Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1323/13 (B. V. i E. V.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Oduzimanje imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1323/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1323/13, rješavajući apelaciju Bajre Velića i Edine Velić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bajre Velića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27. decembra 2012. godine i S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine.

Odbacuje se apelacija Edine Velić podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27.

decembra 2012. godine i S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012.

godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bajro Velić i Edina Velić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica, odnosno apelanti), oboje iz Velike Kladuše, koje zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27. decembra 2012. godine i S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine. Apelant je, osim toga, predložio da se, po hitnom postupku, donese privremena mjera kojom bi se naložio prekid izdržavanja kazne zatvora, sve do konačne odluke po predmetnoj apelaciji. Također, apelantica je tražila da se donese privremena mjera kojom bi se vozilo marke „mercedes-benz“, preciznije označeno u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporno motorno vozilo), vratilo na daljnje korištenje apelantici, sve do konačne odluke po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1323/13 od 17. septembra 2014. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 8. januara 2015. godine, a Tužilaštvo 14. januara 2016. godine.

5. Na osnovu člana 34. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je zatražena informacija da li je apelantici Edini Velić uručena prvostepena Presuda Suda BiH broj S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine.

6. Sud BiH je odgovorio na zatraženi upit, te dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju navedene presude apelantici Edini Velić.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama preciziranim u tač. 1. do 4. izreke presude počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav

1. KZBiH. Sud BiH je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina uz izricanje mjere sigurnosti oduzimanja predmeta (više mobilnih aparata, SIM kartica i prenosni računar). Osim toga, istom presudom je odlučeno da se od apelantice na osnovu čl. 110.a i 111. KZBiH oduzima sporno motorno vozilo kao imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela.

9. Kako je Sud BiH utvrdio, apelant je radnjama opisanim u tač. 1, 2, 3. i 4. izreke prvostepene presude i drugooptuženi Ivan Bogdanović (u daljnjem tekstu: saučesnik) radnjama opisanim u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude postao pripadnik grupe za organizovani kriminal koja je organizovana radi pribavljanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem pripadnika na području Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, Republike Kosovo, Republike Hrvatske i Republike Slovenije, čiji je cilj bio bavljenje neovlaštenim prometom opojnim drogama. Dalje je navedeno da su apelant i saučesnik vršili međunarodni neovlašteni promet opojnom drogom Cannabis sativa L i drugih droga koje se nalaze na popisu opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora iz Zakona o sprečavanju i suzbijanu zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06), a sve radi stjecanja vlastite imovinske koristi. Sud BiH je utvrdio da je apelant, u vršenju navedenih krivičnih dijela, određenu količinu droge preuzeo od saučesnika i sakrio na tavanu svoje stare kuće u Ulici Todorska Slapnica, Općina Velika Kladuša, kasnije je predao drugom licu koje ju je odvezlo u Karlovac, gdje je spriječeno u daljnjem distribuiranju od policije Republike Hrvatske. Također, Sud BiH je utvrdio da je apelant preuzimao drogu od lica albanske nacionalnosti pod nadimkom Leo, s ciljem da je prebaci u Bosnu i Hercegovinu, u čemu su spriječeni od Granične policije BiH. Sud BiH je naveo da je isti postupak prebacivanje droga u toku septembra 2011. godine apelant organizirao i sa svojim rođakom Kasimom Velićem sakrivanjem opojne druge marihuane s ciljem da je preda apelantu kad ovaj to zatraži, u čemu nije uspio jer je navedena droga pronađena i privremeno oduzeta od Granične policije BiH. I, konačno, apelantu je stavljeno na teret da je na opisani način pribavio veću količinu droge koju je čuvao kod svog punca Omera Bašića, sve dok je on nije predao radnicima MUP-a Unsko-sanskog kantona, a nakon što je saznao da su pripadnici Granične policije BiH apelanta lišili slobode.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku krivičnog postupka proveden veliki broj dokaza koji se odnosio na saslušanje svjedoka i vještaka, uvid u materijalne dokaze koji su opisani na stranama od 7 do 13 prvostepene presude, uključujući i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od apelantice broj 17-13-3-04-1052-8/11 od 20. februara 2012. godine uz službenu zabilješku broj 17-13-3-04-68-188/12 od 20. februara 2012. godine. U pogledu prijedloga za oduzimanje vozila „mercedes ML“, branilac je istakao da se radi o vozilu koje je u vlasništvu supruge apelanta, da nije pribavljeno krivičnim djelom, niti je upotrebljavano u činjenju krivičnog djela, već je ono stiglo kao poklon iz Amerike od apelantovog brata. Nadalje, sadržaj presretnutih telekomunikacija koje su predstavljene u analizi koju je uradio vještak Edvin Kutlovac na kojem je vidljivo da apelant u razgovoru sa osobom Izetom Krasniqijem prilikom razgovora o novcu i međusobnim potraživanjima i dugovanjima govori da je od novca iz njihovog poslovnog odnosa kupio „džip“. S obzirom da se u tim razgovorima govorilo o opojnoj drogi, Sud BiH je utvrdio da je vrlo indikativna činjenica da se u tim razgovorima spominje novac od kojeg je kupio drogu. Imajući u vidu ostale provedene dokaze koji su na nesumnjiv način uputili na zaključak da se optuženi Bajro Velić bavio preprodajom opojne droge, Sud BiH je zaključio da je optuženi novcem od preprodaje opojne droge pribavio i navedeno motorno vozilo. Sud BiH pojašnjava da se u konretnom slučaju radi o proširenom oduzimanju imovine čije zakonito porijeklo nije dokazano. Osim toga, radi se o mjeri koja nije sankcija, već ima sui generis karakter, s obzirom da se njome ne oduzima ili ograničava neko dobro učinioca krivičnog djela, već se odnosi na ono što učiniocu ni u kom slučaju ne pripada, dakle, riječ je o specifičnoj krivičnopravnoj mjeri koja ima cilj uspostavljanje stanja koje je prethodilo učinjenju krivičnog djela.

11. Sud BiH je zaključio da kod inkriminacije krivičnog djela organizovani kriminal iz člana

250. KZBiH preduzete djelatnosti nisu ostale samo na nivou pripremnog stadija već se prešlo na izvršenje krivičnog djela. Kako je zaključio Sud BiH, prema članu 250. stav 1. KZBiH, djelo se sastoji u činjenju nekog krivičnog djela propisanog zakonom BiH od pripadnika zločinačke organizacije, ako za određeno krivično djelo nije predviđena teža kazna. Radnja ovog djela se, dakle, sastoji u činjenju bilo kojeg krivičnog djela propisanog zakonom BiH od lica koje je pripadnik zločinačke organizacije. Kako je naveo Sud BiH, prema članu 1. stav 17. KZBiH, pod zločinačkom organizacijom podrazumijeva se organizovana grupa ljudi od najmanje tri lica koja postoji neko vrijeme, djelujući radi učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Imajući u vidu navedeno, a posebno stepen organizacije, karakter, učestalost ponavljanja opisanih radnji, odnosno broj tačaka optuženja, te njihov konačan rezultat, Sud BiH je zaključio da su apelant i saučesnik bili svjesni da predstavljaju dio određene organizovane grupe u kojoj svaki od njih ima specifičnu ulogu, te da svojim djelovanjem doprinose ostvarenju zajedničkog cilja-činjenje krivičnog djela. Sud BiH je utvrdio da su apelant i saučesnik počinili predmetno krivično djelo u uračunljivom stanju sa direktnim umišljajem, svjesni djela i posljedica preduzetih radnji, odnosno sa sviješću i voljom da ostvare zabranjene posljedice, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, zbog čega ih je Sud BiH proglasio krivim.

12. Navedeno je da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu od olakšavajućih okolnosti Sud BiH ocijenio da je apelant porodična osoba, otac petero djece, od kojih je jedno malodobno, te apelantovo korektno držanje pred sudom, dok je otežavajućih okolnosti bilo znatno više, kao što je ranija osuđivanost, brojnost radnji koje je apelant preduzimao prema optužnom aktu, količina opojne droge koju je optuženi nabavljao i druge okolnosti.

13. Konačno, polazeći od zakonske odredbe da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, Sud BiH je na osnovu čl. 110.a i 111. KZBiH donio odluku da se od apelantice oduzme sporno motorno vozilo, navedeno u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Granične policije BiH broj 17-13-3-04-1052-8/11 od 20. februara 2012. godine, kao imovinska korist stečena krivičnim dijelom. U tom kontekstu je navedeno da je relevantnim odredbama KZBiH propisano da sud može oduzeti onu imovinu za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem određenih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito. Sud BiH je, zatim, naveo da provedeni dokazi upućuju na zaključak da je sporno motorno vozilo pribavio novcem od preprodaje droge. Navedeno je da okolnost da se predmetno vozilo vodi na apelantici (apelantovoj supruzi) nije od značaja kod donošenja odluke o oduzimanju nezakonito stečene imovine, te da je očigledno da je vozilo preneseno na apelanticu bez naknade i da je ona zasigurno znala čime se bavi njen suprug i na koji način je predmetno vozilo nabavljeno.

14. Apelant (Bajro Velić) se žalio protiv navedene prvostepene presude. Odlučujući o žalbi apelanta, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27. decembra 2012. godine žalbu branioca apelanta uvažilo u dijelu koji se odnosi na odluku o mjeri sigurnosti oduzimanja predmeta, te prvostepenu presudu u tom dijelu preinačilo na način da se apelantu na osnovu člana 74. ZKPBiH ima vratiti prenosni računar marke „Acer“, oduzet po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Granične policije BiH broj 17-08- 2-40/11 od 28. novembra 2011. godine, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

15. Ispitujući podnesenu žalbu apelantovog branioca, Apelaciono vijeće je, prije svega, razmotrilo osnovanost žalbenih navoda o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), navodno počinjenim od e prvostepenog vijeća. Žalbenim prigovorima istaknutim u okviru ovog žalbenog osnova tvrdi se da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, kao i to da presuda ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Suprotno navedenim prigovorima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da pobijana presuda sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 285. ZKPBiH, da je izreka presude dovoljno razumljiva i da ne postoji njena protivrječnost sa samom sobom i datim obrazloženjem. Izreka pobijane presude je jasna, a razlozi iz obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica nisu protivrječni, zbog čega se ukazuju neosnovanim prigovori odbrane istaknuti u tom pravcu. Osporavajući pobijanu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odbrana apelanta je, ukazivanjem na kontradiktornosti u iskazima pojedinih svjedoka, nastojala osporiti pravilnost zaključaka prvostepenog vijeća o apelantovoj krivici. Međutim, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su iskazi ovih svjedoka ocijenjeni u sklopu sa svim ostalim dokazima izvedenim u toku glavnog pretresa, te da su oni međusobno saglasni u odlučnim dijelovima i saglasni sa ostalim izvedenim dokazima. Apelaciono vijeće je navelo da smatra da se radi o svjedocima kojima treba pokloniti vjeru, koji su svoj iskaz dali objektivno i tačno i koji nisu imali nikakvog razloga da neosnovano terete optužene. Navedeno je da osnovano apelantov branilac u žalbi ukazuje da je prvostepeno vijeće ocijenilo iskaz Admira Subašića, pročitan na glavnom pretresu, te da se tvrdnje ovog lica ne odnose na konkretne radnje apelanta opisane u tač. 1-4 izreke prvostepene presude. Međutim, iskaz ovog svjedoka bitan je radi utvrđivanja pitanja postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno utvrđivanja povezanosti apelanta i osoba iz republika Srbije i Kosova, od kojih je nabavljao drogu, kao i činjenice vremenskog trajanja ovih nezakonitih radnji apelanta, što svakako ukazuje da se ne radi o incidentnim i nepovezanim radnjama apelanta, kako se to žalbom njegovog branioca tvrdilo. U pogledu žalbenih navoda o povredi krivičnog zakona, po ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo krivični zakon kada je apelanta i saučesnika proglasilo krivim za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 249. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Nadalje, nasuprot žalbenim prigovorima apelantovog branioca, Apelaciono vijeće je navelo da nalazi da je prvostepeno vijeće u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji pravilno ocijenilo sve okolnosti predviđene odredbom člana 48. KZBiH na strani apelanta i dalo im adekvatan značaj, te apelantu izreklo krivičnopravne sankcije koje odgovaraju svrsi kažnjavanja kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije previđenih čl. 6. i 39. KZBiH.

16. Osporavajuči tačku 4. izreke pobijane presude, žalbom se ističe da nema dokaza da je apelant svojim vozilom marke „mercedes ML“ odvezao izvjesnu količinu opojne droge kući svog punca Omera Bašića. Također, žalbom se tvrdi da nema dokaza da je droga koja je pronađena kod Omera Bašića zaista i vlasništvo apelanta. Međutim, suprotno žalbenim prigovorima odbrane, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da je opojnu drogu koja je pronađena kod njegovog punca Omera Bašića sakrio apelant. Da li je sam apelant svojim vozilom „mercedes ML“ prevezao ovu drogu u kuću svog punca, ili je ona na neki drugi način dovezena do tog mjesta, nije odlučno, niti bitno za utvrđivanje pitanja krivice apelanta. Sud je zaključio da to nije bilo od odlučnog značaja ni za pitanje j oduzimanja tog vozila, budući da spomenuto vozilo i nije oduzeto kao predmet izvršenja krivičnog djela, nego kao imovinska korist stečena od apelanta izvršenjem krivičnog djela.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant tvrdi da je, zbog proizvoljne primjene prava, pravomoćno lišen slobode u postupku koji nije bio fer i pravičan, a posebno što je dužina trajanja lišenja slobode kroz izrečenu kaznu određena mimo svih obaveznih zakonskih propisa. Navodi da je takvo postupanje suprotno propisanom zakonu, te da predstavlja i bitne povrede postupka u pogrešnoj primjeni zakona, u nedostaku razloga o odlučnim činjenicama u presudi, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a ta proizvoljnost se ticala odlučnih činjenica na kojima je zasnovana osporena presuda. Navodi da pravna kvalifikacija krvičnog djela organizovani kriminal ne ekskulpira sud obaveze da utvrdi koja je to krivična djela apelant počinio, čineći to radnjama izvršenja u takvom djelovanju, bilo da je organizator, bilo da je pripadnik «organizacije». Kada to sve zakonito utvrdi, slijedi daljnja obaveza suda da to sve mora obrazložiti, a takvo obrazloženje predstavlja bitne sastojke obrazloženja presude, bez kojih je takva presuda nerazumljiva, a obrazloženje koje nedostaje za apelanta predstavlja povredu ne samo ZKP i KZ koji propisuju te obaveze nego i povredu prava na fer i pravično suđenje. Smatra da sud ne samo da nije utvrdio odlučne činjenice nego očigledno ih uopće nije ni utvrđivao, a samo tim utvrđenjem je mogao donijeti zaključak o tome kako će pravilno kvalifikovati djelo u njegovom bitno određenom zakonskom okviru i odgovoriti da li se tu radi o tzv. produženom djelu ili stjecaju više djela u okviru više radnji izvršenja.

19. Apelant zaključuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog povreda: pretpostavke nevinosti, jednakosti građana pred zakonom, jednakosti stranaka pred sudom, prava na obrazloženje presude, prava na odbranu i prava na zakonit i nepristrasan sud koji neće suditi paušalno, arbitrarno i diskriminatorno. Zatim, apelant smatra da mu je pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog pravnog principa da krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkriminisani čin ili nečinjenje (nullum crimen, nulla poena sine lege). I, konačno, apelant povredu prava na imovinu vidi u pogrešnoj primjeni odgovarajućih odredbi KZ i ZKP, a u vezi s tim odgovarajućih odredaba Evropske konvencije koje se odnose na pravo na imovinu. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji i osporene presude ukinu.

20. Vezano za oduzimanje vozila, apelantica navodi da je ona vlasnica vozila prema vlasničkoj dokumentaciji i supruga apelanta, te da nikada nije pozivana na sud u toku postupka, ni kao svjedok, niti u svojstvu osobe na koju je prenesena imovina za koju se sumnjalo da je porijeklom iz izvršenja krivičnog djela, iako to zakon izričito propisuje. Istina, u presudi postoji obrazloženje da je supruga znala da to potječe iz izvršenja krivičnih djela, a to se obrazlaže „analizom telefonskih razgovora“ između nje i supruga, te jedne tvrdnje iz druge “analize razgovora“ u kome je apelant rekao nekome da je „iz poslova s njim kupio džip“. Kako je taj razgovor sa tom osobom vođen u vezi sa krijumčarenjem droge, sud je zaključio da taj džip sasvim izvjesno potječe od novca pribavljenog krijumčarenjem droge, a da apelant mora dokazati da to nije tako. Spominjano je da je vršen uvid i u službenu zabilješku obavljenog razgovora sa suprugom apelanta u policiji, ali je propušteno reći da je niko ništa nikada nije pitao, kao vlasnika vozila, u vezi sa tim vozilom koje je oduzeto od nje. Apelantica navodi da je odbrana odmah osporila da je taj džip koji se spominje u «analizi razgovora» vozilo koje je oduzeto od supruge apelanta. Podneseni su dokazi da je taj džip uvezen iz Amerike i da je to poklon apelantovog brata, o čemu opet postoji uredna dokumentacija. Sud se oglušio na ove dokaze i zaključio suprotno, a da apelant mora dokazati da nije tako. Prema punomoći koju je poslao apelantov brat, datiranoj 26. juna 2008. godine, proizlazi da je to vozilo kupio brat apelanta u Americi još u junu 2008. godine. Prema ugovoru o komisionoj prodaji, koja je učinjena kasnije prenosom vlasništva sa deklariranog vlasnika, proizlazi da je apelant kupio vozilo 2009. godine, a objasnio je da je poklon učinjen tako da je «sačinjen ugovor o kupoprodaji» da bi se lakše provela procedura, jer je tako trebalo «manje papira». Konačno, ničim osporenim dokazima apelant je dokazao da je vozilo nabavljeno tri godine prije nego što je mogao ostvariti protupravnu imovinsku korist izvršenjem djela iz optuženja, te da vozilo više nije njegovo isključivo vlasništvo i da treba pozvati vlasnika vozila, kako to zakon nalaže.

21. Apelantica smatra da je sud odredbu člana 110.a KZBiH potpuno proizvoljno primijenio. Ona navodi da je „odlučna činjenica, naznaka kada se postupak vodi za krivična djela, dakle sada i ovdje, te da sud može oduzeti i imovinsku korist za koju se opravdano pretpostavlja da potječe iz ovih krivičnih djela za koje se sudi“. Dakle, ne i iz ranijih krivičnih djela koja su presuđena, niti iz krivičnih djela za koja se sumnja da su počinjena, a nisu u suđenju, ni iz krivičnih djela koja se sude u nekom drugom postupku, a ne pred tim sudom. Kako su pruženi jasni dokazi da je apelant vozilo nabavio i koristio godinama prije no što je mogao ostvariti protupravnu korist iz djela za koje je sada suđen, a koji ničim u toku postupka nisu osporeni, fizički, teoretski i praktično, prima facie, ovo vozilo ne može potjecati iz ovih krivičnih djela. Apelant se žalio na to u okviru žalbe, a supruga nije podnosila žalbu, jer je smatrala da je to bračna tečevina pa je žalba supruga dovoljna, što je prema odnosnim odredbama parničnih zakona doista i dovoljno. Međutim, sada ona lično insistira da se i u njeno ime podnese apelacija zbog povrede prava na imovinu, jer je, kako navodi, kao i kod apelanta nezakonitim oduzimanjem povrijeđeno i njeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u konkretnom predmetu ni na koji način nije povrijeđena pretpostavka nevinosti, princip jednakosti građana pred zakonom, jednakosti stranaka pred sudom, pravo na zakonit i nepristrasan sud, te da odluka suda nije donesena paušalno, arbitrarno ili sa bilo kojim elementom diskriminatornosti, kako se to tvrdi u apelaciji. Također, nije povrijeđeno pravo na obrazloženje presude, budući da su u obrazloženjima presuda dati veoma jasni i konkretni razlozi o svim odlučnim činjenicama, kao i svim prigovorima koji su isticani u toku postupka. U pobijanim presudama je jasno navedeno i to kakva i u čemu se sastojala uloga svakog od pripadnika grupe, pa i uloga apelanta, za koga je tužilac prvobitno tvrdio da je bio organizator, što je kasnije korigovao. Navodi apelacije o nepreciznostima i propustima u vezi sa ulogom i radnjama izvršenja preduzetim od apelanta nemaju nikakvog osnova. U toku postupka je nesumnjivo utvrđeno i u presudama jasno i konkretno navedene radnje svakog od optuženih, pa i apelanta, koji je drogu nabavljao, određeno vrijeme držao u svom posjedu, skrivao kod njemu bliskih osoba, te dalje neovlašteno prodavao kupcima u susjednim i drugim zemljama (dakle, riječ je o više radnji koje mogu biti radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 195. KZBiH o kojima govori apelacija). Uz to, ne radi se ni o kakvim pokušajima, nego radnjama koje su i izvršene u više navrata. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na pravnu kvalifikaciju, Sud BiH ističe da je apelant osuđen samo za krivično djelo iz člana 250. stav 2. KZBiH, za koje je nesumnjivo utvrđeno da je počinjeno u sastavu grupe za organizovani kriminal izvršenjem više radnji koje ispunjavaju obilježja krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZBiH. Što se tiče navoda apelacije o odgovornosti, iz obrazloženja pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da je ona ocijenjena individualno za svakog od optuženih, a ne kolektivno i na način kako to apelacije predstavlja. Isto se odnosi i na umišljaj.

23. Što se tiče oduzimanja vozila „mercedes-benz ML 350“, Sud BiH ističe da apelantica nije ni ulagala žalbu na prvostepenu presudu, kojom je ono oduzeto, te da je stoga upitna dopustivost, odnosno blagovremenost njene apelacije. Pored toga, Sud BiH ističe da je u toku postupka utvrđeno da je to vozilo korišteno u izvršenju krivičnog djela za koje je apelant osuđen, te da je njime u nekoliko navrata vršen prevoz droge, a ne samo prevoz apelanta na dogovorena mjesta. Također, dokazano je i jasno navedeno u obrazloženju da je to vozilo pribavljeno izvršenjem predmetnog krivičnog djela (par. 84, 85, 86 i dr.), zbog čega je na kraju i tretirano kao imovinska korist, te da je ono samo formalno bilo registrovano na supruzi apelanta, isključivo radi prikrivanja. Pri tome se imala u vidu i činjenica da je vozilo preneseno na suprugu bez naknade, te da je ona znala da je pribavljeno krivičnim djelom i optuženom suprugu čak pomagala u prikrivanju tragova.

24. Tužilaštvo navodi da se može izjasniti isključivo na navode u vezi sa rezultatima istrage i prikupljenim dokazima na temelju kojih je Sud BiH donio prvostepenu, a potom i drugostepenu presudu. Tako ono navodi da je vozilo „mercedes-benz“, koje je predmet apelacije, uistinu bilo registrirano na apelanticu, koja je supruga apelanta i koja je formalno-pravno bila vlasnik predmetnog vozila, dok je oduzimanje vozila od Tužilaštva predloženo iz razloga što je prema prikupljenim dokazima iz istrage nesumnjivo dokazano kako je ono stečeno izvršenjem krivičnog djela, odnosno kupljeno je novcem koji je zarađen prodajom droge, a što je razvidno iz rezultata posebnih istražnih radnji, gdje u presretnutim telefonskim komunikacijama koje su provođene prema apelantu ovaj govori svom kriminalnom saradniku sa kojim krijumčari drogu kako je iz poslova s njim kupio „džip“. Isto je bilo poznato i apelantici, odnosno formalnoj vlasnici vozila, budući da su njen suprug i ona i sami vodili takve razgovore, što je također dokumentovano tokom istrage, a prilikom provođenja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te što je bilo predmet analize presretnutih telefonskih razgovora, Tužilaštvo navodi da tokom trajanja postupka pred Sudom BiH u skladu sa odredbama člana 110.a KZBiH apelant nije pružio dokaze da je vozilo pribavljeno zakonito, a što je Sud BiH ocijenio prilikom donošenja presude. Pored navedenog, na kraju, Tužilaštvo ističe kako smatra da je predmetno vozilo svakako moralo biti predmet oduzimanja u skladu sa odredbama člana 69. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 74. st. 1. i 2. KZBiH koji propisuju da će se učiniteljima krivičnih djela izreći mjere sigumosti oduzimanja predmeta „koji su upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela, ako su vlasništvo učinitelja, a mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinitelja“, pa je Tužilaštvo stajališta kako su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za oduzimanje predmeta koji su stečeni i upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, što je dokazano u toku postupka pred Sudom BiH kroz rezultate posebnih istražnih radnji, a iz kojih nesumnjivo proizlazi da je predmetno vozilo korišteno prilikom nabavke opojne droge koju je apelant krijumčario na način kako je to navedeno u presudama Suda BiH. Shodno svemu navedenom, Tužilaštvo smatra kako je apelacija podnesena Ustavnom sudu od apelanta u potpunosti neosnovana i da je kao takvu treba u cijelosti odbiti.

V.Relevantni propisi

25. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Vrste mjera sigurnosti Član 69. stav 1. tačka d.

Učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti:

[...]

d) oduzimanje predmeta.

Oduzimanje predmeta Član 74.

(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.

(2) Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca.

Prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 110a.

Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII ovog zakona, sud može odlukom iz člana 110. stav (2) oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 111.

(1) Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Nedozvoljen promet opojnim drogama Član 195. stav 1.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

Organizirani kriminal Član 250.

[….] (2) Ko kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

[….]

26. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Pravo na odbranu Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 261.

Izvođenje dokaza [...] Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

Član 285.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona, [...] Član 296.

Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

b) zbog povrede krivičnog zakona,

c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

Član 297. stav 1. tač. d) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, [...]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. [...] VI.Dopustivost

27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

28. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

U odnosu na apelanticu Edinu Velić

29. Apelantica osporava presude Suda BiH broj S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27. decembra 2012. godine i broj S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine, kojim joj je konačno oduzeto predmetno motorno vozilo, kao imovinska korist stečena izvršenjem predmetnog krivičnog djela za koje je osuđen apelant Bajro Velić.

30. Iz dokumentacije spisa slijedi, a što je i sam Sud BiH potvrdio svojim pismenim aktom od 5. maja 2016. godine, da je apelantici prvostepena Presuda Suda BiH broj S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine uručena 23. novembra 2012. godine. Nesporno je da protiv navedene presude apelantica nije izjavila žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH, što je apelantica i potvrdila u apelaciji naglasivši: „…supruga nije podnosila žalbu jer je smatrala da je to bračna tečevina pa je žalba supruga dovoljna…“ Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti navode da je bilo dovoljno da apelanticin suprug podnese žalbu protiv prvostepene presude, jer je apelantica vlasnica predmetnog motornog vozila pa je, stoga, radi zaštite svojih imovinskih prava, apelantica bila obavezna podnijeti žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH, te tako, prethodno, dati mogućnost drugostepenom vijeću Suda BiH da ispravi povrede prava na koje se ukazuje u apelaciji.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantica, postupajući na navedeni način, lišila se mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi u konkretnom slučaju mogla biti predmet ispitivanja Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija ne može razmatrati.

32. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant/ca nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na apelanta Bajru Velića

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27. decembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

38. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

39. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu ni na koji način nije povrijeđena pretpostavka nevinosti, princip jednakosti građana pred zakonom, jednakosti stranaka pred sudom, pravo na zakonit i nepristrasan sud, te da odluka suda nije donesena paušalno, arbitrarno ili sa bilo kojim elementom diskriminatornosti, kako se to tvrdi u apelaciji. Također, nije povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu, budući da su u obrazloženjima osporenih presuda dati veoma jasni i konkretni razlozi o svim odlučnim činjenicama, kao i svim prigovorima koji su isticani u toku postupka. U pobijanim presudama je jasno navedeno i to kakva i u čemu se sastojala uloga svakog od pripadnika grupe, pa i apelantova uloga. Navodi apelacije o nepreciznostima i propustima u vezi sa ulogom i radnjama izvršenja preduzetim od apelanta nemaju nikakvog osnova. U toku postupka je nesumnjivo utvrđeno i u presudama jasno i konkretno navedene radnje svakog od optuženih, pa i apelanta, koji je drogu nabavljao, određeno vrijeme držao u svom posjedu, skrivao kod njemu bliskih osoba, te dalje neovlašteno prodavao kupcima u susjednim i drugim zemljama (dakle, riječ je o više radnji koje mogu biti radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 195. KZBiH). Uz to, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da se ne radi ni o kakvim pokušajima, nego radnjama koje su i izvršene u više navrata. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na pravnu kvalifikaciju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je apelant osuđen samo za krivično djelo iz člana 250. stav 2. KZBiH za koje je nesumnjivo utvrđeno da je počinjeno u sastavu grupe za organizovani kriminal izvršenjem više radnji koje ispunjavaju obilježja krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZBiH. Što se tiče navoda apelacije o odgovornosti apelanta, iz obrazloženja pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da je ona ocijenjena individualno za svakog od optuženih, a ne kolektivno i na način kako je to apelacije predstavila.

40. Nadalje, Ustavni zapaža da je Sud BiH proveo opsežan dokazni postupak u skladu sa ZKPBiH, te da je na temelju svih provedenih dokaza utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost da je preduzeo krivičnopravne radnje na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, a koje u biti predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u prvostepenoj presudi u potpunosti opisan proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo s umišljajem za koje je proglašen krivim. Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je ocjena izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bila predmet i apelantove žalbe protiv prvostepene presude, koje je uz druge žalbene navode Apelaciono vijeće Suda BiH detaljno razmotrilo i dodatnom analizom svih provedenih dokaza uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPBiH dalo jasne razloge i obrazloženja kojima je ove apelantove prigovore ocijenilo neosnovanim.

41. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

42. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već se na kršenje tih prava samo paušalno pozvao. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se ovi apelantovi navodi o kršenju navedenih prava posebno ispituju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, te kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zaključuje da je apelacija nedopustiva u odnosu na apelanticu na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, jer apelantica nije iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove dostupne prema zakonu.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) i člana 57. stav (2) tačka b), te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1323/13 (B. V. i E. V.) | Sudska praksa | Aktio