Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-383/16 (M. K.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-383/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 383/16, rješavajući apelaciju Mlađena Kekerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l),člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mlađena Kekerovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 019659 15 Kž od 18. novembra 2015. godine i br. S1 2 K 019659 15 K od 3. novembra 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mlađena Kekerovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 019659 15 Kž od 18. novembra 2015. godine i br. S1 2 K 019659 15 K od 3. novembra 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mlađen Kekerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 019659 15 Kž od 18. novembra 2015. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 019659 15 K od 3. novembra 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi se apelantu ukinuo pritvor do konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 4. februara 2016. godine, a Tužilaštvo 3. februara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prema dokumentaciji spisa, apelant se nalazi u pritvoru od 29. augusta 2013. godine, kada mu je određen pritvor Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 013758 13 Krn. Nadalje, nakon toga Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 013758 13 Ko od 31. decembra 2013. godine kojim se apelantu produžava pritvor nakon potvrđivanja optužnice za tri godine, a najduže tri godine, odnosno do 31. decembra 2016. godine. Pritvor apelantu je produžen i traje do dana ulaganja ove apelacije iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), odnosno iz razloga što je Sud BiH zaključio da postoji opasnost od bjekstva apelanta.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 019659 15 Kž od 3. novembra 2015. godine je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg trajanja mjere pritvora apelantu iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Kako je naveo Sud BiH, prema apelantu se primjenjuje mjera pritvora po Rješenju Suda BiH broj S1 2 K 013758 13 Krn od 29. augusta 2013. godine, koji je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 013758 13 Ko od 31. decembra 2013. godine produžen nakon potvrđivanja predmetne optužnice za najduže tri godine, odnosno do 31. decembra 2016. godine. Primjenom člana 137. stav 1. ZKPBiH Sud BiH je obavezan da po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru izvrši kontrolu opravdanosti pritvora i utvrdi da li još uvijek postoje razlozi koji takvu mjeru čine opravdanom.
7. Sud BiH smatra da je i dalje ispunjen kako osnovni razlog za pritvor, i to postojanje osnovane sumnje da je optuženi apelant počinio krivična djela za koja ga tereti Tužilaštvo predmetnim optužnicama (organizirani kriminal, porezna utaja, pranje novca, sprečavanje dokazivanja, krivično djelo skidanja ili povreda službenog pečata ili znaka, teška krađa), tako i posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
8. U pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, Sud BiH je pošao od činjenice da je postojanje osnovane sumnje ranije utvrđeno potvrđivanjem predmetnih optužnica Tužilaštva, kojom prilikom je sudija za prethodno saslušanje ocijenio sve dokaze dostavljene uz optužnicu i utvrdio da postoji osnovana sumnja u odnosu na optuženog apelanta, a imajući u vidu i do sada provedene dokaze (saslušane svjedoke Tužilaštva i predočene materijalne dokaze). U tom smislu, Sud BiH je zaključio da postoji dovoljan stepen osnovane sumnje koji u ovoj fazi postupka opravdava primjenu mjere pritvora apelantu, čime je taj prvi uvjet za pritvor nesumnjivo ispunjen.
9. Ocjenjujući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno ocjenjujući postojanje opasnosti od bjekstva, Sud BiH smatra da na apelantovoj strani postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, pobjegao, ili se sakrio i na taj način onemogućio, ili otežao vođenje krivičnog postupka.
10. Kao okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva apelanta Sud BiH smatra da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, te da ima prijavljeno prebivalište u Kovinu u Republici Srbiji. Dovodeći u vezu sa činjenicom da se apelant tereti za teška krivična djela za koja su zaprijećene zatvorske kazne i za koja je apelant sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, posebno imajući u vidu visinu stečene protivpravne imovinske koristi za koju je sporazumom predviđeno oduzimanje, Sud BiH ukazuje na postojanje opasnosti da apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, napusti BiH i ode u Srbiju ili u neku drugu državu i na taj način izbjegne krivično gonjenje u BiH, te vraćanje protupravno stečene imovinske koristi. Sud BiH je pri ovome imao u vidu i činjenice da je apelant porodična osoba, da mu je porodica nastanjena u BiH, zatim, socijalne prilike porodice, te apelantovo zdravstveno stanje i drugo.
11. Kako je dalje obrazloženo u osporenom rješenju, Sud BiH ne može zanemariti fazu u kojoj se postupak nalazi i težinu predmetnih krivičnih djela, te kod svih navedenih okolnosti Sud BiH smatra da porodično, socijalno i zdravstveno stanje apelanta ne umanjuje opasnost od njegovog bjekstva. Kod svih postojećih okolnosti, a posebno iz razloga što slijedi razmatranje zaključenog sporazuma o priznanju krivnje, prema kojem apelantu može biti izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, te biti oduzeta imovinskopravna korist u iznosu od 4.041.109,00 KM, Sud BiH smatra da se ista svrha ne bi osigurala primjenom blažih mjera, te da je potrebno primijeniti sve potrebne mjere kako bi se osiguralo apelantovo prisustvo u daljem toku postupka.
12. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 019659 15 K od 18. novembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 019659 15 K od 3. novembra 2015. godine.
13. Kako se navodi u obrazloženju, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je ocijenilo da su sve okolnosti razmatrane u prethodnim rješenjima koje je Apelaciono vijeće donosilo u apelantovom predmetu kada je odlučivalo po žalbi na rješenja kojim se utvrdilo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnje mjere pritvora apelantu, te se ni žalbom ne ukazuje na neke nove okolnosti, u smislu da su se prvobitne okolnosti koje su uvjetovale donošenje ovog i prethodnih pobijanih rješenja, značajno izmijenile, a da bi to u konačnici utjecalo na donošenje odluke da se apelant pusti iz pritvora. Naprotiv, kako zaključuje Apelaciono vijeće, sada kada je apelant zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom i kada je predmet u fazi razmatranja sporazuma, može se smatrati da je apelant svjestan sasvim izvjesne sankcije u slučaju da se sporazum prihvati, te s obzirom na sve okolnosti koje su u vezi sa posebnim razlozima za mjeru pritvora u ovoj fazi postupka, pojačane su, te Apelaciono vijeće ocjenjuje da je pritvor, i zbog navedenog, potrebno održati na snazi.
14. Po ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je ispravno naveo razloge koji ukazuju na postojanje posebnih pritvorskih razloga predviđenih odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, kao i druge relevantne činjenice i okolnosti koje ukazuju na dalju potrebu za održavanjem na snazi mjere pritvora prema apelantu. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, ispravan je zaključak prvostepenog suda kojim je ustanovljeno da postoji opasnost od bjekstva apelanta, prvenstveno iz razloga što on, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, te ima prijavljeno prebivalište u Kovinu u Republici Srbiji. Također, ispravan je i zaključak prvostepenog suda prema kojem težina krivičnih djela i zaprijećena zatvorska kazna, kao i činjenica da je optuženi sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice prema kojem optuženom može biti izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, te visina stečene protivpravne imovinske koristi koja, prema navedenom sporazumu, iznosi 4.041.109,00 KM i koja može biti oduzeta mogu utjecati na to da apelant pobjegne u slučaju da se nađe na slobodi. Apelaciono vijeće se slaže sa argumentacijom prvostepenog suda da porodično, socijalno i zdravstveno stanje apelanta ne umanjuje opasnost od njegovog bjekstva.
15. Apelaciono vijeće smatra da su neosnovani žalbeni prigovori apelantove odbrane kojima se nastoje osporiti navedene činjenice s obzirom na to da činjenice koje opravdavaju posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH odbrana posmatra i ocjenjuje selektivno, a ne u njihovoj međusobnoj vezi i ukupnosti, a iz kojih nesumnjivo, i po stavu Apelacionog vijeća, proizlazi realna opasnost da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, iskoristiti mogućnost da bijegom iz BiH u Srbiju ili u neku drugu državu izbjegne krivično gonjenje u BiH, te vraćanje stečene protupravne imovinske koristi.
16. Stoga, argumenti i razlozi na koje se apelantov branilac u žalbi poziva, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ne dovode u sumnju pravilnost zaključaka iz prvostepenog rješenja o postojanju razloga za daljnje trajanje mjere pritvora, niti valjanost pobijanog rješenja, pa ne predstavljaju osnov za ukidanje pritvora apelantu i izricanje blažih mjera predloženih žalbom. Apelaciono vijeće zaključuje da je prvostepeno vijeće pravilno vodilo računa o obavezama iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera za osiguranje prisustva apelanta i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, te je, ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sasvim opravdano ustanovilo da se svrha osiguranja prisustva apelanta u ovom procesnom momentu može postići samo mjerom pritvora bez obzira na krajnji ishod postupka. Shodno svemu navedenom, a na osnovu člana 321. st. 1. i 3. ZKPBiH, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
18. Apelant navodi da je više puta obavijestio Sud BiH da mu je, usljed boravka u pritvoru, ugroženo zdravstveno stanje (očekuje zakazivanje operacije), egzistencija porodice (koja je bila prinuđena da se obrati centru za socijalnu pomoć), te da je istraga u konkretnom predmetu, prije nego što je apelantu određen pritvor, trajala četiri godine tokom koje apelant nije pobjegao, nego je sarađivao sa istražnim organima, kojima je uvijek bio dostupan. Nadalje, apelant je podnio zahtjev za ispis iz državljanstva Republike Srbije, što jasno ukazuje da ni u jednom trenutku nije imao namjeru da bjekstvom izbjegne krivični postupak.
19. Apelant navodi da je sklopio sporazum o priznanju krivice prije više mjeseci, ali da ga Sud BiH još nije prihvatio. Ipak, činjenicu sklapanja sporazuma o priznanju krivice Sud BiH uzima kao dokaz za postojanje pritvorskog razloga opasnosti od bjekstva apelanta, postupajući u potpunosti suprotno duhu odredbe člana 231. stav 8. ZKPBiH. Apelant podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u odnosu na visinu zaprijećene kazne, kao faktor prilikom produženja pritvora odlučio upravo suprotno od Suda BiH u apelantovom predmetu, navodeći da je visina zaprijećene kazne relevantan faktor u procjeni rizika od bijega ili ponavljanja djela. Sud BiH prihvata da su vlasti, imajući u vidu ozbiljnost optužbi protiv apelanta, mogle opravdano smatrati da takav rizik izvorno postoji. Međutim, Sud BiH je više puta zaključio da težina optužbi ne može sama po sebi opravdati dug period pritvora. Apelant zaključuje da ne postoje razlozi za trajanje pritvora, da se odluka o produženju pritvora zasniva na protivpravnoj osnovi, te da Sud nije revnosno vodio postupak.
20. Na osnovu svega navedenog, apelantova odbrana predlaže da Ustavni sud utvrdi da je ova apelacija dopustiva i da je usvoji, utvrdi povredu ustavnih prava, odluči o meritumu slučaja i o tome obavijesti Sud BiH, ili alternativno proglasi osporenu odluku nevažećom i vrati predmet Sudu BiH na ponovno odlučivanje, te apelantu dosudi odštetu u pravičnom iznosu. U skladu sa svim navedenim, apelant predlaže da Ustavni sud BiH donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se osiguralo ukidanje pritvora apelantu do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
b) Odgovori na apelaciju
21. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana. U pogledu razloga za određivanje mjere pritvora zbog opasnosti od bjekstva koji opravdavaju dalju mjeru pritvora, Sud i dalje smatra da su razlozi koji su dati u ovim osporenim odlukama utemeljeni na zakonu. Sud BiH naglašava da ne samo činjenica o postojanju dvojnog državljanstva apelanta opravdava mjeru pritvora već da su utvrđene i druge relevantne okolnosti koje su opredijelile Sud da donese ovakvu odluku. Drugo, apelantovo dvojno državljanstvo je samo jedna okolnost u nizu drugih okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva. Spomenuta okolnost je pravilno dovedena u vezu sa svim drugim okolnostima koje egzistiraju na apelantovoj strani, a koje su detaljno navedene u osporenim rješenjima i za koje Sud smatra da i dalje opravdavaju ovu mjeru. Također, kada je u pitanju ocjena posebne okolnostizaključenja sporazuma o priznanju krivnje sa Tužilaštvom, kao okolnosti koja je, prema stavu apelantovog zastupnika, ocijenjena kao protivna članu 231. stav 8. ZKPBiH, Sud BiH napominje da je tim članom propisana procesna situacija kada Sud ne prihvati sporazum o priznanju krivnje optuženog sa Tužilaštvom. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije donesena takva procesna odluka u vezi sa predmetom optuženog, pozivanje na ovu odredbu nije osnovano.
