Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2204/13 (R. K. i D. Č.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član I/2. Ustava BiH
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 4
- Zakon o doprinosima
- Zakon o parničnom postupku · čl. 17
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2204/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2204/13, rješavajući apelaciju Rasima Koštića i Drage Čajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Koštića i Drage Čajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 010562 12 Rev od 31. januara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rasim Koštić i Draga Čajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 20. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 Rs 010562 12 Rev od 31. januara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Saniteksa“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. januara 2016. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelanti su protiv tuženog Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbu radi isplate neisplaćenih plaća i uplate doprinosa, zahtijevajući da im tuženi isplati neisplaćene plaće za period od 5. maja 2000. godine do 28. februara 2005. godine i da im uplati sve zakonom propisane doprinose za period od septembra 1993. godine do aprila 2005. godine. Općinski sud je Presudom broj Rs-125/05 od 21. augusta 2009. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata.
6. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 01 0 Rs 001612 09 Rsž od 3. juna 2010. godine žalbu apelanata djelomično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata za uplatu doprinosa i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak, dok je u dijelu koji se odnosio na neisplaćene plaće za period od 2000. do 2005. godine žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo nespornu činjenicu prema kojoj je apelantima kod tuženog prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine zbog čega nije bilo osnova da se udovolji njihovom tužbenom zahtjevu za isplatu plaća u periodu od maja 2000. godine do februara 2005. godine, te zbog čega je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je u dijelu zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa za utuženi period prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, konkretno odredbu člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, jer u obrazloženju svoje odluke nije naveo valjane razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen, pa je presuda u tom dijelu nerazumljiva. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti imali status radnika na čekanju posla sve do 5. maja 2000. godine i da je nedostatak razloga u pogledu odbijanja ovog dijela zahtjeva uzrokovao nezakonitost pobijanog dijela prvostepene presude, zbog čega je žalba u tom dijelu uvažena i predmet vraćen na ponovni postupak.
Ponovni postupak okončan osporenom presudom
7. U ponovnom postupku, apelanti su na pripremnom ročištu opredijelili tužbeni zahtjev na način što su zatražili da se tuženi kao poslodavac obaveže da im kao zaposlenicima na čekanju posla uplati sve zakonom propisane doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od septembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine.
8. Općinski sud je donio Presudu broj 23 0 Rs 010562 10 Rs od 11. marta 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda kojom je tuženi kao poslodavac obavezan da apelantima uplati zakonom propisane doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za traženi period uz troškove postupka pod prijetnjom izvršenja. Općinski sud je, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, između ostalog evidencionog lista o prijavi uposlenika tuženog od 23. septembra 2003. godine, zaključio da su apelanti radnici na evidenciji čekanja posla, jer su se na dan stupanja na snagu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zatekli na čekanju posla, te da će u takvom statusu ostati do 5. maja 2000. godine ukoliko ne budu pozvani na rad. S obzirom na to da su apelanti za vrijeme čekanja posla, prema odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a, imali pravo na naknadu plaće koju odredi poslodavac (tuženi), koji je na takve naknade obavezan platiti zakonom propisane doprinose, Općinski sud je zaključio da je zahtjev apelanata osnovan, pa je tuženi obavezan da im za period od 1. septembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine uplati sve zakonom propisane doprinose.
9. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio Presudu broj 23 0 Rs 010562 11 Rsz od 21. februara 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice prema kojima su apelanti dokazali da su bili uposlenici tuženog na čekanju posla, dakle, u statusu radnika na čekanju posla u utuženom periodu, zbog čega je izveden i pravilan zaključak da je tuženi obavezan da im uplati tražene doprinose.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 Rs 010562 12 Rev od 31. januara 2013. godine uvažio reviziju tuženog i nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet raspravljanja konkretnog postupka zahtjev apelanata kao zaposlenika na čekanju posla za uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja od 1993. do 2000. godine u kom periodu nisu radili, niti su ostvarivali plaću ili naknadu plaće. Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih presuda, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude Vrhovnog suda, proizlazi da su apelanti bili zaposlenici kod tuženog sve do 31. augusta 1993. godine, kad su zbog ratnih okolnosti prestali raditi, da su se prijavili tuženom kao svom poslodavcu 4. i 6. januara 2000. godine i da su u prijavi zaokružili statuse kao zaposlenici koji su se zatekli na čekanju posla. Iz tih činjenica su nižestepeni sudovi zaključili da su apelanti imali status zaposlenika na čekanju posla, te da je stoga obaveza tuženog (poslodavca) da im, na osnovu čl. 117. do 119. st. 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguraju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), uplati doprinose za kompletan period od 1993. do 2000. godine.
11. Vrhovni sud je, razmatrajući reviziju, ocijenio da prigovor povrede postupka nije osnovan, ali da je, nasuprot tome, prigovor pogrešne primjene materijalnog prava osnovan. S tim u vezi je citiran sadržaj odredbe člana 6. stav 1. tačka 6. Zakona o doprinosima prema kojoj osnovicu doprinosa koji se obračunavaju i plaćaju iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika čine, između ostalog, i naknade plaća za vrijeme odsustva sa posla u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima. Prema tome, kako je dalje navedeno, da bi tuženi kao poslodavac bio obavezan da za zaposlenika uplati doprinose po citiranom Zakonu, morala se, prema mišljenju Vrhovnog suda, dokazati osnovica za uplatu doprinosa koju čine plaće ili naknade plaće za vrijeme odsustva. S obzirom na to da apelanti u konkretnom postupku ni predloženim, a ni izvedenim dokazima nisu dokazali da su kao zaposlenici na čekanju posla ostvarili pravo na naknadu plaće, to je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ocijenjen kao osnovan. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 143. ZOR-a kojom je propisano da zaposlenici koji se zateknu na čekanju posla stječu pravo na naknadu plaće. Međutim, u konkretnom postupku apelanti to pravo nisu dokazali a samim tim nisu dokazali da su navedeno pravo i ostvarili, niti su dokazali visinu plaće na koju bi se eventualno obračunali doprinosi, pa nije bilo osnova da im se doprinosi uplate, odnosno da njihovom tužbenom zahtjevu bude udovoljeno. Vrhovni sud je na osnovu odredbe člana 251. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio nižestepene presude i odbio zahtjev apelanata, jer je ocijenio da je prilikom utvrđivanja osnovice za doprinose pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti ukazuju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navode da je Vrhovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje u revizijskom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbu člana
6. Zakona o doprinosima koja propisuje osnovicu za doprinose. Naime, Vrhovni sud je, po njihovom mišljenju, potpuno pogrešno ovu odredbu doveo u vezu sa odredbom člana 143. ZOR-a prema kojoj su zaposlenici na čekanju posla imali pravo na naknadu plaće, izvodeći zaključak da oni to svoje pravo u postupku nisu dokazali, pa, prema tome, ni ostvarili. Apelanti smatraju da bi Vrhovni sud, da je pravilno primijenio materijalno pravo, došao do zaključka da im prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pripadaju bez obzira na to da li su im u utuženom periodu plaće bile isplaćene ili ne. Osim toga, smatraju da Vrhovni sud nije naveo jasne razloge koji su ga opredijelili da na konkretnu situaciju primijeni odredbe Zakona o doprinosima, niti je naveo u kojoj mjeri je taj zakon usklađen sa odredbama ZOR-a. Ukazujući na kršenje prava na pravično suđenje od Vrhovnog suda, apelanti su istakli da je taj sud u istovjetnoj situaciji donio drugačiju presudu u istoj pravnoj stvari na način što je reviziju odbio, čime im je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju, umjesto posebnog obrazloženja, pozvao na razloge iz obrazloženja svoje odluke. Predložio je da se apelacija odbije, jer je presuda donesena u skladu sa Ustavom FBiH i relevantnim zakonima.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
[...]
15. Zakon o doprinosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 01/02, 17/06, 14/08 i 19/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav 2. tačka 1.
[...] Doprinosi se obračunavaju i plaćaju:
iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika Član 6. stav 1. tačka 6.
Osnovicu doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 1. ovog zakona čini:
[...] Naknada plaće za vrijeme odsustva sa posla u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i dr;
[...]
16. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 117.
Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda.
Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije.
Član 117a.
Obveznika, osnovicu, stopu doprinosa, način obračunavanja i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i druga pitanja u vezi sa plaćanjem ovih doprinosa, uređuju se propisima o doprinosima.
Član 117b.
Osnovicu za obračun doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i stopu doprinosa za lica osigurana po članu 11. tač. 3. i 4., čl. 14., 15. i 17. Zakona, utvrđuje nosilac osiguranja, uz prethodnu saglasnost Federalnog ministarstva finansija.
Osnovica za obračun doprinosa iz člana 17. Zakona ne može biti manja od osnovice utvrđene zakonom iz oblasti doprinosa.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene presude, u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 251.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 010562 12 Rev od 31. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su posredstvom svog opunomoćenika primili 25. marta 2013. godine a apelacija je podnesena 20. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati navode apelanata o povredi tog prava.
25. Apelanti u vezi sa osporenom presudom suštinski ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da im prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pripadaju bez obzira na to da li im je u utuženom periodu isplaćivana naknada plaće ili nije.
26. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode bilo kakve procesne propuste, niti tvrde da je parnični postupak pred redovnim sudovima proveden na štetu njihovih procesnih prava. Apelanti su, naime, u parničnom postupku iz kog je proizašla osporena presuda tražili da se tuženi obaveže na uplatu svih zakonom propisanih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od septembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine. Svoj zahtjev su utemeljili na odredbama ZOR-a kao zaposlenici koji su se zatekli na čekanju posla, ocjenjujući da im navedeno pravo pripada bez obzira na to da li im je u tom periodu isplaćivana plaća ili nije. Vrhovni sud je u postupku revizije nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen primjenom odredbe člana 6. stav 1. tačka 6. Zakona o doprinosima i člana 143. stav 3. ZOR-a. Vrhovni sud je pri tome obrazložio da se za uspostavu obaveze tuženog morala dokazati osnovica za uplatu doprinosa koju čine plaće ili naknade, a to dalje znači da su apelanti u postupku morali dokazati da su ostvarili naknadu plaće. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da apelanti nisu izveli dokaze na okolnost visine plaće na koju bi se eventualno obračunali doprinosi, pa je zaključio da nije bilo osnova da se tuženi obaveže na uplatu doprinosa apelantima, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen.
28. Ustavni sud smatra da je ovakav svoj stav i zaključak Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud podsjeća na neke od relevantnih odredaba ZPP iz kojih proizlaze jasni principi parničnog postupka i granice ispitivanja presude povodom revizije, prije svega odredbu člana 2. ZPP kojom je propisano da „sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, a u pogledu materijalnog prava nije vezan za navode stanaka“. Također, u odredbi člana 241. je propisano „da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje“. Imajući u vidu da apelanti ne osporavaju da u parničnom postupku nisu predložili, niti izveli dokaze kojima bi dokazali svoju tvrdnju o tome da su u utuženom periodu ostvarili pravo na naknadu plaće, Ustavni sud ne može zaključiti da je osporena presuda u bilo kom segmentu donesena kršenjem prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu suštine tužbenog zahtjeva, tako i primjene pravila o teretu dokazivanja, dajući za svoj stav jasno obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, pri čemu su jasno navedene relevantne odredbe materijalnog prava na temelju kojih je riješen konkretan spor. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije u vezi sa primjenom materijalnog prava.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodi u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava nisu osnovani, te da, stoga, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su koristili podnošenjem žalbe o kojoj je meritorno odlučeno. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao odlukom kojom bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost pravnog lijeka, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelanti su u apelaciji istakli da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, međutim, zapaža da su apelanti kršenje ovog prava zasnovali na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle, na pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ostali navodi
32. Osim toga, apelanti su ukazali na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava iz čega proizlazi da apelanti povredu i ovih prava temelje na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da odredbe ovih prava imaju akcesoran karakter i da se primjenjuju samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom.
33. U vezi sa pravom iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe i žalbe u prethodnom postupku), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.
34. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije, Ustavni sud ponavlja da apelanti kršenje ovog prava dovode u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava i različitom praksom Vrhovnog suda povodom revizije u istoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome je nebitno da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, Serija A broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
35. Ustavni sud napominje da se pitanjem „primjene sudske prakse“ bavio u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 25/05 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 25/05 od 25. decembra 2005. godine, stav 48, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/06) u kojoj su apelanti problematizirali primjenu različite sudske prakse u identičnim predmetima. U navedenoj odluci je zaključeno da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi, na različit način, na temelju svojih dispozicija primijenili relevantne propise, ali je ta različitost u skladu sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, u toj odluci je Ustavni sud zaključio da su osporene presude zasnovane na relevantnim zakonima, te da stoga nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije a samim tim nije potrebno ulaziti u pitanje da li je postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije u pogledu građana koji su ostvarivali slična prava prema drugim presudama.
36. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je Ustavni sud u okviru prava na pravično suđenje utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, proizlazi da je Vrhovni sud, na temelju dispozicije iz odredbe člana 250. stav 1. ZPP, primijenio relevantne propise a različitost (sudska praksa) na koju apelanti ukazuju je u skladu sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis, AP 25/05, stav 48).
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Vrhovni sud svoju odluku donio u skladu s relevantnim odredbama Zakona o doprinosima, ZOR-a i ZPP.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.
40. Nema kršenja ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada su apelanti imali i koristili mogućnost da iskoriste pravne lijekove propisane zakonom i kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada je Vrhovni sud, na temelju dispozicije iz odredbe člana 250. stav 1. ZPP, primijenio relevantne propise a eventualna različitost (sudska praksa) je u skladu sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman