dao valjane razloge za neprihvatanje njihovih žalbenih argumenata iznesenih u tom smislu. U vezi s tim, apelanti, između ostalog, navode da istraga koja se navodno vodi protiv Fahrudina Radončića u BiH nije pravno relevantna, prije svega, jer su apelanti, kako tvrde, o postojanju te istrage saznali tek iz prijedloga za određivanje pritvora od 12. januara 2016. godine i da u konkretnom slučaju nije bilo spomena istrage u BiH već samo krivičnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prištini u kojem je svjedokinja A. S. pozvana u svojstvu svjedokinje. Apelanti tvrde da je, uzevši u obzir da se predmetno krivično djelo može počiniti samo s direktnim umišljajem, redovni sud morao imati dovoljno dokaza za postojanje osnovane sumnje da su apelanti znali za istragu koja se vodi protiv Fahrudina Radončića i da su utjecaj na svjedokinju A. S. izvršili upravo u vezi s tim postupkom.

21. Dalje, apelanti smatraju da iz razloga osporenih rješenja u pogledu postojanja koluzijske opasnosti proizlazi da im je određen obligatorni pritvor, jer je, kako tvrde, prema stavu redovnog suda samom prirodom djela konzumirano postojanje te opasnosti. Apelanti u suštini smatraju da u konkretnom slučaju ne postoje konkretne činjenice i okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora po tom osnovu, te tvrde da to što im se stavlja na teret predmetno krivično djelo ne može biti ocijenjeno u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Apelanti tvrde da u konkretnom slučaju nije dokazano da su pokušali utjecati na svjedoke odnosno krivični postupak koji se vodi u predmetu protiv njih. U vezi s navedenim, pozivaju se, između ostalog, na stavove iz odluka Ustavnog suda br. AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine (stav 23), AP 3619/08 od 29. aprila 2009. godine (st. 43. i 47) i AP 6/08 od 13. maja 2008. godine (stav 38). Apelanti navode da je u svjetlu navedenih odluka Ustavnog suda potpuno nedopustiv zaključak iz prvostepenog rješenja da osumnjičenima nisu strani utjecaji i pritisci na svjedoke, koji je, kako tvrde, drugostepeni sud prihvatio. Apelanti smatraju da iz navedenog proizlazi da je redovni sud već utvrdio njihovu krivicu i da je na osnovu utvrđene krivice utvrdio da bi se oni mogli tako ponašati i u budućnosti, a da je takav zaključak suprotan principu presumpcije nevinosti. Apelanti navode da bi praktično sve što je redovni sud naveo kao razlog za određivanje pritvora bilo primjenjivo u svakom drugom postupku protiv bilo kojeg osumnjičenog lica.

22. Vezano za posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, između ostalog, navode da je sud u prvostepenom rješenju prihvatio, bez ikakve ograde u pogledu presumpcije nevinosti, da su apelanti izvjesno vrijeme planirali, te s ciljem izvršenja, preduzimali više radnji s jednim ciljem – stvaranje atmosfere straha kod svjedoka. Apelanti smatraju da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je redovni sud već prihvatio da su izvršili krivično djelo za koje je istraga tek počela, te da je na bazi toga zaključio da će to djelo ponoviti, a da je takav stav suprotan članu 6. stav 2. Evropske konvencije. Ističu da nije prihvatljivo oslanjati se samo na sumnju u pogledu njihove krivice ako nema dokaza o njihovoj individualnoj krivici utvrđenoj pravosnažnom presudom. Apelanti smatraju da u kontekstu ovog pritvorskog razloga samo eventualna prethodna osuđivanost utvrđena pravosnažnom presudom može biti pravno relevantna. U vezi s navedenim, pozivaju se, između ostalog, na praksu Ustavnog suda u predmetima AP 3619/08 (stav 42. i 43) i AP 566/08, te predmetima Evropskog suda Peša protiv Hrvatske, Cloth protiv Belgije, Assenov protiv Bugarske. Apelanti naglašavaju da razlozi za određivanje pritvora nisu individualizirani za svakog apelanta posebno.

23. Također, apelanti tvrde da je redovni sud u osporenim rješenjima propustio individualizirati razloge za (ne)primjenu blažih mjera i da je donio paušalan zaključak o neophodnosti pritvora. Apelanti navode da je redovni sud zapravo morao obrazložiti iz kojeg razloga se na svakog konkretnog apelanta ne mogu primijeniti blaže mjere od pritvora.

24. Osim toga, apelanti ističu da su, nakon natpisa u medijima u vezi s njihovim lišenjem slobode, Sud BiH i Tužilaštvo 14. januara 2016. godine izdali zajedničko saopštenje za javnost, objavljeno na službenim internetskim stranicama Suda BiH i Tužilaštva (kopije saopštenja apelanti su dostavili u prilogu apelacije). Apelanti smatraju da im je time što je Sud BiH izdao zajedničko saopštenje s Tužilaštvom kao strankom u postupku povrijeđeno pravo na nezavisan i nepristran sud, jer se Sud BiH, kako tvrde, očigledno svrstao na stranu jedne od stranaka u postupku, kako samim činom saopštenja tako i sadržajem saopštenja. Apelanti tvrde da sadržaj saopštenja, prije svega navodi iz tog saopštenja: „Svi oni, koji pošteno rade i žive od svog rada, nemaju niti jedan razlog za strah od Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine i potpuno smo sigurni da mirno spavaju. Oni pak drugi, koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon, svakako imaju razloga za zabrinutost“, predstavljaju povredu pretpostavke nevinosti, imajući u vidu, kako navode, da je saopštenje za javnost dato isključivo u vezi s predmetom koji se vodi protiv njih jer ono ukazuje na to da „apelanti imaju razloga za zabrinutost“.

25. Apelanti predlažu da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti njihovu apelaciju i utvrditi povrede čl. 5. i 6. Evropske konvencije, ukinuti osporena rješenja i dodijeliti im odštetu u pravičnom iznosu.

b) Odgovori na apelaciju

26. Iz iscrpnog odgovora na apelaciju koji je dostavio Sud BiH proizlazi da taj sud smatra da su, nasuprot navodima apelanata, u osporenim odlukama dati jasni i argumentirani razlozi kojima se rukovodio prilikom njihovog donošenja i da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na čiju se povredu apelanti pozivaju u apelaciji. Naime, iz odgovora, između ostalog, proizlazi i da Sud BiH tvrdi da je prilikom donošenja odluke o pritvoru u konkretnom slučaju pažljivo razmotrio i u tom smislu dao jasno obrazloženje u odnosu na prigovor odbrane apelanata da nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. U vezi s tim, Sud BiH ponavlja sadržaj obrazloženja osporenih rješenja u dijelu koji se odnosi na taj prigovor, te dodaje da se svjedočenje svjedokinje A. S. odnosi na saznanja o ubistvu Ramiza Delalića, odnosno na događaj koji je predmet naredbe o provođenju istrage broj T 20 KT 00002564 12 od 13. septembra 2012. godine i naredbe Tužilaštva o proširenju istrage broj T 20 KT 000007620 13 od 18. augusta 2014. godine, navodeći da se utjecaj na svjedokinju A. S. reflektira kako na postupak pred sudom u Prištini tako i na istragu koja se još uvijek provodi pred Tužilaštvom. Sud BiH, također, osporava navode apelanata da se radi o političkom i montiranom procesu, smatrajući da su oni paušalni. Sud BiH tvrdi da bi pisanja „Dnevnog avaza“ o svjedokinji A. S, kada bi se posmatrala izolirano od ostalih dokaza u koje je taj sud imao uvid, svakako predstavljala svakodnevnu obavezu medija da obavještavaju o aktuelnostima i bitnim dešavanjima u državi. Međutim, ističe da je u osporenoj odluci jasno naveo da su navedeni natpisi „Dnevnog avaza“, kako se osnovano sumnja, rezultat prethodnog dogovora apelanta sa Fahrudinom Radončićem s ciljem zastrašivanja svjedoka, a na šta ukazuju relevantni telefonski razgovori u inkriminiranom periodu. U pogledu navoda da je zajedničkim saopštenjem za javnost Suda BiH i Tužilaštva povrijeđeno pravo apelanata na raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom, kao i pravo na pretpostavku nevinosti, Sud BiH je, između ostalog, ukazao na to da navedeno saopštenje ne sadrži zaključke o krivici apelanata, s obzirom na to da se apelanti u saopštenju i ne spominju, niti da saopštenje ukazuje na bilo kakvu poveznicu s apelantima i postupkom koji se protiv njih vodi i da to saopštenje predstavlja generalni stav Suda BiH i Tužilaštva kao pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine da procesuiraju sva krivična djela iz svoje nadležnosti. Također, Sud BiH je istakao da nema osnova za zaključak da korištena terminologija na bilo koji način krši pravo na presumpciju nevinosti apelanata.

27. Iz iscrpnog odgovora Tužilaštva na apelaciju proizlazi da Tužilaštvo smatra da je apelacija preuranjena u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije, a da je u ostalom dijelu prima facie neosnovana. Tužilaštvo je u prilogu odgovora na apelaciju dostavilo prijedlog za određivanje pritvora apelantima s brojnim prilozima. U vezi s navodima apelanata da je došlo do povrede njihovih prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, jer je, kako tvrde, Sud BiH povrijedio njihovo pravo na raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom i princip pretpostavke nevinosti, Tužilaštvo smatra da iz analize određenih presuda Evropskog suda (pobliže navedenih u odgovoru na apelaciju), a na koje su se apelanti pozvali u apelaciji, jasno proizlazi da je pozivanje apelanata na sudsku praksu utvrđenu u tim predmetima paušalno i neosnovano. Tužilaštvo smatra da su navodi apelanata u tom dijelu neosnovani i paušalni, ističući, između ostalog, da se saopštenje Suda BiH i Tužilaštva nije odnosilo na apelante, već generalno na sve građane BiH. Dalje, Tužilaštvo tvrdi da su neosnovani, netačni i paušalni prigovori apelanata da u konkretnom slučaju ne postoje dokazi koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Pri tome, Tužilaštvo (na str. 10–15. odgovora na apelaciju) obrazlaže iz kojih činjenica i dokaza smatra da proizlazi osnovana sumnja. Također, Tužilaštvo smatra da su neosnovani apelacioni navodi vezani za pitanje bitnog obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. KZBiH, a taj stav detaljno obrazlaže u odgovoru na apelaciju.

28. Tužilaštvo je u dopuni odgovora na apelaciju od 9. februara 2016. godine obavijestilo Ustavni sud da je u međuvremenu podiglo optužnicu protiv apelanata i da je podnijelo prijedlog Sudu BiH da se u konkretnom slučaju mjera pritvora zamijeni mjerama zabrane. Sud BiH je, postupajući povodom tog prijedloga, donio prvostepeno rješenje broj S1 2 K 020433 16 Krn od 5. februara 2016. godine kojim je apelantima ukinuo pritvor određen rješenjem tog suda od 12. januara 2016. godine i odredio im mjere zabrane, i to zabranu napuštanja boravišta i zabranu sastajanja sa svjedocima i osumnjičenim u ovom predmetu. U prilogu dopune odgovora na apelaciju Tužilaštvo je dostavilo kopije navedenog prijedloga Tužilaštva, te rješenja Suda BiH.

29. Tužilaštvo je u dopuni odgovora na apelaciju od 16. februara 2016. godine, između ostalog, obavijestilo Ustavni sud da je Sud BiH 15. februara 2016. godine potvrdio optužnicu protiv apelanata u konkretnom predmetu.

V.Relevantni propisi

30. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) relevantne odredbe glase: Ometanje rada pravosuđa Član 241.

(1)Ko koristi fizičku silu, prijetnju, zastrašivanje ili obećava, nudi ili daje nedopuštenu korist, kako bi naveo na davanje lažnog iskaza ili spriječio davanje iskaza ili izvođenje dokaza u krivičnom postupku koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

[…]

31. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

[…] Član 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

[…] (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

[…]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora "tri" godina ili teža kazna, […] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a)Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

33. Ustavni sud primjećuje da apelanti ukazuju na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

35. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanata još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

36. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

b)Dopustivost u odnosu na ostala prava

37. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 020433 16 Kv od 15. januara 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 19. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

40. Apelanti u apelaciji navode povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

2. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti.

42. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[…]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

43. U konkretnom slučaju, apelanti su lica koja su lišena slobode i nalazila su se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju pritvora i koja su se pozvala na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud razmotriti opravdanost apelacionih navoda u odnosu na osporena rješenja o određivanju mjere pritvora apelantima.

a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

45. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

46. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

47. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelanti su osporenim rješenjima lišeni slobode zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ometanje rada pravosuđa iz člana 241. KZBiH. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret zasnivao na iskazima svjedoka A. S., A. Š. i S. Ž., odnosno na prikupljenim i pobrojanim materijalnim dokazima, ukazavši prvenstveno na iskaz svjedokinje A. S., kao i iskaze svjedoka A. Š. i S. Ž., te dovodeći ih u vezu, kako međusobno tako i s pobrojanim materijalnim dokazima, a te dokaze je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, detaljno i jasno interpretirao u obrazloženju svoje odluke. Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud odlučujući o žalbi branilaca apelanata preispitao zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje kao osnovne pretpostavke za određivanje pritvora i prigovore branilaca apelanata kojim se ona osporava i da je dao logično i jasno obrazloženje za svoj stav o slaganju s tim zaključcima. Osim toga, Ustavni sud smatra da je, nasuprot navodima apelanata, redovni sud u osporenim rješenjima dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za konkretnu fazu postupka u prilog svom zaključku da su neosnovani prigovori odbrane apelanata da nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav 1. KZBiH. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao na to da se uz Nasera Kelmendija i u odnosu na druga lica koja su obuhvaćena istom naredbom na području BiH i dalje provode istražne radnje u okviru Tužilaštva za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi s članom 166. KZFBiH. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja u ovom dijelu, nasuprot navodima apelanata, ne odaju utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenim rješenjima detaljno razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje u konkretnom slučaju i da je za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge, zasnovane na relevantnim dokazima, a koji su u dovoljnoj mjeri u konkretnoj fazi postupka ukazali redovnom sudu na postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i za koje ne proizlazi da su proizvoljno ocijenjeni. Prema mišljenju Ustavnog suda, okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnivali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da su apelanti počinili krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak, u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.

b) Posebni pritvorski razlozi iz lana 132. stav 1. ta ke b) i c) ZKPBiH č č

48. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju redovni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačke b) i c) ZKPBiH. Međutim, apelanti smatraju da su proizvoljna obrazloženja osporenih odluka u pogledu postojanja tih posebnih pritvorskih razloga u konkretnom slučaju.

49. Ustavni sud zapaža da je redovni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju, prije svega, ocijenio činjenicu da se apelantima na teret stavlja krivično djelo ometanje rada pravosuđa iz člana 241. KZBiH. Priroda tog djela, tačnije okolnosti izvršenja radnji koje su, kako se osnovano sumnja, preduzeli apelanti, a kako je to obrazložio redovni sud, ogleda se upravo u obliku pokušaja ometanja rada pravosuđa, odnosno krivičnog postupka utjecajem na svjedoka s ciljem davanja odgovarajućeg iskaza. Redovni sud je u vezi s navedenim posebno obrazložio da takve (specifične) radnje koje su, kako se osnovano sumnja, preduzeli apelanti predstavljaju manifestaciju koluzijske opasnosti u njenom najširem značenju i ukazuju na njihovu spremnost za ometanje krivičnog postupka. U takvom zaključku Ustavni sud ne vidi apsolutno nikakvu proizvoljnost, s obzirom na to da je zasnovan na dokazima na kojima je zasnovana osnovana sumnja u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u vezi s postojanjem tog pritvorskog osnova redovni sud dalje istakao i da su u konkretnoj fazi istrage apelanti nesumnjivo svjesni procesne situacije u kojoj se nalaze, s obzirom na to da su im predočeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja, da je shodno tome ocijenio da apelanti imaju motiv za ometanje krivičnog postupka i u ovom predmetu. Osim toga, redovni sud je naglasio da je istraga u konkretnom predmetu tek na početku i da Tužilaštvo aktivno preduzima radnje s ciljem otkrivanja i identifikacije svjedoka i potencijalnih osumnjičenih, koji su svakako poznati apelantima. Dakle, iz navedenog proizlazi da redovni sud, nasuprot navodima apelanata, postojanje koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju nije ocijenio samo vezano za prirodu krivičnog djela, odnosno radnju izvršenja krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da su ga počinili apelanti, već i u odnosu na druge okolnosti koje je redovni sud detaljno obrazložio i zaključio da one u svojoj sveukupnosti predstavljaju dovoljne razloge za zaključak da su u slučaju apelanata ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S obzirom na to, u cijelosti se pokazuju neosnovanim tvrdnje apelanata da im je određen obligatorni pritvor samo na osnovu prirode djela koje im se stavlja na teret. Također, Ustavni sud smatra da je apsolutno neosnovan navod apelanata da, u smislu ovog posebnog pritvorskog razloga, ne može biti ocijenjena okolnost da im se stavlja na teret predmetno krivično djelo. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta razlozi navedeni u obrazloženjima osporenih rješenja bili dovoljni da se u trenutku određivanja pritvora u početnoj fazi istrage za konkretno krivično djelo zaključi da je mjera pritvora neophodna i opravdana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja ni u ovom dijelu, nasuprot navodima apelanata, ne odaju utisak proizvoljnosti i da se zasnivaju na dovoljno jasnim, argumentiranim i individualiziranim razlozima.

50. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda br. AP 6/08 od 13. maja 2008. godine i AP 3619/08 od 29. aprila 2009. godine, koje se ne zasnivaju na istim činjeničnim i pravnim okolnostima. Osim toga, u odnosu na tvrdnje apelanata iz kojih proizlazi da smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo biti dokazano da su već pokušali ometati krivični postupak koji se vodi protiv njih, odnosno da su pokušali utjecati na svjedoke u tom postupku i u vezi s tim pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1551/15, Ustavni sud ukazuje na to da u toj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) nije našao povredu prava apelanata iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, Sud BiH je, obrazlažući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, vezi s činjenicama navedenog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelanti, ukoliko budu na slobodi, mogli utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku i zaključio da navedene okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelanti, ukoliko budu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su predmetne tvrdnje apelanata neosnovane.

51. U vezi s ispunjenjem iteracijskog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća na to da se pritvor, shodno članu 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije sporno postojanje objektivnog uvjeta za određivanje pritvora po tom osnovu.

52. Vezano za apelacione navode u pogledu ovog pritvorskog razloga, Ustavni sud primjećuje da, prema stavu Evropskog suda iz predmeta Clooth protiv Belgije, na koji su se apelanti pozvali u apelaciji, ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječili bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225).

53. Ustavni sud zapaža da je redovni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja iteracijske opasnosti u predmetnom slučaju, ocijenio sve okolnosti konkretnog predmeta. Pri tome, redovni sud je obrazložio da iz prijedloga Tužilaštva i dostavljenih dokaza proizlazi da se istraga vodi zbog krivičnog djela koje je po svojoj prirodi naročito teško, a koje su, kako to proizlazi iz zapisnika o saslušanju svjedoka, apelanti izvjesno vrijeme planirali i u svrhu njegovog izvršenja preduzimali više radnji s jednim ciljem – stvaranje atmosfere straha kod svjedokinje A. S. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u vezi s tim redovni sud ocijenio i iskaz svjedoka T. M., kolege svjedokinje A. S., koji je u bitnom dijelu prezentirao u osporenom rješenju, iz kojeg je, u kontekstu ostalih dokaza, izveo zaključak o osnovanoj sumnji u apelanticinu upornost da dođe u kontakt sa svjedokinjom A. S. i putem radnih kolega. Također, redovni sud je u osporenom rješenju obrazložio da i transkripti presretnutih razgovora na kojima se, između ostalog, zasniva osnovana sumnja upućuju na to da apelant s ciljem zastrašivanja te svjedokinje nije birao sredstva, nego je na bezobzirniji način imao namjeru da i putem medija, i nakon njenog odbijanja da svjedoči, stvara osjećaj straha putem iznošenja detalja događaja kada je preminuo pacijent za vrijeme njezinog dežurstva, u prilog čemu govori presretnuti razgovor od 8. januara 2016. godine. Osim toga, redovni sud je u obrazloženju osporenog rješenja ukazao na to da saslušanje svjedoka u predmetu protiv Nasera Kelmendija još uvijek nije okončano, da istraga pred Tužilaštvom još uvijek traje, te da je vođena jedinstvena istraga i da se radi o istim svjedocima. Redovni sud je obrazložio da sve navedene okolnosti imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima specifičnog predmeta razlozi navedeni u obrazloženjima osporenih rješenja i u pogledu postojanja iteracijske opasnosti bili dovoljni da se u trenutku određivanja pritvora, u početnoj fazi istrage za konkretno krivično djelo, zaključi da je mjera pritvora neophodna i opravdana i iz tog razloga. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja ni u ovom dijelu, nasuprot navodima apelanata, ne odaju utisak proizvoljnosti i da se zasnivaju na dovoljno jasnim, argumentiranim i individualiziranim razlozima za početnu fazu postupka u konkretnom slučaju. U pogledu tvrdnji apelanata iz kojih proizlazi da u kontekstu ovog pritvorskog razloga samo eventualna prethodna osuđivanost utvrđena pravosnažnom presudom može biti pravno relevantna i u vezi s tim pozivanja na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 3619/08 od 29. aprila 2008. godine, Ustavni sud ističe da iz prakse Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4849/14 od 24. aprila 2015. godine, tačka 46, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), suprotno shvatanju apelanata, ne proizlazi da se pritvor po tom pritvorskom osnovu može odrediti samo ukoliko je dokazano da je osumnjičeni već prethodno pravosnažno osuđivan. Dalje, u vezi s pozivanjem apelanata na praksu Evropskog suda u predmetu Peša protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08), Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju, prije svega jer iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi da je apelantima u konkretnom slučaju određen pritvor zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo blisko povezano s njihovim službenim položajem s kojeg su u međuvremenu razriješeni, kako je to bio slučaj u predmetu Peša protiv Hrvatske i što je u tom predmetu predstavljalo bitnu činjenicu u pogledu opravdanosti pritvora u kontekstu posebnih pritvorskih razloga.

54. Osim toga, Ustavni sud primećuje da apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost jer im je povrijeđeno pravo na raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom i princip pretpostavke nevinosti. U vezi s tim navodima o povredi prava na nezavisan i nepristran sud u kontekstu člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je već ispitao tvrdnje apelanata o tome da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i da je, kako je to konstatirano u prethodnim tačkama ove odluke, zaključio da su osporene odluke zasnovane na dovoljno jasnim i argumentiranim razlozima i u kojima nije našao elemente proizvoljnosti, kako u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret tako i pogledu posebnih pritvorskih razloga. Dakle, s obzirom na to da je već konstatirao da su osporena rješenja u skladu sa standardima člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se ukazuju neosnovanim i tvrdnje apelanata o povredi prava na nezavisan i nepristran sud. S druge strane, navodi o povredi principa pretpostavke nevinosti spadaju u opseg člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa će ih Ustavni sud razmotriti u okviru tog člana.

c)Mjere zabrane

55. U kontekstu prigovora apelanata da redovni sud nije dao relevantno obrazloženje ni u vezi s mogućnošću primjene mjera zabrane koje zamjenjuju mjeru pritvora, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi s primjenom mjera zabrane obrazložili da se, ocjenjujući sve činjenice i okolnosti predmeta u njihovoj sveukupnosti, u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera, konkretno mjera zabrane iz ZKPBiH, te da se u konkretnom procesnom momentu nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je redovni sud izveo zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu mjera zabrane, prije svega, imajući u vidu okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, koji, kako je navedeno u prethodnim tačkama ovog obrazloženja, korespondiraju sa standardima Evropske konvencije iznesenim u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnog suda u vezi s primjenom mjera zabrane dovoljno jasno i individualizirano. Pretpostavka nevinosti

56. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

57. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

58. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporenih odluka u pogledu posebnih pritvorskih razloga, kao i u kontekstu zajedničkog saopštenja za javnost koje su Sud BiH i Tužilaštvo izdali 14. januara 2016. godine i koje je objavljeno na njihovim zvaničnim internetskim stranicama.

59. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavku 2. članka (...) jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (...). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (...). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (...) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (...) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (...) nadležne sudbene vlasti (...)“, (op. cit., Peša protiv Hrvatske, stav 138).

60. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je Evropski sud u presudi Peša protiv Hrvatske, na koju su se pozvali i apelanti, u st. 138˗141. ukazao na osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud je ukazao, između ostalog, i na to da član 6. stav 2. Evropske konvencije u svom relevantnom aspektu ima cilj spriječiti podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a koje su date u bliskoj vezi s postupkom. Njime se zabranjuje samom sudu da preuranjeno izražava mišljenje da je lice optuženo za krivično djelo krivo prije nego što mu je to dokazano prema zakonu, ali također obuhvata i izjave državnih dužnosnika koji ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičeni kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica nadležne sudske vlasti (vidi Allenet de Ribemont protiv Francuske, predstavka broj 15175/89, presuda od 10. februara 1995. godine, stav 41, Daktaras protiv Litvanije, broj 42095/98, st. 41˗43, ECHR 2000-X, i Butkevičius protiv Litvanije, broj 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II).

61. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na frazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41˗45).

62. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelacijom ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, vezano za obrazloženja osporenih odluka u kontekstu posebnih pritvorskih razloga. Dovodeći navedene principe u vezu s apelacionim prigovorima, Ustavni sud je analizirao sadržaj obrazloženja osporenih rješenja, s posebnim osvrtom na dio obrazloženja u kojem su sadržani navodi citirani u apelaciji.

63. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje, analizirajući sadržaj osporenih rješenja, da, suprotno apelacionim navodima, obrazloženja rješenja Suda BiH na koja su apelanti ukazali u apelaciji ne zvuče kao da je pravosnažno već utvrđeno da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da redovni sud nigdje u osporenim rješenjima, pa tako ni u spornim rečenicama, nije naveo bilo kakvu tvrdnju vezano za apelante, a da nije koristio riječi kao što su „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“, što je upravo vidljivo iz citiranih rečenica redovnog suda. Shodno tome, imajući u vidu prethodno iznesene principe, Ustavni sud na osnovu sadržajne analize spornog izražavanja i obrazloženja u cjelini ne može izvesti zaključak da je redovni sud prejudicirao krivnju apelanata u kontekstu na koji su apelanti ukazali, već da je samo utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret i da je u kontekstu toga ocijenio postojanje posebnih pritvorskih razloga. Ustavni sud, također, podsjeća na to da se u vezi s prigovorima apelanata o postojanju osnovane sumnje da su počinili krivično djelo za koje se sumnjiče detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši prigovore neosnovanim. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da su ti apelacioni prigovori neosnovani, te da spornim izražavanjem redovnog suda u osporenim rješenjima, na koje su apelanti ukazali, nije prekršen princip pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

64. Dalje, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, primjenjujući osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, ispitati je li uslijed sadržaja zajedničkog saopštenja za javnost koje su 14. januara 2016. godine Sud BiH i Tužilaštvo izdali na svojim zvaničnim internetskim stranicama, a na koje apelanti ukazuju u apelaciji, došlo do kršenja njihovih prava garantiranih članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da su apelanti dostavili kopije navedenog saopštenja za javnost u koje je Ustavni sud izvršio uvid prilikom razmatranja apelacionih navoda.

65. Ustavni sud zapaža da apelanti tvrde da sadržaj predmetnog saopštenja, prije svega navodi u tom saopštenju: „Svi oni, koji pošteno rade i žive od svog rada, nemaju niti jedan razlog za strah od Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine i potpuno smo sigurni da mirno spavaju. Oni pak drugi, koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon, svakako imaju razloga za zabrinutost“, predstavljaju povredu pretpostavke nevinosti, jer je, kako navode, saopštenje za javnost dato isključivo u vezi s predmetom koji se vodi protiv apelanata jer ono ukazuje na to da apelanti imaju razloga za zabrinutost. Međutim, Ustavni sud, nakon uvida u sadržaj predmetnog saopštenja za javnost, prije svega primjećuje da iz sadržaja tog saopštenja uopće ne može zaključiti da je ono uopće dato u vezi s predmetom apelanata, s obzirom na to da se u tom saopštenju imena apelanata niti konkretan predmet Suda BiH eksplicitno ne spominju, već da se govori o pritisku političkih stranaka na rad pravosudnih institucija. Ustavni sud smatra da iz sadržaja tog saopštenja, pogotovo dijela na koji se apelanti pozivaju i koji izvorno glasi: „Svi oni, koji pošteno rade i žive od svog rada, nemaju niti jedan razlog za strah od Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine i potpuno smo sigurni da mirno spavaju. Oni pak drugi, koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon, svakako imaju razloga za zabrinutost“, ne proizlazi da ono predstavlja izjavu o krivnji apelanata, te da kao takvo ne dovodi u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

66. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju njihovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada odluke redovnog suda o određivanju pritvora sadrže dovoljne i jasne razloge, kako za postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret kao općeg razloga za određivanje pritvora tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke b) i c) ZKPBiH.

68. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sud spornim izražavanjem u osporenim rješenjima, koje apelanti dovode u kontekst obrazloženja posebnih pritvorskih razloga, nije prejudicirao krivnju apelanata, odnosno kada sadržaj zajedničkog saopštenja za javnost Suda BiH i Tužilaštva od 14. januara 2016. godine ne predstavlja izjavu o krivnji apelanata.

69. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-312/16 (B. D. i B. Š.) | Sudska praksa | Aktio