22. U pogledu navoda istaknutih u apelaciji, Tužilaštvo smatra da je Sud prilikom donošenja odluke o produženju mjere pritvora optuženom u potpunosti utvrdio činjenično stanje, osnovanu sumnju koja se apelantu stavlja na teret, kao i činjenice koje se odnose na postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje mjere pritvora, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
23. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Organizovani kriminal Član 250. stav 3.
[….] (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
[….]
24. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 131.
Određivanje pritvora (1)Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2)Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(3)Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4)Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.[….] Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [….] Pregovaranje o krivici Član 231. stav 8.
[….] (8) Ako Sud odbaci sporazum o priznanju krivice, to će saopćiti strankama i braniocu i konstatirati u zapisnik. Istovremeno će se odrediti datum održavanja glavnog pretresa. Glavni pretres bit će zakazan u roku od 30 dana. Priznanje iz ovog sporazuma ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. [….] VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
27. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
28. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora nakon podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena. Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 019659 15 Kž od 18. novembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenje apelant je primio 25. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, kao i njena dopuna ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, odnosno njena dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VII.Meritum
32. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
34. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju i produženju pritvora, te koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
35. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena, to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
36. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
37. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantu produžen pritvor proizlazi da je Sud BiH o produženju pritvora apelantu odlučio nakon potvrđivanja optužnice da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za produženje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje i produženje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Suda BiH o produženju pritvora nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1.
ZKPBiH.
38. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
39. U vezi sa određivanjem pritvora po članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće, najprije, utvrdilo da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, pobjegao, ili se sakrio i na taj način onemogućio ili otežao vođenje krivičnog postupka. Kao okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od apelantovog bjekstva, Sud BiH nalazi da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, te da ima prijavljeno prebivalište u Kovinu u Republici Srbiji. Dovodeći u vezu sa činjenicom da se apelant tereti za teška krivična djela za koja su zaprijećene zatvorske kazne i za koja je optuženi sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, posebno imajući u vidu visinu stečene protivpravne imovinske koristi za koju je sporazumom predviđeno oduzimanje, Sud BiH ukazuje na postojanje opasnosti da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, napustio BiH i otišao u Srbiju ili u neku drugu državu i na taj način izbjegao krivično gonjenje u BiH, te vraćanje protupravno stečene imovinske koristi. Sud BiH je pri ovome imao u vidu i činjenice da je apelant porodična osoba, da mu je porodica nastanjena u BiH, zatim, socijalne prilike porodice, te apelantovo zdravstveno stanje. Osim toga, Sud BiH smatra da se ista svrha ne bi osigurala primjenom blažih mjera, te da je potrebno primijeniti sve potrebne mjere kako bi se osiguralo apelantovo prisustvo u daljem toku postupka. Dakle, uzimajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da Sud BiH, odbijajući žalbu apelantovog branioca, nije povrijedio apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije.
40. U vezi sa apelantovim navodima da je Sud BiH, donoseći odluku o produženju pritvora apelantu, povrijedio njegova prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti “proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu “značajno manje”od garancija u krivičnom postupku kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da nema naznaka da Sud BiH nije poštovao i proceduralne razloge iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud, stoga, ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelant u konkretnom slučaju lišen slobode u postupku propisanom zakonom, kada postoji opravdana sumnja da je izvršio veći broj krivičnih djela u okviru značenja člana 5. stav 1.c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije u situaciji kad odluka o produženju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta propisanih u tački a) iste odredbe, jer, prema utvrđenju Suda, osim osnova sumnje, postojala je i postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, a okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman